Danas je uobičajeno Istoku pripisivati ulogu izvorišta drevne mudrosti, dok se uz Zapad vezuju neke sasvim druge vrijednosti poput materijalizma, konzumerizma, pohlepe i općenito svih aspekata naše niže prirode. Proučavajući religiju, drevna znanja i tradiciju Istoka mnogi će zaključiti kako je Istok po tom pitanju superioran u odnosu na Zapad. Međutim, je li to uistinu tako i što se točno smatra Istokom, a što Zapadom? Gdje je granica i koliko je to uopće važno?
Ono što obično nazivamo Istokom i Zapadom ne bi se trebalo promatrati kao jedine dvije referentne točke. Potrebno je shvatiti da su mudrost, drevna znanja i tradicije univerzalne vrijednosti koje su oduvijek bile baština cijelog čovječanstva koja se odražavala u pojedincima i društvima svih rasa i jezika. Dakle, drevna znanja i tradicije Zapada jednako su važne i vrijedne kao one istočne, iako su različite jer su bile uvjetovane različitim povijesnim zbivanjima.
Često zaboravljamo na velike civilizacije koje su postojale na američkom kontinentu i koje su ostavile bogatu ostavštinu i spomenike ezoterizma.
O starim kulturama Amerike ne postoji mnogo podataka i o njima se zna uistinu malo. Amerika se još uvijek smatra “novim kontinentom”, iako je to obična predrasuda, jer su se na tom kontinentu razvile kulture i civilizacije koje se po starosti mogu mjeriti s mnogim europskim, azijskim ili afričkim civilizacijama. Međutim, malo tko vjeruje da u Americi postoji autohtoni stanovnik. Postoje razne teorije nastanjivanja američkog kontinenta, od prijelaza Azijata preko Beringovog prolaza, do jakih morskih struja koje su pomogle Afrikancima da dođu do američke obale. Također, često se u svrhu proučavanja prvobitnih stanovnika Amerike okreće proučavanju današnjih ljudi na primitivnom stupnju razvoja što je pogrešno, jer temeljita etnološka istraživanja pokazuju da su gotovo sva plemena koja smatramo primitivnim bila na izrazito visokom stupnju razvoja, čak i naprednijem nego što je današnja civilizacija. Možda su tim drevnim civilizacijama tehnološka dostignuća bila nepoznanica, međutim posjedovali su neka iznimna znanja koja mi danas ne posjedujemo uza svu tehnološku podršku.
Kad su europski kolonizatori stigli na američko tlo, doživjeli su pravo iznenađenje. Naime, naišli su na civilizacije koje su imale nevjerojatno razvijenu infrastrukturu, impresivnu arhitekturu, a baratali su i raznim znanstvenim, metafizičkim i filozofskim spoznajama.
Uzmemo li u obzir način na koji se otkrivao američki kontinent, od XVI. stoljeća na dalje, zapravo i ne čudi što mu se pripisuje jedan neprivlačan, barbarski karakter. Kroz dugačak povijesni period jedini izvor informacija o ovim američkim civilizacijama bila su pristrana izvješća redovnika koji su tamo odlazili zajedno s konkvistadorima.
Njihova skučenost svojstvena tadašnjoj europskoj kulturi koja je taman izlazila iz mračnog doba srednjega vijeka uzrok su predrasuda i pogrešnog razumijevanja ovih drevnih civilizacija. Zapisi, učenja i knjige bili su spaljivani, spomenici uništavani, stanovništvo nasilno pokrštavano, a njihova učenja i tradicije proglašavani djelom vraga. Moglo bi se reći, i to s pravom, da je tadašnja Europa, u odnosu na neke napredne američke civilizacije bila gotovo barbarska. Međutim, povijest pišu pobjednici pa je tako i u ovom slučaju povijest krojena od strane osvajača. Za vrijeme španjolske okupacije i Crkva i država obeshrabrivale su istražitelje u njihovim nastojanjima da objave informacije koje su ukazivale da su američke civilizacije prije španjolske invazije imale civilizaciju i povijest.
MAYE
Jedna od najimpresivnijih civilizacija na američkom kontinentu koja je već bila na poodmaklom putu prema propasti za vrijeme europskih osvajanja je civilizacija Maya. Sakriveni duboko u džunglama Srednje Amerike nalaze se ostaci ovog misterioznog naroda. Otkako su u drugoj polovici XVIII. stoljeća otkrivene ruševine mayanskog grada Palenque mnogi istraživači, učenjaci i znatiželjnici traže odgovore na pitanja o njihovu postojanju. Tko je bio taj tajanstveni narod? Odakle je stigao? Koju poruku nam je ostavio?
U religiji je bio dominantan kult jaguara, simboličke životinje koja je imala velik značaj u svim srednjoameričkim kulturama. Motiv jaguara predstavlja jedan od najstarijih i najprikazivanijih simbola drevnih Amerikanaca.
Međutim, prije negoli krenemo u razotkrivanje Maya ne bi bilo loše reći nekoliko riječi o Olmecima. Za Maye se smatra da su nastali od srednjoameričkih indijanskih olmečkih plemena koja su nastanjivala područje Meksika u periodu od otprilike 1500. godine pa sve do 400. godine prije Krista. Iako ne postoje čvrsti dokazi koji bi mogli potkrijepiti ovu teoriju, većina majanista prihvaća ju kao činjenicu. Prema sadašnjim saznanjima olmečka se civilizacija u vrlo kratkom razdoblju razvila od plemenske zajednice do vrlo organiziranog društva, i to prvog organiziranog društva na ovom kraju svijeta. Najpoznatiji olmečki centar bio je San Lorenzo, koji je uništen oko 900.godine prije Krista, a na čijem će mjestu niknuti La Venta . U religiji je bio dominantan kult jaguara, simboličke životinje koja je imala velik značaj u svim srednjoameričkim kulturama. Motiv jaguara predstavlja jedan od najstarijih i najprikazivanijih simbola drevnih Amerikanaca. Poistovjećivali su ga sa Suncem, i to sa zalazećim Suncem, kad se ono spušta u “podzemni svijet” gdje se bori sa silama tame. Svaki novi izlazak Sunca predstavljao je pobjedu svijetla nad tamom, dobra nad zlom, duha nad materijom i bio je popraćen ceremonijom. Jaguar je, prema vjerovanju drevnih Amerikanaca, omogućavao Suncu da savlada sve prepreke u podzemnom svijetu. Kod Maya se uz hramove posvećene Jaguaru uvijek nalazilo i igralište za igru loptom. Lopta je simbolizirala Sunce, a sama igra borbu svijetla i tame.
Od svojih početaka, preko vrhunca razvoja pa sve do njihova kolapsa, Maye su izgradile i ostavile iznimno bogato kulturno nasljeđe i neke od najimpresivnijih svjetskih umjetnina. Nažalost, njihov misteriozni dolazak praćen nevjerojatnim znanjima i stvaralaštvom završio je jednako misterioznim nestankom ove civilizacije. Prostor na kojem su Maye živjeli i stvarali svoja arhitektonska i umjetnička čuda, proučavali zvijezde, razvijali svoja znanja i filozofske spoznaje, gotovo se je preko noći pretvorio u pustinju. Za vrijeme španjolskih osvajanja mayanska je civilizacija već dobrim dijelom utonula u propadanje, tako da su europski osvajači krenuli u pravcu sjeverozapada u želji osvajanja aztečkog carstva koje je tada bilo u procvatu. Proći će još mnogo vremena prije negoli netko prodre duboko u džungle Srednje Amerike i otkrije tek mali komadić tajnovitog svijeta Maya.
Za razliku od drugih raspršenih autohtonih populacija srednje Amerike, Maye su bili smješteni u središtu jednog geografskog bloka koji je obuhvaćao područje današnje Gvatemale, južnog Meksika, zapadni Honduras, sjeverni Belize te poluotok Yucatan.
Imali su vrlo malo osobnog vlasništva, tek nekoliko stvari najnužnijih za život. Zemlju su obrađivali koristeći najjednostavnija oruđa, a osnovna prehrana većine stanovništva sastojala se od kukuruza, čilija i graha. Maye su bili skloni takozvanim “ugodnim porocima”. Za njih se smatra da su među prvim narodima koji su pušili cigare, a niti alkohol im nije bio suviše stran. Jedan od omiljenih napitaka bio je vruća čokolada koju su nazivali božanskim napitkom. Igre na sreću bile su posebno popularne, a naročito igre na ploči, dok su za igrače figure često bila korištena označena zrna kukuruza. Žene su odijevale dugačke košulje koje su vezivale oko struka, dok su muškarci nosili svojevrsne kratke hlače od sukna motanog oko bokova, struka i nogu .
Danas vrlo popularni “piercing” bio je jednako popularan i među drevnim Mayama iako iz manje pomodnih razloga. Za bušenje ušiju, nosa ili pak usana koristili su ukrase od drva, školjki ili žada.
Uspon Maya započinje oko 1500. godine prije Krista, a zlatno doba njihova razvoja obuhvaća period od III. do IX. stoljeća naše ere koje se naziva i klasičnim periodom, tijekom kojeg je mayanska civilizacija dosegla svoj vrhunac velikim napretkom u umjetnosti i znanosti. Razdoblje koje je prethodilo ovom zlatnom dobu nazivamo pretklasičnim periodom koje se smatra vremenom relativno malenih, primitivnih naselja. Zadnje, postklasično razdoblje, smatra se vremenom kulturološkog pada nakon čega je uslijedila propast većine velikih mayanskih središta.
Ipak, najnovije spoznaje otkrivaju kako su se mnoga dostignuća klasičnog perioda zapravo “odigrala” u pretklasičnom periodu. Osim toga, otkriveno je i da su velika mayanska naselja vjerojatno postojala i stoljećima prije nego što se ranije procjenjivalo. Tradicionalno vjerovanje o propasti njihove civilizacije također je dovedeno u pitanje. Donedavno se smatralo kako su mnogi mayanski gradovi napušteni krajem IX. stoljeća zbog unutarnjih nemira, vanjskih napada, gladi i bolesti. Međutim, novija istraživanja donose jednu posve drukčiju teoriju. Prema njima, carstvo Maya nije nikad bilo ujedinjeno kao što se je do tada vjerovalo. Naime, mayansko “carstvo” sastojalo se od gradova-država koji su konstantno vodili međusobne borbe ili su pak stvarale saveze. Potkraj klasičnog perioda dolazi do sve učestalijih ratovanja, a bolest i glad dosežu svoj vrhunac. Vjeruje se kako su ovi događaji mogući razlog propadanja mayanske civilizacije u nizinama, dok se na poluotoku Yucatan i na južnim visoravnima njihova civilizacija održala sve do dolaska španjolskih osvajača u XVI. stoljeću.
Čitanje hijeroglifa Maya postalo je tek odnedavno moguće, a njihovo proučavanje otkrilo je neke detalje o ovom drevnom narodu koji su se kosili s dotadašnjim tumačenjima. Naime, nestala je romantičarska predodžba o Mayama kao o narodu pacifističkog načina života, koji su se bavili isključlivo pisanjem, proučavanjem i podizanjem impresivnih gradova. Maye su poput ostalih drevnih američkih naroda, često ratovali, i to s glavnim ciljem pribavljanja zarobljenika, ljudskih žrtava, koje potom žrtvovali svojim bogovima. Teško je pojmiti zašto je jedna tako napredna civilizacija, koja je razvila zaista duboke metafizičke i filozofske spoznaje i bila orijentirana prema duhovnoj strani života, primjenjivala tako krvoločne običaje. Pretpostavlja se da razlog nije bio barbarizam, već dio njihova vjerovanja da prinašanjem žrtava hrane Sunce životnom energijom čovjeka čime osiguravaju daljnji život Sunca. Međutim, prava istina ostaje zakopana negdje duboko u srednjoameričkim džunglama.
UMJETNOST MAYA
Tajanstvena naselja i urbani centri drevnih Maya još su davnih dana budili zanimanje ljudi. Kroz mnoga stoljeća razvijali su se i rasli da bi potom uslijedila stoljeća dubokog mira za vrijeme kojeg ih je nemilosrdno progutala gusta šuma uništavajući njihovu povijest, ljepotu i veličanstvenost. Nepovoljni klimatski uvjeti i učestale pljačke dodatno su ubrzali proces njihova propadanja. Ipak, unatoč svim nastojanjima prirode, ali i čovjeka da izbrišu svaki trag ove civilizacije danas posjedujemo dovoljno dokaza koji svjedoče o njihovoj veličini i genijalnosti, kao i nevjerojatnom talentu i mašti njihovih graditelja i umjetnika.
Maye su se isticali svojom raznolikošću, a upravo ta raznolikost utjecala je i na izgled njihovih gradova. Grad je predstavljao središte urbanog život i vlasti i kao takav bio je antiteza svemu ruralnom. Unutrašnjosti građevina nekad davno bile su ukrašene predivnim muralima koje su uglavnom uništili nepovoljni klimatski uvjeti. Rijetki slučajevi u kojima su ove zidne slike preživjele, kao u Bonampaku i Tulumu, pokazuju da su gradovi Maya nekad bili mjesta puna jarkih boja jer su i pročelja mnogih građevina bila obojena . Grad je prije svega bio urbani centar, izrazito organiziran, planiranog rasporeda i reguliran određenim normama. Najveći gradovi nastaju tri stoljeća prije i tri stoljeća nakon Krista s vodećim gradovima Palenquom u Kampeceu, Tikalom u Gvatemali i Copanom u Hondurasu, koji je obilovao hramovima, igralištima, popločenim trgovima.
Motivi u umjetnosti Maya zaista su šaroliki. Često su se koristili motivi vladara i plemića, božanstava i prikaza podzemnog svijeta. Vladari su se uglavnom veličali na stelama . Jedan od najizražajnijih predmeta u umjetnosti Maya obojena je keramika, a naročito tanjuri i vaze na kojima je često bio prikazivan dvorski život. Slikarstvo i kiparstvo uglavnom su bili u službi arhitekture, koja je bila obogaćena raznim reljefima sa svrhom dekoracije.
Jedno od najimpresivnijih obilježja ruševina gradova Maya prizor je piramidalnih hramova u nizinama prašume Gvatemale i susjednih područja čiji se krovovi uzdižu iznad okolnih šuma. Budući da su Maye planine smatrali mjestom gdje su obitavale duše njihovih predaka, oni narodi Maya koji su živjeli daleko od brdovitih područja odlučili su podignuti umjetne planine u obliku kamenih piramida. Iz današnje perspektive sasvim je nevjerojatno da su te goleme kamene piramide, kao i ostale građevine koje su opstale do danas sagrađene isključivo kamenim i drvenim alatom koristeći isključivo ljudsku radnu snagu. Piramide Maya bile su vrlo različite, tako da se u Tikalu nalaze vrlo visoke piramide s relativno uskim stranama i strmim stubištima. Dok u Chichen-Itzi glavna piramida ima kvadratno postolje i zbijeniji oblik. Unatoč međusobnim razlikama, većina mayanskih piramida imala je dvije temeljne funkcije, a to je da služi kao hram i kao nadgrobni spomenik. Svaka piramida, svaki hram, bili su ukrašeni brojnim simbolima koji su imalu duboki duhovni značaj. Primjerice, hramovi u Palenqueu i Tikalu sastoje se od devet razina koje zapravo predstavljaju devet slojeva podzemnog svijeta kroz koje je kralja prolazio nakon svoje smrti.
POPOL VUH
U različitim dijelovima svijeta postoje drevne knjige koje govore o najdavnijim vremenima, o vremenima stvaranja svijeta i čovjeka. Njihova zajednička karakteristika je mitski jezik kojim su pisani, ali i neopterećenost kronologijom događaja i tumačenjima. Govore o jednoj sasvim drugačijoj dimenziji stvarnosti. Popol Vuh upravo je takva knjiga, a svjedoči o mayanskoj mitologiji. Predstavlja jedan od najvećih spomenika duhovnog stvaralaštva svih naroda i svih vremena. U sebi čuva sjećanje naroda Maya, odnosno njegovog plemena Quiche.
Četiri faze nastanka svijeta i čovjeka zapisane su u knjizi Popol Vuh
Naziv Popol Vuh u prijevodu znači “Knjiga savjeta”. Knjiga kakvu danas znamo zapisana je sredinom XVI. stoljeća na jeziku quiche, a tako napisan tekst pronašao je početkom XVIII. stoljeća fratar Francisco Jimenes koji je tekst preveo na španjolski, i zahvaljujući njemu danas imamo prijevod ove knjige na gotovo svim jezicima. Knjiga otkriva mayansko vjerovanje u višestruko razaranje i obnavljanje svijeta u otprilike istim ciklusima. Sadržajno se Popol Vuh može podijeliti na tri velike cjeline, stvaranje svijeta i čovjeka, zatim avanture na zemlji i u podzemlju blizanaca polubogova koji se zovu Hunahpu i Ixbalanque i porijeklo, kretanje i borbe indijanskih naroda kao i dominacija naroda Quiche prije dolaska španjolskih osvajača.
Knjiga kaže da se prvo stvorio čovjek od zemlje i blata, ali takvi su se ljudi rastapali u vodi pa su ih bogovi odlučili uništiti velikim poplavama, nakon čega su se ljudi pretvorili u ribe. Ovaj period naziva se prvim Suncem ili Nahui Ocelot koji je trajao 4008 godina. U drugom pokušaju bogovi su stvorili ljude od drva, ali oni su pak bili bez duše pa su bogovi izazvali pomrčinu i dozvolili divljim zvijerima da ih pojedu. Ovaj period naziva se Drugim Suncem ili Ehecatl, a trajao je 4010 godina. Naposljetku su bogovi ipak uspjeli načiniti “pravog čovjeka” od bijelog i žutog kukuruza, no ovi su ljudi bili presavršeni, posjedovali su previše božanskih karakteristika pa su se bogovi osjetili ugroženima i odlučili oduzeti ljudima te božanske moći. Umjesto toga stavili su ih pred kušnje, gurnuli u razvoj kako bi iskusili napredak i osjetili nadahnuće pri postizanju rezultata. Ovaj period naziva se Trećim Suncem ili Tleyquiyahuillo, a trajao je 4081 godina.
Razdoblje četvrtog Sunca ili Tzontlilac pripada razdoblju u kojem i sami živimo iako još vrlo kratko, ako je vjerovati Mayama. Započelo je 3114.godine prije Krista i jako brzo mu se bliži kraj.
Ove četiri faze nastanka svijeta i čovjeka ostale su zapisane samo u Popol Vuhu, a kasnije su se nastavile prenositi usmenom predajom.
Svaka faza, svaka nova kreacija čovjeka završavala je kataklizmom. Svi narodi ovog područja vjerovali su da poslije svake ere dolazi kataklizma kako bi moglo započeti novo razdoblje. Potrebno je uništiti stare forme kako bi se rodilo nešto novo. Naravno, nužno je razumijeti da se mit nikad ne smije shvaćati doslovno, već je važno prepoznati one zajedničke elemente koji su svojstveni svakom čovjeku i koji se zbog toga i pojavljuju u mitovima različitih naroda.
KALENDAR MAYA I PROROČANSTVO
Drevni Maye su u jednom iznimno važnom području bili dominantni pred drugim kulturama i civilizacijama, a to je astronomija. Mayanski astronomi svećenici kombinirali su svoja znanja promatranja položaja nebeskih tijela u složeni kalendar kako bi dobili metodične prognoze i proročanstva prema kojima ljudi mogu određivati svoje dnevne aktivnosti i planove za budućnost . Spoznaje o postojanju dužih i kraćih vremenskih ciklusa ističu Maye kao iznimno naprednu civilizaciju. Njihova učenja o vremenskim ciklusima i njihov odnosu prema kretanjima Mjeseca, Sunca i planeta bili su usko povezani s njihovim najvažnijim religijskim uvjerenjem – da živimo u dobu Četvrtog Sunca.
Ravnajući se prema mayanskom kalendaru trenutno se nalazimo u dobu Apokalipse ili vremenu koje je obilježeno velikim promjenama kod ljudi, kako na individualnom tako i na kolektivnom planu.
Prema kronologiji Maya sadašnje doba započelo je 12. kolovoza 3114. godine prije Krista, i trebalo bi završiti 22. prosinca 2012. godine . Ovaj ciklus se dijeli na 13 baktuna, a svaki baktun traje 400 godina. Dakle, mi se trenutno nalazimo u trinaestom baktunu koji je započeo 1613. godine, a završava 2012. kada dolazi do novog ciklusa. Riječ je o početku doba koje se naziva Peti Ajawu ili Peto Sunce koji također traje 5200 godina ili 13 baktuna, i to unutar ciklusa od 26000 godina. Maye ovaj ciklus nazivaju ciklusom mudrosti, ljubavi, mira, uzdizanja svijesti, i povratka u prirodni red i harmoniju, po čemu bi se dalo zaključiti da se ne misli na kraj svijeta u krutom, fizičkom, materijalnom smislu, već na neke suptilnije razine, na promjenu svijesti čovječanstva, okretanju nekim višim vrijednostima.
Maye su bili su majstori bilježenja vremena i imali su vrlo precizan kalendar. Prvi kalendar Maya sastojao se od 260 dana, a njega su koristili svećenici za proricanje i organiziranje obreda. Solarni kalendar sastojao se od 365 dana, odnosno osamnaest mjeseci od po dvadeset dana i jednog mjeseca od po pet dana poznat pod nazivom Uayeb koji se smatrao nesretnim periodom. Postojao je i treći kalendar koji je poznat pod nazivom Duga računica, a sastoji se od neprekidnog brojanja dana od početka sadašnjeg doba, 13. kolovoza 3114. Prije Krista. Nadnevci u ovom kalendaru obično sadrže pet brojeva.
Mayansko shvaćanje vremena nije bilo linerano, već ciklično. Vjerovali su da se izvan našeg sunčevog sustava nalazi univerzalna kozmička shema potpunog reda na kojoj je zasnovan tijek povijesti na Zemlji u vremenskim ciklusima. Prema nekim tumačenjima ulazak u sljedeće, šesto doba bit će obilježeno odbacivanjem tehnologije, materijalnih vrijednosti, kao i pojavom novog Sunca u našem sustavu te promjenom ljudske DNK.
Ravnajući se prema mayanskom kalendaru trenutno se nalazimo u dobu Apokalipse ili vremenu koje je obilježeno velikim promjenama kod ljudi, kako na individualnom tako i na kolektivnom planu. Mnogi zagovornici ezoterije ovo mayansko proročanstvo tumače kao dolazak vremena u kojem se razvija i uzdiže svijest čovječanstva i odbacuju materijalne vrijednosti kao nešto prolazno, a teži se prema duhovnom razvoju. Usporedimo li mayanski kalendar i njihovo popularno proročanstvo s biblijskim i Nostradamusovim proročanstvima, ali i određenim znanstvenim teorijama i pretpostavkama, zaista se može povući paralela. Neovisno s kojeg aspekta gledamo, religijskog, znanstvenog ili nekog drugog, svi oni govore o velikim promjenama i događajima koji bi se trebali dogoditi. Astronomi ističu da će se dogoditi rijedak fenomen kada dolazi do prijelaza Venere preko Sunca. U Otkrivenju se također govori o velikom znamenju koje će se ukazati na nebu. Postoji i proročanstvo redovnika iz davnog XI. stoljeća prema kojem trenutno “vlada” 111. Papa ili “Lažni prorok”, a koji će pripremiti postolje Antikristu ili 112. Papi.
Dakle, postoje razne teorije i shvaćanja ovog mayanskog proročanstva. Dok jedni vjeruju u prestanak postojanja života na našoj planeti i prestanak postojanja same planete uslijed udara nekog svemirskog tijela, uslijed potresa, erupcije vulkana ili nekog drugog djela Majke Prirode, drugi vjeruju u dolazak izvanzemaljaca, a treći pak da će čovječanstvo doživjeti duhovno buđenje i uzdizanje svijesti.
PORUKA MAYA
Predivno je proučavati arhitekturu drevnih civilizacija. Tko ne bi uživao proučavati egipatske piramide, indijske hramove ili kineski zid? Međutim, puno je veći izazov i avantura istraživati ljude koji su osmislili i podigli ta remek-djela, proučiti duh tih ljudi koji su kroz te građevine nastojali oblikovati stvarnost na način na koji su ju oni vidjeli. Njihova stvarnost podosta se razlikovala od naše, bila je preslika njih i njihova života, života ljudi koji su sagledavali svijet iz sasvim drugog ugla. Danas smatramo drevne civilizacije poprilično primitivnim i nerazvijenim. Također, smatramo da čovjek koji ne zna pisati ili čitati nije civiliziran.
Prema tom shvaćanju mogli bismo reći i da Sokrat nije bio civiliziran, jer se za njega tvrdi da nije znao ni čitati ni pisati. Nije važno što nam je ostavio čitavu silogističku i logičku strukturu helenske filozofije, jer je važnije saznanje da je bio nepismen. Danas ćemo reći i za mnoge narode da su nerazvijeni, međutim to možemo govoriti samo s tehnološkog i ekonomskog aspekta. Nažalost, malo važnosti pridajemo profinjenom pjesničkom, umjetničkom ili glazbenom razvitku. Nama se civiliziranima čine oni narodi koji imaju atomsko oružje i brze automobile, neovisno koji im etički, moralni, estetski i filozofski temelji nedostaju. Budući da su pogledi na ljudsku kulturnu baštinu jako različiti, utoliko nam je i teže dešifrirati poruku koju su nam ostavile drevne američke civilizacije. U današnje doba, kad smo kulturološki prihvatili parapsihologiju, dalo bi se naslutiti da su ovi narodi posjedovali znanja koja mi danas tek počinjemo oživljavati. Trebali bismo razmisliti o činjenici da su ovi narodi možda stigli do vrhunca jedne tehnološki razvijene civilizacije koju teško možemo i zamisliti.
Zar je moguće da su narodi koji su posjedovali jedinstveni mjerni sustav, bili izvrsni astronomi, znanstvenici i matematičarni bili tek “ljudi iz pećine”? Nisu li to ipak bile iznimno razvijene civilizacije od kojih bismo mogli ponešto naučiti umjesto što se postavljamo superiorni nad njima? U svijetu u kojem danas živimo, u kojem prevladavaju pohlepa, novac i mržnja, možda se riješenje krije upravo u osvrtu unatrag… Tragovi iz prošlosti ključevi su ulaska u ovaj misterij. Kad bismo se poistovjetili s njima pronašao bi se i pokoji odgovor na vječna pitanja.
BIBLIOGRAFIJA:
Knjige:
1. Cotterell M., Gilbert A.: Proročanstvo Maya, Zagreb, Teledisk, 2001.
2. Gilbert A.: Kraj vremena: revizija proročanstva Maya“, Zagreb, Stari Grad 2009.
3. Laughton T.: Maye: život , mit i umjetnost, Zagreb, 24 sata
4. Tonante L.A.: Maje: nestali u vremenu“, Zagreb, Slovo, 2009.
5. Ristanović, Lj.: Rabinal Aći, Apu Oljantaj: dramska prikazanja naroda Maya i Inka, Kruševac, Bagdala
6. Ristanović, Lj.: Popol Vuh, Kruševac, Bagdala
Časopisi:
1. Kiković, D.: Popol Vuh, Zagreb, Nova Akropola, srpanj-rujan 2003.