Ponešto o Sunset Boulevardu

 

     Novinar Time Magazinea, Richard Corliss svojevremeno je istaknuo kako je Sunset boulevard »savršeni film strave za Hollywood«, uz konstataciju da je gotovo sve u njemu sablasno: između ostalog napisao je kako se većina radnje odvija »u mračnoj kući, koja otvara svoja vrata samo za žive mrtvace«, lik butlera Maxa usporedio sa fantomom u operi, a lik Norme Desmond usporedio sa Drakulom budući da ona zavodi propalog scenarista Joe Gillisa i hrani se njegovom mladošću.[1] Igrom slučaja ili intencionalno (prije ovo drugo, jer je Dracula's Daughter snimljena jos 1936. godine), u filmu Dracula's Daughter, glavnu ulogu tumačila je glumica po imenu Gloria Holden, sto je spoj imena zvijezde nijemog filma Glorie Swanson koja je utjelovila Normu Desmond i Williama Holdena koji glumi Joe Gillisa. Gledajući Sunset boulevard zamjetno je kako on oslikava intrigantan primjer noir senzibiliteta, koji vrvi od uzbuđenja, napetosti i ingenioznosti, karakterizira ga pesimistični, nihilistički pogled na svijet, a istovremeno otjelovljuje stvarnost i romansu Amerike, suptilno implicirajući  kolektivnu mračnu viziju života u tadašnjim Sjedinjenim Američkim Državama.

     Sam film plijeni pozornost iz više razloga: obavijen je velom bizarnosti i kontradiktornosti, transcendira svojom temom i zaokupljenošću izvan vremenskog okvira i u punom jeku naglašava Wilderovu sklonost prema verbalnoj eksplikaciji. Vidljivo je to kada u središnju priču filma Wilder uvodi unutarnji monolog mrtvaca, te takav stilizacijski efekt početka, osim što do paradoksa dovodi omiljeni postupak film – noira, naglašava temeljnu strukturnu preokupaciju filma odnosom stvarnosti i iluzije što redatelj provodi i nizom sporednih situacija i motiva, o čemu će detaljnije biti riječi u nastavku. Kako su sada već aktualne rasprave o suvremenim noir naracijama i njihovim razotkrivanjem prirode suvremenog potrošačkog društva[2], smatram da je neophodno prije upuštanja u takve debate prisjetiti se prvo klasičnog noira i njegove preokupacije satiričkom kritikom konformističkog etosa malograđanske Amerike pedesetih.

Aleja Sumraka

     Rođen kao Samuel Wilder, redatelj, scenarist i producent židovskog porijekla, studirao je pravo te počeo raditi kao novinar u Beču, a potom i u Berlinu. Svoj prvi scenarij  »Der Teufelsreporter« napisao je 1929. godine, te je nastavio pisati sve do Hitlerova dolaska na vlast, kada je zbog podrijetla bio prisiljen emigrirati u Pariz, a potom i u Sjedinjene Američke Države. U najambicioznijem djelu prve faze redateljske karijere, Wilder je vrhunski razrađivao svoje poetičke i tematske preokupacije.[3] To se odnosi prvenstveno na zaokupljenost motivom obmane, počevši od ciničnog prikaza Hollywooda kao svijeta »tvornice snova« koji živi od iluzija, preko određenja sudbina glavnih likova obmanjivanjem drugih, ali i samoobmanjivanjem, do samog završetka, u kojemu Norma nakon što je ubila Gillisa, tumači svjetla policijskih i novinskih reflektora kao vlastiti povratak na ekran. Impresivno je ocrtao lik Norme Desmond i uz pomoć vrhunske izvedbe Glorie Swanson alegorijski u jednoj ženi utjelovio i ocrtao svijet glamura i taštine koji jede sam sebe i raspada se iznutra.

     Gloria Swanson, kao što sam već istaknula, glumi bivšu zvijezdu Normu Desmond (i sama je svojevremeno bila zvijezda nijemog filma), koja neuspješnom scenaristu Joeu ponudi posao prepravka scenarija kojim planira veliki povratak na filmsko platno. U naizgled napuštenoj vili Desmondove propali scenarist završi igrom slučaja, bez novca i u bijegu od utjerivača dugova. Budući da je u financijskim poteškoćama on prihvaća posao. Međutim, sam film započinje tako što leš Joea Gillisa pluta u bazenu, te njegov glas postane pripovjedač i počne pričati svoju priču. Voice over i flashback predstavljaju konzistentne stilske i narativne elemente film noira. Voice over predstavlja subjektivnu, ispovjednu naraciju, i on gledateljima iznosi samu priču, osjećajući potrebu da se ispovijedi i očisti svoju savjest. Ova naracija personalizira samo iskustvo, nalik romanu pisanom u prvom licu i dok je dominantni hollywoodski stil pružao gledateljima sve informacije potrebne za praćenje naracije, film noir kao da naglašava prekide u naraciji, pa čak i mogućnost da nas sama naracija može lako zavarati. 

     Pri čitanju scenarija, glas Gillisa u off-u opisuje čudnu atmosferu koja se odvija u vili pri čemu vidimo kako sjedi u mračnoj prostoriji kroz koju se probija svjetlost, dok ga poslužuje ekscentrični butler Max kojeg je utjelovio Erich von Stroheim, i sam nekada redatelj nijemih melodrama u Njemačkoj.

Kada je prisiljen odsjesti prvu noć kod Norme u vili, scenarist osjeća kako je nešto čudno u zraku[4], on promatra Normu i Maxa u vrtu kako pokapaju lijes, zatim kroz prozor luta pogledom od starog teniskog igrališta do zapuštenog dvorišta, koji je sada novi dom za brojne štakore. Sve to popraćeno je ciničnim unutarnjim komentarima, uz stvaranje  osjećaja sumornosti, tame, egzistencijalne tjeskobe. Prvi dio filma uglavnom se odvija u osamljenoj kući i može se uočiti podređenost interijera Norminom liku, te cijeli niz klaustrofobičnih fotografija jasnih svjetlosnih kontrasta koje prikazuju glumicu u svim mogućim pozama, odjevnim kombinacijama i ulogama. Sam prostor, mrak i mračno okruženje zapuštene vile reprezentira eksternalizaciju noir protagonista, Joe Gillisa uhvaćenog u zamku iz koje  nema izlaza, dok su stvari oko njega krajnje zastrašujuće i misteriozne.

     Nakon što je pročitao veći dio njenog dosadnog scenarija kako je eksplicirao, Joe se pomalo počinje navikavati na sustanare i usvajati njihovu rutinu. Jedna od rutina je i tjedno gledanje filmova, simbolična scena u kojoj su zapravo prikazani stvarni isječci iz nijemog filma Queen Kelly, gdje je glumila Swanson, a koju je režirao upravo von Stroheim. Tako zapravo gledatelji imaju priliku gledati film u filmu, što je Stroheim protumačio kao način na koji umjetnost oponaša život (way of art imitating life)[5]. Također, jedna od Wilderovih anticipirajućih sporednih instanci u zamagljivanju odnosa stvarnosti i iluzije je i pojavljivanje bivših zvijezda nijemog filma u ulogama Norminih kartaških partnera: Buster Keatona, H.B. Warnera i Hedde Hopper.[6]

     Kontrastiran je također i sam prostor u kojem obitavaju dva glavna lika – dok je kuća bogato i kičasto uređena, Gillisova soba iznad bazena namještena je jednostavnim i funkcionalnim namještajem. Paul Schrader piše kako su njemački utjecaji[7] koji su popunili redove hollywoodskih filmskih umjetnika, redatelja i scenarista donijeli sa sobom dramsku i vizualnu tradiciju koja se veoma razlikovala od vodviljske i šoumenske tradicije koja se ogledala u američkim filmovima toga vremena. Tako se u filmu Kabinet doktora Caligarija (1920.) može naići na interijere izgrađene u lažnoj perspektivi, na novi smisao kontrasta svjetlosti i tame, iskrivljenu kameru, objekte sasvim blizu kamere – ispred samih subjekata što je kasnije pronašlo svoje mjesto u film noiru. Sami objekti, dakle nisu stvari koje su se slučajno našle u prostoriji: objekti su stvari s kojima kontaktiramo u svakodnevnom životu.[8]  

     Filmovi ove vrste sadrže kadrove velike dubinske oštrine (na taj način upravo efekti svjetla i sjene i dolaze bolje do izražaja), koja unutar planova slike postaje tako ravnopravan element izražavanja u smislu da bolje objašnjava međusobne odnose i funkcioniranje tih odnosa, kako među osobama, tako i između objekta i likova, između likova i ambijenta. Dubinska oštrina, odnosno perspektiva koju daje širokokutnik, ostvaruje sugestivni osjećaj dubine prostora, koji uvlači gledatelja u sliku. Kompozicija kadrova često je takva da se u prednjem planu nalazi neki oštar objekt ili osoba, i to u donjem dijelu kadra ili na rubovima.[9] Kako širokokutni objektivi tendiraju, što je posebice vidljivo kod bližih i krupnih planova, deformacijama, odnosno mijenjaju perspektive (uvećavaju sve što se nalazi blizu objektiva), ta mogućnost može se uspješno iskoristiti za izražavanje napetosti. Na primjeru lika Maxa von Mayerlinga može se uočiti tendencija svjetla i sjene u stvaranju napetosti u slici koja se ponavlja u suprotnosti karaktera i u strukturi priče. On se kreće svjetlom i sjenom kako mijenja pozitivne i negativne karakteristike, dojmove i iskustva. Tim izražajnim sredstvom stvara se i drukčiji odnos likova i okoliša: jednom dominira ambijent nad likovima, a drugi put su likovi s njim ravnopravni čimbenici. Osim toga svjetlom i sjenom postaje jasnije da li je primjer lika (u ovom slučaju Maxa) gospodar sudbine ili je podložan nekim anonimnim silama.

    Raspored svjetla i sjena u boulevaru sumraka služi i kao komentar odnosa muškarca i žene. U sceni kada Norma pokuša počiniti samoubojstvo, a Joe se na poziv Maxa vraća sa zabave u vilu, vidi se kako lice Norme, koja leži u krevetu, djeluje znatno tvrđe od Gillisovog, iako je Joe Gillisu pola lica u sjeni, a pola u svjetlu, a ona je osvijetljena isključivo prednjim svjetlom koje stvara izgled lica. To svjetlo odgovara njenim  karakternim osobinama. Norma je posesivna, opsjednuta sobom i svojim izgledom, ona je u izravnu i prenesenu značenju inicijator svih zbivanja, a on se dvoji između uživanja i morala. Iako između njih nije indikativna samo ljubavna afera, sam raspored likova u kadru, koji su kasnije odvojeni vratima - ukazuje na odvajanje jednog od drugog.

     Baratanje filma vizualnim učincima, moguće je zapaziti i na ikonografiji nekada atraktivne Norme, na odjeći, ambijentima i pojedinim predmetima, čime se ujedno otkrivaju pojedine njene karakterne osobine. Ona je glamurozna, navikla na budno oko kamere, ekspresivna, uvijek spremna na fotografiranje, uvijek našminkana i zanosno, blještavo obučena. Iako najčešće u noir filmovima možemo zamjetiti ženu kao ljepoticu koja je idealizirana u početku, bezopasna i neutralna, svedena na vanjski izgled, imaginarni seksualni objekt, a kasnije razotkrivena, u Buelvaru sumraka odmah uočavamo Normine osobine koja se potvrdila kao svojeglava, dominantna osoba, opasna, samostalna i samouvjerena. Tu za Joe Gillisa odmah nastupaju nevolje i kaos i on postaje nervozan i nemiran.  On pak nije tradicionalni izuzetni sigurni hollywoodski filmski heroj, već prosječan i konvencionalan, snažnog karaktera u vječnoj borbi za opstanak koja se ne da izbjeći. Neprestano ga iznova iskušavaju, ispituju, napadaju, gone – sve do trenutka finalnog, fatalnog udarca kada završi plutajući u bazenu.

     Nevjerojatan je trud kojim redatelji i snimatelji nastoje praktički u svakom prizoru, od sekvence do sekvence, koristeći se vizualnim izražajnim sredstvima u prvom redu, izraziti ljudsku nemoć, sputanost, otuđenje, opsesije, neuroze likova, i to prenijeti na gledatelje. Oni se nalaze u vrsti rascjepa između narativne i vizualne strukture filma. Billy Wilder, stilizacijski efekt filma provodi nizom sporednih situacija i motiva: bivšu zvijezdu glumi Gloria Swanson (sama vrhunska zvijezda nij. filma), redatelj Cecil B. DeMille tumači samoga sebe na snimanju spektakla Samson i Dalila, isto kao što se u ulogama junakinjinih kartaških partnera pojavljuju bivše zvijezde nijemog filma, a Norma komentira superiornost nijemog filma gledajući kadrove iz jednoga svojeg filma u Mayerlingovoj režiji – zapravo kadrove iz nedovršene Kraljice Kelly, koju je režirao upravo von Stroheim. Načelo kontrasta dosljedno je provedeno i klaustrofobičnom fotografijom jasnih svjetlosnih kontrasta te suprotstavljanjem interpretacija Williama Holdena, oslonjenog isključivo na, često banalne cinične replike, i Glorije Swanson, koja stanja iskazuje i facijalno. Bogatstvo kulturalnih aluzija razvidno je i u crnohumornim referencama na film strave poput smještanja radnje u osamljenu kuću, paralele između Normina prisilnog povlačenja i motiva prerane sahrane,  a djelo je zanimljivo i kao prvi viokobudžetni holivudski film koji tematizira ljubavnu vezu starije žene i mlađeg muškaca. [10]

Naposljetku, nominiran za 11 Oscara nagrađen je trima – za scenarij prema predlošku, crno-bijelu scenografiju i glazbu.

 

 

Literatura:

Bak-Kvapil, A. (2011) The Emperor Waltz. Paramount DVD (preuzeto s weba: http://notcoming.com/reviews/theemperorwaltz/)

 

Filmski programi. Hrvatski filmski savez. Zagreb (preuzeto s weba: http://www.filmski-programi.hr/redatelj.php?id=858)

 

Gilić N. (2007) Uvod u teoriju filmske priče. Zagreb: Školska knjiga.

Internet Movie Data Base: quotes (preuzeto s weba: http://www.imdb.com/title/tt0043014/quotes)

Kragić, B. (2008) Bulevar sumraka. Leksikografski zavod Miroslav Krleža (preuzeto s weba: http://film.lzmk.hr/clanak.aspx?id=187)

Marković, D. Blistava svjetla, veliki grad – američki film noir. Zagreb: Hrvatski filmski ljetopis. God. 13 (2007) br.51.

 

Schrader Paul (2003) Notes on Film Noir: Film Genre Reader III, ur. Grant, Barry Keath, Austin: Texas University Press

Marković, D. Ogledi i osvrti: Blistava svjetla, veliki grad – američki film noir. Zagreb: Hrvatski filmski ljetopis. God. 13 (2007) br.51. (preuzeto s weba: http://www.hfs.hr/hfs/ljetopis_clanak_detail.asp?sif=1905)

Wilder, B. (1950) Sunset boulevard. Paramount: USA

.

 



[1] Bak-Kvapil, A. (2011) The Emperor Waltz. Paramount DVD (preuzeto s weba: http://notcoming.com/reviews/theemperorwaltz/)

[2] Marković, D. Blistava svjetla, veliki grad – američki film noir. Zagreb: Hrvatski filmski ljetopis. God. 13 (2007) br.51. str. 77

[3] Filmski programi. Hrvatski filmski savez. Zagreb (preuzeto s weba: http://www.filmski-programi.hr/redatelj.php?id=858)

[4] Internet Movie Data Base: quotes (preuzeto s weba: http://www.imdb.com/title/tt0043014/quotes)

[5] Internet Movie Data Base: quotes (preuzeto s weba: http://www.imdb.com/title/tt0043014/quotes)

[6] Filmski programi. Hrvatski filmski savez. Zagreb (preuzeto s weba: http://www.filmski-programi.hr/film.php?id=1624)

[7] Neki od snimatelja film noira su Europljani i potpuno je jasno da su stoga naslijedili ekspresionistički način viđenja: Rudolph Mate snimao je u Mađarskoj Beču, Berlinu i Parizu; Franz Planer je iz Karlsbada i 1937. godine je došao u SAD, iz Njemačke je stigao Kart Freund (Otok Largo)

[8] Marković, D. Blistava svjetla, veliki grad – američki film noir. Zagreb: Hrvatski filmski ljetopis. God. 13 (2007) br.51. str. 75

[9] Marković, D. Ogledi i osvrti: Blistava svjetla, veliki grad – američki film noir. Zagreb: Hrvatski filmski ljetopis. God. 13 (2007) br.51. (preuzeto s weba: http://www.hfs.hr/hfs/ljetopis_clanak_detail.asp?sif=1905)

[10] Kragić, B. (2008) Bulevar sumraka. Leksikografski zavod Miroslav Krleža (preuzeto s weba: http://film.lzmk.hr/clanak.aspx?id=187)

Guillermo Gómez-Peña, svjetski poznat multidisciplinarni i multimedijalni umjetnik, pjesnik, književnik i društveni kritičar, u knjizi „The New World Border“ progovara o problemu kulturalne različitosti u suvremenom američkom društvu. U ovom osvrtu na spomenutu knjigu u formi eseja autor Aleksandar-Ivan Tatić pokušao je primjeniti neka zapažanja Gómeza-Peñe na događaje koji su se nedavno zbili u našoj zemlji. Slovi li područje umjetnosti kao posljednja oaza slobode, kritičkog propitivanja i slobode govora ili si ona ipak ponekad previše dopušta? 

Krajem listopada 2012. BBC objavljuje zanimljiv članak o stanju trenutne politike nestalih u Chileu za Pinochetova režima 70-ih, posebice pod intervencijom tamošnje režimske tajne policije Dina-e. U šire stanje te politike ulazi se preko slučajeva prvo stanovita Walda Pizzara, civila kojeg vlastita obitelj nije vidjela još od 15. prosinca 1976., kada ga je u Santiagu po izvješću otela spomenuta Dina. Tome se nadodaju imena Oscara Rojasa nestalog 1981. i Victora Diaza 1976., držeći da su na svoj način doživjeli istu sudbu.

Međutim, jedan specifičan legislativni razvoj događaja prilično otežava da se njihov nestanak smatra i njihovom smrću, što bi omogućilo obitelji da se krajnje pomiri s činjenicom da ih nema i  krene dalje: naime, imena svih trojice i dalje se nalaze u čileanskim glasačkim registrima za recentne lokalne izbore, i daleko da su pri tome jedini. Po članku, takvih je ukupno preko 1000 „nestalih“ za Pinochetova režima u razdoblju od 1973. do 1990.

1

Prvo, iznimno je zanimljivo primijetiti novinu ovakvog razvoja događaja: po članku, prethodno ovoj godini, Čileanci su se morali registrirati svojevoljno ako su željeli glasati. Međutim, ovogodišnja odluka učinila je da svi od 18 godina na iznad za glasanje budu registrirani automatski. A što onda uključuje i tih preko 1000 nestalih, koji su, unatoč svome tjelesnom neprisustvu (ili upravo zbog njega, ne mogavši decidirano utvrditi znači li to ujedno da su i mrtvi), pred očima čileanskog zakona i dalje držani živima. Očekivalo bi se čileanska izborna služba može nešto po tome učiniti, no ne i po njihovim riječima: ne mogu učiniti išta, jer obrisati imena bi značilo učinkovito proglasiti nestale mrtvima, što nije autorizirana učiniti.  Dotično nazivam zanimljivim, jer među ostalim pokazuje kako jedna naoko banalna –  pa čak i dijelom benigna, na prvu štedeći ljudima vrijeme za glasačke prijave –  tehnokratska odluka može imati prilično ozbiljne emocionalne, a vidjet ćemo i materijalne posljedice po određene skupine.

Drugim riječima, posljedice kojima nije dolazilo u prethodnom glasačkom režimu – jer time što se netko voljno prijavio nije značilo da oni koji to nisu učinili, a nalaze se i dalje u popisu građana, da su ujedno i mrtvi –  sada,  kad odlukom popis svih građana od 18 godina na iznad ujedno postaje i popis glasačkog registra, upravo toj anomaliji dolazi. Što će zorno reći da birokratsko-tehnokratski progres može biti ništa doli regres u pogledu problema određenih društvenih skupina. A u tom birokratsko-tehnokratskom duhu upravo se kreće i navedeni odgovor čileanske izborne službe: mijenjati sustav značilo bi donijeti odluku za koju nismo autorizirani, pa ga ostaje prihvatiti takav kakav jest.

Međutim, tu ni riječi nema o tome tko je za takvo što autoriziran, kao i zašto se primjerice bar u navedenim slučajevima sustav ne bi dodatno uredio temeljem upravo prethodnog principa razdvajanja popisa svih građana i popisa glasačkog registra, gdje recimo rodbina i ostali svjedoci daju iskaze i određenu dokumentaciju o dugogodišnjem nestanku (koji se već vremenski period odredi kao mjerodavan).  Tako bismo imali hibrid staroga i novog čileanskog glasačkog režima: osobe od 18 na iznad bi i dalje bile automatski prijavljivanje za glasački registar temeljem popisa građana. Međutim, tamo gdje se dostavi određena dokumentacija i prođe procedura s predmetom dugogodišnjeg nestanka određene osoba, ista bi bila maknuta iz glasačkog registra. I što je najvažnije, to što bi time bila izbrisana iz glasačkog registra, ne znači da bi ujedno bila smatrana i mrtvom. Naprotiv, zadržala bi status nestale osobe, i dalje se nalazeći na popisu građana. Naravno, radi se o vlastitom djelomično ad hoc rješenju iskonstruiranom bez dubljeg poznavanja legislativnih specifičnosti, uz potrebu propitivanja njegovih daljih implikacija . No već i takvo rješenje govori da je moguće iznaći na prvu prihvatljive inačice koje bivanje van glasačkog registra neće poistovjetiti sa smrću. Dok upravo što članovi čileanske izborne službe praktički samo konstatiraju da bi njihovo izbacivanje značilo priznat ih kao mrtve, što nisu autorizirani učiniti, upućuje na manjak njihove volje domišljanja alternativnih administrativnih rješenja te prihvaćanje prevlasti uspostavljene birokratsko-tehnološke aparature.

 2

U drugoj točki ovoga komentara, problematizirat ću sam govor o nestalima, gdje mi se čini primjerenijim  uputiti k Derridinom pojmu sablasti iz rada Sablasti Marxa, koji će nam kao takav dopustiti opojmiti status nestalih kao tzv. prisutnu odsutnosti/odsutnu prisutnost (ovisno o kutu gledanja, oba pojma mogu upućivati k analognoj ideji). Naime, o čem je riječ?

Za razliku od pojma njihova nestanka – koji tek implicira da su bili, a više nisu – ideja prisutnu odsutnosti/odsutnu prisutnost pruža istovremeno zahvaćanje dvaju različitih nijansi: da, oni su u jednom aspektu odsutni, tj. bili su, a više nisu; međutim, u drugom aspektu su prisutni, unatoč njihovom odsustvu. Ovdje bi to konkretno značilo odsutni u aspektu svoje tjelesnosti – tijela im nisu nađena, vrlo vjerojatno upućujući k njihovoj smrti. Međutim, unatoč odsustvu tjelesnosti, i dalje njihovo postojanje vrši svoj utjecaj u vidu njihova navedenog legislativnog prisustva. A da ne govorimo prisustva tih osoba u sjećanjima bliskih, čemu u prilog ide dio članka koji upravo navodi rodbinu nekih kako izjavljuju da je „njihovo uključenje u glasački registar jedna bolesna šala koja pridodaje uvredi popriličnoj šteti koju su njihove obitelji već propatile“. Zato sablast –  jer istovremeno su posljedicama tu, a tijelom nisu. Istovremeno su prvima prisutni, a drugim odsutni. Te odsutnost drugog ne samo da ne narušava prisutnost prvog –  nego u ovom slučaju baš tu prisutnost čini i jačom: upravo zato jer je tijelo odsutno, dolazi čitavom nizu legislativnih i emocionalnih zavrzlami, preko kojih se ne može tek tako jednostavno preći.

Opisana logika biva prilično kompatibilna s u članku prenesenim kazivanjem A. Dulitzkya, argentinskog člana radne grupe Ujedinjenih naroda zaduženje za istraživanje prisilnih ili protuvoljnih nestanaka: „Kad osoba nestane, ona je ostavljenu u pravnome limbu, s nepoznatim legalnim statusom“.  Sličnim tragom idu i odvjetnici u slučajevima prekršenih ljudskih prava, iznoseći da biva „prilično teškim privesti prekršitelje ljudskih prava da priznaju ili adekvatno kompenziraju žrtve, no baviti se nestalima još je zafrknutije“. Jednostavno, u oba slučaja, nestala osoba tek je tjelesno odsutna, no nemogućnošću lociranja njena tijela ne nestaje njeno posljedično prisustvo, čiji status konkretno ovdje zakonodavstvu stvara nemale problema da se s njima nosi.

A opisane zavrzlame čak i nadilaze navedenu uključenost u glasački registar, navedene pravno-odvjetničke dvojbe i nedaće, kao i emocionalne teškoće bliskih u nošenja s ishodima. Nadilaze, no istovremeno su u njima i ukorijenjene. Tako od istog Dulitzkya saznajemo da neke od mnogih posljedica kojima tako postavljen status nestalog može donijeti jest da nestali ljudi bivaju sudski prozvani za neuspjeh da ostanu ukorak s isplatom svoje imovine. A odsustvu njihova tijela, pa onda i potvrde o smrti, njihova rodbina ima poteškoća dokazati da je prozvana osoba u intrinzičnoj nemogućnosti da išta dalje isplaćuje. Na to se s druge strane nadovezuje i pitanje nasljedstva i nanova braka, gdje stvara zbiljske poteškoće kako li u svoje vlasništvo dobiti roditeljsko imanje ako se ne može dokazati da su oni mrtvi, ili pak nanovo se vjenčati ako se nije ikad ni razvelo od nestale žene ili muža koje zakon još drži živima – posebice u kontekstima gdje se traži obostrani pristanak za razvod ili pak kompliciranom, počesto i skupom procedurom u suprotnome.

Dulitzky navodi da se na takve slučajeve nailazi zapravo u različitim zemljama Latinske Amerike, gdje autor članka među ovim primjerom Čilea još upućuje k Argentini, Urugvaju, Kolumbiji i Gvatemali – zemljama također poznatim po svojoj mutnoj prošlosti.

3

Čitatelj bi se do sad mogao zapitati zar stvarno ne postoje ikakvi mehanizmi da se nestale proglasi mrtvima, a time i zaobiđe neke od mnogih pravno-zakonodavnih, pa i emocionalnih zavrzlami koje smo naznačili u prošlome odlomku. Pitanje je svakako legitimno, tim više što je odgovor potvrdan – takvi mehanizmi postoje, te – kako izvještava članak – „u prošlosti, rodbina nestalih nosila se s tim problemima dajući da se njihovi voljeni proglase pretpostavljeno mrtvima. Potvrda o smrti je tada bila izdana čak iako nije bilo tijela. No ako je tome tako, u čemu je onda problem? Tu napose za ne toliko upućene izvanjske promatrače dolazi jednoj neočekivanoj dodatnoj društvenoj petlji: „Mnogi su u Čileu bili – a i dalje su – nevoljki to učiniti. Kažu da bi ih učinilo da se osjećaju suučesnim s Pinochetovim režimom“.

Ili kako to pojašnjava kćer nestalog Walda Pizzara spomenutog pri početku priče, ujedno predsjednica organizacije koja predstavlja rodbinu čileanskih nestalih: „Neću proglasiti svoga oca mrtvime, zato što želim da mi kažu što su s njime učinili […] Oni su ti koji su ga uzeli nama. Njihova je odgovornost reći nam što se desilo“.

Tu bih zamijetio nimalo lagodni društveni deadlock, mrtvu točku u kojoj se trenutno nalaze uhvaćene osobe poput gospođe Pizzaro: rastrgane s jedne strane između perpetuiranja nipošto trivijalnih potencijalnih legalno-legislativnih posljedica ukoliko ne odluče bez tijela svoje bliženje proglasiti pretpostavljeno mrtvima. A s druge strane jakog moralnog osjećaja dužnosti, da ne kažemo imperativa da to ne učine, nastavljajući u njihovo ime inzistirati na odgovornosti tamošnjeg i djelomično današnjeg režima, uz zahtjev da isti otvoreno izađu s informacijama o onome što im se zaista desilo.  Čemu dati prednost? Zaobilaženju potencijalnih negativnih posljedica ili  tom jakom moralnom osjećaju dužnosti, za koji je neizvjesno kad će, ako će uopće, uroditi plodovima? A ako se ne pruži prednost ičemu, što preostaje? I što li uopće koristiti da bi se na takvo pitanje dalo ikakav decidirani odgovor, neovisno o ovim i onim afinitetima? A i tim problematičnije ako su i sami ti afiniteti podvojeni, nedovoljne snage da ijedan pruži smjer za daljnje djelovanje. 

Pizzaro moguć izlazak van te mrtve točke vidi u legislativnom potezu za koji članak navodi da ga je uoči vlastitih 30 tisuća ubijenih ili nestalih za vojne vladavine od 1976. do 1983. učinila Argentina, priznajući im vlastiti legalan status. Tako Pizzaro kaže: „Trebamo zakon koji prepoznaje da u Čileu postoje građani koji su živi, građani koji su umrli i građani koji su odsutni posredstvom prisiljena nestanka“. Iako tu članak ne kreće u dodatnu eksplikaciju, za naslutit je da bi potonja zakonska kategorija istovremeno omogućila reći kako je osoba nestala posredstvom režimski legitimiranih propisanih otmica i sličnih protugrađanskih akcija – time izbjegavajući navedeni dojam suučesništva s istim režimom. A ujedno omogućiti da zakon takvu osobu tretira kako bi je sad tretirao držeći je pretpostavljeno mrtvom, ili makar nestalom do daljnjega – time zaobilazeći niz navedenih potencijalnih negativnih legalnih implikacija po njihove potomke i/ili rodbinu. Naravno, to i dalje ne znači da bi se nužno saznalo što je režim s tim osobama zaista učinio, te gdje oni – ili njihovi ostaci – danas prebivaju. No samim tim što se s jedne strane priznaje odgovornost režima, a  s druge zaobilaze negativne implikacije ustrajanja na njihovom neodređenom nestalom statusu svakako to čini boljom solucijom negoli je trenutno bivanje u mrtvoj točki.

A koliko sam Čile radi na takvom čem, ili kreće li bar ičemu bliskom tome smjeru? Po članku, posljednjih su godina stvari za rodbinu postale ponešto lakšima, gdje je 2009. vlada Michelle Bachelet –  same privedene pod Pinochetovom diktaturom – opunomoćila zakon koji rodbini dopušta naslijediti imaštinu svojih roditelja bez potvrde o njihovoj smrti, kao i razriješiti brakove bez papira o razvodu. Ujedno, spomenuti Dulitzky kaže: „Ako ga uspoređujete s Brazilom, El Salvadoreom ili Hondurasom po pitanju pravde, dojmljivo je to što je Čile do sada napravio“. To je i proširio kazivanjem da „količina novaca koju je Čile isplatio u odštetama rodbinama nestalih vjerojatno je viša negoli u ijednoj drugoj zemlji svijeta“.

Zakon vlade Michelle Bachelet zasigurno rješava dio potencijalnih spomenutih negativnih društvenih implikacija kad je riječ o perpetuiranja statusa nestalih, kao što informacija Dulitzkyog – ukoliko točna – svakako se čini da predstavlja korak sadašnjeg režima u pravome smjeru. Opet, za primijetiti je da se time i dalje ne rješava aspekt emocionalne satisfakcije dobivanja priznanja režima za počinjena nedjela nad bližnjima, da ne govorimo o izostanku konkretnih detalja sudbe koja ih je zadesila.  Utoliko, ostaje pozdraviti napravljeno, no ostaviti prostor za poboljšanja. Za ublaženje traumatske jezgre prouzrokovane njihovom prisutnom odsutnošću. 

-----

Referentni članak:

Chile's military rule 'disappeared' on electoral roll

 

 

http://www.bbc.co.uk/news/world-latin-america-20078323

 

 

 

Čile i Prisutno-Odsutni

 

Marin Ćuk Vurnek (rezime + komentar referentnog članka)

 

Odnos aktera riječke kulturne scene prema kulturnom sustavu u cjelini podsjeća na igru skrivača u kojemu su svi sudionici igre zauzeli sigurne, dobro skrivene položaje iz kojih ne izlaze – rade različite stvari, ali ne i iskorake iz njih. Prvenstveno iz straha da ne budu prokazani od drugih igrača. Takva situacija zapravo ubija igru, odnosno kulturni život grada...

Kroz seriju razgovora s ključnim protagonistima riječke kulturne scene, voditelj udruge »Drugo more«, sociolog Davor Mišković, proveo je istraživanje o riječkoj kulturi i njezinim kritičnim točkama, koje je u integralnom obliku pod nazivom »Riječka kultura« dostupno i na stranicama Udruge. Istraživanje je naručio Grad Rijeka, a Mišković nas u razgovoru upoznaje s njegovim glavnim zaključcima. VIše na stranicama Novog Lista

Za razliku od većine svojih prijatelja i poznanika, ne pamtim snove. Ako se i nakon buđenja sjetim ponekog detalja iz sna, obično se radi o noćnim morama nalik onima iz Strave u Ulici brijestova, a ne o lutanjima egzotičnim prostranstvima poput svijeta prikazanog u Avataru. Međutim, kao djevojčica od desetak godina, nekoliko sam noći za redom sanjala da letim. Ti su snovi bili toliko vividni da sam uistinu povjerovala da mogu letjeti, pa sam čak s mlađom sestrom uvježbavala tehniku ''poliječući'' s vrha kreveta ''na kat'' i sliječući na veliki krevet naših roditelja. Bila sam toliko uvjerljiva da je kasnije moja sestra s kišobranom u ruci, poput Mary Poppins skakala s prilično visokog zida ispred bakine kuće, vjerujući da može letjeti baš kao luckasta filmska dadilja.

Uskoro su snovi o letenju nestali, Zora i ja smo odrasle, a vježbu letenja zamijenile smo pokušajima preživljavanja u stvarnom svijetu, svijetu odraslih u kojemu u letenje vjeruju samo stanovnici Lopače, Vrapča i sličnih specijaliziranih ustanova. Oni su, kao i sve ono što govore i u što vjeruju, obilježeni kao nešto bolesno i prljavo, udaljeni od ostatka društva, marginalizirani i, naposljetku nevidljivi. Tako funkcionira ''normalno'' društvo: na principu odstranjivanja ''bolesnog'' tkiva iz tijela kako bi ono (p)ostalo zdravo.

No, i ''normalni'' odrasli ponekad osjete potrebu za kratkotrajnim bijegom od briga i obaveza kojima im je ispunjena svakodnevica. A najbolji i najljepši način da nakratko budni sanjate jest da uključite gramofon, kasetofon, dvd player ili neko drugo čudo moderne tehnologije, ubacite u njega omiljenu ploču ili neki drugi medij i jednostavno pustite da vas glazba povede na uzbudljivo putovanje.

Jedna od meni omiljenih ''putničkih agencija'' specijaliziranih za bijeg od novinskih članaka i televizijskih reportaža ispunjenih jadom, bijedom i crnom kronikom jest Anathema. Da ne bi došlo do zabune, ne radi se o nazivu neke sintetičke droge, već o glazbenom sastavu. U određenim krugovima danas kultni bend, nastao je 1990. godine u Liverpoolu. U svojim je počecima skupina djelovala pod imenom Pagan Angel, koje je sada prilično smiješno, no početkom devedesetih takav se naziv izvrsno uklapao u nomenklaturu doom metal žanra. Nije prošlo dugo vremena da europska (i svjetska) metal scena prepozna kvalitetu i neosporan talent braće Cavanagh i ostatka Anatheme. Ubrzo su se zaredali ugovori s velikim izdavačkim kućama i turneje s poznatim bendovima. S video spotom za singl Sweet Tears s albuma Serenades, Anathema je postala dijelom MTV programa, pa tako i mainstreama (koliko to jedan metal bend može biti). Odlaskom Darrena Whitea, pjevača iz originalne postave benda, Anathema je promijenila svoj prvotni glazbeni izričaj udaljavajući se od svojih glazbenih korijena u pravcu alternativnog, progresivnog rocka. Whiteovo ''growlanje'' zamijenili su čisti vokali Vincenta Cavanagha, a doom/death elementi zvuka su na albumima Eternity, Alternative 4 i Judgement vješto ukomponirani u atmosferične, sjetne, pjevne melodije. Isprepletenost različitih žanrovskih utjecaja te sve češće koketiranje s elektronikom i prog rockom najbolje se može osluhnuti na albumu A Natural Disaster iz 2003. godine. Brojne promjene u postavi koje je bend tijekom godina doživio, neprestano su bogatile Anatheminu glazbenu riznicu ispunjavajući je širokim rasponom melodija i emocija.

Kao što mi je to objasnio prijatelj Juraj Prša, basist riječkog benda Delta, ''Anathema je izvrstan primjer benda koji se konstantno razvija u nešto uzvišenije. Njihova savršeno oblikovana depresivna glazba sadrži u sebi nešto zarazno što se provlači kroz sve Anathemine albume. Od The Silent Enigma preko Eternity, Alternative 4 i Judgement, bend se suptilno mijenjao te razvijao karakterističan i prepoznatljiv stil sa sve zrelijim pristupom stvaranju onoga što ih i dalje čini dijelom doom metala.''

Emocije od kojih su satkane glazbene kreacije braće Cavanagh najbolje dolaze do izražaja na Anatheminim nastupima uživo. Momci iz Liverpoola su tri puta nastupili u Hrvatskoj, a o njihovu koncertu održanom u zagrebačkoj Močvari 2004. godine još dandanas se naveliko priča. Anathemini koncerti uvijek traju otprilike tri sata, no te se noći bend nakon kratke stanke vratio na pozornicu i svirao za one najustrajnije i najizdržljivije do ranih jutarnjih sati. Anathema je i na posljednjem zagrebačkom koncertu, održanom 11.10. ove godine u Pogonu Jedinstvo, nastavila tradiciju stvaranja samo njima svojstvene intimne atmosfere. Njihov je nastup toliko magičan da vam se može učiniti da sviraju u vašoj sobi, samo za vas. Već s prvim taktovima ostatak publike nestaje, ili postaje jedno s vama, ogromni klupski prostori se smanjuju, a Anathema se glazbom i tekstovima obraća samo vama. Iako sam toga dana bila toliko bolesna da sam željela ostati kod kuće, Vincent, Danny i ostatak ekipe na mene su djelovali bolje od najboljeg lijeka.

Ako sam nešto naučila na kulturalnim studijima, onda je to da glazba ima smisao, ali nema značenja. Njezin je smisao utkan u strukturu koju čine akordi i melodija, no značenje glazbe ograničeno je na subjektivne doživljaje. Čuveni muzikolog i filozof, Theodor Adorno u notnom je zapisu vidio das Mehr, odnosno višak koji ostavlja prostora različitim interpretacijama nekog glazbenog djela. Prokletstvo koje glazba nosi u sebi jest to što ju je neobično teško, gotovo nemoguće opisati riječima. Naime, jezik kojim nam se glazba obraća čista je apstrakcija. Upravo zbog toga svatko od nas prilikom slušanja nekog glazbenog djela u njega unosi svoja značenja koja su uvijek vođena subjektivnim iskustvima.

Iako dobro znam da se ukusi razlikuju od čovjeka do čovjeka, te da je o njima zabranjeno raspravljati, vjerujem da Anathemina glazbena vizija sadrži nešto univerzalno. Ona se obraća svakome tko je spreman prepustiti se čarobnim tonovima koji su sposobni dotaknuti svaku dušu, sakupiti slomljene fragmente krhkih snova i naučiti vas letjeti.

 

                                                                                                         Tekst napisala: Tiha Modrić

 Hura! 

Imamo portal Odsjeka koji više ne bode oči svojim nedostatkom sadržaja već bi, dapače, trebao postati mjestom na kojem smo slobodni izražavati alternativne vizije kulture, te kritizirati i satirizirati postojeće...ili smo barem tako bulaznili na jednoj radionici koju sam nedavno imala čast voditi s jednim kolegom. Sve to zvuči veoma lijepo, naravno - no sada je na nama odlučiti u kojoj će se mjeri i kako te zamisli prenijeti u stvarnost. Pa bih ja evo voljela priložiti nekoliko vlastitih "struja svijesti" na teme koje leže u samoj srži takve potencijalne prakse. Za početak, tu je ono fundamentalno pitanje s kojim se susrećemo kada nas netko pita što studiramo - koji je to uopće vrag kulturologija? Iz čega logično slijedi - čime se mi uopće kao takozvani "kulturolozi" bavimo? I za kraj , naravno, ono najiritantnije - a što ćeš raditi s time? Koliko god mi već na uši izlazilo ovo zadnje pitanje, ono što bih rekla da je zapravo najiritantnije u njemu jest da ono i ima smisla, budući da nema učinkovite prakse bez neprestanog propitivanja i istraživanja na temu - što mi kao kulturolozi možemo ponuditi svijetu? Odgovori, rješenja i mogući načini djelovanja su mnogi, a jedan od njih može biti i - počnimo sa cyber-svijetom i ovom stranicom :-)

 

Neki dan sam bila na predavanju Zlatana Krajine pod naslovom "Mediji, publike i borbe oko značenja", na kojemu je mladi profesor hrpu preddiplomaca kojima je dolazak bio obavezan (i mene, slučajnu prolaznicu) počastio izlaganjem o tome kako je uopće naša čudnovata disciplina iznikla, te koji su najvažniji problemi s kojima se ona pokušava suočiti. Bilo je zaista lijepo malo otići "back to the roots" i prisjetiti se odgovora na ono fundamentalno egzistencijalističko pitanje koje, čini se, mori mnoge kulturologe - čemu sve ovo? Evo čemu- kako bi postojao netko tko će pitati sva ona pitanja koja nitko drugi ne pita. Pa makar i na njih ne bilo odgovora. A kako odgovora najčešće nema, tim više i smisla da ih postavljamo! Besmisleno? Nipošto. Upravo su oni društveni momenti koji nam se predstavljaju kao jasni i samorazumljivi, kao neprijeporne istine o kojima nema smisla postavljati pitanja ono što je - najopasnije. Jer se upravo na takvim ˝normalnim˝ mjestima ideologija uspijeva najvještije provući neopažena, te nas tako oblikovati na načine na koje joj odgovara i pritom još i drsko zamaskirati svoje tragove. Zato je naša glavna zadaća, kako je efektno sažeto na predavanju - učiniti normalno problematičnim! To nije bojni poklič koji pristaje samo okorjelim hipsterima, već nešto što bi trebalo biti i raison d'etre svakog dobrog teoretičara kulture - biti nepodnošljivo znatiželjno zabadalo koje neprestano tjera na propitivanje razloga sa sve živo i neživo, ujedno zaražavajući i druge svojim subverzivnim mislima.

Ili barem je tako bilo na početku. Tako nam je Zlatan pričao da u zlatno doba našeg mitskog disciplinarnog pretka, slavnog birminghamskog Centre for Contemporary Cultural Studies (CCCS), ono što je bilo najvažnije jest potaknuti što veći broj ljudi da se malo bolje zapitaju oko svih onih stvari koje nam naša kultura pokušava predstaviti kao "zdravorazumske" ili "normalne". Štoviše, toliko im je bilo važno da dopru do što šire javnosti da su studenti, poneseni silnim žarom za izdavanjem hrpe publikacija, znali zanemariti i - polaganje ispita. Možemo li takvo što zamisliti u našem piši-svoje-zadaćice-i-diplomiraj-čim-prije bolonjskom dobu, dobu u kojem primarni zadatak sve više postaje panično sakupljati ECTSove ko da su Pokemoni? Jasno je da to ide malo teže, jer nije tako lako zaboraviti na ispite kada nas na njih podsjeća bezbroj izrazito društveno relevantnih pitanja poput - hoće li mi profesor zapisati plusić ako odem ranije s predavanja? Ili pak - koliko kartica mora imati seminar? Pa kako bismo što manje novca morali žrtvovati tom misterioznom ECTS božanstvu, mahnito obavljamo niz zadataka ko laboratorijske životinjice u nekom suludom eksperimentu, razmišljajući jedino o siru koji nas čeka na kraju labirinta kao nagrada. Zato sam veoma sretna što imam kratko pamćenje pa se tih potankosti nikada ni ne sjetim, te i dalje uživam u svom studiju na način na koji bi i trebalo - baveći se stvarima koji volim i uživajući u svakom koraku puta. Pa lijepo umjesto o sakupljanju bodova razmišljam, među ostalom, i o ovakvim glupostima te imam taj luksuz iživljavati se po ovom portalu sa plodovima svojega uma. Jesu li svi ti novi trendovi u studiranju onda nešto dobro ili loše, procijenite sami. Ono što mene prati jest neka blesava paranoja da se sa svim tim forama oko zadaćica i inih pizdarija upravo pokušava iskorijeniti ljude poput mene.

Naravno, ako želimo doprijeti do što većeg broja ljudi sa nuspojavama svojih besposlenih umova, bilo bi lijepo kada bi ti isti ljudi mogli skužiti što pričamo. Toga su bili svijesni i naši kulturološki praoci (moram li dodati i pramajke da budem politički korektna?) te su stoga inzistirali na korištenju direktnog i razumljivog jezika. Baš zato ne vidim nikakvog smisla u pretencioznim postmodernističkim preseravanjima od kojih gubim i ovo malo mozga što mi je ostalo. Dobro, višesatno koprcanje sa nekim šturim i turbopoetičnim tekstom može poslužiti kao dobra mentalna gimnastika, pa da se osjećamo skroz pametno i prosvjetljeno kada napokon uspijemo nešto dokučiti. A ako nam to već uspije, mislim da je prava šteta da se ta mistična saznanja još više idu komplicirati kako bi se pretočila u neprohodne eseje koji izgledaju jako pametno, no zapravo nemaju ništa novoga (te često ni razumljivoga) za reći. Šteta, jer je time propuštena sjajna prilika da se nešto tako neuhvatljivo i "običnom" čovjeku nerazumljivo poput kompleksnih kulturalnih teorija približi svakodnevnom iskustvu i primijeni na praktične situacije. A praksa je upravo ono po čemu bi se kulturalni studji trebali razlikovati od ostalih disciplina - bez te butnovne želje za propitivanjem i djelovanjem smo samo blijeda kopija ostalih disciplina koje filozofiraju o društvu, i to bez prihvaćenosti njihove tradicije i razrađenosti njihove metodologije. Stoga bismo se stvarno trebali zapitati koji je točno smisao hrpetine mrtvih slova na papiru ili ekranu koji "remiksiraju" ideje filozofskih velikana, stvarajući oko protivljenja ideologiji neku novu, još kompliciraniju ideologiju. Pa se elitizmu suprostavljamo unedogled citirajući veleumnu elitu poput Derride&company, iz čijih zakučastih misli možemo "iščitati" nešto relevantno za sebe tek nakon što smo dobar dio desetljeća proveli na riječkom Odsjeku za kulturalne studije (a često ni tada!). A dotle baba s kolačima ne samo da je prošla, već je i umrla od muke.

Zato moj moto jest - ako imaš što pametno za reći, reci to jednostavno. Ako je dovoljno pametno zvučati će mudro i u minimalističkom izdanju, a ako nije...čemu zaodijevati "pretakanje iz šupljeg u prazno" u carevo novo ruho opskurnih fraza, pretencioznih riječi i ponavljanja iste stvari na sto neznatno različitih načina? Da poslije masturbiramo nad vlastitim konstruktima i divimo se finoći svoje inteligencije? Da svršavamo od sreće zbog toga što samo klub odabranih pametnjakovića može skužiti ono što smo napisali (što onda znači da smo jako jako inteligentni, ne)? Život je prekratak da unedogled pametujemo, vijećamo i razbijamo glave oko toga što je neki autor zapravo htio reći...ali pardon, autor je mrtav i postoji samo polje fluidnih značenja koje varira ovisno o načinu iščitavanja. Ili tako nešto. A i da nisu metaforički mrtvi, većina tih velikana je ionako neslavno okončala kako samo to veliki teoretičari mogu (u ludnici, pod kotačima kamiona punog veša, kao jedan od "trendsettera" nove pošasti... ) tako da ih ne možemo više ni pitati. Pa možemo jedino prežvakavati njihove briljantne ideje u nadi da ćemo jednog dana živjeti i umrijeti na jednako kreativan način, te posthumno doseći slične zvjezdane visine na nebu čudnih teorija za jako pametne ljude. Stoga mislim da je krajnje vrijeme da i ja nekog citiram, pa evo da se ovom prilikom malo pohvalim kako sam upravo pročitala After Theory britanskog teoretičara Terryja Eagletona, čije se misli baš lijepo nadovezuju na ovu temu. Pa kaže:

Kruh koji je odobrio Derrida, mljac! "Može se pisati teško, a da to ne bude opskurno. Težina je stvar sadržaja, a opskurnost je pitanje prezentacije sadržaja. Istina je da postoje neke ideje, često i u znanosti, koje ne možemo adekvatno pojasniti. Nije sva mudrost jednostavna i spontana. Ali moguće je jasno pisati o ezoteričnim temama, baš kao što nekim teoretičarima uspijeva s junačkom perverznošću pisati ezoterično o običnima".

Zatim se posebno osvrće i na samu srž naše discipline:

"Ima nešto posebno skandalozno u tome da su radikalne kulturalne studije toliko svojevoljno zamršene - skandal je u tome što je cijela ideja kulturalnih studija u korijenu demokratska".

Ne znam za vas, ali po meni gospodin Terry mudro zbori. Ili to, ili ja jednostavno nisam dovoljno inteligentna da razumijem neke stvari pa navijam da se one spuste na moj nivo. Ali moram reći da mi je jako drago kada i moja prijateljica sa završenom srednjom školom može razumijeti (uz možda par objašnjenja i razjašnjenja) te, dapače, s guštom pročitati nešto što sam napisala za faks, pa da zajedno na kavi razglabamo o nekim sasvim novim temama. To mi znači da sam neki vrag pomakla u društvu, pa barem i za jedan jadni milimetrić - da sam potaknula jednu (ali vrijednu!) osobu na razmišljanje o stvarima o kojima inače ne bi razmišljala, o stvarima koje je malo teže uočiti zbog poplave smeća relevantnih vijesti i dobre zabave kojima nas zatrpava naša kultura hiperkonzumerizma, hiperkapitalizma i hiper-čega-god-još-hoćete. I tu leži istinski posao. Lako je propovijedati preobraćenima, pa da se svi zajedno prepiremo o banalnim potankostima vlastite dogme. Prava misija i najveći izazov jest, kao što svaki dobri džihadist zna - širiti vjeru.

But instead of blowing up cars, rather blow people's minds :-)

Ili, da budem skroooooz otrcana - znanje je moć ;-)

 

Voli vas Sylvia <3

Pitanje riječkog identiteta jedno je od najčešće postavljanih pitanja suvremene Rijeke krajem 20. i početkom 21. stoljeća. Koja je razlika između riječkog i fijumanskog identiteta i ima li je u opće? To je pitanje kojim ću se pozabaviti u ovom seminaru, a osim toga razmotrit ću utjecaj fijumanskog i/ili riječkog identiteta na književnost te navesti neke autore i djela u kojima se oni bave spomenutim identitetom.

Fijumanski i/ili riječki identitet

Kako bismo saznali što više o fijumanskom identitetu te razlici između fijumanskog i riječkog identiteta, porazgovarali smo s kulturologom, književnikom Erniem Gigante Deškovićem.

Ernie Gigante Dešković objasnio je kako postoji nekoliko smjerova kroz koje se može gledati na fijumanski i/ili riječki identitet. Prema njegovom mišljenju ta se dva identiteta razlikuju i imaju drukčije značenje. Oni se drukčije percipiraju i obilježavaju različite skupine osoba i kulturnog konstrukta koji je za njih bitan. Fijumanski identitet, gledano s jedne strane, vezan je za osobe koje su živjele u Rijeci krajem 19. i početkom 20. stoljeća kada je bio uvelike prisutan nacionalni momenat Talijana na ovom području – to je povijesni kontekst. Prema njegovom mišljenju takva historiografska odrednica je štura i neadekvatna, jer bi tu trebalo osim vremenskog perioda nadodati još odrednica. Fijumanski identitet je, zaključujemo, identitet pograničnog područja; jednog prostora na kojem se mješalo više kultura i nacionalnih diskursa i njihove moći. Takav identitet pograničnog područja jedan je hibridni oblik identiteta. I, upravo to je način na koji bi fijumanstvo trebalo sagledavati.

S druge strane, fijumanski identitet nije nužno vezan uz 19. i 20. stoljeće, već uz bilo koje vremensko razdoblja a temeljen na kulturnoj bazi. Kada imamo konstrukt jednog takvog identiteta, kojeg ljudi stvaraju svojim običajima, tradicijama, vjerovanjima, povješću, jezikom, možemo sagledati ono što se na tom teritoriju i među tim ljudima dešava.

Što se tiče pak riječkog identiteta, kako tvrdi Gigante Dešković, postoji problem pri njegovom definiranju, jer se danas, nažalost, riječki identitet poistovjećuje s onim što je bio hrvatski nacionalni diskurs. U Hrvatskoj je grad kojeg imenuju - Rijeka, ljudi koji ovdje žive su po toj logici - Riječani, a oni se pored svojih identiteta kao Hrvati, Katolici itd. imaju taj riječki identitet.To je logika nacionalnog diskursa, koji je i problem. Jer taj nacionalni konstrukt i dalje živi, monolitan je i teško je pored njega uspjeti vidjeti taj riječki identitet koji je uz to ekvivalent fijumanskom identitetu (gledan s jedne druge strane). Riječki identitet, dakle, vezan je uz suvremeni nacionalni diskurs dok je fijumanski identitet vezan na jednoj strani uz talijanski nacionalni diskurs, ali pored toga je vezan uz onaj kulturološki način sagledavanja. Gigante Dešković smatra da riječki identitet još uvijek nema dovoljno razvijen kulturološki način sagledavanja. Dakle danas se Rijeka nalazi u Hrvatskoj u kojoj vlada nacionalni (hrvatski) odnos moći koji u velikoj mjeri utječe na riječki identitet.

Riječki i fijumanski identitet se međusobno spajaju i stapaju imajući veliku interakciju. Važno je napomenuti da postoji jedan konstrukt nacionalnog diskursa od kojih se jedan veže uz hrvatski (riječki i.), a drugi uz talijanki (fijumanski i.).

Utjecaj fijumanskog i/ili riječkog identiteta na književnost

Ernie Gigante Dešković tvrdi da je utjecaj fijumanskog identiteta na književnost jako mali, gotovo da i ne postoji. S obzirom na politička nacionalna previranja, književnici se očito nisu usuđivali izraziti po pitanju stanja u državi, ( izraziti svoj identitet isl.). Taj je identitet teško staviti u neki kalup pošto je situacija vrlo zamršena da je i teško shvatljiva – ako se jedna riječ krivo kaže, cijeli konstrukt gubi na značenju. Što se tiče političke moći, riječkim su područjem vladale dvije skupine od kojih je svaka polagala svoje pravo, a kada se makla jedna i došla druga na vlast, nisu više vladale jednake vrijednosti. Rijeka, kako Gigante Dešković tvrdi, ima mnogo „nultih godina“, kada se počinjalo od nule; na način da prije toga nije postojalo ništa. Povijest Rijeke kao da postoji od 1945. godine! Nitko ne govori o 19. stoljeću – to se izgubilo. Neki gradovi kao što su npr. Split ili Zagreb imaju razvijeniji pojam svog identiteta koji se izražavao i u književnosti. U Rijeci ima jako malo beletristike koja koristi neke riječke likove s „riječke scene“, a kamo li da spominje išta o riječkom identitetu?! To je apstrakcija. Gigante Dešković tvrdi da prvi književnici koji su to radili u novije vrijeme u opće nemaju veze s Rijekom. Primjerice Boris Perić koji je napisao D’Annunziev kod koja je smatrana riječkom par ekselans knjigom, je Varaždinac.

D’Annunziev kod (2007)

Dio radnja romana D’Annunziev kod autora Borisa Perića, događa seu Rijeci, tako da se na vremenskom planu isprepleću sadašnjost i prve godine nakon Prvoga svjetskog rata, u vrijeme D'Annunziove okupacije Rijeke i drugih dijelova Kvarnera. Ipak, roman nije povijesni. Perića D'Annunzio u prvom redu zanima kao ekscentrik na razmeđu fažizma i anarhizma, a potom i kao veliki pisac. Radnja romana inspirirana je u velikoj mjeri D'Annunziovim knjigama (http://www.mvinfo.hr/najnovije-knjige-opsirnije.php?ppar=3871).

* * *

Zaključujemo da su se Riječani očito sramili svog identiteta i to stoga što ga nisu znali kako definirati (što se odnosi na maloprije spomenuti problem). Oni se nisu znali gdje smjestiti. U današnje vrijeme postoji jedan takav smiješan primjer: navijači NK Rijeke zovu se Armada, viču: „Forza Fiume!“ na Talijanskom jeziku, a istovremeno imaju transparent sa ustaškim znakovljem. Jedno, drugo i treće je gledajući logički, apsolutno nespojivo; ali u Rijeci je spojivo pošto je Rijeka pogranično područje! Taj primjer na zanimljiv način ukazuje na elemente pograničnog područja koji se na kulturološki način mogu isčitati.

Zanimljivost riječke beletristike je to da se pisanje na čakavskom, koji između ostalog nije toliko prisutan u urbanom dijelu Rijeke već u njenim rubnim djelovima, izbjegavalo.Čakavski izričaj dugo je vremena smatran materinjim jezikom – između ostaloga staroslavenski jezik je baziran na čakavštini. Ali čakavština se smatrala manje vrijednom.Tzv. ozbiljne stvari, „ozbiljna književnost“ se nije pisala na čakavštini već na standardnom književnom jeziku. Primjerice znanstveni radovi i „ozbiljna“ književna djela se nisu pisali na čakavštini. Na čakavštini se jedino pisala tzv. trivijalna književnost – pejzažna i domoljubna poezija poput poezije Draga Gervaisa (1904-1957) u kojima se ističu motivi „kućice“, „putići“, „zidići“. U zadnje vrijeme se to ipak promjenilo, a taj iskorak je učinio, očito potpuno svijesno, Nikica Petković koji je rodom iz Bakra, sa svojim romanom Uspavanka za mrtve. Knjiga je dijelom napisana na standardnom književnom jeziku, a dijelom na čakavštini i upravo zbog toga se ona smatra ozbiljnom riječkom knjigom.

Danuncijada : romansirana kronisterija riječke tragikomedije : 1919-1921 (1946)

Roman Danuncijada: romansirana kronisterija riječke tragikomedije:1919-1921 djelo je književnika Viktora Cara Emina koji je ovo djelo napisao u svojoj poodmakloj dobi, a koje se smatra njegovim najboljim romanom. Na pisanje su ga naveli događaji neposredno nakon Prvoga svjetskoga rata, koji su Rijeku doveli u središte interesa velikih sila.

Riječka avantura Gabrielea D'Annuzija slabo je poznata široj kulturnoj javnosti. Viktor Car Emin bio je svjedokom tih krvavih događaja D'Annunzijevog pohoda na Rijeku, 12. rujna 1919 - što je ujedno bio i uspon njegove vlasti. Za D'Annuzija možemo reći da je bio poznati pjesnik, ali i nositelj izrazito desničarskih tendencija, diktator i tiranin, željan vlasti i stvaranja novoga rimskoga imperija. U gradu Rijeci imao je potporu talijansko-talijanaškog stanovništva te ubrzo preuzima svu vlast, provodi izbore, no odupire se vladi u Rimu kada ona zahtijeva njegovo povlačenje, te pretvara Rijeku u svoju državu osnovavši Talijansko namjesništvo Kvarnera (La Reganza Italiana del Carnaro). Koje je potrajalo do siječnja 1921. Godine, kada je pjesnik-diktator prisiljen sa svojim legionarima napustiti grad kojega zauzimaju talijanske vladine trupe. Time završava D'Annunzijeva epizoda u Rijeci, koja je ostala obilježena nasiljem, terorom, pljačkama i bezakonjem te nastankom prvih oblika fašističke organizacije.

Odlučujući opisati pjesnikovu avanturu u Rijeci Viktor Car Emin je zapravo htio raskrinkati D'Annunzija kao kontroverznu osobu. Povod pisanja Danuncijade Viktor Car Emin obrazlaže u Autobiografiji:

„Godine 1940., dvadeset godina nakon pjesnikova mahnitanja na Rijeci, u dane kada je Italija, nošena talasom nabujalog šovinističkog imperijalizma, ulazila u nov osvajački rat, u trenutku, kada su s onu stranu mosta najbučnije odjekivale stare danuncijanske parole, ja sam pun – srdžbe, osvete i mržnje – sjeo za stol, da u jednom svom novom djelu salijem na Gabrijela svu bujicu svoga bijesa... Međutim – izišlo je drugačije. Što sam dublje ronio u neka njegova djela, sve sam više podlijegao čaru, što je strujao iz izvjesnih stranica njegove knjige Laudi, njegovih drama i romana.osjećao sam se kao upola svladan... Nisam mogao da blagosiljam, a ni da proklinjem. Iznosio sam događaje onako kako su se odvijali...“ (Srdoč-Konestra, 2008).

Ovo je povijesni i politički roman u kojima Viktor Car Emin prelama povijesne činjenice, no ipak postavlja se pitanje koliko je su sve činjenice istinite.

Rijeka za radoznale (2008,2009, 2010)

Ernie Gigante-Dešković je urednik, priređivač i jedan od autora knjige-trilogije Rijeka za radoznale koju je izdalo Hrvatsko književno društvo u suradnji s Udrugom Slobodna Država Rijeka. Dugo vremena je postojala ideja da se napravi jedna zbirka eseja - eseja koji bi na kulturološki način govorili o prešućivanim i jednostavno zanemarivanim riječkim temama, a iz kojih bi se između ostalog „razabirao“ fijumanski i riječki identitet. S realizacijom te ideje započelo se vrlo skromno, ali uskoro se ispostavilo da je ta zamisao poput magneta djelovala na širi krug ozbiljnih intelektualaca, ne samo iz Rijeke već i šire, koji su s entuzijazmom pristupili projektu. Dakle prvotna ideja je bila napraviti knjigu eseja od tek nekoliko autora koji će govoriti o Rijeci i njenoj prošlosti. Začetnici te ideje osim Ernia su bili Boris Perić, Danko Švorić i Zlatko Moranjak. Kako je to uzelo maha, nastala je trilogija – tri takve knjige eseja, a otišlo se i toliko daleko da se razmišlja o radio-emisijama i snimanju televizijskog dokumentarca. Neki djelovi knjige su objavljeni i izvan Hrvatske, a trenutno su u tijeku dogovori o objavljivanju knjige za talijansko govorno područje, a neki su su djelovi knjige već prevođeni na engleski i bili su dio materijala koji je služio forumima/grupama ljudi u SADu, Kanadi i Australiji, koji su se bavili pitanjima identiteta.

Gigante Dešković je sâm iznenađen uspjehom ove knjige i spoznajom da se tako velik broj ljudi bavi ovakvim temama. On tvrdi kako je razlog tom neznanju činjenica da su se ljudi ovakvim temama bavili kod kuće, iza četiri zida pored svog svakodnevnog stručnog rada te ističe da kada su ti pojedinci vidjeli da su ovakva pitanja izišla iz tzv. vakuum prostora, jednostavno su se uključili. U svakoj knjizi sadržani su radovi desetak intelektualaca; kulturologa, sociologa, politologa, arheologa. Tako su autori riječkih eseja: Boris Perić, Erni Gigante-Dešković, Vjekoslava Jurdana, Theodor de Canziani Jakšić, Arrigo Arrigoni, Nenad Labus, Predrag Miletić, Jadran Zalokar, Zlatko Moranjak, Danko Švorinić, Dieter M. Graf, Slobodan Novković, Vasil Tocinovski, Borivoj Bukva, Martina Blečić, Riccardo Staraj, Mojmir Križan, Valerio Orlić i Jadran Zalokar. A knjiga je po svom izlasku, doslovce razgrabljena!

Danko Švorinić (2009) navodi kako je riječko jedinstveno povijesno iskustvo nepresušno vrelo inspiracije za sve koji nastoje proniknuti u riječki identitet - u ono što je Rijeka nekad predstavljala i što predstavlja danas. Umjesto nekadašnjeg embarga i šutnje, izdavački projekti koji se bave riječkom poviješću i identitetom danas su sve češći. „I dobro da je tako“, kazuje Švorinić, „jer je društvo bez sjećanja i znanja o sebi – društvo bez budućnosti“.

Više o povijesti Rijeke/Fiume

A da se radi o turbulentnoj i složenoj prošlosti kada govorimo o Rijeci, potvrđuje esej Vjekoslave Jurdane (2010) koja navodi da se Rijeka kao grad u geopolitičkom smislu nalazi na točki susretišta srednjoeuropske i mediteranske kulture, a kao luka razvila se za vrijeme Habzburške Monarhije. Povijest ovoga grada, kako tvrdi Jurdana, pisali su mnogi koji su gradili mozaik njegove identitetne slike; od ilirskih Liburna koje su pokorili Rimljani, preko Franaka, Mlečana, Turaka, Austrijanaca, Mađara, do Francuza, Engleza, Amerikanaca, Talijana. U tom nizu je grad kroz povijest mijenjao imena: Rijeka, Reka, Rika, Flumen Sencti Viti, Sand Veyt am Flaumb, terra Fluminis, Sankt Veit am Fluß, Fiume... (Gigante-Dešković,2010).

Zlatko Moranjak (2010) pak piše kako je kuriozitet da je Fiume/Rijeka jedini grad na hrvatskoj obali koji nikad nije bio pod upravom Mletačke republike, kako je prvi put dobio svoju autonomiju 1719. kada je proglašena slobodnom lukom odlukom cara Karla VI. Godine 1779. Marija Terezija osniva Corpus separatum od kada Rijeka, idućih 205 godina postoji kao samostalna jedinica s više ili manje elemenata državnosti. Nakratko je grad izgubio autonomiju 1848. Okupacijom trupa bana Jelačića, ali nedugo zatim 1868. opet ulazi u ugarsku krunu kao Corpus separatum. Stanovništvo grada je u to vrijeme vrlo raznoliko pa tu žive Talijani, Nijemci, Hrvati, Mađari, Slovenci, Austrijanci, Srbi, Englezi, Židovi, Poljaci i mnogi drugi. Službeno se danas navodi samo onaj broj nacija koliko je različitih jezika bilo kojima su govorili ljudi u gradu, pa tako ispada da u Rijeci žive Talijani, Hrvati, Slovenci i Mađari. U vrijeme od 205 godina samostalnosti, službeni jezici su mađarski i njemački (kasnije u 20. st. talijanski), poslovna komunikacija je na talijanskom, a u obiteljima i svakodnevnom životu govori se fiumanski s mješavinom čakavštine. Nerazumno prebrojavanje nacija po jeziku kojim su govorili, kao i sam položaj između više država, dovodi do stvaranja fiumanstva kao nacionalnog opredjeljenja stanovnika. Čak se i za samog predsjednika Slobodne Države Rijeka govorilo: „Mama Kranjica, tata Friulan naš je Zanella pravi Fiuman!“, što oslikava stvarno stanje grada bez obzira na ispade kojekakvih povjesničara. Nakon I. svjetskog rata i raspada Austrougarske postavlja se i problem riječkog pitanja. U sporu između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, međunarodne sile nastoje izbjeći novi rat te predlažu osnivanje tampon-zone. Ta bi „sanitarna zona“ odvajala Europu od Balkana. Zonu bi činilo riječko područje i okolica. Zagovornik te ideje bio je američki predsjednik W.Wilson koji postaje i arbitar između dvije kraljevine. Prijedlog je jednostavan i Rijeka bi postala samostalna država i sjedište Lige naroda (danas Ujedinjenih naroda). Velika borba nastaje između talijanskog nacionalnog vijeća i južnoslavenskog nacionalnog komiteta te vlast prelazi svakim danom u druge ruke. To je sve dojadilo anglo-francuskim trupama koje se iskrcavaju na obalu Emanuelle Filimberto i zauzimaju grad. Kako su i te trupe bile konfuzne u tim akcijama, svoju šansku koristi talijanski pjesnik Gabriele D'Annuzio koji sa svojim anarho-fašističkim pokretom 1919. godine ulazi u grad sa svojim arditima i proglašava Kvarnersku regenciju. D'Anuzzieva država, međutim, nikad nije bila međunarodno priznata. Sporazumom iz Rapalla 1920. Rijeka postaje Slobodna Država Rijeka. Očekujući pomoć Italije D'Annuzio se iznenadi kad Italija blokira grad i traži povlačenje njegovih ardita. Kako on nije priznavao Rapallski sporazum, najavljuje rat Italiji. Grad ipak predaje nakon bombardiranja talijanske mornarice na „Krvavi Božić“ 1920. Rapalskim ugovorom Kraljevina SHS i Kraljevina Italija uz podršku velikih sila i domaćeg riječkog stanovništva zajednički priznaju „slobodu i nezavisnost Države Rijeka“ s napomenom da će to vječno poštivati. Državu priznaju sve velesile te postaje članom Lige naroda. Teritorij je bio de facto isti kao Corpus separatum uz dodatak Zameta i područja ispod Kastva do Preluka. Za predsjednika privremene vlade izabran je Dr. Antonio Grossich. Na prvim parlamentarnim izborima pobjeđuje Autonomna stranka za koju su glasali i riječki Hrvati. Protalijanski nacionalni blok gubi izbore, a prvi predsjednik postaje Riccardo Zanella. Slobodna Država Rijeka postoji de iure četiri godine, a de facto godinu dana budući da fašisti ubrzo organiziraju državni udar zbog kojega vlada bježi u izgnanstvo i od tada djeluje izvan teritorija grada. Čin anaksije 1924. godine je do danas ostao sporan jer nikad nije bio međunarodno priznat, što će kasnije koristiti predstavnicima vlade Slobodne Države Rijeka. Riječki simbol dvoglavi orao zabranjuju i fašisti i komunisti. Od 1924. do kapitulacije Italije grad ekonomski stagnira, a samom kapitulacijom opet se pokreće riječko pitanje. Rijeka je bila industrijski, trgovački grad i grad kulture. Pad Italije i dolazak Nijemaca, a kasnije i ulazak Titovih partizana mijenja tijek povijesti. Nestankom uređenog svijeta i dolaskom komunizma u srednju Europu, bojazan da i ovaj dio podijeli kataklizmičku sudbinu istočnoeuropskih država sve se više pojačavao. Mučki su poubijani autonomaši koji su proglašeni pomagačima fašista iako su potpomagali antifašistički pokret u novcu, hrani te brojnim informacijama o položajima neprijatelja i općem stanju u gradu. Fiume-Rijeka zauvijek prestaje biti ono što je uvijek bila – otvoren, bogat i tolerantan grad (Gigante-Dešković, 2010).

Serenijeva enigma (2008)

Erniw Gigante Dešković autor je romana i novela koje se između redaka bave pitanjem fijumanstva i riječkog identiteta. S obzirom da on živi i djeluje na tom pograničnom području na kojem egzistira hibridni identitet, očekivajući i jest da se to ocrtava i u njegovim djelima. Likovi u njegovim romanima su osobe koje imaju problema s identitetom, koje se ne mogu definirati potpuno jasno u tom nacionalističkom načinu diskursa. Nacionalističko okruženje o kojem Gigante-Dešković govori nije puki nacionalizam već njegov diskurs i konstrukcija. Ti likovi ne znaju razlikovati nacionalnost i narodnost. Oni s jedne strane pripadaju svagdje/pripadnici su svijeta, a s druge strane ne pripadaju nigdje. Likovi u njegovim pričama su osobe koje su povezane upravo s Rijekom a nose se s problemom identiteta.

U romanu Serenijeva enigma jedan je ženski lik podrijetlom iz Rijeke, no Rijeka je potpuno reteritorijalizirana te ona grad ne može naći na karti, jer naziv grada se promjenio (Fiume-Rijeka).

O svome romanu Gigante Dešković je napisao kratak sadržaj: Nakon što stigne u vlasništvo mitske slike srednjovjekovnog slikara Hieronymusa Boscha, multimilijarder Jean-Marie de Sho počiniti će bizarno samoubojstvo i pokrenuti neobičan splet događaja koji će hrvatskog inspektora austrijskih korijena Klausa Huberta, hladnokrvnog stručnjaka za knjige Corrada Coppolu i vrhunsku restauratoricu slika Morrigan Dignano odvesti u svijet davno preminula mistika. Upuštajući se u rješavanje dijabolične slagalice stići će do zastrašujuće spoznaje o tajni koja se provlači kroz stoljeća i danas dolazi na naplatu – svima nama (Gigante-Dešković,2008).

Serenijeva enigma obiluje povijesnim podatcima od kojih su mnogi točni, a neki su izmijenjeni kako bi se bolje uklopili u priču.


Bilješke o piscima spomenutih djela:

Ernie Gigante-Dešković
Ernie Gigante-Dešković rođen 1979. Godine , na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci stekao je zvanje kulturologa. Dosad je objavio zbirku dvaju romana Creatio (2002.), roman Posrnuli (2003.), zbirku eseja Disceptatio (2006.) i roman Serenijeva enigma (2008.). Eseje, članke i priče objavljuje u brojnim domaćim i inozemnim tiskovinama od kojih izdvajamo: Vampirske priče (2006.), Krivo stvoreni (2007.), Trinaesti krug bezdana (2007.), Priče o divovima (2008.), Sovremenost (Makedonija) (1-2009.) i Priče o zvijezdama (2010.). Priređivač je serije zbirki eseja o Rijeci od kojih su dosad objavljene Rijeka za radoznale – fiumanologija 1 (2008), Rijeka za radoznale – fiumanologija 2 (2009) i Rijeka za radoznale – fiumanologija 3 (2010). 2004. Pokreće list za kulturu i društvena zbivanja Liburnija te je od 2008. glavni i odgovorni urednik časopisa za kulturu i književnost Književno pero. Uredio je desetak knjiga i preveden je na više europskih jezika. Član je brojnih udruženja od kojih izdvajamo: Istarski demokratski sabor, međunarodnu udrugu nadprosječno inteligentnih Mensa i Hrvatsko književno društvo iz Rijeke. Trenutno obnaša dužnost zamjenika gradonačelnika Grada Opatije. Živi u Opatiji (Gigante-Dešković,2010).

Boris Perić
Boris Perić, rođen je 1966. u Varaždinu. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Varaždinu. Diplomirao je germanistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao pisac, književni prevoditelj i novinar za razne hrvatske i inostrane novine, časopise i magazine. Njegovi književni tekstovi i prijevodi objavljeni su u raznim hrvatskim i inostranim časopisima i antologijama. Član je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog udruženja pisaca. Živi i radi u Zagrebu.
Objevlio je sljedeće knjige: Politički vodič - Njemačka (1992).,
Austrija (1993), Sezona stakla, (1993), Heartland, Studio grafičkih ideja, (1995), Putovanje na granici (1995), Quattro Stagioni (sa Z. Ferićem, M. Kišom und R. Mlinarecom) (1998)., Groblje bezimenih (2003)., Priče iz bečke kuhinje (2004)., Vampir (2006), Heartland i druge pripovijetke  (2006), D'Annunziev kod, (2007)., Vampir (2008).
Njegovi važniji prijevodi su: Markus Jaroschka: Grammatik der neuen Gefühle, ( 1993), Gabriel Loidolt: Der Leuchtturm (1994), Johanna Spyri: Heidi  (1995).i drugi. (http://bosnian.traduki.eu/index.php?option=com_content&view=article&id=77:p&catid=52:p&Itemid=78).

Viktor Car Emin
Viktor Car Emin (1870-1963), u gotovo sedam desetljeća književnog rada nije imao drugih tema i preokupacija do Istre, istarskih Hrvata i aktivne borbe za oslobođenje, najprije od austrijske monarhije, a potom i od Italije.
Viktor Car, koji je svome imenu dodao ženino, pa se prezivao Emin, rodio se u mjestu Kraj, pokraj Lovrana, u pomorskoj obitelji. Već za vrijeme školovanja iskusio je što znači ne biti svoj na svome. Krenuo je u talijansku pučku školu, nastavio pohađajući mađarsku gimnaziju u Rijeci, da bi završio trojezičnu učiteljsku školu u Kopru. Radni je vijek doista proveo kao narodni učitelj, sudjelujući u radu svenarodne ustanove Istre Družbe svetog Ćirila i Metoda, i objavljujući pripovijetke u glasilima istarskih Hrvata.
Kad se Car 90-ih godina prošloga stoljeća javio u književnosti, Kumičić je na vrhuncu slave, a hrvatska moderna upravo se razmahuje. Najvažnije razdoblje u njegovu stvaralaštvu omeđuju godine od 1900. do 1913. u kojima je nastala trilogija o propadanju društvene sredine pod naletom novih socijalnih i gospodarskih odnosa. To su romani - kronike, simboličnih naslova: Pusto ognjište, Usahlo vrelo i Iza plime. I romani koji su uslijedili npr. Pod sumnjom, pokušaj su genealoške obrade odnarođivanja Istre, a povijest je tema i Novih borbi i Presječenih puta.
U svim svojim romanima Viktor Car Emin vraća se u povijest, no to je više rezultat njegove naklonosti nečemu što je nekad bilo, nego stvarni domišljaj povijesne uvjetovanosti. I drama Zimsko sunce, kada je početkom stoljeća igrana na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, obrađujući temu Istre imala je snažnu socijalnopolitičku funkciju.
Tek u romansiranoj kronici, Danuncijadi, odnosno kako je on zove, romansiranoj kronisteriji riječke tragikomedije od 1919. do 1921. Car Emin uspijeva se osloboditi nacionalnih mitologema, patetične opčinjenosti poviješću. I taj je roman povijesni i politički, ali iz njega progovara i kreativna zbilja. Stoga je Danuncijada bez sumnje najzanimljivije djelo Viktora Cara Emina, jednog od malobrojnih hrvatskih pisaca koji su svojim umjetničkim nadahnućem, političkim opredjeljenjem i osobnim životom, ostali cijeloga vijeka tako čvrsto vezani uz svoje korijene (http://www.dayline.info/index.php?option=com_content&task=view&id=1550&Itemid=195)

Vjekoslava Jurdana
Vjekoslava Jurdana rođena je 1967. godine u Rijeci. Završila je studij južnoslavenskih književnosti na riječkome Filozofskom fakultetu. Ondje je i doktorirala s tezom o ulozi o povijesti i prostora u opusu Drage Gervaisa. Permanentno objavljuje znanstvene i stručne tekstove, eseje i prikaze raznolike tematike. Objavila je knjigu Povijest kao sudbina, život i stvaralaštvo Drage Gervaisa. Radi kao profesorica na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli. Živi u Lovranu (Gigante-Dešković, 2010).

Zlatko Moranjak
Zlatko Moranjak rođen je 1957. godine u Rijeci. Na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci stekao je zvanje ekonomista te na Gemological Institute of America zvanje gemologa. Koautor je knjige Rijeka nogometa (2006.) te je sudjelovao u objavljivanju knjiga Studio na talijanskom jeziku. Aktivno se bavi prevođenjem sa i na hrvatski, engleski i talijanski jezik. Dopisnik je nekoliko novina, a njegovi radovi objavljivani su u brojnim tiskovinama poput Dometa, Vala,Poleta i Sušačke revije. Živi u Rijeci (Gigante-Dešković, 2010).

Danko Švorinić
Danko Švorinić rođen je 1973. u Puli. U Rijeci živi od pete godine gdje završava gimnaziju i na Pomorskom fakultetu stječe zvanje diplomiranog inženjera pomorskog prometa. Suosnivač je i prvi predsjednik riječke podružnice Supekovog Pokreta za demokraciju i socijalnu pravdu. Utemeljitelj i aktualni predsjednik udruge (Virtualna) Slobodna Država Rijeka. Osnivač i urednik internet portala Rijekadanas.com i Forza-Fiume.com. Urednik je nekoliko knjiga (Rijeka nogometa, Rijeka za radoznale). Po zanimanju je poduzetnik, suvlasnik agencije za zastupanje u osiguranju MD-Consilium d.o.o (http://www.listazarijeku.com/danko-svorinic/).

 Zaključak

Uvijek mi je na pameti rečenica koju je izrekao glazbeni kompozitor, otac istarske ljestvice i rodoljub Ivan Matetić-Ronjgov: "Saki neka stori svoju dužnost, saki neka svoj talent stavi va službu svojega naroda i njegove duhovne ili materijalne kulture!"

Nije li pisanje kao i sâma književnost ono što proizlazi iz talenta osobe? - Jest. Upravo tim književnim radom mi bilježimo povijest, a tako i sâm naš identitet.

Branko Jani Kukurin rodoljunb i mg. književnosti je o očuvanju identiteta i onih koji će taj identitet zabilježiti, rekao:

„Smatran da maksimalno trebe poštivat judi ki delaju na očuvanje sega zavičajnega, da nas hud vetar vremena lih ne otpuhne do prve smetišnice...

... trebamo kade god moremo širit domaću besedu i pisat i govorit na čakavštćne čin više. Aš ki će držat do domaće besedi, ako nećemo mi?!...

...sakemu je dužnost da dela ča more za svoj zavičaj va ken žive... – da nan sen bude lepče i da si budemo zadovojni.“ (Udović; Kvarnerina, 2010).

Bibliografija:

    Razgovor: Ernie Gigante Dešković

    Gigante Dešković, E. (2008);Rijeka za radoznale – fiumanologija 1, Rijeka, Hrvatsko književno društvo „Osvit“ i Slobodna Država Rjeka
    Gigante Dešković, E. (2009); Rijeka za radoznale – fiumanologija 2, Rijeka, Hrvatsko književno društvo i Virtualna Slobodna Država Rjeka
    Gigante Dešković, E. (2010); Rijeka za radoznale – fiumanologija 3, Rijeka, Hrvatsko književno društvo i Virtualna Slobodna Država Rjeka
    Gigante Dešković, E. (2008); Serenijeva enigma3, Rijeka, Hrvatsko književno društvo „Osvit“
    Miščević, N. (2006); Nacionalizam, Zagreb,??
    Lukežić, I. (1991); Fiumanske priče, Rijeka, Izdavački centar Rijeka
    Moravček, G. (2006); Rijeka između mita i povijesti, Rijeka, Adamić
    Srdoč-Konestra, I. (2008); Književno djelo Viktora Cara Emina, Rijeka, Adamić
    Udović, T. (2010); Kvarnerina: Branko Jani Kukurin – pravi Kastavac

    http://www.mvinfo.hr/najnovije-knjige-opsirnije.php?ppar=3871
    http://www.profil-international.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=632&Itemid=208
    http://bosnian.traduki.eu/index.php?option=com_content&view=article&id=77:p&catid=52:p&Itemid=78
    http://www.listazarijeku.com/danko-svorinic/
    http://www.dayline.info/index.php?option=com_content&task=view&id=1550&Itemid=195

Prepoznati Galeotkinje
(esejističko- dijaloški prikaz na temu ženskih umjetničkih praksi). Marija i Jasenka sreću se u virtualnom krajoliku, na imaginativnoj liniji, razmeđi različitih razdoblja, kojih kao ni njih samih, nema sada...Marija je pristavila čaj na koji je stigla njena gošća, Jasenka. Čajnik mirisa mente, buket lavande, ljubičasta knjižica, stare novine, nekoliko zbornika...
Zapodjenuše razgovor.
J; Zašto si inzistirala da budeš i ostaneš samo novinarka popularnog stila?
M; Pristala sam...kada su me Dežman i izdavači već svrstali u ne-književnike, nisam se htjela dati ponovno presvrstavati od njih. Zato sam se valjda i pogubila po povijesti...
J; I nisi se glasno zauzimala za žensku stvar? Nisi bila  čisto feministička agitatorka? To pitanje su mi čak i studentice postavile. Navodno, da si ti lakše i efikasnije pišući upakiravala ideje...s tim stilom, suptilno...
M; Da, vjerovala sam da oružje pisma zvecka posebnim frekvencama. Ne moraš biti glasna i direktna kao tehno- muzika 21. stoljeća, a da te netko čuje...
J; To je poput one moje pjesme "Zarobljena govorom"...
M; Pročitaj mi je, molim te...
J; Da pročitam? Misliš... da ju izdahnem...
"Govori se- govor je bit svega
govor je u početku
riječ je početak stvaranja
mislila sam "govor je sveta riječ"
koliko su mi puta rekli šuti!
Koliko su mi puta rekli pričaš gluposti !
Koliko su mi puta rekli slušaj što kažu mudri!
Mislila sam Govor je riječ moćnih !
Govoru ću se suprostaviti !
Govor ću sama odrediti !
Doista, još sam zarobljena govorom!
Još sam zaboravljena govorom...
M; Meni to paše i uz onaj tvoj stih "Šutjeti se može
o temama koje su nepoželjne
narogušene, nazubljene
ispod good looka izborane
vulkanskog podrijetla
jezerski tihe.
Šutjeti se može i sebi
kada ne želimo pitanja
kada ne želimo odgovore
ponekad, postajemo kukuljice
vlastitom svilom omotane
šutnjom ugušene.
No, šutnja može biti i početak klica
pokret
kidanje ljuske
rizik samoizlaženja
- Rizik samoizlaženja, to je to.
J;  Čitam u ovim novinama;
"Kvarila si ukus hrvatskog općinstva",... "zloglasna švabožderka", haha...ali na prvi pogled ispada da si barem znala zarađivati, tvoja su djela ocjenjena kao djela s niskom estetkom, a visokom komercijalnom vrijednošću. Jesi li se obogatila?
M; Hajde, hajde..2008. godina želi nastaviti s medijskim iznošenjem istine, pa pogledaj sama kako sam se obogatila.
J; Citiram;
Naslov; "Odbila milijunaša"
“Gladovala jesam, ali još sam se nadala. Ovako, bez kruha, tužim kazalište što ne izvršava ugovor i ne izvodi moje komade. Parnica se zavlači. Živim od prodaje odjeće i pokućstva. U vrijeme ovog izgladnjivanja stalno se nadam da mora doći do izražaja toliko očekivana ravnopravnost i socijalna pravda. Pišem za sebe suvremeni roman iz Kraljevine Jugoslavije&nbsp; - ‘Tozuki’, što je kratica tajnog udruženja ubojica, švercera i ministara koji pljačkaju narode Jugoslavije i s punim džepovima odšeću u inozemstvo. Tada me angažira list Narodno delo, ali već za tri mjeseca likvidira jer se vlasnici ne slažu. Nakon toga pruži mi namještenje za reportera list Dva sata i roman ‘Tozuki’ izlazi u tom listu.” Meni je najteže iz tog članka ovo "Zagorkini obožavatelji i čitatelji prilozima od dva dinara kupuju “cigle za kućicu” na periferiji Zagreba, no jedan od Zagorkinih šefova izjavljuje: “Ona ne smije dobiti krov nad glavom, prestala bi uzastopce pisati romane!” Umiješala se policija, zabranila proslavu i zaplijenila već pripremljene kupone (na čiju inicijativu?).
M; Znaš, ta moja obljetnica baš bi se mogla opisati onom tvojom pjesmom
"Rodila sam sebe"
ćutjeh ona je sreća
moja, tvoja
i bez posvojnih zamjenica
sreća sasvim
uvjerena (u uvjerenost)
sigurna (u sigurnost)
jer ne može biti drukčije
ona-srčika svemira
suočivši me s užasom
susrećem opet- sebe  
J; Taj krov nad tvojom glavom je sada, a uzgred budi rečeno ni ti ni ja ne znamo što je sada, muzej... kažu, tebi u čast. Što je čast sada?  Nada živućim ženama da se svaki trud ne mjeri isplativošću, već novom nadom za nove heroine, s  identitetom u azilu...
M; Nije ni tvoja stvarnost "nasušne dimenzije bezdomnosti", i borba za reprezentaciju unutar "uglavnom muške domicilne književne baštine", baš bezbolna.
J; Ma, pusti...drukčije je bolna. Znaš, sada bi bilo sto godina od tvog pisanja "Gričke vještice"...od trenutka kada su te proglasili književnicom, ne baš presretni prema tebi, ali da prema novcu koju će radi tebe okrenuti.
"Ali ja nisam književnica...uostalom, to ste mi Vi rekli. Nema više novinarstva, ako hoćeš kruha, piši romane..."i još ti je rekao da si odvikla ljude od njemačkog, pa da zato moraš nastaviti pisati na hrvatskom...na što si natjerala ljude da počnu čitati hrvatski...
Onaj tko je montirao ispred Knjižnica Zagreba video insert s tim razgovorom - tebe i Dežmana, jel' on izmislio da se Dežman tebi obraćao malo sa Vi malo sa Ti, a ti si njemu uredno "vikala",  je li to stvarno bilo tako?
M; Pogodi!
J; Pitale su me studentice, nije im jasno, bi li te manje mrzili da si se borila samo za ženska prava, nego, ovako u paketu sa socijalno potlačenima? "Mašina dizalica tiraže gospodi dioničarima", lijepo si to rekla, perverzno čak.
M; Znaš zašto sam otpuštena? Jer sam vodila rat protiv neimaštine! A novinarka koja je dobila moje namještenje je štićenica Salječke stranke.
J; Ona prepirka s Matošom..."Ja ne mogu živjeti od pera, koji sam pozvan od prirode po mojem velikom talentu, a vi, neznantna pojava s vašim malim talentom, možete! Eto, čak i dižete tiražu jednom listu. To neću dopustiti i ne smijem, jer je to protiv mojih interesa!"
M; To je protiv njegovih interesa! Kad bi ljudi znali, čitajući Matoša, kako je olako spuštao jednoj ženi, ne znam, bi li zadržali jednako mišljenje o njemu, oni koji ga uopće imaju. Zašto čitanke ne sadržavaju takve crtice iz međusobnog obraćanja jednih drugima pisaca samih? Mladi bi puno izvornije mogli sami zaključiti neke stvari...Jesi li o tome pričala studentima, profesorice Kodrnja? I kao ne zna se tko su bila ona dvojica pisaca pred štamparijom koji su rekli da ni u partizanima ne tebaju mene i moje šund romane?
J; Zapravo si tresla, ženo, novinskim profitima, i zaista ne znam je li ti to bila namjera...Okrenula si svoje svoju riječ protiv sebe same...Spajanje "Jutarnjeg" i "Obzora", radi tebe i tvojeg "šunda". bell hooks bi te sigurno rado upoznala, a i bih voljela bih da sam te ranije upoznala, tada bismo pobjegle skupa u moju pjesmu
"Ne- grad"
ponovno pisat ću o gradu
iz kojeg sam snivala pobjeći
oduvijek
moja je žudnja prethodila znanju o
sebi
znanju o bilo kakvom znanju
iz bine je iskočio pričin grad
Ne grad
grad-mora
dalje od dalekog
usisavajući, magnetski
očajavala sam
drhtala
grad lutajućih sjena
bezrukih i bezglavih
vrišteće tame
sutrašnjeg uvijekistog
ne- sutra
M; Hergešić je rekao da je moj književni status bio uvjetovan društvenim i umjetničkim kontekstom u kom sam živjela, on je prvi uzeo u obzir sve moje aspekte- feminističke, političke, književne. Pokušao je maknuti etiketu "šunda" ...
J; Bilo je to 1963. A Frangeš se nije udostojio ni spomenuti te, doslovce.
M; Da, to je "Povijest hrvatske književnosti bez mene"...Stanko Lasić je počeo promišljati književnost u novom duhu, sa stajališta strukturalističke paradigme, pa je i popularna kultura našla svoje mjesto pod suncem, izvan sjene privilegiranih, dominantnih narativnih oblika. No Lasić nije dovršio svoju priču o obogaćivanju kulture tom novom dimenzijom, jer se pojavio netko tko će zauzati glavninu njegove pažnje– znaš tko?
J; Da, div, Krleža. A ti postala "patuljasta amazonka hrvatskog feminizma" po onom Sklevyckom. Patuljasta amazonka, hahah..
Nemec je opet te 1998. rekao nešto istinito- tvoj protunjemački i protuaustrijski stav, a...
...ukratko spominje i tvoj feminizam, ukratko...A Novak Prosperov je rekao da si bila definitivno atipitičan lik moderne, odstupavši od žanrovske dominante.
M; Te fine muškarce nažalost nisam poznavala. Joj, pazi ovo, morbidno je;
"Osnutkom NDH obustavljeno je izlaženje "Hrvatice" i pretplatnički novac oduzet. Zagorki kažu u lice da je nepodobna i da joj se zabranjuje svaki novinarski i spisateljski rad. Ako nema od čega živjeti, neka ide u kuharice! Upravo je navršila 68. godinu...: "
J; Ako nemaš od čega živjeti, da ideš u kuharice...
M; Da, Detoni Dujmić je 1998. u svojoj Ljepšoj polovici književnosti taj komentar tiskara nesvjesno preokrenula na šalu. Kaže da je se moja djela svrstavaju u "književne slastice" po neškodljivom receptu, s ciljem da zadovolje čitateljsku glad za "zdravom" i "tečnom" književnošću. Ipak sam otišla u kaharice...Dobar tek svijete!
J; "pitaj me želim li biti pitana
dirnuta
gledana
procjenjivana
moja su pitanja vjerojatno slična
pitam te i očekujem
očekivani odgovor
u tvojem oku prepoznajem
senu- nelagodu
nametnutih očekivanja.
J; Nisam spremna još čitati mišljenja o sebi, iako me u sada nema već godinu ...
M; Hajde, pomoći ću ti ja. Evo samo nešto..." Tako je dostojanstvena, pomislila sam, prvi je put vidjevši uživo.".." Ta delikatna, akademska u izričaju, mudra žena nesvakidašnje prisutnih očiju ugurala je moje ime i broj mobitela u svoju crnu knjižicu koju je imala najmanje zadnjih deset godina. "


Literatura;


Mala revolucionarka/Zagorka, feminizam i popularna kultura (Radovi sa znanstvenog skupa "Marija Jurić Zagorka- život, djelo, nasljeđe / feminizam i popularna kultura", održanog 28. i 29. 11. 2008. u Zagrebu u okviru Dana Marije Jurić Zagorke 2008)., uredila; Maša Grdešić
Centar za ženske studije, Zagreb 2009.

Jasenka Kodrnja, Pjesme galeotkinja,   h, d, p  Zagreb 2008.

http://www.jutarnji.hr/izgladnit-cemo-je-pa-ce-raditi-po-nasoj-volji-/190560/ Aleksandar Vojinović
6.8. 2008.
http://www.youtube.com/watch?v=6b9OsooY0-s

http://www.zagrebancija.com/hr-aktualnosti/stan-marije-zagorke-postao-muzej-u-njezinu-cast_281553

http://www.mvinfo.hr/izdvojeno-kritike-opsirnije.php?ppar=3125 (Nikola Petković, 17.3.2009.)

http://www.cunterview.net/index.php/Knjizevnost/Jasenka-Kodrnja.html

http://cunterview.net/2010/kultura/jasenka-kodrnja-1946-2010, Gabrijela Ivanov 3.7.2010.

http://www.jutarnji.hr/template/article/article-print.jsp?id=281723 (Maja Gujinović, Ivica Radoš, 31.12.2008)

(materijali s Inerneta downlodirani u lipnju 2011.)