Sličnosti i razlike ljudi i životinja s obzirom na jezik; Ajduković Ana

Ljudi se već stoljećima smatraju vrhuncem kreacije, nekom nadređenom vrstom na Zemlji. Međutim, proširivanjem spoznaja o životu drugih životinja uočavaju se brojne sličnosti. Razlika između ljudi i drugih životinja po mnogočemu je zapravo stvar stupnjevanja, a ne nekog nepremostivog jaza. Mary Midgley  kaže kako već koristeći sam naziv životinja mi koristimo a class kojoj svi pripadamo, a s druge strane tim nazivom obilježavamo nešto čemu ne pripadamo i u odnosu na što se ljudsko biće drži superiornim te ustraje u isticanju razlika.Važno područje oko kojeg se vode mnogobrojne rasprave o sličnostima i razlikama ljudi i životinja jest jezik, odnosno upotreba jezika. Jezik se smatra jedinstvenim ljudskim obilježjem, jednim od najačih ljudskih alata u organizaciji života, no možemo li sa sigurnošću utvrditi kako životinje nemaju svoj jezik, odnosno možemo li držati do odvojenosti čovjeka i životinja s obzirom na njegovu upotrebu? Je li ono granica koja nas odvaja ili spaja i postoji li uopće granica koja svjedoči našim razlikama pitanja su koja se postavljaju kao glavna vodilja ovom seminarskom radu, a cilj je ponuditi neke od mogućih odgovora.

Kao glavni fokus uzet je odnos dupina i ljudi te će se upravo pomoću analize njihovih razlika i sličnosti s obzirom na način uporabe jezika pokušati pronaći rješenja. Drugi dio rada prezenirat će kratko istraživanje provedeno u obliku intervjua na uzorku od osam ljudi s područja grada Rijeke kojim se željela otkriti informiranost i osobno iskustvo ispitanika s obzirom na spomenute životinje.

2.     OBILJEŽJA LJUDSKOG GOVORA I ŽIVOTINJSKE KOMUNIKACIJE

U ovom će se poglavlju prvotno objasniti što je to uopće jezik, odnosno koja sve značenja riječ jezik može imati. Zatim će kroz nekoliko ključnih obilježja ljudskog jezika i životinjske komunikacije biti govora o njihovim mogućim sličnostima i razlikama.

Prvo značenje riječi jezik svakako jest opća i formalna definicija koju nudi polje lingvistike i kognitivnih znanosti. Dakle to je specifičan sistem simbola, koji imaju utvrđeno značenje, koji se mogu menjati, međusobno spajati i zamenjivati po određenim pravilima (http://gimza.edu.rs/novosti/?p=102 , preuzeto 22.1.2014). No jezik nije samo arbitrarni sustav znakova posloženih u sistematične cjeline već se značenje riječi jezik može korisiti i kao metafora. Kada se primjerice odnosimo na jezik ljubavi jasno je kako se ne misli da je to jezik jednak onom govorenom  kao što su to hrvatski ili talijanski. Jednako tako mi možemo spavati kao mačke bez da zapravo jesmo mačke, a to je tkzv. metaforičko korištenje riječi jezik.[1]   Shvaćanje ove riječi, koje nam može poslužiti kako bi se primakli odgovoru o sličnostima ljudskog jezika i životinjskog „jezika“,  jest upravo ono u kojem se on odnosi na bilo kakav oblik komunikacije. Ovakva definicija je zapravo između lingvističke definicije i metaforičkog značenja te je vrlo fleksibilna i nudi mnogo prostora ovoj temi. Znanstvenici nekad koriste verzije jezika kako bi opisali i životinjski komunkacijski sistem. Ipak nijedan od ovih jezika nisu „pravi“  prema lingivističkoj definiciji. Neki se znanstvenici odnose prema ljudskom jeziku kao prirodnom i time ističu razliku  nad svim ovim „neformalnim“ jezicima (http://www.dolphincommunicationproject.org/aboutdolphins/dolphi-language.html, preuzeto 21.1.2014).

Dakle sustavi znakova životinja znatno se razlikuju od ljudskog jezika. Nedostaju im skoro sve oblikovne značajke ljudskog jezika. Životinje žive u komunikacijskom svijetu koji je stran ljudima. Taj je svijet ograničen, bez prošlosti ili budućnosti, sačinjen isključivo od beskrajnih ponavljanja nekoliko dobro znanih poruka koje priopćuju što se događa u tom trenutku. Štoviše, za razliku od ljudskog jezika i njegovih neprestanih promjena,  znakovi kojima se korsite ostale vrste ne razvijaju se brže od evolucijske mijenje (http://people.exeter.ac.uk/bosthaus/Lecture/hockett1.htm, preuzeto 21.1.2014.).

Sveopće značajke ljudskog jezika nazivaju se oblikovne značajke. Chareles Hockett je američki lingvist koji je izdvojio 1960. godine trinaest značajki ljudskog jezika koji ga oblikovno izdvajaju od ostalih komunikacijskih sustava.[2] Mogu se izdvojiti pet temeljnih oblikovnih značajki: neovisnost o poticaju, onomjesnost, dvojnost uzrokovanja, otvorenost i arbitrarnost. Jedino se arbitrarnost može pronaći u životinjskoj komunikaciji. Kako bi se bolje razumijela svaka pojedina značajka ukratko će se opisati       (http://people.exeter.ac.uk/bosthaus/Lecture/hockett1.htm, preuzeto:21.1.2014.)

Neovisnost o poticaju se odnosi na biranje što ćemo i kada reći bez obzira na kontekst. Primjerice signali koje upotrebljavaju životinje pretežno su ovisne o poticaju, signal se stvara isključivo kad se primi određeni poticaj. Tako majmun uvijek upozorava kad se orao približava, ali tek nakon što ga uoči i to čini samo u tom trenutku i niti jednom drugom. Drugo obilježje koje se pripisuje isključivo ljduskom govoru jest onomjesnost. Ono se odnosi na sposobost govorenja o stvarima koje nisu ovdje i sada. Svaki signal koji neljduska bića upotrebljavaju za komounikaciju odnosi se iskljuičivo na signalizaciju o neposrednom vremenu i prosotoru. Nijedan se životinjski signal nikad ne odnosi na prošlost ili budućnost. Mačke, miševi ili medvjedi primjerice ne razgovaraju međusobno o prošlom ljetu ili teškoj zimi, kao što ni ptice ne planiraju selidbu. Za razliku od životinja ljudi mogu razgovarati o stvarima koje su se dogodile u prošlosti ili o nekim budućim planovima. Stoga onomjesnost nam omogućuje da govorimo o drugim stvarima osim onih koje možemo vidjeti, čuti, ili osjetiti tog trenutka. Životinje nemaju tu sposobnost te je upravo to jedna od najvećih razlika između ljduskih jezika i signalizacijskih sustava drugih vrsta. Ipak postoji jedna iznimka. Kada pčela pronađe cvjetni nektar ona se vraća u košnicu te  izvodi ples kojeg druge pčele prate. Pčelinji ples govori pčelama promatračicama u kojem se smjeru nektar nalazi.[3] Životinje imaju sustav znakova koji je zasnovan na načelu jedan zvuk-jedno značenje i stoga mogu izraziti mali broj značenja. Kad bi naši jezici funkcionirali prema istom načelu ne bismo mogli stvoriti više stotina različitih značenjskih jedinica. Oblikovanje jezične strukture u kojoj se manji broj jedinica bez značenja upotrebljava za stvaranje većeg broja značenjiskih jednica naziva se dvojnost uzorkovanja. Dalje, korištenje jezika za prenošenje neograničenog broja novih sadržaja naziva se otvorenost. Životinje u pravilu imaju na raspolaganju samo  manji broj načina glasanja i poruka od kojih jedna znači npr. „ovo je moje stanište“, a druga npr. „blizu je opasnost“. Ljudi pak nemaju poteškoća  pri stvaranju i razumijevanju novih izjava koje nikad prije nisu čuli. Nepostojanje ovisnosti između oblika riječi i njezina značenja naziva se arbitrarnost ili proizvoljnist jezičnog znaka. Svaki jezik ima različite riječi kojima označava objekte, djelatnosti itd. o kojemu govornik želi razgovarati. Svaka riječ mora biti oblikovana na pravilan način u skladu s fonologijom određenog jezika. U praksi je odabran slijed određenih zvukova u nekom jeziku posve arbitraran, bitno je da se govornici slažu sa svakom mogućnosti (http://people.du.ac.in/~pkdas/inter/fhl.pdf, preuzeto: 21.12014.)

No pitanje ostaje-imaju li životinje jezik kakvim ga imaju upravo ljudi? Odgovor na to pitanje je dakle negativan. Niti jedna životinjska vrsta, ni majmuni, ni pčele, ni dupini nemaju jezik onakvim kakvim ga koriste ljudi iako međusobno mogu razmjenjivati razne vrste informacija. Ipak svakako moramo uvidjeti kako životinjski komunikacijski sustav sadrži mnogo korisnih informacija koji im pomažu u suživotu i međusobnom shvaćanju.

 

2.1. Pojam komunikacije

 

Vrlo je važno pojasniti što podrazumijevamo pod pojmom komunikacije. Jednostavno objašnjenje glasi kako je komunikacija izmjena informacija, a ona kao takva pokriva mnogo načina na koje se može odnositi. [4]

Najočitija razlika među ljudima i životinjama dakle jest raznovrsnost međusobne komunikacije. Međuljudska komunikacija je bogat spoj jezika, pokreta lica, tijela i simbola. Naš način komuniciranja jedan je od najjasnijih oznaka identiteta. Jezik i geste kojima se koriste, pokazuju kojoj zajednici ili kojem naradu ljudi pripadaju. Dva bitna načina komunikacije kod ljudi su prije svega geste i sam jezik. Može se još dodati kako postoji jezik govora i jezik ruku, a može postojati i jezik izraza lica (Mead, 2003). Na taj se način s nečijeg lica mogu iščitati emocija (tuga,sreća…). Sama bit komunikacije jest u shvaćanju drugih, shvaćanju sebe i razmjeni misli, osjećaja te oblikovanja sebe spram drugih (Mead, 2003).

Životinje se pouzdaju u strukturirani komunikacijski sustav koji im pomaže u prijenosu informacija potrebnih za njihov suživot. Metode koje se koriste za komuniciranje su različite i vrlo komplicirane te se ne ograničavaju samo na glasanje. Mravi npr. djele mnogo informacija s drugim mravima putem fermona i kemijskih tragova. Umjesto jezika kakvim ga imaju ljudi, životinje imaju svoj komunikacijski sustav i on obično funkcionira na način da se određena informacija (signal) prenosi od pošiljatelja do primatelja, te primatelj, nakon naknadno korištene te informacije od strane pošiljatelja odlučuje hoće li odgovoriti. Ti se signali pojavljuju u mnogo oblika i putem različitih kanala, tako to mogu biti: vizualni signali, zvučni signali, kemijski signali, itd (http://www.dolphincommunicationproject.org/about-dolphins/dolphin-communication.html, preuzeto: 21.1.2014.).

 

3.     ODNOS DUPINA I LJUDI

„Animals present a challenge to humans. They are both similar to and diffrent from us“ (Introduction Animal:http://www.foxitsoftware.com)  [5].

Ovo se poglavlje bavi odnosom dupina i ljudi kroz upotrebu i korištenje „jezika“. Iako se ovaj odnos može promatrati iz više perspektiva; povezanost na prijateljskoj osnovi- pomoganje dupina ljudima u primjerice ribolovu, ljudsko iskorištavanje dupina u raznim performansima i predstavama, iskorištavnje i ubijanje dupina radi mesa, kože…[6], ovdje će naglasak biti dan načinu na koji komuniciraju dupini te će na njihovom primjeru biti prezentirana sličnost i razlika s ljudskim jezikom. Kako je jezik dio kulture on snažno utječe na oblikovanje i organizaciju života, i to ne samo ljudskog.

 

3.1. Kako dupini komuniciraju?

Dupini proizvode veliki broj signala na različite načine, a oni ukjučuju: zvučne signale,  ne-zvučne signale, vizualne znakove i osjet dodira. Zanimljivo je što je njihov osjet njuha vrlo ograničen, zapravo je gotovo izbljedio. Također mogu lučiti određene kemikalije u vodi  koje prenose informacije o razini uzbuđenosi ili o reproduktivnom statusu.

Dakle najočitiji primjer njihove komunikacije jest zvučnim signalima. Proizvode dva tipa zvučna signala: pure tones i pulsed sound. Pure tones (čisti zvuk) poprima oblik zviždanja, „vriskova“, grgrljanja. Znanstvenici se odnose prema njima kao modelirajućim zvukovima što bi značilo kako se  zvuk mijenja s vremenom-intonacijaraste i pada, a dupini izvrsno oponašaju zvuk. Zvižde kada su u skupinama, kada su odvojeni od prijatelja, kada su sretni i kada paničare. Svaki zvižduk je drugačiji ovisno o sitaciji u kojoj se nalaze. Kategoriziranje svakog pojedinog oblika zviždanja kod dupina je vrlo zahtjevan proces te privlači mnogo pažnje znanstvenika. Otkirveno je kako u obitelji (grupi) u kojima dupini žive postoje razvijene posebne kategorije zviždanja koje mora naučiti svaki novi član grupe. Znanstvenici koji proučavaju dupine izložili su ideju kako svaki pojedinac dupin proizvodi vlastito zviždanje – stabilan jedinstven zvižduk kojeg razvija tijekom prve godine svog života. Izolirani dupini ili izgubljeni  oponašaju zviždanje svojih prijatelja. Ipak važno je istaknuti kako je zabilježno da postoji nekolicina grupa dupina koji uopće ne proizvode zvukove zviždanja, oni su naučeni komunicirati samo pomoću pulsed sounds.

Pulsed sounds jesu kratki zvukovi (zvani klikovi) koji se javljaju brzim slijedom u kratkim intervalima. Serija klikova se naziva „klikov vlak“. Znanstvenici ih obično svrstavaju u odjekujuće (echolokacija) klikove ili to nazivaju „rafalom“ impulsa. Dupin će proizvesti klik zvuk, a zatim će čekati odjeke zvuka da se vrate prije nego što ponovi drugi klik. Echolokacija nije oblik komunikacije, nego metoda „viđenja“ svijeta kroz zvuk. Slušajući informacije koje mu dolaze natrag u odjecima, dupini mogu dobiti mentalnu sliku predmeta u svojoj okolini.

Dupini također proizvide nekoliko ne-zvučnih signala kojima komuniciraju. U tom smislu je to bilo koji zvuk koji se ne proizvodi pomoću organa unutar vokalnog području dupina (npr. zračnih vrećica, grkljana, itd.) Za čovjeka je vrištanje zvučni signal (vocal), a pljeskanje rukama ne-zvučan (non-vocal). Nekoliko je zvukova, signala koje dupini koriste a tiču se non-vocal zvukova. Primjerice udaranje repom-taj udarac stvara glasan zvuk koji se širi na veliku udaljenost površinom vode. To je obično znak agresije, ali ono može imati i druga značenja što ovisi o situaciji. Tako primjerice udaranje repa o površinu vode može značiti kako je vrijeme da se napusti određeno područje ili je to još jedan od načina kojim se privlači pažnja prijatelja. Dupini mogu proizvoditi glasne zvukove stišćući svoju čeljust jednako kao i brzim izdisajima. Također mogu brzo izdisati kroz njihov otvor za zrak (nalazi se na vrhu glave) te ga upotrijebiti kao komunikacijski signal.

Slika 2. Prikaz dupinove glave i važnih obilježja

 

Iako ljudi općenito razmišljaju o komunikaciji samo putem „zvukova“, komunikacija se može odvijati i putem vizualnih znakova, kako za ljude tako i za dupine. Vizualni znakovi (tkzv.signali) uključuju geste, pokrete pa čak i obojenost tijela (npr.točkice, fleke, itd.). Mnoge vrste dupina imaju ukrašeno tijelo koje polučuje mnogo informacija o njima. S obzirom na broj pijega mogu im se odmah utvrditi godine, a nekima boja i količina pjega pomaže kako bi se mogli kamuflirati prilikom lova.  Dupini obično ispuštaju mjehuriće kada proizvode piskutav zvuk (upravo onaj poput zviždanja) te se oni također mogu promatrati kao još jedan komunikacijski signal. Ovisno o obliku i količini mjehurića koje ispušta on šalje različitu poruku. Naglo ispuštanje velike količine mjehurića obično označava prijetnju. Iako dupini nemaju ruke ili noge, ipak čine mnogo pokreta koje se mogu nazivati gestama. Treskanje i zabacivanje glave s otvorenom čeljusti ili zaron prilikom frontalnog pristupa tumači se kao znak agresije. Možda dva najinteresantnija obilježja i načina njihove komunikacije tiču se sinkroniziranog ponašanja (pokreta), kao i razvijenog osjeta dodira. Dupini imaju nevjerojatnu sposobnost imitacije, odnosno imitaranja pokreta drugog dupina. Ukoliko imitria ponašanje drugog dupina to upućuje na njihovu blisku poveznaost i duboko prijateljstvo. Kada je  grupa dupina ugrožena oni obično usklade svoje pokrete kao znak solidarnosti.

Dupini imaju vrlo osjeljivu kožu, vrlo sličnu ljudima.  Poznato je kako se trljaju jedan o drugoga, jednako kao što trljaju peraju o peraju drugog dupina, što nalikuje držanju za ruke. Također će se tim trikom poslužiti u zavođednju. Istraživanja su pokazala kako će dupin položiti peraju na leđa drugog dupina držeći ju tako i nekoliko sati-to je znak drugima iste vrste o njihovom prijateljstvu. No nisu svi konkakti dupina jako prijateljski. Kada su agresivni  mogu se udarati tijelom ili stražnjim dijelom glave. Također se „šamaraju“ perajama, a mogu se udarati i prilikom skakanja iz vode u zraku. Uz osjetljivu kožu ovi kontkatu su jako bolni i neprijatni (http://www.dolphincommunicationproject.org/about-dolphins/dolphin-communication.html, preuzeto: 21.1.2014.).

3.2. Organizacija života ljudi/dupina s obirom na „jezik“

Dakle dokučili smo do sada kako se riječ jezik može koristiti u više značenja, no ipak životinje i ljudi nemaju jednako oragnizirani sustav znakova i sporazumijevanja te jezik životinja razumijemo isključivo kao način njihove komunikacije kojim prenose informacije (npr. opsanost, agresija..),  što je opisano i u prva dva djela ovog rada. No premisa koja proizlazi zapravo otkriva da kako god mi nazivali načine sporazumijevanja oni su ključni za suživot s vlastitom vrstom, kao i sa drugim vrstama.[7]

„Jezik je integralni dio društvenog života i kulture“ (http://gimza.edu.rs/novosti/?p=102). Ljudski jezik ima mnogo funkcija, a njime se čovjek koristi kada npr. želi utjecati na druge ljude da obave neku radnju ili da se ponašaju na neki određeni način, za uspostavljanje društvenih odnosa ili društveni kontakta, izrazili osjećaje, rekli što misle itd. Kako to kaže Edward Sapir:„Jezik u doslovnom smislu odražava i stvara svijet kako ga shvaćaju ljudi, a razumijevanje organizacije jezičnog značenja razjašnjava temljene strukture kulutre“ (Moore 2002:119). Sapir proširuje poimanje kulture ponašanja do temeljnog primjera kulturne prakse kao što je jezik: „Očigledno je da su u sklopu izgradnje društva, njegovih jedinica i podskupina, kao i za razumijevanje koje prevladava među njegovim članovima, potrebni neki procesi komunikacije“ (Moore 2002:125). Jednako kako je čovijek ovisan o jeziku, tako su i dupini ovisni o svojem komunikacijskom sustvu koji im omogućuje lakši suživot. Mogu uspostaviti fizički kontakt sa svojom vrstom, kao i s drugom, mogu izraziti svoje emotivno stanje (ljutnu, agresiju, frustraciju). Oni mnogu kao i druge životinje naučiti čitati znakove i signale drugih dupina kada je primjerice riječ o pronalasku ribe ili pak samo o „druženju“[8]. Dupni su dakle jako društvene životinje, baš kao i ljudi, te je za njih  mogućnost komunikaciranja i shvaćanja međusobnog ponašanja od velike važnosti (http://www.dolphincommunicationproject.org/about-dolphins/dolphin-communication.html, preuzeto: 21.1.2014.).

4.     ISTRAŽIVANJE

Ovim se kratkim istraživanjem željela utvrditi informiranost osmero ispitanika na području grada Rijeke o dupinima kao životnjima koje koegzistiraju sa ljudima. Jednako, njime se željala pružiti šira slika odnosa dupina i ljudi na način da se ispitanici izraze osobnim mišljenjem,stavom i iskustvom.  Autorica je smatrala kako je to dinamičan način kojim se može oživiti rad i pružiti mu širu perspektivu. Ispitanici su birani nasumično, a jedini kriterij prilikom odabira bio je da su ispitanici s područja grada Rijeke. Svakom ispitaniku je postavljeno pet pitanja:  „Što znate o dupinima“, „Jesti li ikad imali priliku vidjeti dupine-što o njima mislite? (Od kuda proizlazi takvo vaše mišljenje?)“, „ Možete li dupinu pripisati ljudske osobine, ako da, koje“, „Mislite li da dupini imaju razvijeni svoj jezik? Obrazložite“, te „Što znate o načinu njihove komunikacije“?

4.1. Analiza

Osmero je ispitanika na prvo pitanje ponudilo vrlo zanimljivo odgovore, ali u suštini su izdvojili njihove osobine i značajke te je svaki ispitanik izrazio veliku simpatiju spram ovih životinja. Ispitanik 1 kaže kako su to: „Prijateljske životinje, vrlo inteligentne i društvene te  ako se ne varam i jedini sisavci koji se razmnožavaju i rađaju kao i ljudi“ (Ispitanik 1). Ispitanici su istakli kako su oni sisavci iz porodice kitova, kako žive u skupinama te su jako socijalni, emotivni i inteligentni. Ispitanik 2 smatra dupine bezopasnima, a isptanik 7 kaže kako dupini mogu i suosjećati s ljudima.

Na pitanje jesu li ikad imali priliku vidjeti dupine i koje je njihovo mišljenje o tim životinjama sedmero ih se izjasnilo pozitivno, a samo jedan ispitanik negativno. Naime Ispitanik 2 je vidio dupine sam nateleveziji, dok su Ispitanik 1, Ispitanik 3 i Ispitanik 4 imali priliku vidjeti dupine iz daljine. Preostali su ispitanici vidjeli dupine iz neposredne blizine, kao što je to Ispitanik 6 koji ih je vidio na Cresu. Dalje: „Imala sam priliku vidjeti delfine kad sam bila u Gardelandu na predstavi delfina. Mislim da su jako lijepe i pametne životinje ta da moram birati koja životinja bih bila, odabrala bi njih“ (Ispitanik 5). Ispitanik 7 kaže kako je također prisustvovao dvijema predstvama s dupinima, ali i ističe kako su dupini time bili primorani raditi ono što su ljudi od njih tražili:“Vidjela sam ih prilikom dva showa, izdresirani su bili da rade ono što ljudi žele“ (Ispitanik 7). Ovi ispitanici otkrivaju velike simpatije prema njima upravo zbog njihove socijalne dimenzije, a većina je napomenula kako je izvor informacija koje crpe o ovim životinjama iz enciklopedija ili kojeg dokumentarnog filma.

Pitanjem koje ljudske osobine mogu pripisati dupinima željela se zapravo istaknuti sličnost ljudi i dupina s obzirom na osobine koje djelimo, što su potvrdili i odgovori: „Oni su prijateljski nastrojeni, jako su društveni, zaigrani i inteligentni“ (Ispitanik 1). Slično smatra i Ispitanik 5: „Znam da majka dupina jako štiti svoje mlado i da žive u zajednici kao i oblitelj“ (Ispitanik 5). Istaknuli su mnoge osobine dupina koje se mogu pripisati čovjeku,a to su prije svega osjećaj pripadnosti grupi, emotivnost, društvenost, poslušnost, organiziranost i mogućnost uspostavljanja međusobnog kontakta.

Zadnja dva pitanja postavljenja su s namjerom da donekle isprovociraju odgovore ovih ispitanika;željelo se utvrditi smatraju li ispitanici kako su na neki način ljudi  nadređena vrsta dupinima s obzirom na upotrebu jezika, no odgovori pokazuju veliko zanimanje i poznavanje njihovog načina komuniciranja što dakle ne može u ovom slučaju potvrditi prvotnu tezu. Ispitanik 1 kaže: „ Nisam previše istraživala, no pouzdano znam iz raznih izvora da je jezik dupina jedan od najsloženijih načina komuniciranja u životinjskom svijetu i znam da komuniciraju zvukovima na određenim frekvencijama.“ Tako su se redom nizali odgovori kako je način njihove komunikacije, kao i njihov jezik, onaj zvučnim signalima. Ispitanika 4 pokazuje zavidno znanje te iznosi: „ Komuniciraju zvižducima različitih tonaliteta i klikovima, a znaju se koristiti i dodirom. Znam da je način njihove komunikacije echo komunikacija i ona funkcionira po principu odjeka“. Kada se ispitanike upitalo direktno o jeziku dupina, jedan je izričito naglasio kako životinje nemaju jezik kakvim ga imaju ljudi, ali da postoji određeni sustav komunikacije i njihovog međusobnog sporazumijevanja. Tako Ispitanik 6 kaže: „Mislim da nemaju jezik onakvim kakvim se korite ljudi, ali postoje načini kojima se međusobno razumiju.“ Veoma zanimljivu konstataciju iznosi Ispitanik 7 koji dovodi komunikaciju čovjeka i dupina u direktan odnos: „Sigurna sam da imaju svoj jezik kojim međusobno komuniciraju, ali  i s ljudima mogu komunicirati ukoliko čovjek pokaže interes za zajednički jezik.“

5.     ZAKLJUČAK

 

Ljudi se doživljavaju kao najinteligentnija bića, ali jednako tako ni majmuni ni dupini nisu lišeni inteligenicije. Naša vrsta koristi sofisticirana oruđa, ali i druge vrste koriste i izrađuju oruđa. Ljudi su stvorili najopsežniju društvenu i kulturnu predaju, ali i druge vrste uče te prenose kulturalne uzorke. Ljudi su izmjenili ekosisteme zasijavši vlastite uzgoje, ali mravi, termiti i kukci obrađuju zemlju duže nego ljudi. Zapravo za svaku značajku koja je navodno isključivo ljudska, što više doznajemo o životinjskim srodnicima, to se više naziru sličnosti. Ovim se radom željela utvrditi sličnost i razlika ljudi i životnja s obzirom na jezik, odnosno s obzirom na njegovu upotrebu. Razlika između ljudskog jezika i životinjske komunikacije prikazna je u prvom poglavlju gdje zapravo otkrivamo kako postoje izrižite značajke, nazvane oblikovne značajke, prema kojima se ističe razlika ljudskog jezika nad životinjskom komunikacijom. No jedanko tako možemo reći kako se naziru i određene sličnosti u samoj upotrebi komunikacije koja jednoj i drugoj vrsti omogućava organizaciju života, izražavanje misli i osjećaja. „Jezik“ stoga u njegovom širem značenju zapravo ne može biti granica koja odvaja ljude i životinje jer je upravo „jezik“ glavno sredstvo socijalizacije i međusobnog funkcioniranja svih vrsta.

Kratkim se istraživanjem u vidu intervjua željala dobiti slika odnosa ljudi i dupina s obzirom na neka njihova iskustva i znanja. Cilj je bio saznati zbog čega i kako oni oblikuju mišljenje o njima te vidjeti smatraju li kako su dupini podređeni ili nadređeni čovjeku s obzirom na mogućnost komunikacije. Ispitanici su pak otkrili velike simpatije i interes prema ovim životnjama, istaknuvši kako ih smatraju vrlo inteligentnima, a svaki je znao ponuditi odgovor na pitanje o načinu njikovog komunikaciranja što me dovodi do zaključka kako ipak postoji veliki intres za spoznaju o tome kako životinje komuniciraju. Ovaj je rad sažeti pregled i još jedna u nizu pokušaja da se odgovori na to pitanje.

 

 

6.     LITERATURA

Čovjek (2004), „Opća enciklopedija“, mozaik knjiga, Zagreb,

Darwin, C. (1890), „The Expression of the Emotions in Man and Animals“, London

Intorduction Animal :http://www.foxitsoftware.com)

Mead, G.,H. (2003) „Um, osoba i društvo“, Jesenski i Turk, Zagreb

Midgley, M.: Beasts, brutes and monsters: (http://www.foxitsoftware.com)

Moore, Jerry D. (2002), „Uvod u antropologiju-teorije i teoretičari“, Jesenski i Turk, Zagreb

Internet izvori:

http://www.dolphincommunicationproject.org/about-dolphins/dolphin-communication.html, preuzeto: 21.1.2014.

http://www.dolphincommunicationproject.org/about-dolphins/dolphin-language.html, preuzeto: 21.1.2014.

http://www.dolphincommunicationproject.org/about-dolphins/dolphin-species.html, preuzeto:  21.1. 2014.

http://people.du.ac.in/~pkdas/inter/fhl.pdf, preuzeto: 21.12014.

http://gimza.edu.rs/novosti/?p=102 , preuzeto: 22.1.2014

http://people.exeter.ac.uk/bosthaus/Lecture/hockett1.htm, preuzeto:21.1.2014