U ovom radu bavit ću se poglavljem „Kako kontrola opstoji nakon decentralizacije“ iz knjige „Protocol: How Control Exists After Decentralization“ Alexander R. Gallowaya. Galloway je profesor na odsjeku za medije, kulturu i komunikacije na New York Univeristyu, a značajan je zbog svojih radova o filozofiji, medijskoj teoriji, suvremenoj umjetnosti, filmu i video igricama.
Cilj mi je proučiti na koji način Galloway vidi kontrolu u suvremenom društvu i na koji način se ista prenosi. Budući da je Gallowayev tekst inspiriran esejom Gillesa Deluzea „Postkriptum uz društva kontrole“, cilj mi je proučiti i navedeni tekst kako bih mogla vidjeti koje su točno reference na njega u Gallowayevom tekstu. Budući da Galloway proučava odnose moći u društvu, poslužit ću se i radom Michel Foucaulta. Želja mi je opisati i samu Mrežu te načine na koje je nastala i kako izgleda danas. Da bih dobila uvid u ključne trenutke u povijesti razvoja interneta poslužit ću se radom Manuela Castellsa „Internet galaksija“.
U prvom dijelu rada tako ću predstaviti kako uopće funkcionira moć u društvu, odnosno kako se mijenjala u povijesti da bih u kasnije uopće mogla raspravljati o opstanku kontrole u suvremenom društvu. Zatim ću se fokusirati na povijesni pregled razvoja interneta, kako bih dobila pravu sliku o onome što Internet jest i zašto je za suvremeno društvo važno da je upravo takve strukture. Naposljetku, fokus ću staviti na Gallowaya, proučiti kako po njemu opstaje kontrola u suvremenom društvu.
POSTOJI LI POLITIKA OTPORA NAKON DECENTRALIZACIJE?
Povijesni put do društva kontrole
Prije nego se pozabavim tekstom Alexandra Gallowaya o kontroli nakon decentralizacije, važnim smatram predstaviti povijesni put razvoja kontrole u društvu kako bih dobila nužnu teorijsku osnovu kojom ću se koristiti prilikom kasnije analize teksta.
Michel Foucault uočava kako je u devetnaestom stoljeću kontrola postojala nad samim životom pojedinca. Pojedinca se doživljavalo kao živo biće te je njegova biologija potpala pod državnu kontrolu. U suverenim društvima klasicističkog doba moć suverena nad životom i smrti bila je jedna od njegovih glavnih prava. Foucault se pita što uopće znači imati pravo nad životom i smrti? U jednom smislu, suveren koji posjeduje pravo na život i smrt, može odlučiti ili usmrtiti svoje podanike ili ih pustiti da žive. Na taj način životu i smrti se oduzima karakteristika prirodnog ili neposrednog fenomena, koji su iskonski, radikalni, izvan polja moći. Ako navedeni argument primjenjujemo dalje, pojedinac je u odnosu prema suverenu ni živ ni mrtav, već neutralan. Suveren je taj koji odlučuje o životu i smrti, a pojedinac ima pravo biti živ ili pravo biti mrtav, ako mu to pravo dodjeli suveren. Foucault ističe da se naravno radi o teoretskom paradoksu, budući da život i smrt naprosto prirodno ne mogu u potpunosti potpasti pod kontrolu polja moći. Međutim, cilj mu je naglasiti kako su suverenim društvima klasicističkog doba pravo na život i smrt pojedinca bili ne samo odluka prirode i biološkog tijela, već je o primjeni tog prava odlučivao i sam suveren.
Suveren je svoje pravo odluku o životu i smrti svojih podređenih uvijek mogao prakticirati samo na način da odlučuje o smrti. Utjecaj na život pojedinca događao se samo onda kada je suveren odlučio koristiti pravo da ubije. Foucault to naziva „pravom mača“. Iz navedenog se vidi kako nema prave simetrije između života i smrti. Ne radi se o pravu da se može usmrtiti pojedinca ili podariti mu život. Ne radi se čak ni o tome da se dozvoli ljudima da žive ili da im se dopusti da umru. Radi se o pravu da možemo oduzeti život pojedincima ili pustiti im da žive. Navedeno predstavlja očitu potresnu nesimetriju.
Foucault uočava da je u devetnaestom stoljeću došlo do najveće transformacije u političkom pravu koje pripada nositeljima društvene vlasti. Staro pravo suverena – da oduzimaju život ili dozvoljavaju podanicima da žive, zamijenilo je novo pravo, koje ne zamjenjuje u potpunosti staro pravo, već prodire u njega i prožima ga. Novo pravo je moć da se „natjera“ podanika na život ili „dopusti“ smrt.
Do promjene, ističe Foucault, nije došlo odjednom, a povijesnu promjenu može se pratiti u teoriji prava. Već krajem sedamnaestog i kroz osamnaesto stoljeće, pravnici su se pitali o pravu na život i smrt. Pitali su se: „Kada sklapamo ugovor, što pojedinci rade na razini društvenog ugovora, kada se okupljaju i konstituiraju suverena i dodjeljuju mu apsolutnu moć nad njima?“ Jedini odgovor koji se nudi jest da to čine iz prisile ili potrebe, odnosno da bi zaštitili svoje živote. Međutim, ako podanici konstituiraju suverena da bi živjeli, kako je onda moguće da pravo na život postaje dio prava suverena? Ima li suveren uopće pravo tražiti podanike da mu podare pravo na odlučivanje o njihovim životima? Ne treba li život ostati izvan ugovora sa suverenom kada je prvenstveno ugovor i nastao zbog želje podanika za životom?
Iz navedenog je vidljivo kako se problem prava na život počeo problematizirati u političkoj teoriji. Počelo se razmišljati o tehnikama moći i kako ih se prakticira. Tako su u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću tehnike prakticiranja moći bile fokusirane na kontrolu nad tijelom. Pojavljuju se sprave koje omogućavaju kontrolu pojedinaca i njihovih tijela – sprave za nadzor, sterilizaciju, separaciju postaju uobičajene. Sama tijela kontroliralo se spravama za vježbanje, čiji je cilj bio povećati produktivnost radne snage. Nova tehnologija služila je za discipliniranje tehnologije rada.
U drugoj polovici osamnaestog stoljeća Foucault primjećuje kako nastupa nova tehnologija moći, koja više nije disciplinarna. Nova tehnologija ne isključuje prethodnu moć suverena, niti disciplinarnu moć, već se u njih povezuje, integrira i modificira do neke razine, ali prvenstveno se infiltrira u postojeće disciplinarne tehnike. Za razliku od discipline, koja se ne promatra čovjeka kao osobu koja posjeduje tijelo, već kao čovjeka tretira i kontrolira kao pojedinačno živo biće, nova moć promatra pojedince kao mnoštvo, globalnu masu pojedinaca na koje utječu procesi rođenja, smrti, proizvodnje, bolesti, itd. Moć discipline, koja je individualizirala pojedince, sada je usmjerena na grupaciju pojedinaca u masu, na tretiranje pojedinaca kao pripadnika jedne zajedničke vrste. Foucault zaključuje kako je politiku usmjerenu na discipliniranje ljudskog tijela zamijenila „biopolitika“ usmjerena na kontroliranje ljudske rase.
Tako se u politici pojavljuju procesi poput praćenja broja rođene djece, ili umrlih, računaju skale reproduktivnosti i plodnosti populacije, itd. Biopolitika tako predstavlja mehanizme koji su uvelike različiti naspram disciplinarnih mehanizama. Novi mehanizmi biopolitike uključuju prognoze, statističke procjene i različita mjerenja. Međutim, njihova svrha nije modificirati određeni fenomen koji promatraju, ili promijeniti određenog pojedinca, već esencijalno, biopolitika pokušava intervenirati uspostavljanjem razine kojom su navedeni generalni fenomeni determinirani. Za razliku od disciplinarnog društva, pojedinci se više ne treniraju na individualnoj razini, već se pokušava regulirati razina čitavog života i bioloških procesa ne pojedinaca već čovjeka kao pripadnika vrste.
Ispod apsolutne moći, ispod dramatične i tmurne apsolutne moći kakva je bila moć suverenosti, koja se sastojala od moć da se pojedincu oduzme život, sada se javlja tehnologija biopolitike, koja ima moć nad „populacijom“. Ona je znanstvena, svjesna i sastoji se od toga da stvori život. Suverenost je pojedincima oduzimala život i dozvoljavala da žive. Danas, kaže Foucault, imamo moć koja regulacije, i u suprotnosti sa suverenitetom, ona se sastoji od stvaranja života i dozvoljavanja smrti. Primjere biopolitike lako možemo uočiti i u današnjem svijetu, budući da je postalo općeprihvaćeno da državne vlasti određuju primjerice natalitetnu politiku, određuju načine zdravstvene skrbi, itd.
Gilles Deluze se u svom eseju „Postskriptum uz društva kontrole“ referira na Foucaultov rad. Predstavlja Foucaultovu tezu o društvima kazne ili disciplinarnim društvima osamnaestog i devetnaestog stoljeća. Uočava kako takva društva iniciraju stvaranje ogromnih ograđenih prostora. Pojedinac tako neprestano prelazi iz jednog zatvorenog područja u drugo te se pritom neprestano suočava s novim zakonima. Pojedinac tako prvo iskusi ograđeni prostor obitelji, što nije iznenađujuće, budući da obitelj predstavlja osnovu za prvotnu socijalizaciju pojedinca. Zatim dolazi škola, koja od pojedinca traži prilagodbu na nova pravila („više niste kod kuće“), zatim kasarna („više niste u školi“) pa tvornica, a uz navedene ograđene prostore, pojedinac se još može susresti i s bolnicom ili zatvorom kao najizravnijim primjerom ograđenog prostora.
Deleuze ističe kako je Foucault odlično uočio da se sustavi kontrole mijenjaju u društvu s vremenom. Tako je od društava vladavine suverena došlo do postupne pojave disciplinarnih društva, koja su se uvelike razlikovala ciljevima i funkcijama od društva vladavine suverena. Također, sama disciplinarna društva su upala u krizu nakon drugog svjetskog rata te Deleuze naglašava da više nismo u disciplinarnom društvu.
Navedene institucije (obitelj, škola, zatvor, bolnica, itd.) nalaze se u sveopćoj krizi. Državna tijela tako neprestano najavljuju reformu školstva, zdravstva, proizvodnje, zatvora, oružanih snaga. S time se lako složiti te bismo čak i površnom analizom suvremenog političkog diskursa mogli pronaći bezbroj ministarskih obećanja o reformama upravo prethodno navedenih sektora. Međutim, Deleuze je vrlo pesimističan prema mogućnosti obnove takvih institucija i smatra da su iste pred propasti. Dolaze nam društva kontrole, koja će zamijeniti disciplinarna društva. Prakse poput molekularnog inženjeringa, genskih manipulacija te farmaceutski proizvodi nagovještaju ulazak u novo doba. Ovdje vidimo da je Foucaultova „biopolitika“ slična Deleuzeovim „društvima kontrole“.
Deleuze koristi primjer tvornice da bi pokazao kako je propalo društvo discipline i kako ga je zamijenilo društvo kontrole. Tvornice su predstavljale idealni primjer kontrole putem discipline i ograđenog okoliša – određivale su vrijeme, mjesto i distribuirale pojedince u prostoru, podijelile su rad te nisu skrivale cilj disciplinarnog društva – maksimizaciju proizvodnje i minimalizaciju radne naknade. Međutim, tvornice su zamijenile korporacije, za koje Deleuze tvrdi da nisu stvarne poput tvornica, već ih uspoređuje s plinom. Korporacije karakteriziraju: „nametanje, promjenjivost svake plaće, stanje neprestane metastabilnosti koja funkcionira samo kroz izazove, natjecanja i izrazito komične grupne sjednice.“ Tvornica koju je karakterizirala hijerarhična podjela koja je nadgledala svaki element unutar mase, zamijenjena je tako korporacijom koja potiče neprestano rivalstvo kao oblik zdravog takmičenja, tjerajući pojedince na međusobnu borbu, dijeleći ih iznutra. Takav sistem „prelio“ se i u obrazovni sustav, gdje se potiče kompetitivnost među učenicima i priprema ih se za buduće radno okruženje. Ono što Deleuze ističe jest mogućnost da zbog zastarjelosti sistem javnog obrazovanja zamijeniti praksa stalnog treninga i kontinuiranih kontrola, što predstavlja put za predaju škole korporacijama.
Novina za pojedince u društvu kontrole je i stalni osjećaj nedovršenosti. U disciplinarnim društvima pojedinac je prelazio iz jednog sustava ograničenja u drugi (iz obitelji u školu, iz škole u vojarnu, iz vojarne u tvornicu). Međutim, u društvu kontrole taj proces više nije jasno odvojen, već sustavi ograđenih okoliša supostoje, a da pritom pojedinac osjeća da nikad s ničime nije gotov. Deleuzeova teza je primjenjiva i na suvremene sustave, jer fraze poput „cjeloživotno obrazovanje“, „prekvalifikacija“ ili „doškolovanje“ uvelike obilježavaju politički, obrazovni i poslovni diskurs.
Još jedna važna karakteristika društva kontrole jest kôd, koji je zamijenio potpis ili broj. Kodovi određuju pristup informaciji te ju dozvoljavaju ili odbacuju. Nositelje kontrole tako više ne zanimaju pojedinci (kao u društvima suverena ili discipline), niti mase (kao u Foucaultovoj „biopolitici“). Deleuze kaže kako su: „Pojedinci, individualne osobe (individuals) postali podjeljenici, dividualne osobe (dividuals), a mase – uzorci, podaci, tržišta, ili „banke“.“ Da bi potkrijepio svoju tvrdnju Deleuze navodi primjer odnosa prema novcu. U disciplinarnom društvu novac se uvijek vezao uz zlato koje je predstavljalo čvrsti numerički standard, a u društvu kontrole novac je vezan uz promjenjive tečajeve, utvrđene prema standardu valuta. Zanimljivo u današnjem vremenu tako moguće da u luksuznu torbu „Birkin“ francuske modne kuće Hèrmes prema recentnom istraživanju bolje investirati nego u zlato.
Društva kontrole obilježava i promjena u tehnologiji i upotrebi strojeva. Deleuze tako ističe kako su: „Stara društva vladavine suverena koristila jednostavne strojeve – poluge, koloture, ure; novija disciplinarna društva opremila su se strojevima koja imaju veze s energijom, uz pasivnu opasnost od entropije i aktivnu opasnost od sabotaže; društva kontrole rade sa strojevima treće vrste, računalima, kod kojih se pasivna opasnost sastoji u blokadi, zaglavljenju (jamming), a aktivna u piratstvu ili zarazi od virusa.“ Takva promjena omogućila je i promjenu kapitalizma. Kapitalizam je tako u devetnaestom stoljeću gradio tvornice kao ograđene prostore da bi neposredno kontrolom nad radnicima došao i do kontrole njihovih obitelji i škola. Težilo se koncentrirati kapital i osvojiti nova tržišta – kolonizacijom, ekspanzijom, specijalizacijom ili rezanjem troškova proizvodnje. Današnji kapitalizam, u društvu kontrole, nije fokusiran na proizvodnju već na prodaju usluga i kupovinu dionica i vrijednosnih papira. Vidljivo je to iz činjenice da je proizvodnja dobara uglavnom smještena u treći svijet, dok na Zapadu ostaje marketing i menadžment. Mehanizam društvene kontrole postaje tržište, a pojedinci više nisu „zatočenici“ u sistemu već su postali „ljudi u dugovima“.
Društvo kontrole Deleuze naziva „zmijom“, u koju se društvo pretvorilo iz disciplinarnog društva koje je usporedio s „krticom“. Vrlo je skeptičan prema promjenama koje donosi društvo kontrole te svoj esej završava tvrdeći kako su: „Spirale zmije znatno složenije od rovova krtičnjaka.“ Time želi naglasiti složenost društva kontrole u odnosu na disciplinarno društvo te da je potrebno pronaći nove mehanizme i oružje za neminovnu borbu koja čeka buduće generacije.
Kako kontrola opstoji nakon decentralizacije?
Alexander Galloway nastavlja svoju teoriju na učenjima Michel Foucaulta i Gillesa Deleuzea. Važnim ističe Deleuzeovo učenje o društvima kontrole te tvrdnju da se nastanak novih tehnologija podudara s nastankom društva kontrole. Nove računalne tehnologije tako obilježavaju sociopolitičku logiku suvremenog doba. Galloway citira organizaciju Critical Arts Ensemble i njihovu tvrdnju da iako: „spomenici moći još uvijek stoje, vidljivo prisutni na stalnim lokacijama, sila koja održava moć više nije ni vidljiva ni stvarna. Moć više ne obitava trajno u tim građevinama, a vlast i kontrola premještaju se po želji.“
Internet je danas postao najopsežniji sustav „kompjutoriziranog informacijskog upravljanja“ i globalna je distribuirana mreža. Važno je proučiti povijesni razvoj Interneta kako bi se moglo shvatiti načini njegovog funkcioniranja te zašto se razvio u ovo što je danas. Povijesnom pregledu tako pristupa i Galloway.
Porijeklo Inernea veže se uz računalnu mrežu ARPANET, osnovanu u rujnu 1969. godine od strane Agencije za napredne istraživačke pokrete (ARPA). ARPA je osnovana od strane američkog Ministarstva obrane kako bi mogli konkurirati tehnološkoj vojnoj nadmoći Sovjetskog saveza. ARPANET je proizvod Ureda za tehnologiju obrade informacija (IPTO) koji je bio dio ARPE, a djelovao je s ciljem poticanja istraživanja na području interaktivnog računalstva. IPTO je otkrio revolucionarnu telekomunikacijsku tehnologiju prijenosa, „preusmjeravanja paketa“. Njeni osnivači bili su Paul Baran iz Korporacije Rand i Donald Davies iz britanskog Nacionalnog laboratorija za fiziku. Oni su Ministarstvu obrane predložili mrežu koja bi bila decentralizirana, fleksibilna komunikacijska mreža sposobna za preživljavanje nuklearnog napada iako je važno naglasiti da to nije bio primarni cilj razvoja ARPANET-a.
Baranova mreža „preusmjeravanja paketa“ omogućavala je porukama da se razlome u manje fragmente, a da pritom svaki fragment ili paket može pronaći put do svoje destinacije i pri dolasku na cilj spojiti se u originalnu poruku. Prva čvorišta mreže postavljena su 1969. godine na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu, Institutu za razvoj Stanford, Sveučilištu u Utahu i Kalifornijskom sveučilištu u Santa Barbari.
Za komunikaciju između računalnih mreža bio je potreban standardiziran komunikacijski protokol. 1973. godine skupina znanstvenika (Cerf, Gerard Lelann i Robert Metcalfe) osmislili TCP protokol, kojeg je nekoliko godina kasnije druga skupina znanstvenika (Cerf, Posel i Crocker) podijelili na 2 dijela. Tako je 1978. godine stvoren TCP/IP (Transimission Control Protocol/ Internet Protocol) protokol standard na kojemu se Internet temelji i danas.
Protokoli postaju temelj umreženog računalstva. Računalne protokole Galloway opisuje kao: „skup preporuka i pravila koji oblikuju specifične tehničke standarde.“ RFC dokumenti (Request For Comments – zahtjev za komentarima) su tehnički memorandumi koji reguliraju većinu standarda i protokola koji se danas koriste na Internetu te sudjeluju u njegovoj regulaciji. RFC dokumente izdaje Internet Engineering Task Force (IETF) koje se nametnulo kao tijelo za propisivanje internetskih standarda. IETF je povezan s Internet Society, altruističnom tehnokratskom organizacijom koja želi: „osigurati slobodan razvoj, evoluciju i upotrebu Interneta na dobrobit svih ljudi svijeta.“
Postoje i druge organizacije koje održavaju i razvijaju protokole, a istaknut je Konzorcij World Wide Weba (W3C) koji upravlja mnogim protokolima koji se upotrebljavaju na World Wide Webu. Navedeni konzorcij osnovan je u listopadu 1994., a glavna zadaća mu je bio razvitak općih protokola poput jezika za kreiranje hipertekstualnih datoteka (HTML) i kaskadnih stilskih predložaka (CSS).
Zanimljivo, Galloway pristupa analizi same riječi protokol. Uočava kako u računalstvu protokol označava svako ispravno ili primjereno ponašanje unutar određenog sustava konvencija. Također, pojam „protokol“ ustalio se kao važan pojam u području diplomacije, međunarodnih odnosa i društvene etikete. Etnološki gledano, protokol se prvotno odnosio na prazan list papira koji se nalazi na početku dokumenta, ali kasnije se u diplomaciji počeo upotrebljavati kao sažetak ključnih točaka sporazuma ili nagodbe. Danas, kada svjedočimo razvitku digitalnog računalstva, pojam protokol malo drugačije značenje. Galloway ističe kako se protokoli odnose izričito na standarde koji propisuju provedbu specifičnih tehnologija. Za razliku od diplomatskih prethodnika koji upravljaju društvenom ili političkom praksom, računalni protokoli reguliraju načine na koji se određene tehnologije usvajaju, dogovaraju, provode i naposljetku, upotrebljavaju od strane ljudi diljem svijeta. Diplomatski obzir i shvaćanje je tako zamijenila logika i fizika.
Galloway nudi koncept shvaćanja protokola kao „autoceste“. S autocestom možemo bez prekida doći od točke A do točke B različitim načinima. Međutim, „autocesta“ ima određena pravila te ćemo primjerice morati stati na crvenom svijetlu i pratiti prometne znakove. Upravo to čine protokoli – oni predstavljaju konvencionalna pravila koja reguliraju moguće ponašanje na mreži. Na taj način protokol postaje „distribuirani sustav upravljanja koji omogućava postojanje kontrole u heterogenom materijalnom okružju.“
Galloway je tako svjestan da je stajalište kritičara Interneta krivo kada tvrde kako je Internet nepredvidljiva masa podataka bez središnje organizacije. Tehnološka kontrola nakon decentralizacije opstaje uz pomoć protokola. Decentralizacija je odumrla i zamijenjena je kao najviši društveno-upravljački stil dijagramom distribucije.
Krivom shvaćanju o strukturi Interneta (da je kaotičan, a ne izrazito kontroliran) vjerojatno pridonosi TCP/IP protokol. Uz pomoć TCP/IP protokola podatci se prenose s računala na računalo preko Mreže. Zbog načina na koji su zamišljeni, uz TCP/IP svako računalo na Mreži ima mogućnost peer-to-peer, nehijerarhijske komunikacije s drugim računalom.
Druga strojna tehnologija, koja usmjerava kontrolu u čvrsto definirane hijerarhije je DNS Galloway opisuje DNS kao „veliku, decentraliziranu bazu podataka koja preslikava mrežne adrese u mrežna imena, a to preslikavanje je potrebno za gotovo sve mrežne prijenose.“ Struktura DNS informacija izgleda kao hijerarhijska struktura obrnutog stabla. Na taj način svaka grana „stabla“ ima kontrolu nad svim granama ispod nje. Galloway ispravno primjećuje kako je ironično da se gotovo sav mrežni promet prvenstveno mora podvrgnuti hijerarhijskoj strukturi DNS-a kako bi se pristupilo arhaičnoj horizontalnoj strukturi Interneta.
Kontrola nad DNS-om omogućuje da se određenim pojedincima zabrani pristup Internetu tako što se uskrati DNS potpora za primjerice njihove web stranice. Sam izumitelj World Wide Weba, Tim Bernes-Lee za DNS sustav kaže kako predstavlja „jednu centraliziranu Ahilovu petu kojom se Mreža može srušiti ili kontrolirati“. Tako primjerice intervencijom u vršne sustave DNS-a čitavim zemljama može uskratiti pristup Internetu tijekom eventualnih sukoba.
Ono što Galloway zagovara jest napuštanje centralizirane i decentralizirane mreže i zagovara distribuiranu mrežu. U centralnoj mreži centralna jedinica je spojena sa skupom satelitskih čvorova koji su spojeni samo sa središnjim čvorištem. Decentralizirana mreža ima višestruke središnje centre sa svojim skupom satelitskih čvorova, koji mogu biti povezani s jednim ili više hostova, ali ne i s drugim čvorovima. Komunikacja je u oba sustava jednosmjerna te putuje od centralnog stabla prema radijalnim listovima. U distribuiranoj mreži jedna jedinica nije ni središnji niti satelitski čvor – nema debla ni listova. Galloway distribuiranu mrežu povezuje s Deleuzeovim društvima kontrole – „mreža tako ne sadrži ništa osim inteligentnih sustava krajnje točke koji su samoodređujući, a omogućava svakom sustavu krajnje točke da komunicira s bilo kojim hostom kojeg izabere.“ Svatko tko koristi distribuiranu mrežu bi tako mogao uspostaviti direktnu komunikaciju s drugim čvorom, a jedini uvjet je zajednički jezik – zajednički protokol.
ZAKLJUČAK
Alexander Galloway s pravom si postavlja važno pitanje – kako kontrola opstoji nakon decentralizacije? Iako se čini da živimo u društvu u kojemu kontrole nema, činjenice pokazuju da u suvremenom društvu kontrola i dalje opstaje, ali je u promijenjenom obliku. Galloway se oslanja na radove Michel Foucaulta i Gillesa Deleuzea koji su pratili tipove kontrole u društvima kroz povijest. Ono što su obojica uočili jest promjena koja je nastala unutar društva i koja se posredno reflektirala i na odnose kontrole u društvu. Od suverenih društava klasicističkog doba koja obilježavaju centralizirana moć i odluke suverena, u društvo se u devetnaestog stoljeća, pod utjecajem učenja prosvjetiteljstva, stvara disciplinirana moć gdje nasilnu vladavinu suverena mijenja suptilnija birokratska kontrola. Deleuze je uvidio da nove računalne tehnologije nagovještavaju i promjenu odnosa moći u društvu te je suvremena društva nazvao društvima kontrole.
Galloway koristi navedena učenja i stavlja ih u suvremeni kontekst analizirajući odnose moći u globalnoj distribuiranoj računalnoj mreži – Internetu, kojeg naziva je najopsežnijim sustavom kompjutoriziranog informacijskog upravljanja. Prateći povijest razvoja Interneta, Galloway shvaća kako je mreža prividno decentralizirana, ali kontrola se i njome i dalje prenosi putem protokola. Protokoli su ti koji određuju pravila na Internetu i onaj tko kontrolira protokole ima moć nad pristupom mreži i nad samim korištenjem Interneta. Galloway upozorava na paradoks decentralizirane strukture Interneta te ukazuje kako i centralizirana i decentralizirana mreža funkcioniraju na isti način – uz pomoć hijerarhijske strukture obrnutog stabla. Takva struktura omogućuje kontrolu od strane onih koji se dočepaju korijena stabla. Rješenje Galloway vidi u distribuiranoj mreži koja bi omogućila direktnu komunikaciju bez hijerarhijskog posrednika, a da bi se ostvarila potrebno je uspostaviti zajedničke protokole.
LITERATURA
- Castells, Manuel (2003) Internet Galaksija. Razmišljanja o Internetu, poslovanju i društvu, Jesenski i Turk, Zagreb
- Deleuze, Gilles (1990) Postskriptum uz društva kontrole, Urbani festival 04, Zagreb, 2004, (http://urbanfestival.blok.hr/04/pdf/Gilles%20Deleuze%20-%20Postskriptum%20uz%20drustva%20kontrole.pdf)
- Foucault, Michel, (2003) Society Must Be Defended, Picador, New York
- Galloway,Alexander R. (2010)Protokol. Postoji li kontrola nakon decentralizacije? Zbornik Trećeg programa Hrvatskog radija