Clifford Geertz spominje ljudsko ponašanje kao većinom simboličku radnju, simboličku akciju. U ovom je tekstu na granici dvaju paradigmi; one semiotičke za čije je etabliranje i oživotvorenje velikim djelom zaslužan, i one sociološke, na tragu teorije Maxa Webera[1], što se može iščitati i njegovim izborom danjeg školovanja, ne samo kao dopuna filozofiji čije je koncepte i pristupe želio koristiti u odnosu na svjetovnije teme koje je mogao empirijski dotaknuti. Kreće se Weberovim stopama u potrazi za značenjima kroz koja će doći do “odgovora koje su drugi ljudi dali na naša pitanja”.
Sama definicija “Vjerujući, zajedno s Maxom Weberom, da je čovjek životinja koja visi u mrežama značenja što ih je sam ispleo, ja kulturu doživljavam poput tih mreža, pa stoga njihova analiza ne treba biti eksperimentalna znanost koja traga za zakonitostima, nego interpretativna znanost u traganju za značenjem.” izvučena je iz konteksta u kojeg ga je Weber smjestio, unutar ideje budućeg željeznog kaveza kojeg nosi racionalizacija i birokracija kao njezina bitna odrednica. U toj pesimističnoj viziji budućnosti Weber predviđa sve veću birokratizaciju, koja je ultimativni aparat racionalizacije, hladan i impersonalan. To je izvučeno iz konteksta jer je Geertz bio doktorski student Talcotta Parsonsa, velikog predstavnika funkcionalizma u sociologiji i zalagatelja za društveni status quo, preko kojeg je Geertz došao do Weberove definicije. Parsons na njega ima velik utjecaj, što se može isčitati iz naslova i tema eseja sadržanih u “Tumačenju kultura” (1973.) i “Local Knowledge” (1983.).
Geertz ovim tekstom utječe na akademske diskurse, isprva antropologije, gdje nekoliko godina izdržava napade, a desetak godina kasnije i u sociologiji, kada se taj pristup i počinje izvlačiti iz konteksta etnografije i nazivati semantičkim pristupom. Miče fokus s strukture na ljude same, s njihovim emocijama i reakcijama što u tekstu i sam ocrtava koristeći primjer Gilberta Rylea[2]; brzo stiskanje i opuštanje kapka jednog oka. Promatrano bez konteksta, kontrakcije mogu značiti jedino tik, ali s kontekstom mogu imati čitav niz značenja.
Kao primjer krivo obilježenog pristupa navodim pozitivizam, koji je ovako definiran u udžbeniku: August Comte […] držao je da će primjena metoda i pretpostavki prirodnih znanosti dati “pozitivnu znanost o društvu”. U pozitivizmu se tako “ponašanje ljudi, baš poput ponašanja materije, može objektivno mjeriti.” (Haralambos, 2002.)
Comte je naveden kao idejni začetnik i zagovornik tvrdog pozitivizma. Pozitivizam je predstavljen kao metodološko oruđe koji pri istraživanju i teorijskoj obradi koristi metode prirodnih znanosti; mjerljive, egzaktne, neemocionalne. Norbert Elias, utjecajni njemačko-britanski sociolog u svom djelu “Što je sociologija?” (1978.) elokventno iznosi Comteovo mišljenje o pozitivnu, gdje on odbija pretpostavku da se “znanstveno istraživanje može izvršiti na temelju pukih teorija stvorenih bez referiranja na stvarne činjenice, ili iz hipoteze postavljene isprva arbitrarno i spekulativno, a tek kasnije iskušane nasuprot pravih činjenica.” Comte svoju znanost zove pozitivizmom kako bi se svjesno udaljio od spekulativne filozofije čiji su ga upravo pripadnici prozvali “arh-pozitivistom”, iako je naglašavao važnost empirije i konteksta pri postavljanju teorija. On nije arh-pozitivist, već predstavnik konzervativne struje nakon francuske revolucije koji pokušava naći razloge tako brzoj promjeni sustava, političkog i vrijednosnog. (Nisbet, 1993.) Tako je samo značenje pozitivizma kao metodologije koja hladno secira brojeve kako bi došla do činjenice pogrešno, jer i Comte prodaje važnost empiriji; koja je sve samo ne “pozitivna”.
Kao još specifičniji slučaj krivog shvaćanja i dekontekstualizacije navodim marksizam. Bio je upotrebljavan kao prekovano ideološko oruđe, kao opravdanje lenjinizma[3], trockizma, maoizma i titoizma s jedne i polugom kojom je rastvorena radikalna i liberalna intelektualna elita na drugoj strani. Nietzcheovi su koncepti također iskorišteni i iskrivljeni u službi opravdanja nacizma.
Elias se dotiče i Webera, nalazeći greške u njegovoj logici (1978:120), po Weberu nije “društvena akcija otvoriti kišobran kad počne padati kiša, to je individualna radnja.”, ali Weber “zaboravlja u obzir uzeti da se kišobrani nalaze samo u određenim kulturama. Koristi i primjer puknute gume na biciklu, po Weberu to nije društvena akcija, dok se Elias pita zašto je guma pukla, kakva je guma bila, kako biciklist vozi biciklu, žuri li biciklist.
Geertz ne daje odgovore, već pokušava rastumačiti tuđe i prevesti ih analogijama i poznatima konceptima čitatelju. Naglašava važnost koliko god malih društvenih činjenica pri opisu velikih tema, tako da u jednom od kasnijih eseja upotrebljava analogiju s kapljicama kiše na mirnoj vodi, gdje udar jedne proizvodi koncentrične valove, ali čim padne druga valovi se sudaraju i pravilnost kružnica je razbijena. Time ilustrira međuovisnost događaja i međudjelovanje različitih intenziteta u vremenskom rasponu. Geertz govori o analizi kulture putem detaljnog, podrobnog, gustog opisa. Na prvo mjesto stavlja etnografski zapis, kod kojeg naglašava da je već sam čin zapisivanja interpretacija, i to treće razine[4] udaljena od onoga što se zaista dogodilo, pravih značenja u pravom kontekstu koji pripadnicima proučavane kulture dolaze odrastanjem i životom u samoj kulturi. Prihvaća subjektivnost; ona je neizbježna. Čvrsti zakoni koje iznalazimo eksperimentima, atomistički prišavši testnim subjektima izdvajajući ih iz njihovih okolina i značenja ili holistički sagledavajući cjelinu koja ima vlastitu dinamiku kroz koju se odnosi neprestano mijenjaju, stvaraju se i nestaju te su tako, kroz naše linearno poimanje vremena nesagledivi. Nemoguće je dati išta drugo do interpretacije onog što smo doživjeli, interpretaciju zabilježiti što ulazi u nova značenja, sustave kojima bilježimo i koji na naše bilježenje djeluju, kao što su jezik i vlastita kultura, što ulazi u nove krugove značenja čim ga uhvati čitatelj koji ih kroz njih nemilice provlači, neovisno o razini obrazovanja i umješnosti autorova manipuliranja i moći naracije, vrlo je teško reći hoće li čitatelj prihvatiti ili uopće shvatiti značenja ponuđena tekstom[5]. Naglašava besmisao sukoba unutar metoda i škola misli s njihovim najčešće binarnim ideometodološkim opozicijama koje vode u neproduktivno polemiziranje unutar diskursa.
James Clifford u svom eseju navodi 4 slabe točke etnografije kakva je bila prije Geertza:
- izostavljanje putovanja do mjesta na kojem se vrši istraživanje.
- lokalitet se ne sagledava u nacionalnom kontekstu, kontekstu prijestolnice kao centra moći.
- ne navodi se sveučilište s kojeg istraživač dolazi, koje je na njega utjecalo i oblikovalo ga.
- prevođenje značenja s jedne kulture na drugu preko posrednika, antropologa.
Geertz je nadišao, a time i proširio diskurs antropologije, prošavši kroz mnoge paradigme, neke ovlaš dodirnuvši, dotaknut utjecajima prethodnika na koje se kritički[6] osvrće, stvara vlastiti prostor s vlastitim pravilima, ovaj put diskurs u foucaultovskom smislu, pletući mrežu s pozicijama moći koje mu omogućuju skladnu obranu svojih teza i poštivani kasniji rad.
Pomak perspektiva, fokusa u društvenim znanostima: od opravdanja kolonijalnih sila, predstavnika konzervativizma, društvenih sustava i statusa quo, promoviranja revolucionarnih ideja do iznalaženja nevidljivog i prihvaćanju tuđih perspektiva i konteksta i potpunom uranjanju, pokušavajući dijeliti emocije i perspektivu Drugoga.
Treba napomenuti da je Geertz na područje jugoistočne Azije (Java, Bali) stigao po poslu, kako bi provjerio koliko je populacija iskoristiva u slučaju zapadnjačke proizvodnje, i eseje pisao na temelju onog što je zapisao dok je tamo bio poslom, što nigdje u svojim esejima ne navodi, izostavivši bitan dio konteksta. Danas Indonezija iskorištava svoje prirodne resurse, eksploatatorskim zapadnjačkim načinom, naftu, plin, bakar i zlato, izvozeći ih većinom na tržišta Japana, SAD-a, Kine i Singapura, uvozeći strojeve i opremu, kemikalije, naftne derivate i hranu.
Metode istraživanja vode teorijama koje pokušavaju obuhvatiti tvar što preciznije i dotaknuti što se percipira kao istina koja se primjenjuje prema drugim predpostavljenim istinama ovisnim o krugovima značenja, njihovoj otvorenosti i uvjetima koji u i oko njih vladaju, sudarom proizvode učinak, djelujući na individuu, šireći se složenom mrežom odnosa uz stalne sudare isprva koncentričnih krugova značenja.
Konstruktivizam stoji kao binarna opozicija današnjim pojmovima pozitivizma i objektivizma. Znanje smatra konstrukcijom, proizvodom znanstvenika. Stvarnost je neovisna od ljudske misli; značenje i znanje ljudski su proizvod. Heroklit, grčki filozof, tvrdi da “sve teče”, ništa nije statično. Koristi se kvalitativna metoda, na malom uzorku, s pažljivo probranim pitanjima.
Pozitivizam rezultate postavlja i predstavlja empirijski dokazanima, svjedočanstvima koji ukazuju na isti zaključak, teoriju koja predstavlja ono što jest; istinu. Koristi kvantitativnu metodu, pretpostavljajući i računajući na unaprijed formulama izračunat i uračunat postotak pogreške, testirajući pretpostavku uobličavanjem podataka u brojeve, a ako se brojevi slažu s pretpostavkom, zasnovanoj na interpretaciji i diskursu znanstvenika, brojeve u argumente, argumente u teorije.
Perspektiva je, percipirajući je od strane procesa misli, izbor konteksta ili tuđeg stajališta s kojeg kategoriziramo, mjerimo ili kodificiramo iskustvo i stvaramo koherentno stajalište. Jedan od temeljnih koncepata u njemačkoj filozofiji, Weltanschauung[7], upire prema shvaćanju, spoznaji svijesti. Zauzeta perspektiva određuje gledište, raznoliko obojanu i oblikovanu leću koju svi nosimo i upiremo je prema okruženju: kulturalnom, društvenom, umnom i tjelesnom. Rashomon Akire Kurosawe vizualan, iako fiktivan primjer je prikaza istog događaja iz različitih perspektiva.
Percepcija označava mogućnost shvaćanja, svijest o vidljivom i nevidljivom, mogućnost da se spozna.
Percepcija i perspektiva utječu na značenje; značenje se, pogotovo u znanstvenom diskursu prenose jezikom. Jezik nosi vlastite sustave značenja. Na banalnom primjeru ilustrirati ću kakvu težinu nose slučajne zamjene riječi. Često se čuje “pričati ćemo”[8], ili iz reklame, “pričajmo Tomato”. To je netočno; prava je riječ razgovarati. Priča je jednostrana glasovna komunikacija, razgovor višestrana, uključuje verbalnu razmjenu. Čak i nesvjesne greške mijenjaju značenje, što se još više komplicira kad ih netko percipira, a netko ne. Tako se na jednostavnom primjeru jedne riječi u tekstu može vidjeti problem. Što je tekst veći, to je prostor, a i broj mogućih pogrešaka veći.
Snaga jezičnog izraza i konstrukcije može se iščitati iz višeznačnosti pojma diskursa, gdje već sama riječ na latinskom znači “trčati prema i od”, i označava razmjenu mišljenja, dokazivanje znanja štovatelja Logosa, antičkih filozofa. Semantika, razvijena u i kroz lingvistiku 19. stoljeća, šezdesetih godina 20. stoljeća diskurs naziva i određuje područjima koja dijele teme i značenja, da bi Michel Foucault značenje diskursa postavio kao entitete kroz koje objekti i prakse dobivaju značenje, kao što ih i sam diskurs stvara.
Znanstvenici trebaju proći obrazovanje da bi dobili titulu. Obrazovanje im nudi perspektivu određenu akademskim diskursom, onim što se smatra znanstvenim. U to ulaze politička i ideološka uvjerenja predavača i visokog učilišta, iako je njihov stav u statutima najčešće definiran kao neutralan. Budući znanstvenici vođeni su didaktikom i metodikom individualaca oko i kroz paradigme djelujući na shvaćanje i metode promatranja okoline. Izloženost sličnim uvjetima uvodi ih u već uspostavljeni akademski diskurs s pravilima i hijerarhijama, nejasno ograđenog drugim znanstvenim diskursima. Područje znanstvenog rada određeno je diskursom čije su granice, ili bi trebale biti, ocrtane. Tako individua na koju konstantno utječu pritisci različitih intenziteta, na koje djeluje ono što nazivamo izgrađenom ličnošću i identitetom spomenute individue, teži zaključcima koji objašnjavaju ono doživljeno. Teorija nastaje omeđena i namijenjena diskursu ograničenog prostora, proučenog kroz osobna značenja teoretičara, njegove sustave znakova, jezika i konteksta. Namjera je da se rečeno ili zapisano shvati; da bi bilo tako ideja mora biti iznesena egzaktno, precizno i jasno. Ako čitatelj nije upoznat s kontekstom, jezikom i diskursom teorije ona će zaprimiti značenje različito od namijenjenog. Kriva recepcija [9]unutar diskursa za posljedicu može imati nove teorije s vlastitim mrežama značenja, ali izgrađene na krivom, krnjem tumačenju.
Teorija je konstrukt, stvorena u dinamičnom prostor-vremenu okružena valovima diskursa i individualne interpretacije ovisne o spoznaji, percepciji i perspektivi. Svaka teorija je konstrukcija autora, stvorena raznim uvjetima na konstrukciju koja je sam autor. Njome se može približiti shvaćanu, perspektivi Drugoga i vidjeti njegovim očima, ili onom što za što mislimo da njegove oči jesu i vide. Znanstveni tekstovi dugi su zbog želje autora za izbjegavanjem raznolikih interpretacija. Za shvatiti teoriju treba prići točki u vremenu u i uvjetima u kojima je nastala. Predavači prije nego što slušateljima izlože teoriju daju, ili pokušavaju dati, jest upravo ta pozadina teorije, otisak vremena. Aludiram na termin Raymond Williamsa, koji iako isprva pristupa iz perspektiva književne kritike, vrlo dobro pristaje kontekstualiziranom opisu: struktura osjećaja. Ideja je iznesena u njegovu djelu “The Long Revolution” (1961.), i iako govori o izučavanju kulture kroz oči pripadnika te kulture, teorije nisu ništa drugo do proizvoda kulture, i treba ih iznositi i doživjeti ” ne iz perspektive svoje kulture, već iz perspektive ljudi iz tog vremena, koji dijele strukturu osjećaja, stvarni osjećaj života koji komunikaciju čini mogućom. Nju ne dijele svi pripadnici tog vremena, ali je unatoč tomu široko zastupljena u svim stvarnim zajednicama.”
Discipline i njihovi diskursi imaju prošlost i povijest, ali prolaskom vremena dolazi do preispitivanja, sudaranja i njihanja zaštitnih mreža postavljenih na njihovim nejasno određenim granicama. Geertz u jednom od eseja spominje i ocrtava ovisnosti između pojmova od kojeg svakog proučava druga disciplina; one su međuovisne, ali i potrebne jedna drugoj, ali prepreka njihovom međudjelovanju vidljive su i osjetne. Tako kaže da je kultura ocrtana na temeljima društva, društvo na potrebi uma, um razvojem tijela. Odnosi su vidljivi, ali se u Geerzovo vrijeme rijetko dodirivali bez usklika užasa i asocijacija na eugeniku ili frenologiju. Danas pojam i upotreba interdisciplinarnosti uvelike olakšava međudiscplinarne susrete, ali oni i dalje ostaju – sudari, a razumijevanje, pravilna interpretacija i vjerno prevođene još, za sada, ostaju na pokušajima.
[1] Od Maxa Webera preuzima i koristi pojmove i koncepte poput razumijevanja subjektivnih značenja koje ljudi pridaju svojem djelovanju, to jest akciji, idealnih tipova koje povlači pri teoretiziranju o religiji i racionalizacije koju sa sobom nosi zapadno, tehnološki razvijeno društvo.
[2] Britanski filozof s Oxforda koji je autor koncepta gustog opisa. Geertz nekoliko puta aludira na “igrarije oxfordskih filozofa”, tako im daje autorstvo koncepta, ali uzima zaslugu primjene u praksi.
[3] Kako je rekao Terry Eagleton, britanski književni kritičar i teoretičar književnosti: “Ono što je u Sovjetskom savezu upravo propalo bilo je marksizam u onoj mjeri u kojoj je Inkvizicija bila kršćanska.” (Eagleton, 2002.)
[4] Prva je domorodčeva, druga kazivačeva, a nalazi i četvrtu, onu autora u potrazi za nevidljivim kao što su Claude Levi Strauss.
[5] Razumljivi su razlozi težine Kantova jezika i izraza; izuzetno je teško napraviti smislen prijevod, jer on je strahovito se trudeći biti što preciznijim i neraspršenijim pisao teško i opširno koristeći opširne i visoko komplicirane opise, precizne pojmove i birane riječi kako bi smanjio mogućnost da ga se krivo shvati u vremenu u kojem je pisao svoja djela.
[6] Jedan od razloga eseja o gustom opisu je izdanje dnevnika Malinowskog. U djelu koje je udarilo temelje etnografiji kao elementarnom i bitnom djelu antropološkog istraživanja, “Argonauti zapadnog Pacifika” na kojem etnografskom zapisu gradi temelje svojeg strukturalnog funkcionalizma. Iz dnevnika se isčitava druga priča, nemoć i frustracija Malinowskog, stvarni odnos prema ljudima kojima se osjećao prisilno okružen, kao i nepoštivanje kulture koju je tako, gotovo na silu istraživao, prema čemu Geertz neskriveno izražava prezir.
[7] Welt – svijet, Anschauung – pogled
[8] Jedan od razloga ovoj upotrebi je u načinu na koji je mladi koriste: sintagma “Razgovarati ćemo.” sa sobom povlači mnoga značenja, čiji je ton vrlo ozbiljan i pun znakova.
[9] Teorija recepcije razvija se od kraja 60-ih godina prošlog stoljeća, počevši s radom Hansa-Roberta Jaussa, profesora romanistike, koji se bavi estetikom recepcije, postavljajući pitanje recepcije kod čitatelja. Recepcija je tako po njemu mjesto ovjerovljivanja estetičke kvalitete književnih djela umjesto da se ta kvaliteta pripisuje samom djelima ili njihovim autorima (Biti, 2000). Donosi pojam “horizonta očekivanja”, koji se sastoji od sustava predodžbi, predrasuda koje čitatelj pridonosi književnom tekstu, a svako djelo teži prekoračiti horizont očekivanja s kojim se suočava; ono to čini vlastitim, bilo eksplicitnim (autorskim) ili implicitnim (žanrovskim, stilskim, jezičnim) horizontom. Po Jaussu, nijedan ne može iscrpsti značenje nekog velikog djela, nego se upisati u povijest njegova djelovanja.
Wolfgang Iser postavlja teoriju recepcije kao proces konstitucije značenja teksta tokom njegova čitanja, pri kojem čitatelj naizmjence anticipira događaje i preispituje te anticipacije. Miroslav Beker u Suvremene književne teorije (1986.) naglašava aktivnu čitateljevu ulogu u proizvodnji teksta, on više nije potrošač, već proizvođač teksta. To uključuje kritiku strukturalističke teorije i metode, popularne i izuzetno utjecajne pogotovo u 50-im i 60-im godinama prošlog stoljeća, u kojem su velike ličnosti kao što su Claude Lévi-Strauss, Roland Barthes, Jacques Lacan i Louis Althusser bili pod utjecajem metode proučavanja jezika švicarskog lingvista Ferdinanda de Saussurea, te su izgradili teoriju koja podrazumijeva da značenja mogu biti skrivena, ali i da postoje značenja koja su svima jasna te da se sve može promatrati poput jezika, promatrati i istraživati kao strukturu sastavljenu od dijelova, koje se može poredati po veličini i važnosti.
Nakon Jaussa i Isera teorija recepcije postavlja se kao analiza teksta na takav način da se promatra “pregovaranje” i “protivljenje” čitatelja dok čitaju tekst (bila to knjiga, film, ili nešto drugo) – čitatelj ne prima značenje pasivno, niti onako kako ga je autor prvotno zamislio, već ga interpretira na temelju individualne kulturne pozadine i životnog iskustva. Tako značenje teksta nije sadržano u samom tekstu, nego se se stvara odnosom teksta i čitatelja. Dakako, što je veća razlika između pisca, koji piše podrazumijevajući određena značenja i čitatelja, koji posjeduje svoj sustav značenja, to će čitatelj teže interpretirati tekst, ili ga shvatiti bitno drugačije od onog kako ga je autor zamislio.
Kulturalni teoretičar Stuart Hall jedan je od najvećih zagovornika teorije recepcije, poznat po svojim predavanjima i teoriji o kodiranju/dekodiranju, u kojom je pretpostavio kružni tok značenja, koncentrirajući se na medij televizije. Na primjeru stvaranja priloga za vijesti tvrdi da već i sama reporterska ekipa stvara sadržaj svog prijenosa ne prikazuje onakvim kakav zbilja jest, već pod utjecajem otpora ili prihvaćanja određenih vrijednosti, bilo ideoloških (Louis Pierre Althusser) ili onih kulture hegemonije (Antonio Gramsci). Taj se prilog prenosi gledateljima preko medija televizije, koji ga prihvaćaju ovisno o vlastitim konstrukcijama značenja i prihvaćanju/odbijanju ili uopće prepoznavanju ideološko/hegemonskih umetnutih poruka.