Vanja Brdar: Mjesto sjećanja: Davno „zaboravljena“ sinagoga

Mjesta pamćenja postoje jer više nema okružja pamćenja.[1]

 Rijeka je zbog svojeg multikulturalnog duha i geografskog položaja predstavljala sjecište raznolikih kultura, jezika, društava, religija i političkih opredjeljenja. 1890. godine, nedaleko današnje ulice Pomerio raspisan je natječaj kako bi se izgradio židovski hram, kojeg bi projektirao arhitekt W. Stiassny iz Beča. Današnje sjecište Kapucinske odnosno Ciottine ulice i ulice Zagrad otkupljeno je s težnjom da židovska zajednica (Židova je u Rijeci tada bilo 2500) izgradi svoje vjersko utočište. Riječka je općina odlučila ustupiti 70 četvornih metara zemljišta na posebnom djelu grada, kako bi se nastavila njegovati posebna gradska estetska vrijednost.

Leopold Lipot Baumhorn je 1902. započeo dugo očekivani projekt zajedno s Riječaninom Carlom Conighijem. Zbog uništene dokumentacije, slika i zapisa nije se utvrdio razlog promjene arhitekta od strane općine grada Rijeke. Poznata je samo informacija o samom Baumhornu rođenom 1860. u Kisberu. Električar s diplomom politehnike bio je specijaliziran za izgradnju židovskih sinagoga. Arhitekt je imao namjeru izgraditi hram u maurskom stilu s kupolom i to poštivajući norme tadašnje ulice Zagrad, koja je zahtijevala izgradnju kuća u nizu. Velika, izrazito, ukrašena građevina bila je omeđena obiteljskim kućama (Muniha i obitelji Vochdal), te na samom raskrižju dviju ulica (Ciottina i Pomerio). Sinagoga je, iako ograđena i vizualno „zatvorena“ bila arhitektonski uspješno riješena. Baumhorn je postavio dva ulaza, kako bi orijentacija hrama bila na istoku, istovremeno poštivajući gradske propise pozicije i veličine zgrade. Uporabna dozvola je dobivena i hram je otvoren 22. kolovoza 1903. godine. Riječka blagajna tadašnjeg guvernera Ladislava Szaparya, kao i dobrovoljni prilozi nastojali su usavršiti tada šturu unutrašnjost te veličanstvene građevine. Hram se dičio sa četiri središnja luka, okruglim mjedenim lusterima, ružičasto prošaranim stupovima sa zlatnim vrhom, te kupolom obojenom u plavo s dodanim zvijezdama. Sinagoga je obogaćena Menorom, velikim sedmokrakim svjetiljkama, te Tevom- platformom na kojoj su bile sjedalice za raznolike obrede Tore, ukrašene skupocjenim brokatom. Po dokumentaciji riječkog arhiva možemo zaključiti da je unutrašnje uređenje nekadašnjeg hrama potpuno provedeno prema projektu arhitekta Baumhorna.[2] Cijela unutrašnjost sinagoge odisala je u maurskom stilu, prostorni raspored, pozicija kupola, osvjetljenje, te veza kupola sa središnjim dijelom hrama. Na prostoru Austro-Ugarske monarhije uobičajena židovska arhitektura nazivala se templ, s određenim ustaljenim prostornim normama, dok je ova riječka, bod budnim okom Baumhorna, bila vrlo specifična i estetski usavršena. Eklektička građevina savršeno je ukomponirana u riječku multikulturalnu arhitekturu. Lipot Baumhorn je ukomponirao elemente romanike, gotike s maurskom dekoracijom s raznolikim građevinskim materijalima i bojama. Vrh kupole krasio je Davidov štit, te šesterokutna zvijezda, obligatan znak na sinagogama građenim u 19. stoljeću u Europi.[3]  Veličanstvena sinagoga minirana je i zauvijek uništena 1944. godine od strane nacističkih okupatora.

Nestalo je ono što smo uzimali zdravo za gotovo- podudaranje povijesti i pamćenja.[4] Riječka židovska zajednica nastojala je aktualizirati dio novije povijesti s vrlo malo i malo pisanih resursa. Njihova povijest nestabilno stoji u pamćenju ponekih starijih pojedinaca židovskih obitelji koji nastoje „rekonstruirati“[5] nekadašnje remek-djelo mađarskog arhitekta. Rijedak dokaz postojanja hrama predstavlja razglednica sinagoge, koja se još čuva u arhivima židovskih obitelji. Leibniz to isto naziva „papirnato pamćenje“, što obuhvaća cjelokupni arhiv pisanih dokumenata, a u koji još spadaju i muzeji, knjižnice, depoi, dokumentacijski centri i slično.[6] Jan Assman govori o posebnom načinu uspostavljanja odnosa s prošlošću, ona mora stupiti na svijest na dva načina: prošlost ne smije potpuno nestati, moraju postojati njeni dokazi, i ti dokazi moraju posjedovati karakternu različitost u odnosu prema „danas“.[7]  U ovom slučaju možemo govoriti o fizičkoj građevini koja više ne postoji na raskrižju dvaju ulica. Ta građevina simbolizirala je vjersku pripadnost, suživot modernog grada i tradicijskih vrijednosti, te prisnu religijsku skupinu koja njeguje istu. Sama zajednica njeguje svoje uspomene socijalizacijom, interakcijom i komunikacijom, te ju na takav način štiti od potpunog zaborava. 

Pamćenje polako blijedi, te  je sve što preostaje ne tako daleka povijest sa slikovnim izrazom crvene velebne zgrade. Sinagoga na raskrižju simbolizira mjesto pamćenja, simbolike i same religije, koja je nedostatkom samih rituala preživjela u kolektivnom sjećanju, memorativnom rekonstrukcijom kojeg židovska zajednica nastoji održati. Generacije prolaze, sjećanja blijede, te preostaju vizualni i pisani dokazi koji se dodatno oblikuju, iskrivljavaju i preobražavaju u neku novu historiju (određenog) kolektiva. Židovska zajednica dugo je bivala izrabljivana i u riječkom podneblju, te se u želji za iskazivanjem nepravde i religijske netolerancije stvara posebna vrsta tradicije i pamćenja, svojevrsni ljudski arhiv. Nadalje, možemo se referirati na njihovu svetu knjigu Toru, koja ih čini narodom pamćenja, tradicije i ukorijenjene kulture.

Mjesta su, dakle mješanci, hibridi i mutanti ,čvrsti spletovi života i smrti, vremena i vječnosti, spirala kolektivnog i individualnog, prozaičnog i svetog, stalnog i promjenjivog- Moebiusova vrpca omotana sama oko sebe.[8]

Vanja Brdar