Balkan, balkanizacija i balkanski identitet imaju podosta dugu povijest neprihvaćanja od strane Drugih, odnosno Zapada. U njihovim očima mi smo izolirani primitivci koji nemaju doticaja s ostatkom svijeta. No, pitanje je i tko je to „Balkan“? Jesu li Hrvati balkanci? Koje zemlje ulaze u kategoriju primitivnog Balkana? Kako Balkan još uvijek nije točno definiran geografski vrlo je diskutabilno koje zemlje pripadaju Balkanu, a koje na, ali naravno, svi se ograđuju od tog balkanskog imidža i identiteta jer su predrasude i teorije o njemu još uvijek postojane. U ovom seminaru pokušat ću na samom početku pisati o problematici definiranja što je to Balkan, a zatim ću se kritički osvrnuti na reprezentacije Balkana u popularnoj kulturi. Analizu ću provesti kroz primjere nekoliko balkanskih filmova nastalih u relativno bliskoj prošlosti. Ono što je cilj ovoga seminara je na konkretnim primjerima prikazati samopromociju Balkana i balkanskog imidža putem filmova.
Što je Balkan?
Teritorij Balkana nikada nije bio točno geografski određen i mnogi su pokušavali definirati što je točno Balkan i što je možda i još važnije, gdje su njegove granice? Kroz povijest su se mijenjale granice Balkana ovisno o političkim i ostalim događajima. Iako geografski pripada Europi, Balkan je uvijek shvaćen kao njena suprotnost, na Balkan se gleda kao na Drugo. Ta binarna dihotomija između Zapada i Balkana, civiliziranog i neciviliziranog, održala se i do današnjih dana. Dakle, Balkan nije definiran geografski, no predrasude i teorije o balkanskom identitetu su uvijek postojane. Todorova (1997) je definirala Balkan kao nasljeđe Osmanskoga Carstva i takva definicija se dosta dugo održala. No, ipak značenje i granice Balkana i dan danas nisu uspjele dobiti jasnu koherentnu definiciju. Vezano uz Balkan javlja se i termin „balkanizacija“ koji se prvi puta pojavio u New York Timesu 20. prosinca 1918. u članku »Ratenau, veliki industrijalac, predviđa balkanizaciju Europe« i nije označivao ništa određeno, već je samo predviđao crnu perspektivu Europi ako situacija u Njemačkoj bude loša.[1] Kako se danas shvaća balkanizacija? S obzirom na to da sam pojam Balkan vuče negativne konotacije i termin balkanizacija nije puno drugačije definiran. Balkanizacija se tako danas definira kao proces teritorijalne fragmentacije[2]. Negativni kontekst vuče svoje korjene iz prošlosti, pa sve do današnjih dana. Zanimljiva činjenica je da se balkanski identitet i imidž isto tako prikazuju i u popularnoj kulturi koja s područja Balkana uspjeva doprijeti do Zapada i na taj način promovirati vlastiti imidž.
Balkan u popularnoj kulturi – balkanski imidž
Drugi na Balkan gledaju s dozom negativnosti, kao na post-ratni teritorij koji je još uvijek u fazi oporavka i polaganog razvoja. No, što je uzrok tome? Zašto Zapad percipira Balkan kao marginalno necivilizirano mjesto? Filmovi su vrlo bitna stavka u popularnoj kulturi, te zbog svoje intermedijalne i multimedijalne prirode uspijevaju doprijeti do velikog broja gledatelja. Upravo zato ću se u ovom seminaru dotaknuti pitanja ekranizacije Balkanskog identiteta i imidža. Razlika u radovima „balkanske“ kinematografije i zapadne gotovo da i ne postoji. Misković (2006)tako analizira američku kinematografiju koja se bavi Balkanom. Došla je do zaključka da je „balkanizacija postala dekontekstualizirana pomodna metafora koja služi kao uvreda svemu što je uređeno, civilizirano i pravilno, povezana s necivilizranim i marginalnim (Miskovic;2006). U daljnjem tekstu ću na primjeru nekoliko filmova nastalih na području na području Balkana i analizirati ih referirajući se na neke od tekstova koji se bave problematikom balkanskog identiteta. Stereotipizacija Balkana i balkanskog mentaliteta u svijetu nije ništa novo. Balkan je u odnosu na Europu prikazan vrlo negativno, kao „drugo“. Iako geografski Balkan pripada Europi, ta geografska komponenta se izgubila i Balkan je postao simbol za agresivnost, nerazvijenost, poluorijentalnost i barbarstvo. Kao što sam navela, filmovi su vrlo bitan aspekt popularne kulture i dopiru do velikog broja ljudi. Analizu balkanskog imidža ću temeljiti na srpskom filmu „Srpski film“, hrvatskom filmu „Metastaze“, slovenskom filmu „Slovenka“ i rumunjskom filmu „4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana“. Navedene filmove sam odabrala jer su to neki od filmova nastali na području zemalja koje su okarakterizirane kao balkanske i smatram da su vrlo dobar primjer za analizu diskursa o Balkanu u suvremenoj kulturalnoj stvarnosti.
Sigurno se pitate zašto sam za prikaz diskursa o Balkanu i balkanskom mentalitetu odabrala filmove upravo balkanskih zemalja, a ne filmove Zapadnog svijeta? Upravo zato jer smatram da je za stereotipan i negativan diskurs o Balkanu donekle kriv i sam Balkan. Todorova (1997) u svom tekstu iskazuje, kako to ona kaže „moralno zgražavanje nad tuđim moralnim zgražavanjem“, želeći ukazati na činjenicu da negativna slika o Balkanu uporno opstaje i kontinuirano se ponavlja kroz povijest. Ono što se Todorova, a vjerojatno i velik dio Balkanaca, pita je „kako geografski naziv može da se preobrazi u jednu od najsnažnijih pogrdnih etiketa u istoriji, u međunarodnim odnosima, u političkim naukama i, u današnje vreme, u opštem intelektualnom diskursu?“ Nikako nebi htjela naglo zaključiti da je Balkan sam kriz za reprezentacije koje ga predstavljaju drugima. Upravo zato smatram da treba pristupiti kritički, s dozom opreza i pokušati uvidjeti sličnosti Zapadne konstrukcije Balkana, za koju znamo da nije pozitivna, i konstrukciji koju proizvodi sam Balkan.
Analizu ću započeti srpskim filmom redatelja Srđana Spasojevića „Srpski film“ iz 2010. godine.Ovaj film je izazvao burne reakcije gledatelja zbog nasilnih, eksplicitnih i brutalnih scena. Jedan je od najkontroverznijih filmova na području Balkana u suvremeno doba. O čemu se ovdje radi, kao „Srpski film“ reproducira balkanski imidž? Naime, radnja filma fokusirana je na Miloša, bivšu porno zvijezdu koja se vraća u porno industriju zbog ponuđene velike svote novca da snimi film čiji scenarij mu je nepoznat. Filmske scene su od samog početka do kraja filma prepune nasilja, sodomiije, pedofilije, droga, seksualne torture i frustracija. I sam scenarist o filmu kaže kako je baziran na emociji života u Srbiji, onog što su proživjeli do sada i što još uvijek proživljavaju.[3] Dakle, „Srpski film“ reflektira poslijeratnu situaciju u Srbiji, prikazujući izopačenost i nasilje srpske stvarnosti.[4] Todorova (1997) u svom djelu govori upravo o tome, o balkanskom divljaštvu koje zaprepašćuje svijet, njihovoj neciviliziranosti i imidžu koji stvaraju. Muški imidž o kojem Todorova (1997) govori vidljiv je i u ovom filmu. „Balkan ima muški imidž“, balkanski muškarac je „necivilizovan, primitivan, grub, okrutan i bez izuzetka razbarušene kose“. Takav sadističko perverzni film prepun realističnih scena torture, seksa, sodomije i ostalih elemenata, nije mogao proći neopaženo u svijetu. Redatelj je filmom postigao svojevrsnu promociju vlastite zemlje, no pitanje je kako će Zapadna publika gledati na film, hoće li pogoditi bit koju je redatelj htio prenijeti ili će pak stvoriti neku vlastitu predodžbu koja je vrlo vjerojatno utemeljena na stereotipnom negativnom viđenju Balkana. Sljedeći film koji je također zaslužan za promoviranje takozvanog „muškog imidža Balkana“ je drama hrvatskog redatelja Branka Schmita „Metastaze“. Film je nastao na literarnom predlošku autora Ive Balenovića, no prije same ekranizacije „Metastaze“ su doživjele scensko uprizorenje. Film je nastao 2009. godine, dakle u relativno bliskoj prošlosti. Radnja prati četvoricu prijatelja: alkoholičara, liječenog narkomana, nasilnika i muškarca koji je u sukobu s pojzamljivačima novca. Likovi su pravi zagrebački kvartovski dečki koji se jednostavno nikako ne uklapaju u društvo zbog svojih razno raznih poroka koji ih prate. Kroz film je jasno vidljivo da je muškarac taj koji je dominantan, on je nasilan i vulgaran, pravi primjer balkanskog muškarca. Kakav imidž stvaraju likovi? Vulgarizmi poput „kurac“, „pička“, „jebem ti mater“ i „aaa u pičku materinu“ [5] sastavni su dio svakog razgovora unutar filma.[6] Takav prikaz verbalne komunikacije koji korespondira nasilnom ponašanju ne ostavlja baš najbolji dojam, no naravno to sve ovisi o publici i njihovoj percepciji i doživljaju. Za film kritičari kažu da „progovara u aktualnim temama hrvatskog društva – pad socijalnog statusa, život bez perspektive, općeprihvaćeni nacionalizam, klice neonacizma, kriminal i nasilje, ovisnost o drogama, itd.“[7] Kritički bi se osvrnula na ova dva filma i usudila reći da je ovakav primjer balkanskih muškaraca doista previše stereotipan i negativan. Što je najzanimljivije, takav pogled dolazi od strane upravo onih koji se ne slažu s idejom da ih se svrsta u isti koš s Balkancima.
Slijedeći film pripada slovenskoj kinematografiji, radi se o filmu „Slovenka“, autor je Damjan Kozole. Radnja filma prati glavni lik mlade studentice ja prostitucijom dolazi do novca. Željna novca i života na visokoj nozi ne suspreže od toga da manipulira ljudima, krade i laže. Film „Slovenka“ nije tipična priča o jadnoj potlačenoj ženi koja silom prilika postaje prostitutka, već je film koji također prikazuje balkanistički diskurs koji je isključivo muški, pa tako i ženski subjekti poprimaju tipične muške osobine, poput glavnog lika, mlade studentice. Još jedan u nizu balkanskih filmova koji samo potvrđuje diskurs Balkana je Rumunjska drama redatelja Cristiana Mungiua – „4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana“ (2008.godina) koja u središte radnje smješta dvije studentice koje žele izvesti ilegalni pobačaj za kojeg nemaju dovoljno novca, pa se podaju muškarcu koji ga je došao izvesti. Radnja se događa 80-ih godina, za vrijeme komunizma. Kao i u prethodno navedenim filmovima, jasno je vidljiv muški balkanistički diskurs, a žene su u inferiornoj poziciji. Film ocrtava aktualne društvene probleme Rumunjske, prikazujući dehumanizirani svijet u kojem su bol i nepravda sastavni dio svakodnevice. Filmove sam ukratko objasnila u kontekstu Todorovine ideje o tipičnom balkanskom imidžu upravo zato jer se putem balkanskog imidža promovira stereotipno označavanje balkanaca kao primitivaca koji su izrazitio nasilni, polurazvijeni i necivilizirani. Todorova o balkanskim državama piše referirajući se na to kako ih drugi vide, a vide ih kao prividno slobodne države u kojima je stvarnost obilježena ugnjetavanjem i manipulacijom, a ljudi su bolesni, neobrazovani i siromašni. Gore navedeni filmovi ne prikazuju Balkan i balkance na način koji je drugačiji od onog kako nas drugi vide.
Seks, droga, alkohol, nasilje, ilegalne radnje, manipulacije, rat, siromaštvo, poslijeratno kaotično stanje – teme koje se vrlo često pojavljuju u filmovima nastalim na Balkanu, glavni likovi su pojedinci okarakterizirani tipično balkanski. Takva je slika o Balkanu koju sami balkanci šalju u svijet. Filmovi koje sam spomenula redom su novije produkcije, što samo ukazuje na to da balkanci i dalje na neki način žive u prošlosti, na neki način taj balkanski imidž ih prati još i danas i ta nemogućnost odvajanja od stereotipnog imidža stvara negativnu sliku Balkana. Kako je jedna mlada blogerica zaključila, formula balkanskog filma je „red klanja, red jebanja, red psovanja, red rezanja žila, pa opet red jebanja – to je balkanska formula uspješnosti.“[8] Istina je da su seks i nasilje oduvijek privlačili ljude, kažu da seks prodaje (gotovo) sve, što je u velikoj mjeri i istina. No Balkan ionako već ima loš imidž, seks i nasilje će možda prodati film, ali neće promijeniti sliku o Balkanu. Pogled Drugoga će ostati stereotipan i negativan sve dok Balkan ne počne graditi drugačiju sliku o sebi.