Tisućama godina Svetom zemljom i Bliskim istokom tekle su rijeke krvi. Na tom području ostali su ožiljci bitke vođene između tri svjetske religije. Međutim, najveći ožiljak ostavio je rat između kršćana i muslimana koji je krenuo krajem XI. stoljeća i koji je trajao dvije stotine godina.
Ulog je bio mali komad zemlje dug nekoliko stotina kilometara, ali koji je nudio najveću nagradu – Jeruzalem. Ovaj sveti rat prešao je u legendu, ali bilo je onih koji su ga vidjeli i doživjeli vlastitim očima. Veliki kroničari iz dva različita svijeta, kršćanskog i muslimanskog, pisali su o velikim podvizima, bitkama i ratnicima, o ljudima koji su život položili za svoga Boga. To je bio sukob dviju velikih religija, sukob između polumjeseca i križa. To su bili križarski ratovi.
PRVI KRIŽARSKI RAT
Potkraj desetog i početkom jedanaestog stoljeća na teritoriju današnje središnje Francuske zavladao je pax Dei, Božji mir, mirovni pokret vođen u Božje ime koji je doveo do treuga Dei ili Božjega primirja. Potkraj jedanaestog stoljeća, međutim, mirovni napori prouzročili su križarski rat.
Jedanaesto stoljeće bilo je doba velike društvene preobrazbe s preraspodjelom povlastica između svjetovne vlasti i crkvenog autoriteta.
Obje su strane težile jačanju svoga položaja u vrlo promjenjivom svijetu i svaka je strana doživljavala duboke unutrašnje promjene.
Dok je svjetovni preustroj bio očit, crkvena je reforma klijala unutar samostanskih zidova pa je samo postupno ulazila u Crkvu i prodirala u laičko društvo.
Mirovni pokret igrao je vrlo važnu ulogu u tom procesu, i obje su ga strane nastojale iskoristiti u vlastitu korist. Razvoj mirovnog pokreta bio je neposredna obrana crkvene hijerarhije protiv nasilja, ali kroz ta mirovna nastojanja Crkva je počela upravljati društvenom preobrazbom koja joj je pomogla steći dugoročni primat u kršćanskom društvu.
Središnje pitanje svih rasprava o miru bilo je imaju li pravo Crkva ili svjetovne vlasti određivati uporabu crkvene imovine.
Početkom desetog stoljeća svećenstvo je napadalo izvlaštenje crkvene imovine, a potkraj stoljeća svećenici su počeli poduzimati korake za obranu vlastite sigurnosti i crkvene imovine, kao i sklapati savezništva s pukom kako bi i njega uključili u svoja mirovna nastojanja.
Iako je mirovni pokret bio stabilizacijska snaga u promjenjivom svijetu, također je bio i faktor promjene. Ojačao je položaj Crkve u odnosu na svjetovnu vlast, a ta promjena odnosa bila je presudna za cjelokupni preustroj vlasti u kršćanskom društvu. Nastala društvena preobrazba bila je radikalna, a njezine posljedice dugotrajne i dalekosežne.
Preuzimanjem vodeće uloge u mirotvornim i mirovnim aktivnostima bilo je presudno za uspon Crkve na najvažniji položaj u kršćanskom društvu.
Međutim, mirovni pokret nije potpuno zabranio rat. Crkveni mirotvorci žigosali su nasilnike kao kršitelje mira i naređivali oružane mjere protiv njih. Mirovni pokret objavio je rat ratu pa ponekad organizirao i vlastite vojske. Tkogod bi prekršio primirje, morao je za to platiti glavom ili progonstvom. Dakle, mirovni pokret nije samo dopuštao primjenu oružja protiv kršitelja mira već ju je i zahtjevao. Time je mirovni pokret podržao pojam dopuštenog nasilja i pomogao uspostavi crkvene kontrole nad primjenom oružja.
Kršćansko društvo značilo je živjeti u miru kao jedinstveno tijelo, corpus christianorum. Jedinstveno tijelo svih kršćana bilo je jednako Kristovu tijelu, corpus christi. Ako je kršćansko društvo bilo corpus christi, nauditi kršćaninu značilo je nauditi samom Kristu.
Dakle, prolijevanje kršćanske krvi bilo je strogo zabranjeno, stoga se rat trebao voditi protiv nekršćana. Dok je mirno kršćansko društvo bilo sjedinjeno s Bogom, mir se nije morao niti mogao održavati s bezbožnima.
U prvim godinama XI. stoljeća vjerska dinamika na latinskom zapadu prešla je s inkluzivne na ekskluzivnu.
Godine 1009. kalif al-Hakim naredio je rušenje Crkve Svetog groba u Jeruzalemu. Bio je to izniman slučaj progona kršćana pod muslimanskom vlašću na čelu s vladarom koji je tlačio i svoje muslimanske podanike.
Kad je vijest o rušenju crkve sljedeće godine stigla na Zapad ostavljajući dubok dojam na zapadne kršćane, Židovi su postali prvi žrtveni janjci, a ubrzo nakon njih stradali su i heretici.
Prijelaz na vjersku isključivost poklopio se i s razdobljem vojne ekspanzije kršćanskog svijeta. Poganski i nevjernički upadi u zapadni kršćanski svijet prestali su, a s njima i obrambeni ratovi latinskih kršćana. Sad su latinski kršćani krenuli u napad i počeli pokoravati svoje poganske susjede i ponovno osvajati zemlje u Španjolskoj, južnoj Italiji i na Siciliji, koje su im, kako su oni smatrali, nepravedno oduzeli.
Govorom pape Urbana II pred tisućama vjernika u Clermontu 1095. godine kojim je pozvao sve istinske kršćane da oslobode Svetu zemlju od muslimanskih nevjernika, koji su je pak osvojili nekoliko stoljeća ranije, te sad naplaćuju ulaz hodočasnicima, zapravo započinje Prvi križarski rat.
Papa je obećao raj svima koji se odazovu ovom pozivu, bez obaveze prolaska kroz čistilište. Naravno, nakon takvog obećanja, tisuće naivnih vitezova, kmetova, uključujući i nekoliko kraljeva, odlaze u rat za oslobođenje.
Godine 1096. više od 60 tisuća kršćanskih ratnika otisnulo se iz Europe u prvi križarski rat. Za kršćane je Jeruzalem bio toliko važan jer je Isus tamo bio razapet i uskrsnuo. Dakle, najvažniji trenutak u povijesti spasenja dogodio se u Jeruzalemu. Upravo iz tog razloga za kršćane je Jeruzalem bio središte svijeta.
Kršćanska se vojska probijala putem dugim 4500 kilometara preko strašnih predjela Bliskog istoka u nizu epskih okršaja sa snagama islama. Poslije tri godine, ovaj prvi križarski rat stigao je do zidina Jeruzalema. Našavši se unutra, nisu poštedjeli nikoga. Procjenjuje se da je tridesetak tisuća ljudi poklano kad je pao Jeruzalem.
No, dok su križari uživali u pobjedi, polako, ali sigurno muslimani su se spremali uzvratiti udarac. Ubijanja su, u prvom križarskom ratu, bila uistinu stravična. Židovi koji su se sakupili u Solomonovu hramu bili su spaljeni, a obećanja dana o oslobođenju muslimanskih žena i djece bila su prekršena. U očima muslimana, dvije najveće svetinje bile su oskvrljene. Križari su vezivali svoje konje za džamiju Al-Aksa i Kupolu na stijeni gdje je Muhamed navodno otišao na nebo. Skinuli su islamske simbole i napravili crkvu na mjestu džamije. U srcu Jeruzalema, novo sjajno raspeće se razmetalo pred muslimanima, pokazujući im da je Jeruzalem sada kršćanski grad.
Iako je volja naroda da ustanu protiv kršćanskih napadača bila snažna, 1099. godine muslimanski svijet nije bio spreman krenuti u protunapad. Islamski vođe bili su podijeljeni. Dok su kršćani osvajali i naseljavali njihovu zemlju, vladari i vojske islama međusobno su se sukobljavali. To je izazvalo veliku neslogu i razjedinjenost među ljudima i oslabilo njihovu snagu za borbom.
Još od Muhamedove smrti, islamski je svijet bio podijeljen na dvije sukobljene doktrine – sunitsku u Bagdadu i Alepu, i šiitsku koja je bila na vlasti u Kairu. Da bi porazili kršćane bio im je potreban jedan vođa koji bi ujedinio snagu muslimana.
Kršćani koji su ostali nakon prvog križarskog rata, morali su nekako osigurati kontrolu nad novom kraljevinom. Poslije zauzimanja Jeruzalema, mnogi su se od njih vratili kući i ostalo je svega tristotinjak vitezova. Bilo je potrebno dovesti još kršćana i obraniti grad. Katolička je crkva pozivala europske obitelji da nasele Jeruzalem, a domovi muslimana, židova i istočnih kršćana zapljenjeni su za nove pridošlice. Dobili su dobro imanje i porezne olakšice. Svi oni vjerni Kristu bili su oduševljeni idejom preseljenja u mjesto gdje je Isus živio.
Kao posljedica prvog križarskog rata, Jeruzalem je procvjetao u naprednu duhovnu metropolu s oko trideset tisuća stanovnika, što se može usporediti s veličinom srednjevjekovnog Pariza.
Europljani su napravili nove farme, sela i zamkove oko osvojenih gradova. Stvorili su četiri nove, moćne križarske države – Edesu, Antiohiju, Tripoli i Jeruzalemsku kraljevinu.
Hospitalci i Templari preuzeli su vojnu ulogu kako bi osigurali siguran prolaz hodočasnicima. Oba vojnička reda ubrzo su za muslimane postali najstrašnija znamenja križarske okupacije. Kako bi poduprli obranu svoje nove kraljevine, Templari i Hospitalci nadgledali su izgradnju lanca Zamaka od kojih je najveličanstveniji bio Krak de Chevaliers u Siriji.
Muslimani su sanjali o uzvraćanju udarca kršćanima i vraćanju Jeruzalema pod okrilje svoje vjere.
Početkom XII. stoljeća, Turčin Imad al Din Zengi (Imadadin) bio je vladar Mosula u današnjem Iraku. Namjeravao je proširiti svoje carstvo i postao je prvi vođa koji je pokrenuo uspješan džihad protiv kršćanskih napadača. Morao je ujediniti Siriju pod svojim vodstvom.
Godine 1128. Zengi je preuzeo kontrolu nad Alepom te je sad zajedno s Mosulom vladao sjevernom Sirijom. Trebalo mu je gotovo 20 godina borbe s drugim muslimanima ne bi li konačno ujedinio sjevernu Siriju. Bio je poznat po svojoj brutalnosti i bešćutnosti. Njegova ga je vojska pratila sa strahom, jer bi svakog vojnika kojem bi se omakla i najmanja pogreška, kaznio vješanjem.
Do 1144. godine Zengi je napokon bio spreman krenuti u napad na kršćane, i to na grad Edesu koji je smješten svega 180 kilometara od njegove baze u Alepu. Saznavši da grof Edese nije u gradu, iskoristio je priliku i krenuo u napad. Opkolio je grad s vojskom od 30 tisuća ljudi. Polja oko grada bila su puna vojnika. Pokolj kršćana je započeo. Na tisuće muškaraca, žena i djece bili su pobijeni. Edesa je sada ponovno bila u rukama muslimana, a Zengi je postao heroj islamskog svijeta. Zauzimanjem Edese muslimani su dobili još i veći poticaj za daljnja osvajanja i sve se više bližio san o ponovnom zauzimanju Jeruzalema.
Iako je Zengi vodio svoju vojsku u pobjedu, ipak je bio strah i trepet, a njegova okrutnost i brutalnost su ga i odveli u propast. Naime, ubijen je na spavanju, u svom krevetu pod nerazjašnjenim okolnostima.
Njegov sin Nur al Din (Nuredin) nastavio je tamo gdje je Zengi stao, i pokazao se kao potpuno drugačiji vođa od svoga oca. Nikad nije zloupotrijebio svoju moć i poziciju, i zbog toga je bio vrlo cijenjen i poštovan.
DRUGI KRIŽARSKI RAT
Vijest o padu Edese ubrzo je došla do pape Eugenija III koji se odlučio na drastične mjere te je prvog prosinca 1145. godine pozvao na drugi križarski rat. Pozivu na oružje odgovorio je francuski kralj Luj VII.
Prvi križarski rat vodili su plemići i grofovi, međutim, sad je kralj Francuske uzeo križ u svoje ruke.
Godine 1147. krenuo je u Drugi križarski rat s vojskom koju je činilo više od 30 tisuća ljudi.
Ipak, Luj VII bio je čovjek s malim vojnim iskustvom i nije bio rođeni vođa. Njegovoj vojsci trebalo je skoro pet mjeseci ne bi li prešli put do Male Azije, a taj put ih je vodio kroz neravan pejzaž središnje Turske, preko planina, usred zime…
Osim toga, drugi problem je bio stalna mogućnost napada od lokalnih muslimanskih snaga, što se, naravno, i dogodilo. Tisuće križara bilo je pobijeno, no kralj i kraljica uspjeli su pobjeći. Poniženi kralj predao je zapovjedništvo Templarima. Okrenuli su se na jug, prema Damasku, koji je bio znatno bliži Jeruzalemu. Međutim, Nur al Din je također imao planove s Damaskom. Ipak, 1148. godine, Luj je učinio prvi potez, a stanovnici Damaska odlučili su samostalno braniti svoj grad. 50 tisuća križarskih pješaka i konjanika krenulo je na grad, na tisuće muslimana bilo je pobijeno. Iako ponosni na svoju nezavisnost, situacija ih je natjerala da potraže pomoć od Nur al Dina. Moćna i mnogobrojna Nur al Dinova vojska prestrašila je Luja koji je pobjegao natrag u Europu, posramljen i poražen.
Kad je Drugi križarski pohod propao, muslimanski svijet doživio je veliko olakšanje. Po prvi puta, dva bogata i moćna grada muslimanske Sirije bili su ujedinjani pod istim vladarom.
Nur al Din je sad krenuo u posljednju fazu svoga plana – opkoljavanje kršćana u potpunosti i preuzimanje vlasti nad Egiptom, bogatom i strateški važnom zemljom. Upravo zbog toga su i križari žudjeli za tom zemljom.
Međutim, Egipat je htio ostati nezavisan. Bio je uporište šiitske grane islama te je bio odlučan u želji da se odupre kako kršćanima, tako i Nur al Dinu.
Ipak, sreća je bila na Nur al Dinovoj strani. Godine 1168. križari su napravili veliku grešku i brutalno pobili šiitske muslimane u blizini Kaira. Egipćani su se obratili za pomoć Nur al Dinu koji je poslao svog najsposobnijeg mladog generala da pomogne u obrani Kaira. Njegovo ime bilo je – Saladin.
SALADIN
Za muslimanski svijet Saladin je legenda. U vrijeme okrutnih križarskih ratova izgovorio je mudre riječi koje su posebno odjeknule u to vrijeme užasa i krvoprolića: ‘Treba se suzdržati od krvave osvete, jer prolivena krv nikad ne miruje.’
Al-Malik al-Nasir Salah Ed-Din Yusuf ibn Ayyub rođen je 1138. godine u Iraku, u današnjem Tikritu. Poznatiji u islamskom svijetu kao Salahudin, a na zapadu kao Saladin, bio je islamski vojskovođa kurdskog porijekla.
Za njega se slobodno može reći da je bio junak u vremenu križarskih ratova. Dakle, Saladinova priča započinje u sukobima za prevlast nad egipatskim kalifatom. Kalif al Adid bio je maloljetan i boležljiv pa se u tom periodu upravljanja državom izmjenjuje petnaestak vezira. Vidjevši unutarnju nestabilnost, kršćanski vladari budno prate stanje čekajući pravi trenutak da ga zaposjednu, koji je došao 1163. godine kad je vezir Shawar svrgnut s prijestolja te se obratio za pomoć.
Nur al Dinu koji tamo pak šalje Saladinova strica Shirkuha. Nakon četiri godine nadmudrivanja između kršćanskih i muslimanskih vojski, na prijestolje egipatskog kalifata dolazi Shirkuh, koji umire nakon dva mjeseca te tako 1171. godine Saladin biva proglašen novim vezirom posljednjeg fatmidskog kalifa i dobiva naslov al Malik al Nasir ili Kralj pobjedonosni.
Saladin je dijelio ambiciju svoga gospodara Nur al Dina da kontrolira Siriju i Egipat, kao i da istjera križare. Nakon smrti Nur al Dina, Saladin još neko vrijeme vlada u ime Nur al Dinova maloljetnog sina i nasljednika as-Saleha, da bi se, pridobivši sirijske gradove, proglasio sultanom Sirije i Egipta. As-Saleh nakon nekoliko godina umire, u dobi od 18 godina, i tako sa Saladinom na čelu nastaje ujedinjena država koja je obuhvaćala Siriju i Egipat. Osamnaest godina muslimanske razjedinjenosti napokon je završilo.
Saladin po svojoj prirodi nije bio vlastoljubiv, nije htio moć i vlast pod svaku cijenu, a na prijestolje dolazi zato što je u pravim trenucima poduzeo prave i ispravne korake. Sve zasluge za svoje pothvate, hrabrost i pobjede pripisivao je Bogu.
Tamnoput, nizak, uvijek uredan, ljubazan i pristupačan, s istom je jednostavnošću razgovarao s učenim i neukim ljudima. Bio je dosljedan, pravedan i strog, no prije svega prema sebi samome, a zatim i prema svima ostalima. Plemenitost i darežljivost nisu neobični za vitezove poput Saladina. Čak su mu blagajnici skrivali imetak, jer mu bogatstvo nije previše značilo. Zbog toga je bio i meta čestih kritika.
Kad bi se rat rasplamsao, osobno bi išao u redove svojih vojnika, probijao bi se od lijevog do desnog krila i raspoređivao odrede.
U upravljanju državom pokazao se vrlo sposobnim. U njegovo vrijeme red i pravda su vladali. U vremenima kad su vladari dolazak na vlast smatrali dobrim načinom stjecanja bogatstva, Saladin gotovo pa i nije imao privatnog vlasništva. Ljudi oko njega vrlo su često koristili tu njegovu darežljivost.
Imao je svega nekoliko strasti, jedna je bila ljubav prema konjima, a druga ljubav je bila prema suprotnom spolu. Međutim, uvijek je na prvo mjesto stavljao brigu o državi.
SALADINOVA BITKA ZA JERUZALEM
Budući da je Saladin natjerao muslimanske države u savez, sada je krenuo na sljedeći korak i pokušao zadati finalni udarac kršćanima u Jeruzalemu. Do 1183. godine bio je spreman na napad i osvajanje svete zemlje.
I dok su muslimani postigli novo jedinstvo, kršćani su u Jeruzalemu bili slabiji no ikad. Vodio ih je Baldwin IV, koji je bolovao od gube, a postao je toliko bolestan da više nije mogao vladati kraljevinom te je 1183. godine postavio svog zeta Guya od Lusignana za kralja. On je bio odlučan dokazati svoje sposobnosti vođe, a u tome mu je pomogao plemić Raynald od Chatillona, koji je izrazito mrzio Saladina.
U siječnju 1187. godine Raynald je prekršio primirje sklopljeno sa Saladinom o slobodnom prijelazu i trgovini i napada muslimanski karavan hodočasnika. Saladin šalje glasnike da sakupe vojsku i ujedinjuje sve raspoložive snage protiv osvajača. Sakupio je ogromnu vojsku iz svih dijelova njegova carstva te je sa više od 10 tisuća konjanika i 12 tisuća pješaka krenulo prema Hattinu, pokraj obala Galilejskog jezera. Znao je da mu se ovakva prilika, kad su kršćanski vladari razjedinjeni, a njegovi podanici složni protiv kršćana, neće ponovo ukazati.
Guy je sakupio 1300 vitezova, uključujući Templare i Hospitalce, i 15 tisuća pješaka. Međutim, bilo je ljeto, vrućina, i kršćanska se vojska premorena i dehidrirana utaborila iznad sela Hattin.
Idućeg jutra, 4. srpnja 1187. godine uslijedila je povijesna bitka kod Hattina u kojoj je uništena većina kršćanske vojne sile na istoku. Saladinova vojska bila je moćna i mnogobrojna, a s druge strane stajala je kršćanska vojska s nekoliko stotina vojnika i par vitezova na čelu s kršćanskim plemićem Balianom od Ibelina. Saladinu i njegovoj vojsci nije bilo teško savladati oslabljenog neprijatelja. Naredio je da se Guy i Raynald zarobe zajedno s relikvijom Križa Gospodnjega. Bitka kod Hattina bila je gotova, a Saladinova pobjeda potpuna.
Raynaldu je odsjekao glavu, međutim kralju je poštedio život jer ‘kraljevi ne ubijaju kraljeve’. Templari i Hospitalci su svi bili pobijeni. Bitka kod Hattina bila je katastrofalna za križarske države. Guy i kraljevina Jeruzalem izgubili su gotovo sve.
Hattin je bio Saladinova ključna pobjeda, to je bio povijesni trenutak koji je Saladinu omogućio da bude zapamćen u islamu. Sad je na red došao – Jeruzalem.
Unutar Jeruzalema kršćani su znali da nemaju šanse protiv Saladina i njegove vojske te su Saladinu predložili nagodbu. Naime, ukoliko Saladin odluči napasti grad kršćani će uništiti džamije Al Aksa, jednog od najsvetijih islamskih mjesta. Na kraju je Saladin odlučio poštedjeti kršćane ukoliko plate otkup. Dogovor je pao, i Saladin je ušao u sveti grad u miru. Bila je to velika Saladinova pobjeda. Upravo zato on i jest heroj u islamskom svijetu, jer je povratio Jeruzalem i preokrenuo sudbinu onog svijeta.
Jeruzalem je ponovno bio u muslimanskim rukama, i za razliku od križarskog osvajanja osamdeset i osam godina ranije, ovaj put grad je zauzet mirno.
Križarske države bile su slomljene, pad Jeruzalema izazvao je valove šoka, ali i Treći križarski rat.
TREĆI KRIŽARSKI RAT
Vijesti o porazu križara kod Hattina 1187. godine i gubitku Jeruzalema odjeknule su širom zapada. Papa Grigorije XIII odmah je uputio poziv na Treći Križarski rat.
Razlika između Drugog i Trećeg križarskog rata bila je u tome što je sad zapadna Europa imala vrlo jasan cilj – ponovno osvajanje Jeruzalema. Najmoćniji vođe Europe skupili su se kako bi se dogovorili o strategiji vraćanja svetog grada natrag u njihove ruke za sva vremena.
U svibnju 1187 prva vojska od 100 tisuća ljudi napustila je Njemačku na čelu s najmoćnijim čovjekom u zapadnoj Europi, carem Fridrichom Barbarosom, carem Svetog rimskog carstva. Njegov autoritet bio je ogroman. Bio je veteran Drugog križarskog rata i jedan od rijetkih ljudi koji su još bili živi u vrijeme Trećeg križarskog rata.
Međutim, Barbaroso se utopio prelazeći riječicu na putu prema Jeruzalemu te je najveći dio njegove vojske izgubio volju za nastavkom putovanja i vratio se natrag.
Ostale su vojske kraljevine Engleske i Francuske. Engleski kralj Rikard I bio je onaj koji je dominirao u ratu. Smatra se jednim od najvećih kraljeva Engleske. Bio je on itekako svjestan da križarski pohod iziskuje dobru materijalnu pozadinu te mu je bila neophodna financijska podrška.
Raspisani su novi porezi sa svrhom financiranja Rikardova križarskog pohoda. Osim toga, prodao je sve što je posjedovao i bio je odlučan u tome da se ne ponovi iskustvo iz Drugog križarskog rata. Nakon četrnaest mjeseci pripreme, Rikard se otisnuo prema svetoj zemlji.
S druge strane, Saladin je bio siguran u svoju snagu i vjerovao je da pobjeđeni francuski kralj više ne predstavlja opasnost te je odlučio osloboditi Guya od Lusignana pod uvjetom da više nikad ne potegne mač na njega i da bude njegov sluga do kraja života. Međutim, kralj je dato obećanje odmah prekršio.
Sakupio je preostalu vojsku u namjeri da povrati svoju reputaciju. Osramoćen u očima kršćanstva, morao je učiniti nešto izuzetno ne bi li se ponovno uzdigao. S vojskom od 400 vitezova i 7 tisuća pješaka odlučio je povratiti grad Acru.
Vijesti o opsadi ubrzo su došle do Saladina koji je sa svojom vojskom pojurio u pomoć. Kralj Rikard i njegova vojska od 17 tisuća ljudi bili su na putu. U lipnju 1191. godine, nakon više mjeseci temeljitih priprema i putovanja, koje je trajalo godinu dana, Rikard I i njegova vojska stigli su u Acru. Njegov dolazak izazvao je jezu i strah kod muslimana.
Poslije pet tjedana borbe, Rikardova vojska probila se kroz zidove Acre i zauzela grad. Bio je to težak udarac za Saladina.
Acra je bila velika pobjeda za Rikarda i križare. Njegova hrabrost u borbi donijela mu je slavu u cijelom kršćanskom svijetu, ali i novo ime – Rikard Lavljeg Srca.
Pobjedonosna križarska vojska od 12 tisuća ljudi napustila je Acru u kolovozu 1191 i krenula put Jeruzalema.
Treći križarski rat postao je rat volje između dva velika čovjeka – Rikarda i Saladina.
Došavši u neposrednu blizinu Jeruzalema Rikard, međutim, čini šokantnu stvar i vraća vojsku natrag prema obali. Bojao se da njegova smanjena vojska od 12 tisuća ljudi neće moći zauzeti Jeruzalem i obraniti ga od Saladinova protunapada. Nije imao dovoljno resursa te sve i da uspije u osvajanju grada, ne bi ga uspio zadržati.
Rikard nije uspio u osnovnoj misiji Trećeg križarskog rata – ponovnom osvajanju Jeruzalema.
U proljeće 1192. godine Rikard se vraća u Acru s namjerom da učvrsti gradove koje je zauzeo duž obale. Obzirom da Saladin više nije morao štititi Jeruzalem, pokrenuo je napad na obalni grad Jaffu pokraj današnjeg Tel Aviva.
Rikard je s ogromnom hrabrošću poveo svoju malu vojsku u borbu.
Saladin je u engleskom kralju Rikardu našao dostojnog protivnika. Bio je sasvim sigurno svjestan Rikardove veličine, kao što je i Rikard bio svjestan da je Saladin gotovo jedinstven u islamskom svijetu po tome što je stvorio ujedinjeno carstvo. Njihove međusobne bitke, koliko god ponekad bile grube i silovite, uvijek su u sebi nosile duh viteštva. Za vrijeme njihovih bitki vodili su prepisku kroz koju su se upoznali i stekli međusobno poštovanje. Tako je jednom prilikom, primjetivši da je u bitci Rikard izgubio konja naredio svojim ljudima da mu pošalju zamjenu.
Kako se bitka nastavljala, obje strane su bile pobjeđene umorom i iscrpljenošću. Ipak, na kraju je Rikardov silovit i organizirani napad natjerao Saladina na povlačenje. Do rujna 1192 dvije su se vojske dovele međusobno do mrtve točke. Došao je trenutak za sklapanje primirja. Dogovoreno je da kršćani zadrže obalne gradove od Jaffe do Tyra, ali da Jeruzalem ostane u rukama muslimana.
Iako će križari još stotinjak godina bezuspješno pokušavati povratiti izgubljena područja i obnoviti kraljevstvo, nikada se nisu oporavili od poraza koje im je nanio Saladin.
Ubrzo nakon Rikardova povratka u Europu, Saladin umire u dobi od 55 godina. Dogodilo se to 4. ožujka 1193. godine. Pokopan je u vrtu Omajadske džamije u Damasku gdje se i danas nalazi njegov mauzolej.
Usprkos činjenici da je osujetio križarske planove u svetoj zemlji, Saladinovo ime ostalo je upamćeno u Europi po odlučnom otporu pruženom Rikardu Lavljeg Srca, ali još i više po njegovoj humanosti i plemenitosti.
Ovi epski pohodi koji su se dogodili prije skoro jednog tisućljeća bacaju sjenku na ove prostore sve do današnjih dana. I danas se često mogu čuti priče o križarskim pohodima, kao da su se jučer dogodile. Krv koju su obje strane prolile zauvijek je redefinirala odnose između muslimana i kršćana.
BIBLIOGRAFIJA:
1. Riley-Smith, J. Križarski ratovi. Split : Verbum , 2007
2. Krstaški ratovi. // Vojna enciklopedija. 2. izd. Beograd : Izdanje Redakcije Vojne enciklopedije, 1970-1976.
3. Pernoud, R. Templari : prava istina o tajnovitom viteškom redu. Split : Verbum, 2005.
4. Collins, M. Priča o kršćanstvu. Zagreb : Znanje, 2000.
5. Mastnak, T. Križarski mir : kršćanstvo, muslimanski svijet i zapadni politički poredak. Zagreb : Prometej, 2005