I
ako problematični u svom definiranju i razgraničavanju, identiteti uvelike oblikuju ljudske živote, svakodnevice, ljudsko razumijevanje samih sebe i drugih te snažno utječu na razvoj povijesti i međuljudskih odnosa. Posjedovanje izvjesnog identiteta, osjećaj pripadanja pojedinoj identitetskoj skupini s jedne strane može osnažiti pojedinca i djelovati kohezivno za samu skupinu, no isto tako može imati i razorne konzekvence, počevši od krute distinkcije mi-oni koja dozvoljava jako malo ili uopće ne dozvoljava pregovaranja. Akeel Bilgrami, utjecajni indijski filozof i profesor na Sveučilištu Columbia u New Yorku, smatra da je identitet upravo nešto o čemu se može (i trebalo bi) pregovarati. Kontekst njegova interesa po pitanju islamskog identiteta o kojemu toliko mnogo piše oblikovan je i prijašnjim političkim zanimanjem za reformu Islama. On će prije izlaganja svojih pogleda na budućnost Islama ponuditi kritiku islamskog fundamentalizma, progovarajući o simptomatičnim mjestima i karakterističnim fenomenima u islamskoj povijesti, kulturi i društvu.
Kratki pregled Bilgramijevih ideja
Apsolutistički stavovi o islamskom identitetu, smatra Bilgrami, predstavljaju teškoće za islamsku društvenu i pravnu reformu. Relativna odsutnost reformista također se može uzeti u obzir kao uzrok osjetljivosti islamskih država na prijetnje sve snažnijih apsolutističkih islamskih pokreta. Valja uzeti u obzir kako je islamska zajednica veoma raznolika i sukobljena, a konflikt nije prisutan samo između tzv. apsolutista i umjerenih muslimana: i unutar umjerenih postoji podvojenost njihova suprotstavljanja islamskom apsolutizmu i vjerskih, fundamentalnih obaveza koje osjećaju prema Islamu. Takve obaveze, pak, islamski apsolutisti neprestance iskorištavaju i zazivaju u svoju korist. Tenzije mogu oslabiti pregovaranje i transformacije u osjećaju islamskog identiteta, no pitanje je do koje su mjere oni uopće mogući. Doktrina je ipak za mnoge samo otkrivenje riječi Božje, stoga se pregovaranja i reforme ne mogu tolerirati.
Fundamentalne obaveze, odnosno obaveze vjernika prema njihovoj vjeri, mnogi će vidjeti samo kao ideju veoma specifičnih vrijednosti. Kod Islama je ipak distinktivno to što one „nerijetko vode do ideala autentičnosti. Povezanost pojedinčevih fundamentalnih obaveza i ideje autentičnog sebe čini njihov identitet opstojnim. Upravo bi zato napuštanje istinski fundamentalnih obaveza dovelo do razarajućeg osjećaja gubitka onoga što omogućuje i održava percepciju samoga sebe.“ (Bilgrami, 1992: 827) Na taj način predanost Islamu ima dublju i integrativniju ulogu u oblikovanju muslimanske percepcije vlastitog identiteta. Odbacivanje fundamentalnih obaveza ne bi bio čin sekularne racionalnosti, već čin razaranja.
Govoreći o fundamentalnim obavezama, koje predstavljaju ključno mjesto u identifikaciji s pojedinom religijom pa tako i Islamom, valja se zapitati kakve sve one mogu biti, kakvo im je podrijetlo i kakvu ulogu igraju u percepciji društva i svijeta od strane pojedinca ili zajednice. Mnogi su filozofi kroz povijest bili skloni podržavanju općih i antipovijesnih tvrdnji o ljudskoj potrebi za osjećajem identiteta koji nije određen samo njihovim materijalnim i društvenim okolnostima. Bilgrami smatra da izvor fundamentalnih obaveza ne treba tražiti u „diskutabilnoj i teorijski klimavo utemeljenoj ljudskoj potrebi za samoidentifikacijom, već u povijesnim, društvenim i materijalnim određenjima tih obaveza.“ (Bilgrami, 1992: 830/831) U mnogim je zemljama oživljavanje Islama bilo potaknuto kao produkt duge i mučne kolonijalne i post-kolonijalne povijesti. Ona je toliko dugo vremena oblikovala percepciju zajednice o sebi u terminima Drugog, stoga se ovdje javljaju i veliki problemi.
Islam izranja kao obrambena reakcija na kolonijalizam i modele razvoja kakve nameću svjetske supersile. Ratovi sa Sjedinjenim Američkim Državama izuzetno su zaoštrili stvari i povećali napetost. Povijesne okolnosti na taj su način snažno utjecale na razvoj islamskog identiteta, fundamentalnih obaveza i na svijest o potrebi za kritikom islamske doktrine. Umjereni će Muslimani uglavnom teško artikulirati sadržajnu i održivu kritiku njihove doktrine, zbog čega postaju podložnima eksploataciji od strane apsolutističkih pokreta. Svjesni vlastite mukotrpne prošlosti, strahuju od toga da bi takva kritika vodila prema Zapadu i prema zapadnim strujanjima, a takva su ih kroz povijest previše ugnjetavala. Iako njihove fundamentalne obaveze imaju „povijesno uvjetovanu funkciju, na ovaj način onemogućuju muslimane da iskoriste svoje kapacitete u kritici prema doktrini.“ (Bilgrami, 1992: 835) Javlja se svojevrsna opsesija poviješću, opsesija povijesnom uvjetovanošću vjerske obaveze, koja onemogućava kritičko promišljanje o samoj obavezi. U tom se kontekstu često može čuti i nešto poput „Morate shvatiti zašto smo ovakvi!“, što će prije potaknuti nove probleme nego poslužiti kao adekvatno opravdanje apsolutističkim tendencijama i praksama.
Aktualni trendovi
Nije pogrešno zaključiti kako proteklih godina dolazi do zaokreta svjetske politike u desno, kako jačaju vjerski pokreti i kako postoji trend retradicionalizacije u društvu. Na političkim scenama mnogim zemalja, ali i u političkim vodstvu, sve se češće mogu čuti radikalniji, apsolutistički nastrojeni diskursi, a pitanja identiteta postaju sve češćim predmetom žustrih rasprava. Zapadni svijet ozbiljno strahuje od islamskog Drugog nakon stvaranja državne tvorevine ISIL na području Iraka i Sirije koja je 2014. godine proglasila kalifat. Doktrina ISIL-a leži na uvjerenjima da njihov pokret predstavlja povratak ranom Islamu te da se pokretu moraju pridružiti svi muslimani. Država je nasilna prema svima onima koje nazivaju ‘nevjernicima’, a odnose se na nepripadnike Islama. Ovdje se jasno mogu uočiti posljedice identifikacije s islamskim kalifatom; brutalna mučenja, ubojstva i masovna ubojstva kao radikalni rezultat razlikovanja ‘naših’ od svih drugih. Često koristeći društvene mreže kao propagandna sredstva, sljedbenici ISIL-a slave svoja nedjela i ukazuju na pravednu osvetu koju time vrše zapadnom svijetu. Na taj način opravdanje pronalaze u dugoj nepravdi kakva im je bila nanošena od strane Zapada kroz povijest te vlastitu sadašnjost i budućnost promatraju kroz prizmu prošlosti. Ne moramo ovdje govoriti o radikalnom pokretu Islamske države – reakcijski i obrambeni stav umjerenih muslimana, ukoliko i dalje budu dozvoljavali da perspektiva ‘treće osobe’ o kojoj govori Bilgrami bude dominirala njihovim političkim odgovorima, neće dovesti do racionalne kritike doktrine. Time će, nažalost, zapravo implicitno i podržavati apsolutističke pokrete i strahote koje proizlaze iz njih. Perspektiva ‘prvog lica’ koja ovdje nedostaje i koja je prijeko potrebna, ne bi dozvolila da kolonijalna prošlost posluži kao izgovor za zločine i da shvaćanje kolonijalne prošlosti oslabi opoziciju umjerenih muslimana apsolutizmu.
Analogija se može uspostaviti sa židovskim narodom i sa situacijom u Izraelu i Palestini. Židovima također dominira perspektiva ‘treće osobe’ te su se snažno oblikovali u terminima Drugog, bolno se prisjećajući užasa Holokausta u Drugome svjetskom ratu. Iskustvo potlačenosti, poniženja i masovnog istrebljenja duboko je ukorijenjeno u židovsku svijest i odigralo je značajnu ulogu u formiranju židovskog identiteta. Ideja o patničkom narodu koji luta zemljom stotinama godina u potrazi za obećanom zemljom seže još od Biblije, a zemlja u kojoj se nastanjuju u 20. stoljeću štošta je, ali ne obećana. Podjela područja Palestine na arapsku i židovsku državu rezultirala je krvavim sukobima koji i nakon 70 godina ne jenjavaju. Dok su obje strane uključene u ratne zločine, židovski narod ipak uživa naklonost Zapada kao opozicija neprijateljskom islamskom Drugom i kao narod čija je naracija o nepravednoj povijesti dosegla nesagledive razmjere. Sami Židovi na ovu će borbu gledati kao na borbu za oslobođenje, borbu za teritorij koji zaslužuju kao narod nakon godina i godina ugnjetavanja, marginaliziranosti i bivanja Drugim. U takvom se kontekstu savršeno aplicira retorika „Morate razumjeti zašto smo ovakvi!“.
Zaključak
Na samom kraju želim istaknuti kako se ideja reforme o kojoj Akeel Bilgrami raspravlja unutar svog teksta odnosi prvenstveno na one dijelove Kurana koji govore o pitanjima državnog uređenja te osobnog i javnog prava. Reformu zahtijevaju oni dijelovi koji su oblikovani u specifičnom povijesnom kontekstu, kao što su pitanja države, ekonomije, nasljedstva, braka, položaja žene. Bilgrami se nastoji ograditi od shvaćanja da oduzima Islamu njegovu srž i čini ga nespoznatljivim od ostalih vjerskih uvjerenja: depolitizacija nipošto ne znači uništenje. Kao što smo mogli vidjeti, povijesne i političke uvjetovanosti doista su odigrale važnu ulogu u utemeljenju islamskog identiteta. Fundamentalne obaveze prema Islamu izronile su iz spleta povijesnih i društvenih određenja te se snažan osjećaj pripadanja javio i kao svojevrsna obrambena reakcija na kolonijalističke i neoliberalne modele, bezumno nametane od strane sila Zapada koje su uspjele uspostaviti svoju dominaciju. Depolitizacija islamskog identiteta ključan je i sudbonosni moment za Bilgramija, ali je ujedno i veoma svjestan kakve sve realne prepreke stoje prema pregovaranju i ostvarenju takve reforme.
Konzultirana literatura
Bilgrami, A.: What is a Muslim?, Critical Inquiry, Vol. 18, No. 4, The University of Chicago Press, Chicago, 1992.