Ovaj rad obrađuje prenošenja medijskog sadržaja, te način na koji je uklopljena pozicija subjekta žene unutar istog. Možda sam naslov „Čuvaj se senjske ruke“ može djelovati bizarno ako se uzme u obzir tematika rada. Frazem je iskoristio pisac August Šenoa kao naslov koji je nadjenuo svom djelu. Inače Šenou svrstavamo u književni period predrealizma. Za njega je karakteristično to da je prije pisanja književnog djela vršio povijesno istraživanje, te je svoja saznanja nastojao uklopiti u okvire razvoja i način pisanja djela. Ovaj povijesni roman opisuje život i borbu Uskoka proziv Mletaka i Turaka, te hvali njihovu predanost i hrabrost prilikom borbe. Radnja romana se odvija u gradu Senju. Prikazani likovi u romanu sa svim su se silama trudili obraniti taj kraj i narod tog kraja od invazije neprijatelja. Sada kada je pojašnjen kontekst iznijeti će se pravi razlog korištenja tog određenog frazema. Isti biva korišten kao metafora. Senjska ruka je muška ruka koja proizlazi iz heterocentrične, falogocentrične matrice koja miluje subjekt (žene) kada mu je blizak i pokoran, a nemilosrdan je prema onom koji mu se opire.
Još jedan instanca samog naslova koja može djelovati apsurdno jest ta što je podnaslov seminarskog rada „drama“. Drama obuhvaća književni rod čije je glavna namjena izvođenje na pozornici. Glavna okosnica, način razvrstavanja dramske vrste jest podjela na komediju i tragediju. Ovdje je medijska praksa svojevrsna pozornica na kojoj će se odvijati dvije predstave. Jedna predstava pripada dramskoj vrsti tragedije, a druga dramskoj vrsti komedije.
Rad će se baviti slučajem koji je unutar medijske forme bio svrstan unutar cjeline crne kronike, te će sagledati i drugi produkt medijske industrije koji se svrstava pod kategoriju zabavnog programa. Unutar oba slučaja nastojat će se prikazati način na koji patrijarhalna ideologija utječe i zauzima primat nad načinom na koji se prikazuje ženski lik.
Sagledat će se načini na koji je ideološka komponenta ugrađena unutar teksta prilikom kreacijske prakse, te kako tekst funkcionira unutar dominantne ideološke prakse. Nastojat će se uhvatiti ono što nije izrečeno, prikrivena poruka koja se želi prikazati tekstualnom praksom i formom.
Zadnji dio teksta bavit će se načinom na koji publika percipira tekst. Kao alat izvršavanja tog zadatka koristit će se tehnika intervjua, te tehnika čitanja komentara publike na web stranicama na kojima su tekstovi objavljeni.
FATALNA VICKEY (tragedija)
Unutar teksta obrađuje se slučaj koji se je dogodio krajem prošle godine. Kao što je već navedeno, unutar okvira medijskih praksa slučaj jest svrstan pod rubriku crne kronike. Slučaj se je odvio u Vojišnici. U večernjim satima Boško Šapić je nožem usmrtio dva mladića- Alvina Horvatića i Dejana Vučkovića. Razlog ubojstva bila je ljubomora. Mladići su bili emocionalno vezani za djevojku Viktoriju Jakuš Mejarec koju su mediji prozvali „fatalna Vickey“ (Jutarnji list, autor: Mario Pušić, 03. 11. 2013.).
Stvari, informacije dane su nam samo posredstvom načina na koje iste bivaju reprezentirane. Način čitanja reprezentiranog, naravno, vezano je samo uz posredstvo tumača naše reprezentacije (Baudrillard, 2006. :32), naših misli. Međutim, pojedinac jest društveno biće. Isti rođenjem u određenoj zajednici biva učen o procesima putem kojih je prihvatljivo vršiti socijalizaciju unutar društvenog konteksta kojemu pripada. Tu dvojnost subjekta Freud je prepoznao još početkom prošlog stoljeća. On tvrdi da se pojedinac rađa s „idom“. Ide je najdublji (nesvijesan) dio našeg uma. Freud ga je opisivao kao „kaos, kotao pun uskipjelih uzbuđenja“. Id funkcionira po principu užitka. On zahtjeva istovremenu gratifikaciju instinkta, bez obzira na zakone, socijalne običaje ili potrebe drugih ljudi. Kroz procese socijalizacije ljudsko biće razvija „ego“. Razvoj ega započinje u prvoj godini života,a potaknuta je našom nemogućnošću da odmah udovoljimo sve svoje zahtjeve za gratifikacijom. Ego je povezan s idom zato što nastoji prilagoditi odgovore na zahtjeve na razinu koja jest društveno prihvatljiva; nastoji udovoljiti idu, ali uzima u obzir komponentu društvenih norma. Ego zastupa razboritost i zdrav razum, te nastoji pronaći racionalne načine sučeljavanja s frustracijama. On obuzdava idov apetit, nastoji udovoljiti gratifikaciji, ali da se pritom izbjegne socijalno neodobravanje. Id nam kaže da nešto želimo, a ego tu želju regulira s društvenim norma. Npr. id vam kaže da ste žedni, a ego vam kaže da bi u dvanaest popodne bilo društveno prihvatljivo utažiti žeđ sa sokom, a ne alkoholnim pićem. Ego se vodi po principu realiteta; vodi računa o prikladnom načinu zadovoljavanja nagona. Zadnja etapa u razvoju svijesti pojedinca Freud je nazvao „superego“. Superego razvijamo tijekom ranog djetinjstva, a javlja se pomoću procesa identifikacije; ono uobičajeno uključuje moralne standarde i vrijednosti roditelja ili neke druge osobe koja je imala veliki značaj prilikom našeg odrastanja. On djeluje u skladu s moralnim principima, nudeći blistav primjer idealnog ja. Znači djeluje kao savjest; tijekom čitavog života ono prati namjere ega, ocjenjuje ih kao dobre ili loše, što dovodi do javljanja osjećaja krivnje i stida ako postupak biva ocijenjen kao loš (Rathus, 2000.: 477- 478). Vratimo se sada na prije navedeni medijski tekst, a naknadno prilikom čitanja teksta biti će jasno zašto je bilo nužno uvesti ovu digresiju.
Ovaj slučaj mi je bio zanimljiv zbog načina izvještavanja o istom. Svrstan je pod rubriku crne kronike. Radi se o slučaju ubojstva, a pravno gledano jedini krivac jest počinitelj ubojstva. Međutim, čitajući tekst veliki naglasak stavljen je na djevojku, koja pravno gledano nije počinila nikakav zločin. Ona je objektivizirana kao glavni pseudo čimbenik, činioc i uzrok nasilnih djela koja su se odvila. Sami medijski naslovi koji ju etiketiraju kao „fatalnu“ i time ju objektiviziraju nas upućuju na implicitnu prisutnost mizoginije, šovinizma i patrijarhalnog ideološkog mehanizma koji je indirektno (putem pridodanog nadimka i vizualnim podražajima koji nadopunjuju tekst) u „medijskom linču“ čine društveno krivom.
Laure Mulvey tvrdi da je ženi tradicionalno namijenjena egzibicionistička uloga, njezina pojava kodirana je tako da ista izaziva i u vizualnom i erotskom smislu jak učinak. Ženski likovi bivaju elaborirani kao erotski objekti za muške likove (Saša Vojnović, 2008: 71). Popratni sadržaj koji se pojavljuje uz članak jesu vizualna komponenta- slike. U članku koji raspravlja o krivičnom djelu prisutna je samo jedna slika koja prikazuje rekonstrukciju ubojstva. Međutim, isti je „ukrašen“ mnogobrojnim privatnim slikama ženskog subjekta (Jutarnji list, autor: Hajdi Karakeš Jakubin: 04.11. 2013.). Ona nam je dana na gledanje. Njezino ponašanje (nepotpuna privrženost i pokornost muškom subjektu) koje izlazi iz okova tradicionalne uloge žene (kao dopuna muškarcu) unutar patrijarhata biva kažnjeno kulturalnim kontekstom koji se manifestira kroz indirektnu javnu osudu.
Ovaj me je slučaj asocirao na knjigu Virginie Wolf „Vlastita soba“ u kojoj autorica iznosi ideju da je subjekt žene u tradicionalnoj književnosti uvijek prikazan u ulozi dopune muškarcu (bilo kao pokorna supruga ili kao ljubavni objekt). Književnost, kao i bilo koji drugi medijski oblik, jest izraz javnog mijenja doba u kojem je nastala, ali je ujedno i mediji putem kojeg vladajuće strukture nastaju reproducirati vlastite ideale, te nametnuti održavanje statusa quo. Čitanjem o subjektima unutar romana vrši se ponovna potvrda o ulozi koju čitatelji moraju zauzeti unutar stvarnih društvenih odnosa.
Prilikom iščitavanja sadržaja nameće se pitanje zašto je bitno da ženski subjekt (koji pravno gledano nije ništa kriv) bude postavljen unutar konteksta pseudo krivca. Odgovor ne treba tražiti unutar personalnog konteksta. Taj status joj se ne pridodaje zbog nje same, već zato da joj se pridoda simbolički status. Ona je pokazatelj onog što se može dogoditi ako se uruši tradicionalni sustav patrijarhalne hijerarhije; produkt toga izjednačava se s velikom tragedijom. Slučaj služi kao primjer koji nas upozorava da će doći do kobnih posljedica ukoliko se otmemo iz okova vladajuće strukture. Zato je bitno da se ženski subjekt podredi vizualnom podražaju. Na taj način ju se nastoji indirektno vratiti unutar tradicionalne pozicije koja je ženi društveno nametnuta- pozicije objekta koji služi i postoji radi zadovoljavanja potreba muškarca. Kontradiktorno tako se negira mogućnost njezine samostalnosti zato što biva konstruirana kao erotski objekt koji se nudi muškom čitatelju- tu je da ju on gleda, ali joj se samostalnost i priznaje putem društvenog kažnjava zato što se otela i vršila kontrolu nad muškim subjektom- a isto, naravno, nosi posljedice u obliku javne osude.
Mulvey naglašava da su muški likovi unutar medijskih tekstova (ona tu ideju prezentira unutar analize pozicije likova u Hitchcockovim filmovima) prezentirani kao predstavnici simboličkoga reda i zakona. Taj čin je vršen putem procesa identifikacije koji svoju potvrdu pronalazi unutar prezentiranja određene forme ideološke korektnosti i manipuliranjem onoga što se idejno smatra normalnim, moralnim i prihvatljivim (Vojnović, 2008.: 71). Vizualnim kontekstom ona je ponovno uvrštena unutar objekta koji nudi muškarcu fetišističku moć pogleda, kontrole nad onime što gleda. Putem pogleda nudi se ponovno uspostavljanje falogocentričnog zakona i reda. Postavlja ju se u poziciju oglednog primjera široj društvenoj zajednici putem kontekstualiziranja načina izvještavanja o slučaju iz gledišta koje potječe i podupire patrijarhalni, heteroseksualni pogled. Priča i odnos među likovima, te odnos publike prema tekstualnoj praksi nastoji se prikazati iz pozicije koja potječe iz patrijarhalne diskurzivne prakse.
Vratimo se na kontradiktnost njezine pozicije, ona biva kažnjena jer se protivi normama falogocentričnog društva, ali ujedno biva ušivena unutar falogocentrične matrice. Ujedno, kao što je već spomenuto, ona služi kao ogledni primjer koji prikazuje način na koji se ženski subjekt ne smije ponašati unutar zajednice. Sada ćemo se poslužiti Lacanovim pojmom „faza zrcala“ koji potječe iz područja psihodinamske teorije. Faza zrcala jest čin djetetovog prepoznavanja vlastitog odraza u dobi od šest do osam mjeseci. Prilikom gledanja svog odraza u ogledalo dijete sebe doživljava kao cjelovitu pojavu iako isti ne može vršiti sam proces gledanja, već ga netko mora držati. Iz toga Lacan donosi zaključak da izvor doživljavanja vlastite subjektivnosti ne proizlazi iz procesa prisutnosti i identiteta, već iz nedostatka i odsutnosti (Lacan, 1966.: 5). Samom negacijom konkretne, stalne, stabilne, permanentne pozicije ženskog subjekta unutar medijskog teksta ona biva stavljena u poziciju subjekta kojem nešto nedostaje. Ona ne egzistira unutar nekog stalnog odnosa, već se njome balansira između više suprotnih gledišta. S obzirom da je ista (negativni) primjer položaje žene u zajednici time se i subjektu žene negira stalna pozicija- ona je nedovršena priča. Poruka je da je ona u poziciji manjkavosti, a ono što ju određuje jest muški pogled, muška interpretacija. Patrijarhat se stavlja u poziciju superega koji preuzima prvenstvo pri definiranju ženskog idealnog ja i kudi ego (ženu) zbog zalaska u sferu ida (iskazivanju ponašanja koje se protivi falogocentričnim društvenim normama).
Sada kada smo sagledali medijski tekst koji donosi primjer ženskog subjekta koji izlazi izvan falogocentričnih norma, te načina na koji se istom subjektu pristupa sagledat ćemo medijski tekst u kojem je prema falogocentričnim standardima prikazan ženski subjekt kojeg krase „pozitivne“ odlike.
PAMETNI MUŠKARAC VOLI LIJEPU PENNY (komedija)
Ovdje ćemo obraditi ulogu žene unutar popularne humoristične serije „The Big Bang Theory“. U seriji centralnu ulogu zauzimaju dva visokoobrazovana muškarca (te dvojica njihovih prijatelja), karakteriziranih kao iznimno pametni subjekti. Oni posjeduju ono što nazivamo „predivan um“. Njihovo područje interesa jest fizikalna znanost. Karakterizirani su kao likovi koji razumiju način funkcioniranja svijeta. Odnosno, s obzirom da je njihovo zanimanje fizičar razumiju procese putem kojih se odvijaju i formiraju razni kemijski procesi. Kemijski procesi su stavljeni u ulogu onoga što je realno. Oni su realan svijet. A muški subjekti koji razumiju taj realni svijet sukladno tome prikazani su kao subjekti koji vladaju realnim. Svi subjekti pripadnici su akademske zajednice. Radnja se odvija u gradu Pasadina koji spada pod državu California.
Kao opozicija javlja se lik Penny. Penny jest mlada, lijepa djevojka koja dolazi u veliki grad sa željom da postane glumica. Međutim, njezin naum se ne ostvaruje te ista prihvaća posao konobarice u restoranu. Upoznaje muške likove pukom slučajnošću, ona iznajmljuje stan koji se nalazi nasuprot njihovog. Ona ne posjeduje visoko obrazovanje, intelektualno je inferiorna muškim subjektima.
Očito je da je ženskom subjektu pridodana egizibicionistička uloga. Ona je tu da se gleda. Isto nije niti prikriveno kontekstom. Bez obzira na to što je intelektualno inferiorna, zbog njezinog izgleda muški ju subjekti odmah prihvaćaju. Ona je predmet skopofilijskog uživanja, te je ista svjesna te uloge i dobro koegzistira u njoj. Njezina politička moć jest da zna da je ona objekt promatranja i žudnje. Unutar ovog poglavlja nećemo se implicitno baviti pozicijom gledanja u kontekstu subjekta žene zato što je pozicija iz koje je ista gledana očita. U ovom poglavlju bavit ćemo se upravo pitanjem „očitog“. Sagledat ćemo kako tehnika korištenja semantike očitog egzistira unutar i draži falogocentrični pogled.
Krucijalni paradoks tog odnosa jest taj da zbog tog očitog načina na koji ženski subjekt biva predstavljen sama se ideja skopofilijskog pogleda žene pomiče sa strane, zauzima sporednu ulogu. Miče se fokus s činjenice da postoji razlika u načinu konstruiranja muškog i ženskog subjekta. Tu je, ali nije tu. Mi znamo, ali u biti ne znamo. Svjesni smo dispariteta, ali nismo svjesni. Društvena stvarnost procesa razmjene jest vrsta realnosti koja egzistira samo pod uvjetom da pojedinci koji u njoj sudjeluju nisu svjesni njezine prave logike. Odnosno, to je vrsta realnosti čija ontološka konzistencija implicira određeno neznanje njezinih učesnika. Kada bismo razotkrili veo, kada bismo penetrirali unutar pravog funkcioniranja društvene realnosti, sama realnost bi se rasplinula. To je, prema slovenskom teoretičaru Žižeku, fundamentalna dimenzija ideologije. Ideologija nije naprosto „lažna svijest“, odnosno neka iluzorna reprezentacija realnosti; već sam pojam realnosti treba se sagledavati kao ono što spada pod sferu „ideološkog“. Ideološko nije neka fantazmagorička lažna svijest bića, već samo to biće u onoj mjeri u kojoj je podržano „lažnom sviješću“ (Žižek, 2002.: 39). Riječ je o postojanju nesklada u percepciji onoga što mislimo da činimo i onoga što stvarno činimo. U samoj strukturi ideologije je utkana ideja da subjekt u biti ne smije znati što stvarno čini, nužno je da subjekt posjeduje lažnu predodžbu o društvenoj realnosti kojoj pripada ( što je iskrivljenje koje je, naravno, stvorila ta ista zbilja) (Žižek, 2002.: 52).
Žižek se koristi Marxovim pojmom fetišizma robe prilikom pojašnjavanja navedene definicije ideologije. On kao predmet fetiša koristi ideju (iluziju) koja vlada kada promišljamo o novcu. Ako sagledamo samu materiju novčanog- to je u biti samo komad papira na kojem je utisnuta određena tiskovina. Nije otporan na fizikalne prijetnje koje mu zadaje okolina. Primjerice, ako padne u vodu novac se može raspasti, s vremenom boja može izblijediti i tako dalje. Novac je u zbilji samo puko utjelovljenje, materijalizacija društvenih odnosa. Činjenica da on funkcionira kao univerzalni ekvivalent svih roba uvjetovana je njegovim položajem u teksturi društvenih odnosa (Žižek, 2002.: 52). Ono isto pripada onom određenu znam, ali ne znam. Očito je, ali nije očito. Saznanje je prisutno, ali nije prisutno.
Vratimo se sada na seriju i na lik žene koji ista projicira. Penny je fetišistički produkt koji se nudi muškarcu. Ona je utjelovljenje iluzije koja vlada kada se promišlja o subjektu žene unutar norma falogocentrične ideologije. Ona je, međutim, i prikazaoc onoga što se događa kada se ženski subjekt ne opire konstrukciji koja je proizašla iz muškog pogleda. Zato je bitno da je muška perspektiva konstrukcije žene prikazana na tako očiti način. Tako se postiže onaj znam iz kojeg pogleda biva gledana, ali putem bivanja unutar tog pogleda njoj se nudi prihvaćanje. Naravno ne prihvaćanje nje same, već prihvaćanje takvog ženskog subjekta koji se ne opire okovima koje im nameće patrijarhalna ideologija. Znam da je novac ( kada žena sama sebe sagledava kao drugost muškarcu i prihvaća tu ulogu ) porozan, ali mi svejedno nudi uzvišeni oblik zadovoljstva (bilo ono u obliku statusa ili mogućnosti pribavljanja željenih dobara).
Bitno je sagledati i socijalnu pozadinu unutar koje serija egzistira. Muški likovi, kao što je već navedeno jesu oni koji imaju primat nad objektivnom spoznajom. Oni ne samo da uviđaju realno, već zato što poznaju fizičke procese oni mogu i realnim dominirati. Mogu kontrolirati realno. Ovdje glasno odzvanja Aristotelova zamjerka da žena nije sposobna za objektivu spoznaju. Penny je prikazana kao „neintelektualna“ opozicijama muškim subjektima. Ona ne samo da ne razumije „realno“, ona ni nema interes upoznati isto; te ponovo, očito joj odgovara pozicija u kojoj se nalazi. Ona je u potpunosti podržana „lažnom sviješću“ i bivanje u toj poziciji joj donosi brojne pogodnosti. Naravno, to je poruka koja se kroz lik Penny želi poručiti ženskom (a i muškom) gledaocu.
PUBLIKA (reakcija publike)
Glavna razlika između ova dva medijska teksta jest ta da je prvi prijenos realnog događaja, a drugi je produkt fikcije. S obzirom na tu razliku ono što ih povezuje jest da se oba teksta tretiraju kao spektakl. Reakcije na prvi tekst su bile brojne. Od pojedinca koji su osuđivali ženski subjekt, do onih koji su uviđali da ona kazneno nije kriva te da je nepravomoćno javno osuđena. Postojala je i reakcija koja je varirala između ta dva čitanja. Oni koji su smatrali da je djevojka previše napadnuta jer zakonski nije kriva, ali su ju moralno osudili. Sama rasprava o moralnost njezinih dijela nije predmet koji se obrađuje unutar ovog seminara. Na toj liniji možda postoji neka krivnja, ali smatram da nemamo dovoljno informacija da bi se uhvatili u koštac s tom problematikom. Međutim, problematično je što medijski tekst koji pripada rubrici crne kronike kreće tim putem. Tekst bi trebao biti objektivan prijenos informacija, međutim, isti vrši subjektivnu interpretaciju događaja, a ta subjektivnost je proizašla iz patrijarhalnog očišta; te nam daje onoliko informacija da se čitatelju na prvu čini da je takva perspektiva i takav način tretiranja medijskog teksta pravedan.
Prilikom rasprave o drugom subjektu, Penny, sugovornici su uvidjeli da je subjekt žena tu radi zadovoljavanja muškog skopofilijskog pogleda. Jedan sugovornik je njezin odnos spram virtualne zajednice u kojoj egzistira karakterizirao idućim riječima: „Ili raspravljaju (oni, muški subjekti) o količini fotona koji se oslobađaju prilikom određenih reakcija ili joj gledaju u sise. Nije bitno što ona ne razumije ono što oni govore, bitno je samo da je ona tu kao lijepa vizualna dekoracija.“. Međutim, uvid da je ona tu u svrsi vizualnog dekora nije nešto što se nastoji negirati ili prekriti. A sam negativni stav mojih sugovornika prema takvom odnosu tretiranja ženskog subjekta unutar medijskog objekta možda se može pripisati njihovom obrazovanju. Generalno gledano serija koja perpetuira vladajući društveni poredak kada raspravljamo o odnosu muškarca i žena jest iznimno popularna. Potvrdu za to pronalazimo u činjenici da se trenutno snima sedma sezona. To je medijski tekst koji prolazi, isti nailazi na široko odobravanje publike.
ZAKLJUČAK (sažetak)
Promišljanje o ova dva principa putem kojih se tretira ženski subjekt unutar medijskih praksa asociralo me je na književno djelo Henrika Ibsena „Nora ili kuća lutaka“. Žena unutar medijskog tijela biva prikazana najčešće (i u našim primjerima) u jednom od tih dispariteta. Ili zauzima ulogu Nore ili ulogu lijepe lutke (ovdje je naveden primjer Penny, ali isto možemo vidjeti i u reklamama, raznim kvizovima u kojima je ženski subjekt većinom samo pratnja muškom).
LITERATURA:
- Baudrillard, J., Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, 2006., Zagreb
- Jutarnji list, www.jutarnji.hr
- Lacan, J., Stadijum ogledala kao tvoritelja funkcije Ja, 1966., Pari
- Rathus, A. S., Temelji psihologije, 2000., naklada sklap, Zagreb
- Vojnović, S., Filmski mediji kao (trans) kulturalni spektakl: Hollywood, Europa, Azija, 2008., Hrvatski filmski savez, Zagreb
- Žižek, S., Sublimni objekt ideologije, 2002., Društvo za teorijsku psihoanalizu, Zagreb