Piše: Tania Mulc

 

Knjiga „Dobri duh čovječanstva“ sadrži izbor tekstova o dječjem odgoju poljskog pedagoga Janusza Korczaka. Zahvaljujući dr. Lewinu i uvodnom članku, stručno i kvalitetno se upoznajemo s genezom rada ovog pedagoga. U dijelovima knjige koji govore o djetetu u obitelji i internatu, Korczak snažno i socijalno povezuje dvije paralelne stvarnosti: evoluciju odnosa djeteta prema roditeljima, ali i razvoj djeteta u osobu. Prepoznaje kod djece proces sazrijevanja, i trudi se predočiti ostalima svoje iskustvo u kojem je vidio i definirao načelo ljubavi prema djetetu. On ovdje odgovara na svakodnevno, a opet najteže pitanje „Kako voljeti dijete“? Korczak bira, posebno u poglavlju Ljetne kolonije i Dom za siročad, one slučajeve iz prakse kojima oslikava i analizira trenutačno stanje u određenom slučaju, ali izvodi razvoj i zaplet pedagoške prakse. Korczak upozorava na sve probleme odgajateljskog poziva naglašavajući da je odgajatelj svakodnevno na skliskom terenu. Uvijek kada omalovažava, kada ne vjeruje, grdi i kažnjava, kada sve češće zabranjuje i primorava, kada ne vidi djetetov napor. U dijelu knjige pod naslovom Članci sabrana su djela u kojim govori o aktualnim nedaćama, o djelotvornim odnosima između teorije i prakse te iskustva i rutine. Koristi i svoje znanje iz medicine te ga uspješno prenosi na područje pedagogije. Po njemu, nema beznačajnih simptoma. Svaki nešto znači, stoga ih treba zapisivati i razmišljati o njima. U Memoarima Korczak iznosi svoje osobne i intimne podatke. Zabilježena su i dirljiva razmišljanja iz posljednjih mjeseci njegovog života. Na memoarski dio naslanja se i Kalendar života, rada i stvaralaštva Janusza Korczaka koje su priredile Maria Bronikowska i Maria Falkowska. U tom poglavlju iznijeti su najznačajniji detalji iz života, te geneza njegova rada i stvaralaštva.

            Janusz Korczak živio je u doba kada društveno- politička i gospodarska uređenja nisu dopuštala nikakve radikalne reforme u prosvjeti ali ni u samom odgoju. Ta ograničenja u provođenju promjena, a istodobno teška situacija siročadi iz siromašnih sredina, koja su svakog dana sve više rasla, natjerale su Korczaka da svoje napore, usredotoči na rad u starateljsko-odgojnim ustanovama. U to doba ustanove koje su bile predviđene za djecu, nisu bile prilagođene zadovoljavanju njihovih potreba. U takvom svijetu i institucijama, smatra Korczak, dijete se ne može dobro osjećati, a ako se prilagodi, gubi puno od svoje autentičnosti. On upravo želi promijeniti takvo stanje, te u knjizi oštro zahtjeva da se ukloni sve ono što djetetu nanosi nepravdu i što ga osuđuje na psihičko i fizičko vegetiranje. Korczak po prvi puta počinje tretirati djecu ne samo kao predmet dostojan pažnje, predmet koji nakon što nam dosadi možemo maknuti, nego također kao društvenu kategoriju. Kategorija koja zahtjeva poštovanje, a ne fiktivni dobročiniteljski odnos. Takav pogled temeljito je mijenjao tadašnje tretiranje djeteta. Skreće pozornost na veliku vrijednost djetetova života, na to kakvo je ono danas, a ne kakvo će biti.

janusz-korczak

Piše: Jelena Kukić

 

Tal. (altrui– tuđ, drugi)  

1.nesebičnost; ljubav prema drugome

2.etički termin koji označuje nesebičnu brigu za blagostanje ljudi spremnost na žrtvovanje svojih interesa za druge

Altruist(a) - nesebičan čovjek; prot. egoist

Prosocijalno ponašanje je vid moralnog postupanja koji uključuje društveno poželjna ponašanja poput dijeljenja s drugima, pomaganje i suradnje; suvremeni istraživači govore o altruizmu, kao sinonimu za prosocijalno ponašanje (Vasta, 2005). Prosocijalno ponašanje suprotnost je antisocijalnom– onom koji šteti drugima, kojime se drugim ljudima nanosi neko zlo ili uopće o njima ne vodi briga.

U nekim teorijama o razvoju prosocijalnog ponašanja empatija jest središnji pojam. Empatija uključuje sposobnost razumijevanja nečijih osjećaja, ali i njihovo dijeljenje. Svakako, roditelji (osim bioloških činitelja) imaju veliku ulogu u razvoju empatije kod djece. Roditelji koji svoju djecu uče prepoznavati vlastite i tuđe emocije potpomažu razvoj empatije (Vasta, 2005).

Mnoga istraživanja govore u prilog tvrdnji da je altruizam crta ličnosti, koja može postojati u različitom stupnju i manifestirati se u većem ili manjem broju situacija (Krizmanić, 2007). Ukoliko se altruizam gleda kao crtu ličnosti, tada se dolazi do hipoteze da se pravilnim odgojem i učenjem altruističkih ponašanja može ova crta ličnosti razviti do svojeg maksimuma. Možemo li uistinu odgojem djeteta razviti altruizam do stupnja do kojeg to i želimo?

Altruizam se očituje u postupcima koji nisu potaknuti očekivanjem recipročne koriste prema načelu “ja tebi, ti meni” npr. nagrada ili slično. Altruistički postupci su samo svjesni postupci, pokrenuti s namjerom da se nekome pomogne.

Pojava altruističnog doživljavanja (želje da se pomogne) i ponašanja uvijek je u stanovitoj mjeri vezana uz stvarnu mogućnost pružanja pomoći. Također percipirana sličnost s osobom u nevolji izaziva veću pomoć i obrnuto (nacionalnost, odgoj, vjera, mjesto rođenja i dr.)

Važno je naglasiti da je egoizam oprečan pojam altruizmu. To su dva oprečna svojstva, osobine, krajnosti koje se odnose na našu upućenost na nas samih i na druge. Za egoiste kažemo da su to osobe koje samo misle na sebe i svoje interese, koje brinu samo za svoje Jastvo, i čije Ja je uvijek u centru njihove pažnje i djelovanja. U kolokvijalnom govoru postoji zanimljiv izraz IMT (Ima li mene tu?) koji pobliže opisuje težnju osobe da se brine samo o svojim interesima. Altruistima je pomoć drugima i briga za druge u prvome planu. Oni potiskuju svoje interese, potrebe i htijenja i potpuno se posvećuju brizi za druge. I jedno i drugo su krajnosti, s tim što je altruizam, naravno pozitivna osobina (Jusić-Sofić M).

Koliko bi svijet samo bolje izgledao kad bi svatko bio altruističan, kad bi svjesno, namjerno tuđe interese stavljali prije svojih vlastitih? –Ljudi bi se osjećali bolje. To potvrđuje jedna psihološka studija koja je bila provedena u Sjedinjenim Državama. 1 700 ispitanika je izvijestilo da im je pomaganje drugima dalo osjećaj mira i ublažilo stresom uvjetovane poremećaje, kao što je glavobolja i gubitak glasa. U izvještaju se zaključuje: ”Izgleda da je briga za dobrobit drugih isto tako dio ljudske prirode kao i briga za vlastitu dobrobit.“ Možemo sa sigurnošću konstatirati da nisu svi ljudi altruistični, no oni koji jesu– uljepšavaju život ljudima u okolini. Možda neki svoje dobre postupke čine samo da bi dobili nagradu ili priznanje od drugih, no treba upamtiti da to nije altruizam. Umjesto traženja mana u drugima i preispitivanja njihovih motiva, bolje je fokusirati se na motive ljudi za koje znamo da su ispravni te jednostavno uživati u društvu takvih. Mnogi svoju altruističnost pokazuju nesebičnim davanjem i to u jednostavnim svakodnevnim situacijama.

Svi se možemo učiti altruizmu, uljepšajmo život sebi i drugima!

 

 LITERATURA:

1.Klaić B. (1985.) Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, Zagreb

2.Jusić-Sofić M. Altruizam i/ili egoizam – kako naći zlatnu sredinu? Odgoj. Com, preuzeto 28. Prosinca 2011. Sa: http://www.odgoj.com/index.php?option=com_content&view=article&id=172:altruizam-iili-egoizam-kako-nai-zlatnu-sredinu-

3.Vasta (2005.) Dječja psihologija, Jastrebarsko, Naklada Slap

4.Mirjana K. (2007.) Pojmovnik civilnog društva: altruizma u: Civilno društvo, 13-14

Piše: Tania Mulc

Jedinu pravu sigurnost u današnjem svijetu čovjeku mogu pružiti znanje, iskustvo i sposobnost.” (Henry Ford)

Davno je ovo izrekao Henry Ford, no mogu li se njegove riječi primijeniti i u današnje vrijeme? U današnjem društvu, a vjerujem da će se mnogi složiti, nažalost znanje više i ne znači blagostanje. Tržište rada je danas preplavljeno, a pitanje koje si svi možemo, a u jednom trenutku ćemo i morat postavit je: Osigurava li visokoobrazovanima diploma radnu osposobljenost? Diploma pokazuje dali smo u mogućnosti savladati neke izazove na višoj razini, odnosno jesmo li sposobni logično razmišljati i kritički rasuđivati. No dvojbeno je da li naše obrazovanje to pruža? Činjenica je da oni koji su tek diplomirali nisu dovoljno spremni za posao. Po mojemu mišljenju, trebalo bi veliki naglasak stavljati na praksu. Praksa bi trebala služiti za stjecanje iskustva, odnosno pripremu za tržište rada. Diploma stečena u obrazovanju, iako obrazovanje spada u bitnu odrednicu zaposlivosti, nije jamstvo da će se osoba sigurno i zaposliti.

Poslodavci traže više od dobrog formalnog obrazovanja te prilagođavaju svoje zahtjeve u odnosu na promjene tržišnih uvjeta, dok mladi naglašavaju neprimjerenu reakciju države, ali i društva, na pojavu masovne i dugoročne nezaposlenosti. Stoga, možemo reći kako je razumljiva frustracija i apatija mladih te njihova procjena radnih perspektiva kao izrazito negativnih.Iz tog je razloga potrebno dati mladim ljudima priliku i šansu da djeluju, da se dokažu, a obzirom na to da im je broj prilika ograničen, potrebno je također da ulažu u sebe kako bi se istaknuli i postali konkurentni. Dakle, bolje sutra postoji, a mladima ostaje da uče, ulažu u sebe i vjeruju da će ipak mrak neznanja i nepovoljnih uvjeta  nestati te da će im društvu upaliti svjetlo.

 

obrazovanje s

Simulacija [1] je trenutni obrazac današnjeg stupnja simulakra, njime upravlja kod, a karakterizira ga posvemašnji gubitak referentnosti svih stvari, svojevrsna hiperrealnost, ili tako barem kaže Baudrillard. Moglo bi se reći da animirani filmovi zauzimaju marginalnu ulogu unutar ovoga sveopćeg simulakra. Nesumnjivo da im raste popularnost, posebno sa razvojem digitalne animacije, no često ih se smješta na granicu anonimnosti te ih se označava kao trivijalne i zabavne pretežito namjenjene mlađim uzrastima. S druge strane oni su temeljni element u tom istom simulakru, predstavljaju svojevrsni paradigmatski primjer njegove realizacije - stvarniji su od stvarnosti, ili možda bolje reći lažniji od lažnoga jer je i sama stvarnost kao takva strukturirana kao fikcija. Dakle, više ne govorimo o stvarnim osobama i stvarima, već o kodovima koji se mogu arbitrarno vezivati uz gotovo bilokoga/što, te se izvode kroz simboličku komunikaciju - poput ovog malog robota sastavljenog od otpada:

[Link] Origins (HD) Awesome Animated Film is feat.in Sketchozine.com Vol1+8 By Robert Showalter Origins

Općenito govoreći slika kao takva gubi referentnost – jer kao simulakrum slika prethodi stvarnosti u mjeri u kojoj obrće logički, uzročni slijed stvarnoga i njegove reprodukcije.[2] Tako na primjer glavni lik iz animiranog filma Puss in Boots – Puss postaje stvarna osoba, glas mu posuđuje poznati hollywoodski glumac Antonio Banderas, koji mu u određenoj mjeri daje karakterno zaleđe, no on sam nije A. Banderas, prije je obrnuti slučaj, da je on samo posrednik oživotvorenja lika Puss. On, kao i ostali likovi iz filma imaju vlastiti ˝život˝ izvan samog narativa filma, pa tako primjerice imaju vlastiti profil na Facebooku gdje se pojavljuje fotografija Puss-a kostimiranog za Halloween :

Puss trick or treat

Odnosno, animirani filmovi su dio simulakruma treće vrste koji na određeni način dokida zbilju kao takvu, tj. upućuje na prazninu odnosno nijekanje iste. Zbilja kakvu poznajemo konstruirana je od slika, reprezentacija, varki. Jer između slike i zbilje postoji sličnost, ne istovjetnost. A ono što se događa u simulakrumu jest da ne razlikujemo sliku i zbilju, već ih poistovjećujemo ili zamjenjujemo. Animirani film se ovdje zapravo uspostavlja kao jedan od prostornih narativa[3] , poput primjerice kompjutorske igre, sa visoko razvijenom mogućnošću prikaza imaginacijskih slika, jer nema fizičkih ograničenja u proizvodnji prikaza, osim naravno tehničkih. Kao primjer može nam poslužiti plesna scena iz animiranog filma Puss in Boots (2011.) koja oživotvoruje upravo ideju neograničenosti prikaza pogotovo u fizičkom smislu:

[Link] Puss In Boots Dance Fight 

U tom smislu animirani film predstavlja svojevrsni oživljeni narativ kroz (re) produkciju slika. Pitanje koje se ovdje postavlja jest na koji način oživljujemo narativ? Ovdje se trebamo okrenuti tekstu[4] i njegovom značenju,koje je imaginacijsko u svom karakteru.[5] Možemo reći da ˝tekst predstavlja određeni uzorak, strukturirani opis koji navodi imaginaciju čitatelja, te se značenje teksta u biti uspostavlja kao slika.[6] Budući da je značenje imaginacijsko u karakteru, potreban je i drugačiji odnos između teksta i čitatelja, ne kao podjela između subjekta i objekta, u kojem se značenje uspostavlja kao objekt koji treba definirati, već kao efekt koji treba doživjeti.[7] Što to znači za nas kao subjekte? S jedne strane znači da se uspostavljamo kao subjekti relacijski u odnosu na ono što percipiramo ili doživljavamo – odnosno da smo istovremeno i subjekt i objekt u svom svijetu; sa druge strane  da samim svojim doživljavanjem ne otkrivamo, već kreiramo značenje. To čini i jedan od temeljnih problema percepcije, utoliko što je paradoksalna, jer je percipirani objekt paradoksalan budući da postoji utoliko koliko ga je netko u stanju percipirati.[8] Što ne znači da objekt ne postoji ako ga netko ne percipira, već objekt postoji za nas ukoliko smo ga mi u stanju percipirati, čija je percepcija uvjetovana našim tijelom, našim mentalnim konstruktima (primjerice jezikom), našom okolinom i sl.

Putem stvaranja slika zapravo stvaramo simbolizaciju svoje vizualne svijesti, svojevrsnu projekciju kreacija vlastitog uma pomoću kojih oživljujemo narativ. Pa tako tekst možemo promatrati kao proces stvaranja slike – u slučaju pisanog teksta mentalne slike manifestirane u pisanom diskurzu, a animirani film kao projekciju te (mentalne) slike u vidljivi objekt,  kao svojevrsni izraz imaginacije u oživljenom narativu. Kao što i sama riječ animirano upućuje: lat.animātiō znači ˝čin davanja života˝; od animō (davati život) + -ātiō (čin). U određenom smislu ova etimologija se zapravo odnosi na animaciju same slike, ali mogli bismo otići korak unatrag te krenuti od narativa kao početne točke. Odnosno, drugim riječima, tekst imaginiramo i time stvaramo određenu mentalnu sliku, dok nam animirani film nudi proizvedenu sliku, netko drugi ju proizvodi za nas; ili možda bolje reći jednu od beskonačno mnogo partikularnih slika.

Kada osvjestimo da je je svaka slika partikularna, te da vid daje jednu od mogućih perspektiva, a ne objektivan ili ˝čist pogled˝, tada se možemo odmaknuti onkraj pozitivističke zbirke pravila koja ozakonjuje reprezentacije ˝vidljivoga˝, koja u sušini daje direktive ka upotrebi ˝parcijalnog vida˝.[9] Odnosno, utoliko što je svaka slika partikularna ona može biti mjesto slobode imaginacije i kreativnosti u istoj mjeri kao što može biti mjesto ideološke manipulacije, ili da budem umjereno optimistična, može biti mjesto na kojem je moguće ponuditi alternativnu ideologiju. Od tuda osobni i kulturološki interes za animirane filmove koji predstavljaju svojevrsni otvoreni prostor za kreiranje i igru sa slikama. Zapravo on čini  prostor dvostruke partikularnosti – onoga koji stvara sliku i onoga tko ju ˝čita˝. To čitanje je u određenoj mjeri zatvoreno i određeno samim narativom, ali nikada u potpunosti. A ono što čini animirane filmove specifičnima jest to što trenutno za njihovu proizvodnju postoji najmanje fizičkih i tehničkih ograničenja, za razliku od filmova općenito. No razvoj digitalne animacije sve više smanjuje taj jaz, tako da bi uskoro svi filmovi mogli postati animirani (gotovo) u potpunosti

Jedan od primjera animiranog filma u kojem možemo primjetiti vrlo visoku razinu kreativnosti, kako u sadržajnom tako i u tehničkom smislu, jest dugometražni film Despicable me(2010.). On je svojevrsno oprizorenje upravo ovog otvorenog prostora kreativnosti i igre slikama, jer se uz sam film razvio čitav niz uprizorenja – mini filmova, koji nastavljaju i dalje oživotvoruju njegov narativ, te daju poticaj ka daljnoj kreativnosti i razvoju partikularnih slika. Kao primjer nam može poslužiti jedan od mini filmova:

[Link]  Despicable Me - Mini-Movie 'Banana' Preview

...no uostalom, bolje da ne duljim već se uvjerite (ili ne), sami ;)

 
 
 
 


[1] Baudrillard u svojoj klasifikaciji razlikuje tri vrste simulakra, koji su se izmjenili od renesanse do danas: krivotvorina – koja je bila prevladavajući obrazac u ˝klasičnom˝razdoblju, od renesanse do industrijske revolucije; proizvodnja – obrazac koji prevladava u industrijskoj revoluciji; te simulacija kao obrazac današnjeg stupnja; Jean Baudrillard, Simulacija i zbilja, Jesenski i Turk,  Zagreb, 2001., str. 69

[2] Jean Baudrillard, Simulacija i zbilja, Jesenski i Turk,  Zagreb, 2001., str. 155

[3] Narativ koji se konstruira kroz prostor, koji se očituje u dizajnu samog prostora igre ili gledanja, te koji se ispoljava u samoj mogućnosti interakcije s istim

[4] Izraz tekst ovdje se odnosi na tekst u njegovom širem značenju, kao skup znakova, odnosno kao vrsta simboličke metafore

[5] Wolfgang Iser, The act of reading, a theory of aesthetic response, London, Routledge&Kegan Paul 1978., str.7

[6] Wolfgang Iser, The act of reading, a theory of aesthetic response, London, Routledge&Kegan Paul 1978., str.7

[7] Wolfgang Iser, The act of reading, a theory of aesthetic response, London, Routledge&Kegan Paul 1978., str.8.

[8] Chris Jenks, ˝Središnja uloga oka u Zapadnoj kulturi: Uvod˝, u Chris Jenks, Vizualna kultura, Naklada Jesenski i Turk: Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 2002., str.12

[9] Chris Jenks, ˝Središnja uloga oka u Zapadnoj kulturi: Uvod˝, u Chris Jenks, Vizualna kultura, Naklada Jesenski i Turk: Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 2002., str.18

 

Piše: Jelena Kukić

 

Samopoštovanje je sve češće tema razgovora i rasprava stručnjaka različitih profila. Najviše se spominje kako je visoko samopoštovanje poželjno za optimalno funkcioniranje pojedinca u društvu i tu su u pravu. No rijetki su oni koji spominju samopoštovanje kao višedimenzionalni konstrukt. To je osobito važno u kontekstu školskog obrazovanja, gdje postoji jedna potpuno različita odrednica samopoimanja- školski pojam o sebi. Dakle, možemo uočiti razliku između općeg samopoštovanja (općenito opažanje vlastitih vrijednosti) te školskog pojma o sebi (opažanje školskih sposobnosti).

Negativne ocjene su pak čest problem mnogih učenika u školama. Svaki se učenik sa negativnom ocjenom nosi na određeni način: nekima će biti poticaj da uče više i isprave ocjenu, dok će kod nekih izazvati veliki stres koji će kasnije rezultirati negativnim ponašanjima. Kako onda pomoći učeniku da smanji nepoželjan utjecaj negativnih ocjena? Prije svega, važno je čemu učenici pripisuju lošu ocjenu; nedostatku vlastitih sposobnosti ili nedovoljnom ulaganju truda. Poželjno je da učenici svoj neuspjeh pripisuju nedovoljnom trudu, jer će na taj način imati motivaciju za daljnje učenje. Ukoliko se neuspjeh pripisuje nedostatku sposobnosti tada će motivacija za daljnje učenje biti vrlo niska.

Kako je samopoštovanje povezano sa uspjehom u školi, postavlja se pitanje na koji je način povezano? Prema studijama, visoki školski pojam o sebi bolji je prediktor uspjeha od općeg samopoštovanja. Djeca, ali i odrasli postupat će i družiti se s osobama koje pozitivno djeluju na njihovo opće samopoštovanje. Najvjerojatnije je da će učenici koji imaju loš uspjeh u školi, školski aspekt manje vrednovati kako bi zaštitili svoje opće samopoštovanje, a više će vrednovati ostale životne aspekte poput socijalnih odnosa. Tako učenici koji imaju loš uspjeh u školi (i loš školski pojam o sebi), ne moraju nužno imati loše opće samopoštovanje, jer će se fokusirati na druge aspekte života dok će školske obaveze smatrati manje vrijednima.

Često zaboravljamo da je škola odgojno - obrazovna ustanova što znači da joj primarna funkcija nije samo obrazovanje učenika, već i njihov odgoj. Nažalost odgojni aspekt se često zanemaruje, tvrdeći da odgoj djece pripada samo roditeljima. Djeca velik dio svoj vremena dnevno provode u školi i školska okolina ima utjecaj na njihovo samopoštovanje. Može se reći da bi bilo neodgovorno od učitelja da smatraju kako oni ne mogu ili ne moraju činiti postupke koji bi djetetovo samopoštovanje povisili. Činjenica je da je visoko samopoštovanje potrebno za zdravo i uravnoteženo funkcioniranje osobe. Učitelji i svi stručni suradnici u školi trebali bi preuzeti i dio te odgovornosti te postupati sa učenicima odgovorno. Ne dopustiti da zbog loše procjene ili predrasude učitelja, učenik bude povrijeđen i da se time loše utječe na njegovo samopoštovanje ili uspjeh u školi.

Samopoštovanje pojedinca ne smije se shvaćati previše olako, ipak je u pitanju dobrobit i sreća druge osobe na što i sami možemo utjecati da toga i nismo svjesni.

LITERATURA:

1. Baumeister R.F., Campbell J.D., Krueger J.I., Vohs K.D. (2003). Does high self-esteem cause better performance, interpersonal success, happiness or healthier lifestyles? Psychological science in the public interest; 4, 1, 1-44.

2. Brdar I, Rijavec M. (1998). Što učiniti kad dijete dobije lošu ocjenu? IEP, Zagreb.

3. Lacković – Grgin K. (1994). Samopoimanje mladih. Naklada Slap, Jastrebarsko

4. Pullmann H., Allik J., (2008). Relations of academic and general self-esteem to school achievement. Personality and Individual Differences, 45, 559-564.

Članovi i članice Sindikata "Akademska solidarnost", kolegice i kolege,

prosljeđujemo proglas Sindikata visokog obrazovanja i znanosti "Akademska solidarnost" povodom "Obrasca za dostavu podataka u svrhu višegodisnjeg institucijskog financiranja znanstvene djelatnosti - Područje: društvenih i humanističkih znanosti", koji je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta uputilo akademskim institucijama s rokom povrata do 28. siječnja 2013. Nas proglas sadrži analizu i kritiku navedenog dokumenta u širem kontekstu, te smjernice za djelovanje. Smatramo neupitnim da treba brzo i odlučno reagirati.

Ukratko, radi se o obrascu oblikovanom prema kriterijima koji su protivni važećim propisima i praksama rada u humanističkim i društvenim znanostima u Hrvatskoj, kao i samoj biti humanističkih i društvenih znanosti - ukoliko tom biti smatramo kritičku refleksiju o društvu i kulturi. Štoviše, odabrani su kriteriji toliko neprimjereni da ih moramo smatrati simptomom ili posvemašnje nezainteresiranosti za bit i svrhu humanističkih i drustvenih znanosti, ili elementom promisljene strategije ogranicavanja te biti – suzbijanja kritičke refleksije o društvu i kulturi.

U proglasu koji saljemo ističemo i analiziramo najdramatičnije neprimjerenosti "Obrasca" te predlažemo sljedećih šest točaka djelovanja:

1. Odlučno odbiti ovakvo nasumiČno, ishitreno, netransparentno i neobrazloŽeno kvantificiranje znanstvene djelatnosti, upozoravajući na ozbiljne posljedice po znanost kao javno dobro.

2. O ovakvim kolonijalnim kriterijima vrednovanja znanosti povesti javnu raspravu, uz sudjelovanje kreatora politike MZOS-a koji su odgovorni za kriterije i "pondere" Obrasca; detaljno preispitati i obrazložiti zašto domaća znanstvena izdanja i nakladnici zavređjuju, ili ne zavređjuju, jednak tretman kao i "međunarodni"; detaljno preispitati i obrazložiti treba li kategorizirati i uvažavati sve oblike znanstvenog publiciranja.

3. U javnoj raspravi jasno definirati "pravila igre" u znanstvenoj djelatnosti za naredno, a ne za prošlo razdoblje, uz trijeznu procjenu prednosti i mana bibliometrije i scijentometrije u svakom pojedinom području znanosti; osigurati da pravila igre konačno formuliraju znanstvenici koji razumiju humanističke i društvene tradicije hrvatske znanosti.

4. Ukoliko akademska zajednica zaključi da je potrebna veća prisutnost humanističkih i društvenih znanstvenika na međunarodnoj znanstvenoj sceni, osigurati fondove koji će takvu prisutnost podupirati; jednako tako, ukoliko zajednica zaključi da je pozeljna i potrebna javnost recenzija znanstvenih djela, osigurati javnu dostupnost tih recenzija.

5. Kao znak dobre volje i otvorenosti za dijalog, umjesto traženih podataka o znanstvenoj djelatnosti dostaviti podatke prema vazećem Pravilniku o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja Nacionalnog vijeća za znanost i prema podacima hrvatske bibliografske baze CROSBI (Hrvatska znanstvena bibliografija).

6. Iskazati nezadovoljstvo radom službe MZOS-a zadužene za prikupljanje podataka za višegodisnje institucijsko financiranje znanstvene djelatnosti; kao iskaz nezadovoljstva predlazemo individualna i skupna protestna pisma ministru znanosti, obrazovanja i sporta u Vladi RH, doc. dr. sc. Zeljku Jovanovicu, pri cemu će svako pismo obrazložiti zasto je sve ovakav način prikupljanja podataka neprimjeren.

Molimo vas da s ovim proglasom upoznate što širi krug svojih kolegica i kolega, te institucije u kojima radite, kao i da potaknete akciju u skladu s ovim smjernicama.

Solidarno,

Sindikat visokog obrazovanja i znanosti "Akademska solidarnost"

www.akadsolid.hr

Piše: Tania Mulc

 

Afrika je često nazivana i Kolijevkom čovječanstva – tijekom svoje povijesti često je bila „trgana“ između različitih osvajača i njihovih kultura. Upravo „ zahvaljujući“ takvoj teškoj povijesti Afrika je zauzvrat dobila bogatstvo različitih kulturnih i religijskih običaja. Kod Afrikanaca duhovnost je veoma važna i gotovo svi aspekti života su prožeti duhovnošću. Također, za njih svaka duhovna povezanost je individualna i posebna na svoj način, a razlog tomu je posebnost i individualnost svake osobe. Danas je Afrika najvećim dijelom kršćanska i islamistička zemlja. Ove religije nisu autohtone već su donesene na Afričko tlo zahvaljujući različitim narodima koji su kolonizirali Afriku tijekom povijesti. No osim ovim dvjema religijama Afrika je dom mnogim "tradicionalnim" religijama. Kako su svi segmenti života u Africi pod utjecajem religije, tako ni obrazovanje nije „pošteđeno“ tog utjecaja. 

Islam je već u 7. stoljeću bio prisutan na afričkom kontinentu, a raširili su ga tadašnji arapski trgovci- misionari. Islam je monoteistička religija, a u srcu vjerovanja je Alah. Temelje islamskog učenja proizlazi iz Kur`ana. Kako bi se širio Islam i pružalo obrazovanje, muslimani su diljem Afrike počeli osnivati svoje škole- Maktab i Madrassa škole. Maktab škole još se nazivaju Kuran` škole gdje se djeca uči pisati i čitati, ali samo tekstove iz Kura`ana. Madrassa škole djeci pružaju malo šire znanje. Također, učenje Kur`ana ovdje je jedan od obaveznih „predmeta“ kao i učenje arapskoga jezika. Ove škole nemaju zajedničke kurikulume koji predviđaju zajedničke predmete, već svaka škola ima drugačije predmete. Iako Islam naglašava pravo i važnost obrazovanja, pristup obrazovanju ženama je uskraćen. Danas uz muslimane u Africi ima preko 360 milijuna kršćana. Misionari su ovdje imali glavnu ulogu.. U početku su poučavali ljude kroz svoje jednostavne posjete plemenima, a danas se osnivaju različite kršćanske škole. Ovim načinom obrazovanja doprinijelo se i položaju žena (Watkins, Hanna, 1943).

Uz Islam i Kršćanstvo u mnogim dijelovima Afrike prakticiraju se Tradicionalne religije. Najpoznatija tradicionalna religija je Voodoo, a uz nju i 4 važna kulta: kult umrlih, kut zemlje, kult natprirodnih moći i kult predaka. Dio Tradicionalnih religija su i različiti rituali. Ritualima odrastanja djeca postaju odrasli i ravnopravni član zajednice. Najpoznatiji takav ritual je obrezivanje muškaraca i žena (Igwe, 2012). Žensko obrezivanje u mnogim dijelovima Afrike zakonom zabranjeno, no ono se i dalje provodi. Tradicionalna religija osim duhovne vrijednosti ima i onu obrazovnu, jer mladež upravo kroz religiju uči o vrijednostima koji su „oblikuju“ uzornog člana zajednice (Chinwe, 2002). No kao i Islam većina tradicionalnih religija temeljene su na spolnoj nejednakosti. U školama religija je također veoma važna. Zakonom je određeno pravo na ispovijedanje bilo koje religije, a obilježja religije su dopuštena u školama. U nekim školama obrazovanje se provodi ovisno o religiji kojoj učenici pripadaju, te se tako dijele u grupe. Osim toga učenicima je dostupno i obrazovanje o religijama.

Slika1

 

LITERTURA:

1. Igwe, Leo (2012) Women’s Rights in Traditional African Practices and Islam. Preuzeto sa http://ieet.org/index.php/IEET/more/igew20120203

 

2. http://www.islamandafrica.com/about_islam.html

3. http://www.africanholocaust.net/news_ah/vodoo.htm

4. Watkins, Mark Hanna (1943) The School in the Bush U:The American Journal of

Sociology. 1 (6); 666-675. preuzeto sa http://afraf.oxfordjournals.org/

5. Igwe, Leo (2012) Women’s Rights in Traditional African Practices and Islam. Preuzeto sa http://ieet.org/index.php/IEET/more/igew20120203

6. Chinwe D. (2002) The “Rite of Passage” Celebration or “Coming of Age” in Igbo land (Nigeria). Preuzeto sa http://culture.chiamaka.com/riteofpassage.html.

7. Two types of religion related education U: Religion and education 5 (13); 6-8.      Preuzeto sa http://www.erp.org.za

Nedavno sam provela dva dana u centru Zagreba, gdje sam svratila do najpoznatije zagrebačke slastičarnice "Vincek". Na samom početku Ilice nalazi se njihova glavna slastičarnica, u kojoj ako želite pojesti kolač sjedeći, morate biti brzi i spretni, kako biste ulovili mjesto. Redovito dupke puna, slastičarna Vincek ima još nekoliko podružnica u centru, koje svojim mušterijama pružaju razne slastice, od klasika do modernih kolačića i keksa, te uvijek popularan sladoled. Moram reći da sam u ta dva dana provedena u Zagrebu pojela 4 komada kolača.

            A onda sam se vratila u Rijeku. Nedavno se u Rijeci otvorila i isto tako brzo zatvorila odlična slastičarna u Starom gradu, "Mon Caffe", koja će nastaviti služiti svoje slastice u sklopu restorana u Tower centru.

            Izgleda da centar grada nije dovoljno atraktivna lokacija? Kako je moguće da se slastičarna vrhunske kvalitete kolača po mizernim cijenama zatvori, a jedan Dolce Bolero nastavlja raditi? Kako je moguće da Riječani daju prednost skupljim kolačima napravljenim od umjetnih prašaka i šlaga iz vrećice, pred ukusnim komadima od kokosa, naranče, kave, čokolade, i tako dalje...

            Teško mi je prihvatiti ovu nekulturu izlaska na kolače u grad, no kad bolje razmislim, nije to ništa čudno. Shvaćam kako je Rijeka izgubila svoje slatke običaje od kada je Continental počeo raditi nejestive kolače. Shvaćam kako su ljudi izgubili povjerenje u slastičarne, a izgubila sam i ja. Osim Rijeke, mi seoski ljudi iz okolice grada odlazili smo i na Čavle, gdje još uvijek ponosno stoji Čavjanka, pekarna koja opskrbljuje cijeli Grobnik i šire. No Čavjanka je dobila i svoju konkurenciju, gotovo preko puta ceste, Lišćevicu, koja je nudila iste stvari po manjoj cijeni. No izgleda da je Lišćevica zaboravila napuniti orehnjače, i posegla za umjetnim šlagom, stoga su mnogi izgubili povjerenje u taj pogon, iako se i dan danas drži.

            Shvaćam kako Rijeka nema navike odlaska niti u restorane. U Zagrebu je bilo nemoguće pronaći prazan stol za vrijeme ručka, dok u Rijeci svaki restoran ima svoju "maskotu", onog jednog lokalnog pijanca kojem se ne da dalje prošetati nego što mora, pa eto cuga u restoranu. Odlični restorani propadaju, a ipak, ljudi jedu. Zašto je uvijek najveća gužva ispred McDonaldsa? Kako to da riječani izabiru fast food pored Gric i Guca, Meksičkog restorana, Spagha i sličnih? Zar nam je zbilja takva kriza? Kako to da su u jednom od šoping centara u Zagrebu, između resotrana tipa menze i KFC koji je odmah pored, uredno svi do jedne mušterije odabrali menzu? KFC je zjapio prazan. Iako je i skuplja bila menza, čak i oni siromašniji koji su došli na toplo pojesti nešto, izabrali su restoran, a ne fast food.

            Shvaćam kako sam vrlo razočarana Rijekom i njenim izborima prehrane. Iako klasični kolači nisu zdrava opcija, jednom tjedno se barem treba počastiti nečim slatkim i finim i kvalitetnim. Ako zbog ničega, barem jer smo preživjeli još jedan dan u zemlji u kojoj je teško započeti svoj obrt, raditi pošteno i zarađivati za život.

            Sanjam o slastičarni. Sanjam o maloj slastičarni sa velikom kuhinjom, iz koje će izlaziti slastice, one nezdrave za sve sladokusce, i one zdrave, prilagođene svima onima koji svoju hranu pomno biraju. Zašto bi zdravi kolači bili znanstvena fantastika u gradu Rijeci? Zašto je hrana nepoznanica u našem gradu? Zašto je tako teško prepoznati nečiji trud i ideju, iz poštovanja prema tome kušati i preporučiti dalje restoran, slastičarnu ili kafić?

            Možda je vrijeme da stežemo remen onima koji nam ne nude što nam treba, možda je vrijeme da naučimo uživati u malim stvarima koje imamo u krugu vlastitoga grada, a možda je i vrijeme da zasučemo rukave i shvatimo koliko je zabavno i ispunjavajuće napraviti umjetničko djelo vlastitim rukama? Uzmite vremena i zasladite si život!

Daj knjižnici kunu

 

 

Scena 1.

- Dobar dan...evo samo ovo vraćam...Hvala i doviđenja...

- Dobar dan, joj čekajte malo, ...jučer ste pustili ovdje kunu, za zakasninu, ali zaboravili smo vam dati račun, pa znate da morate u pošti uplatiti, evo vam i kuna natrag.

-??? Bome smo zaboravili ...

 Spremim taj papirić xy formata, polu-ispisan rukom polu- isprintan, u džep, progutam tu glupost koliko sam mogla jer mi se u glavi odmah okrenula računica, aha jedna kuna, u pošti pet kuna provizija, ima li gdje drugdje manje...nisu normalni...i sl...aha kao nisu oni krivi... Nešto od toga progrunfam na glas...

- Ah nije to naša odluka nego odluka profesora Đurovića, ne paše ni nama...

Ha, mislim si ja, pa kako odluka jednog čovjeka, odakle sad to, kakva monarhija ... .al super, barem je konkretno prebacila lopticu.

 

Upali mi se lampica kako bih ipak mogla uzeti koju knjigu iz knjižnice, sjedam za komp, vraćam se pultu, predajem papirić s ispisanom litanijom autor, djela, signatura...

I vraća se simpatična mlada djelatnica s obje knjige...

- Ova može samo do sutra...

- Ok, ova do sutra me onda ne zanima.

- Ova može na duže, ali samo nakon što platite taj račun.

- Ma šta da...

- Ovu vam možemo sačuvati do sutra kada platite taj račun...

- Ne, ne trebati mi sačuvati, ići ću u sveučilišnu...

Tamo se ne boje imati posla s novcem, mislim si u sebi i okrenem se ljuto, a ipak uputih s vrata cvrkutavi „Doviđenja“, nakon što je djelatnica meni prva, da ne osjeća ljutnju u zraku valjda, uputila cvrkutavi i topli (ali zaista) „Doviđenja“.

 

Scena 2.

- Profesore Đurović, oprostite, mislila sam da Vas nema, mrak je u uredu iza vrata.

-O, kod mene je uvijek mrak.

Štedljiv neki čovjek, finim primjerom pokazuje odnos prema resursima budući se time i bavi na faksu. (Dekan inače ne pali grijanje u svom uredu, a zašto mi a ni čistačice ne gasimo kompove u računalnim učionicama, tko zna, možda kuna ?)  Odem van, unutra je bila stranka, i odlučih svratiti sutradan, da si dam još malo vremena kako bih smirila strasti.

 

Scena 3.

- O profesorice, dugo vas nisam vidjela.

I tako smo ona i ja ćakulale putem s faksa, o čemu ako ne o knjižnici.

- Čula sam da ih je netko opljačkao pa da im je zato lakše da nemaju više posla s novcem...

- Ja ne znam stvarno koji je razlog, jako me zanima, i zanima me zašto ona cura na pultu mora svima spominjati poštu za uplatiti tu silnu kaznu, kada je provizija pet kuna, zašto im ne kaže, Brod banka- minimalne provizije ili Raiffaisen banka studentski fleksi račun bez provizije. Pa i Internet bankarstvo isprinta uplatnicu...Zbog blizine valjda, a lijenost u studentima pristane na to, haha (ali tragikomični haha)...

Mislim si ja u sebi dalje, pa zašto svi koji rade na faksu brane metode stigle s faksa, ma makar bili i profesori s nedisipliniranih (izraz jedne druge profesorice zabilježen u skriptama) studija kao što je to studij kulturologije.

 

Scena 4.

-Mama, daj da ti pokažem nešto zanimljivo, jedan zanimljiv račun...

-To ti je tako danas, kada je sve spojeno kompjuterima, mi smo nekad u Jugobanci imali dogovoreno da možemo ne upisivati račune oko današnjih 50 lipa, do pet kuna...

- Ali zašto...da se sad ne ponavljam oko mojih tisuću zašto, uputila me mati da odem Udruzi za zaštitu potrošača, da pišem pismo na Radio Rijeku.

Složile smo se oko toga da je ta procedura oko kune apsurdna, i da možemo očekivati ubrzo da ćemo kruh ili jabuke na placi nakon kupnje plaćati u banci, a onda ih preuzeti kada im pokažemo uplatnicu. Konačno, ali stvarno konačno smo se nas dvije oko neke problematike složile. Još mi se stvorila inspiracija - kako je novčana kazna samo jedan model za zakasninu, zašto ne dobrovoljni rad (u tom slučaju ne baš dobrovoljni, nego disciplinski) za nadoknadu štete...ako je dio problema i u tome što imaju posla s lovom, a to baš i nije u opisu posla knjižničarke. Ha, kao što u opisu posla profesora nije da naplaćuje ECTS-e, nego isto pošte i banke, i administratori...A najbolje da svi trgovci prebace lopticu s blagajnom nekom trećem.

E, to je već za mamu bilo previše, jer kakve koristi od promišljanja u ovom društvu, samo se opterećujem stresom s tim idealizmom i bunjenjem. Takva je bila i ona kad je bila mlada, ali nije imala vremena za prave akcije, tegleći kruh i jabuke i ostalo doma iz grada nakon posla,  pa se samo nervirala.

-Bla, bla, pa ako nitko nikad ne bi ništa glasno promišljao, svi bi bili tristo puta jači Borg negoli su sada...

 

Scena 5.

- Ajme, pop...t ću ! Moram platit kunu zakasnine jer mi jučer nije dala preko telefona da ju produžim, dok je knjiga bila u roku, a stanujem 5o kilometara odavdje ! No ne može tako, moram doći osobno s knjigom. I sad idem vidjet gore šta će biti...

-         'Ko bi rek'o, opet kuna...

Nakon par sati, pitam kolegicu ima li šta nova oko knjižnice;

-         O, pa dobila sam onaj račun na jednu kunu ! I sad moram jurit platit' jer ne mogu posudit ništa novo ! Da, i srela sam jednu drugu knjižničarku koja mi je rekla kako bi bilo drukčije da sam nju dobila na telefon jučer, da bi mi ona produžila preko telefona.

-        Kakvi kriteriji...mislim si ja, pa da, za one koji žive dalje preko određenog broja kilometara, ili su bolesni, ili štajaznam, mogli bi postojati iznimni kriteriji.

-         A kad sam došla na Odsjek izvikala sam se oko toga, i profesorica P. I profesorica C. i tajnica su se složile da ta tema ode na Vijeće.

-  O, pa moram onda biti prisutna na tom Vijeću- veselo ću ja, jer eto, Odsjek brine.

 

Scena 6.

Dobar dan...profesore, možemo li danas porazgovarati o onome radi čega sam Vas jučer tražila, pa o načinu plaćanja kazni u knjižnici je riječ. Pisala bih nešto o tome... Vi ste navodno glavni i odgovorni za tu odluku, mada meni to nevjerojatno zvuči...

- Nisam baš ja sam, Uprava fakulteta je donjela odluku, iz razloga što su studenti užasno dugo ne vraćali knjige i ogromne cifre su se gomilale, a to je naprosto zakonski nedopustivo.

-Znači, kršio se Zakon do ovoga... Dobro, ali je li 1000 kuna kazne ili 200 u istom rangu sa jednom kunom ili pet kuna?

-O tome Vam više Studentski zbor zna, upravo rade na rješavanju da studenti mogu platiti u knjižnici manje kazne.

- Znate, u eri u kojoj studenti čitaju skripte više nego knjige ovakve metode mogu ih odbiti da uopće posuđuju knjige, ili bar ići u prilog skriptarenju.

-Hm, moguće...ali već imamo dobre rezulatate. Pokazalo se da je kašnjenje u opadanju. A ovako, knjižničarke mogu obavljati ono što i jest njihov posao.

Da, mislim si ja...ekskluziva na fakultetui u školama, jer tu nema upisnine (još;-))

 

Scena 7.

Kao u bajci, preko sedam scena, brda i mora i dolina, a bome i otoka pa i zračne linije, preko Vežice, Vojaka, Trsata i Krka, ova tema se rasprela, hoće li još i osmi kat Filozofskih tornjića zahuktati, vidjet ćemo. Hoće li knjiga i njeni korisnici doživjeti sretni obrat i ostati u njemu do kraja života...Nekad smo mogli do kraja školske godine platiti zakasninu, a u međuvremenu posuđivati, hoće li se i tu uspostaviti kriterij (kao povoljna ljestvica) od nekih 5 do 10 kuna ? Knjižnica bez novaca sigurna je od lopova. Jer kome pada napamet da krade knjige ??? Uz tolike kamere ? Pa da ostane zabilježen kao ridikul i ljubitelj knjiga !?

_______________________________

I p.s. svoj račun sam zagubila, bome im zadajem posla zarad kune, neka mi samo ne naplate print novog računa, nek mi molim lijepo, oproste, hvala unaprijed ;-)

Zlatko Dizdarević - koji za sebe kaže da je čitav život bio novinar, a diplomat je postao tek stjecajem okolnosti - bio je novinar i urednik u sarajevskom Oslobođenju od 1971. do 1996. godine. Bio je dopisnik s Bliskog istoka, iz Kaira, te je izvještavao i iz Libanona, Izraela, Alžira, Libije, Tunisa, Iraka i Sirije.  Nakon završetka mandata veleposlanika BiH u Republici Hrvatskoj, 2008. godine imenovan je veleposlanikom BiH u Jordanu, Amanu, s akreditacijom i u Siriji, Iraku i Libanonu. U riječkom Novom listu u prilogu Pogled neprekidno deset godina objavljuje redovnu subotnju kolumnu naslova „Balkanski ambasador“ (Dizdarićeva biografija - uz poneku ispravku, reviziju i proširenje - preuzeta s ovoga linka). 

Upravo probrani tekstovi tih kolumni - nemali broj od njih 95 - objedinjeni su u njegovoj knjizi eseja "Hiljadu i druga noć", s čijeg predstavljanja u nastavku slijedi prijepis (na kraju teksta i linkovi za zvučni zapis) ulomka tamošnjeg razgovora, održanoga 16. studenog 2012. u riječkoj knjižari Ribook.  No, za ovu priliku i bitnije od isticanja same knjige, odluka na prijepis sljedećih redova počiva u osobnoj procjeni  kako zavidnog opsega u njima iznesenog Dizdarovićeva iskustva, tako svojstvene im istaknute relevantnosti za uvid u suvremenu bliskoistočnu situaciju, napose sve uzavrelije pitanje al-Assadove Sirije: od tamošnjeg tekućeg građanskog sukoba, do još neaktualne, ali ništa manje izvjesne vojne invazije velesila u al-Assadovu Siriju - i to sve pod velom, po Dizdareviću prilično lažnim, pozivanja na zaštitu tamošnjih ljudskih prava. Usto ne štedi riječi u tome procesu konkretnim primjerima prokazati ulogu suvremenih medijskih magnata kao onih što selekcijom i konstrukcijom činjenica nezanemarivo doprinose unaprijed zamišljenoj percepciji određenih država i/ili geostrateških jedinica, manipulacijom njihova imidža čineći ga, ovisno o namjeri, lošijim ili boljim negoli on činjenično jest - pogodujući tako ostvarenju već unaprijed formuliranih ciljeva.

Opet, znači li to da su svi mediji jednaki, te u tom vođenju vlastitim interesom, izvještavaju li neki ipak, koliko da je to već moguće, objektivnije negoli drugi? I na kraju krajeva, stoji li sebični interes medijskog magnata u nužnoj oprečnosti spram agende njegova odmjerenog izvještavanja? Drugim riječima, mora li govorenje istine, da bi bilo istinito, nužno trebalo da bude i bezinteresno? To su sama neka od pitanja koja bi krajem daljnjih redova trebala bar imati čvršće konture za utemeljeniji odgovor. A i u slučaju ne krajnjeg slaganja s Dizdarevićevom analizom, držim da će njegovi svjedočanstveno-empirijski potkrepljeni stavovi u najmanju ruku poslužiti kao solidan kontrapunkt za propitivanje vlastitih. S tim rečenim, krenimo k izrečenom.

[Z. Dizdarević]: Mislim da to šta je donio takozvani unilaterni svijet nakon raspada blokova, umiranja Sovjetskog Saveza, a i nakon toga šta je zavlada globalizacija, mislim da se desilo nešto šta je totalno paradoksalno – a to je gubljenje suvereniteta, samostalnosti velike većine država na svijetu, mnogo veće nego kad su postojali blokovi. Znate, kad meni netko danas kaže kako je intervencija Sovjetskog Saveza u Češkoj, Pragu svojevremeno bila najveći udar na demokraciju na svijetu, onda ja imam jedno vrlo jednostavno pitanje: po čemu je to drugačije od intervencije saudijske vojske u Bahreinu, gdje je doslovno saudijska vojska sa svim oznakama saudijske vojske vrlo legalno i vrlo otvoreno i jasno intervenirala u Bahreinu i gdje su tenkovima gazili protestante od kojih nitko nije imao ni pištolj … i to CNN nije objavio. U čemu je razlika, mislim, između jednog i drugog? Ja to tako nekako mislim. E onda se pred takvim kontra-pitanjem zatvaraju i završavaju razgovori.

[…]

[Pitanje]: Spomenuli ste BBC koji nije prenio vijest o Saudijskoj Arabiji koja je napravila invaziju na Bahrein. Po Vama, postoji li neka izražena uređivačka politika – bilo kad je u pitanju BBC ili neke druge informacijske kuće, informacijski magnati o kojima bi mogli pričati – ili se radi više o nekoherentnim praksama koje više onda u ovom i onom kontekstu uzmu maha?

I zapravo, drugo pitanje koje se nadovezuje – koja od tih nekih informacijskih kuća, informacijskih magnata –  bi možda bila najbliža u izvještavanju onome kako Vi osjećate? Postoji li uopće takva? Recimo spominje se danas RT, ruska televizija, kao relativno odmjereniji pristup Bliskom istoku. Sad je nedavno bio i sirijski predsjednik Assad, dao je intervju gdje je izrazio svoj stav. I zapravo, koliko Vi smatrate da ti neki drugi akteri koji nisu toliko prisutni u nekom zapadnom diskurzu, mainstreamu, zapravo uspijevaju možda bolje u čemu Zapad ne uspijeva?

 

[Z. Dizdarević]: Znate šta, ja mislim prije svega da se jedna grandiozna, potencijalno grandiozna činjenica koja se desila na planeti u zadnjih, recimo, desetak godina … a to je ova eksplozija komunikacija, Interneta, masmedija, ta proizvodnja informacija koja je fascinantna, i tako dalje… i koju smo mi svi doživljavali do prije, recimo, 5-6 godina kao eksplozivno pozitivnu činjenicu… ja mislim da je netko naravno vrlo pametno, vrlo mudro shvatio da se ta grandiozna pozitivnost može zapravo okrenuti u sasvim drugom pravcu – u pravcu grandiozne manipulacije s ljudima. Znate, nekada je diplomacija po definiciji bila sposobnost i mehanizam utjecanja na tuđe vlade. Danas je diplomacija sposobnost i mehanizam utjecanja na tuđi um. Ništa efikasnije po mom dubokom uvjerenju – dakle, sasvim privatnom – ništa efikasnije ne utječe na tuđi um kao šta su to mediji danas. Dakle, manipulirani mediji.

Ja, s druge strane, znam da smo mi recimo  … jedan prijatelj je u velikim svjetskim redakcijama koji mi kaže – i to zaista velikim svjetskim redakcijama – koji mi kaže da je do prije 5 godina bila normalna stvar da se vrlo žučno i s različitih pozicija diskutuje o raznim stvarima koje treba da se objave ili ne treba da se objave. Da su se ukrštale ideje, prijedlozi, pojavljivala se neslaganja … jednostavno, polemisalo se o nekim stvarima koje su bile predmetom objavljivanja, neobjavljivanja. Meni moj dobar prijatelj iz redakcije Le Mondea (op.a. poznatih francuskih dnevnih novina) recimo kaže da danas u Le Mondeu ako se na sastancima redakcije iskaže minimum neslaganja s onim s čim je kao s gotovom činjenicom došao urednik, da si ti sutra na ulici.

Dakle, ja znam – to nije pitanje osjećanja, ovoga ili onoga – ja naprosto znam da su određene ideje, određene geostrategije, određeni nalozi u svjetskoj politici … da se prenose preko medija kao najbrutalnijeg mehanizma prenošenja i zastupanja činjenica, istina, izmišljanja činjenica i tako … Ljudi recimo ne znaju, nitko nije objasnio – a to nije moja istina, to su stvari koje su negdje objavljene, ali se to ne prenosi – recimo, u Kataru (op.a. Katar je država na Аrapskom poluotoku u jugozapadnoj Aziji) koji je, kad govorimo o Siriji … u Kataru koji je novi miljenik Sjedinjenih Američkih Država na Bliskom istoku – zato šta su najbogatiji, zato šta su dovoljno mali da nije nitko ljubomoran na njih od ovih velikih desno i lijevo, zato šta finansiraju cijeli projekat medijski Sjedinjenih Američkih Država i korporativnog kapitala u svijetu uopšte na Bliskom istoku … Zato su i dobili svjetsko prvenstvo u fudbalu – nitko ne razmišlja o tome šta znači zašto je Katar dobio svjetsko prvenstvno u fudbalu. Šta znači da oni igraju fudbal? Imaju 5 ljudi koji igraju fudbal. Ali jednostavno svjetsko prvenstvo u nogometu je biznis od 150 milijardi dolara. Moj sin stariji koji je u filmskoj industriji mi kaže iznutra – dakle, uopće ne razumijevajući te priče, niti ga interesiraju priče o Kataru i sl. – da 80 posto ukupnih potencijala filmske industrije iz Europe se seli u Katar. Dakle, to su velike priče o kojima mediji ne pišu uopće. U tom Kataru u posljednjih 3 mjeseca u televizijskim studijama napravljene su makete … kompletne makete predsjedničke palače u Damasku (op.a. glavnom gradu Sirije),  glavnog trga u Damasku, najznačajnijih institucija u Damasku … iz kojih se javljaju reporteri kao iz Damaska i pričaju priču koju pričaju. Dakle, jedna ogromna manipulacija. Ogromna manipulacija medijska je u igri u kojoj ti imaš s jedne strane prvo selekciju informacija koje se puštaju ili ne puštaju.  I, s druge strane, imaš proizvodnju informacija koje ne odgovaraju realitetu. I kako se sad to odražava na realnost i na život?

Ja imam jednu dobru prijateljicu u Parizu koja je intelektualka, koja je moja prijateljica, koja je prevodila neke moje knjige u Francuskoj, dakle koja je ozbiljna žena … kojoj sam ja napisao prije godinu dana recimo, nema ni godinu dana … napisao onako u mailu između ostalog kako sam bio iz Jordana 3 dana u Damasku, kako mi je bilo dobro, kako sam bio u nekom restoranu sa svojim prijateljima, kako smo pili viski i vino i tako dalje, kako sam bio u tom i tom hotelu … Ona meni mrtva- hladna odgovorila, kaže, „ja ti ne vjerujem“. Pf, kažem, „pa kako mi ne vjeruješ, jesi normalna, pa kako mi nećeš vjerovati, nismo mi bezveze od jučer.“ Kaže, „ja ti ne vjerujem, zato jer ti nitko živ neće u Parizu vjerovati da si ti bio u Damasku prije 6 mjeseci i da si najnormalnije sjedio u restoranu i jeo i pio s prijateljima.“  

Dakle, postoji jedna virtualna .. ciljana, dirigovana, virtualna stvarnost koja se kroz medije prenosi i koja je u funkciji terora tuđeg uma. Ja to ne govorim kao teoretičar koji je sa strane … kojemu  se sviđa ta ideja, pa sad ja to prenosim okolo … nego govorim kao čovjek koji je unutra bio, koji je to gledao svojim očima. Moj prijatelj koji je u Zagrebu bio jučer, na promociji, Sirijac – koji je bio direktor Zavoda za obnovu starog grada u Damasku, kao arhitekta koji je studirao u Sarajevu – prije godinu dana mi je ispričao priču … Polako, krenimo bezveze, mislim ono, u Damask kad sam išao … supruga i ja smo išli kad god smo mogli u Damask jer je to bilo sat i pol-dva sata od Amana – Damask je za mene hiljadu jedna noć, Damask bi bio potpuno druga priča od onog šta se govorilo i šta se piše i Damask … Sirija je bila država koja se otvarala, koja je 2010. imala 7 puta više turista nego 2009., u kojoj nije pri tome bilo duga ni jedan jedini dolar nijednoj svjetskoj banci ili Međunarodnom monetarnom fondu, ni petom, ni desetom … koja je imala dovoljno – jedina zemlja na Bliskom istoku – koja je imala dovoljno za sebe i energije i hrane i vode … koja je imala besplatno zdravstvo, besplatno školstvo itd. itd. … i koja je imala vojsku koja nije bila američka vojska, i čiji generali nisu školovani u West Pointu. I koja nije kao takva mogla da opstane jednostavno.

Ali, hoću da kažem ovo. I kaže, priča [op.a. prijatelj Sirijac], ovako sjedimo, da nema mi kućne pomoćnice, da 3 dana ima da nije došla na posao. „Zašto nije?“ „Ne znam“, kaže, „dobro plaćena, sve u redu, sve okej“. Ono, najnormalnija dnevna priča. Poslije 7 dana zove, kaže „sreo sam je u čuvenom al Hamadije Suku (op.a. Suk al Hamadija, tamošnji bazar) u Damasku“ … kaže „smije se, ide prema meni .. a, kaže, 'šefe, znala sam da se neće Vi ljutit na mene, znate, ja sam našla bolji posao'“. „Pa gdje si našla bolji posao, kakav bolji posao?“ Kaže, „došla je jedna moja prijateljica koja je rekla da je došao neki tip i rekao 'aj'te vas, ne znam koliko vas ima … svaka 3 dana kad ja dođem po vas kombijem i ono, povest ću vas negdje na kraj grada' … i dođe nas 10-20 tamo na kraj grada i daju nam u ruke transparente na kojima piše 'dole Assad', dole ovo, dole ono … i, kaže, ' vrištite, galamite, derite se i od tačke A do tačke B. Kad dođete do točke B dobijete po 50 dolara'“ A oni mobitelima snimaju u gro  planu – znaju profesionalci kako se to radi, da se ne vidi koliko je ljudi – i isto to večer ti na Al Jazeeri tamo vidiš da je na tom mjestu, tu noć, to večer bilo 10 hiljada demonstranata koji su vikali „Dole Assad“ i tako dalje.

I to je stvar koja se proizvodila … cilj je bio proizvodnja haosa. I oni jesu postigli taj stepen haosa – u Damasku je takav da ti sutra možeš i da završiš priču, i da otjeraš Assada, i da ga ubiješ, i ovo, i ono … oni će narednih 20 godina biti Somalija. Zašto? Zato šta se nisu uklapali u sistem. Zato šta se nisu uklapali u priču. I, zašto? Zato šta je Sirija  zemlja na putu Irana – jer se pretpostavlja da bi bili drugi front ako krenu na Iran. A zašto idu na Iran? Ta priča o atomskoj bombi … Šta znači priča o atomskoj bombi – 50 zemalja na svijetu ima atomsku bombu, i nitko ne postavlja pitanje o atomskoj bombi. Ali je Iran problem zato šta naftom snabdijeva Kinu. I Kina je sad geostrateški problem Amerike. I zaustavljanje ekonomskog rasta Kine je moguće kad se zaustavi dotok nafte iz Irana … jer je to energetski osnov za rast Irana. To su stvari koje se vide iz ptičje perspektive kojima se nitko ne bavi kod nas … nego mi svi iz žablje perspektive gledamo volimo li onoga, jesu ovo muslimani, jesu ovo kršćani, šta oni tamo, šta oni ovamo, i tako dalje, i tako dalje.

A zašto je to tako? Zato šta je šef analitike i Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine – ne ulazim u Hrvatsku i Srbiju, vjerovatno je slična stvar – šef analitike je mali pandur iz 95-e koji se umilio tamo nekoj stranci, koji je kreten iz dušićevskih filmova, i priča, sjedi u kafani za jednim stolom, pa pusti uho za drugi, oni nešto tamo pričaju, on ode, pa pošalje izvještaj... E taj kapacitet policijski je šef analitike Ministarstva vanjskih poslova. Šta također nije slučajno, jer ga je netko postavio jer tamo treba idiota, ne treba nekog koji će mu kazat o čemu se radi. Jer mi nemamo svoj identitet vanjsko-politički … naš vanjsko-politički identitet – šta nam kaže Clintonka, šta nam kaže Brisel.

Šta mislim o tome tko može? Tačno je to šta ste spomenuli, Russia Today. Ne zato šta su oni bolji sad i demokratičniji od ostalih, nego zato šta oni imaju svoj interes u svemu tome naravno. Ali oni svoj interes realiziraju na jedan način koji je u ovoj situaciji malo mudriji. Mislim, paradoksalno bi bilo kazati da sada Rusija čuva demokraciju na Bliskom istoku. Ali je Rusija zajedno sa Sjedinjenim Američkim Državama prije 50 godina utvrdila geostrateške interese na Mediteranu. Geostrateški interesi Amerike su bili Sueski kanal, Egipat – koji jedini može da ugrozi Izrael –  dakle, Izrael, i onaj koji može da ugrozi Izrael. Jedini koji može da ugrozi Izrael je Egipat. Zato šta su najveći bili, najjači i vojno najozbiljniji. Napravili su Camp Davidovski sporazum [op.a. sporazum u Camp Davidu, 1978.] da Egipat ne bi ugrožavao Izrael , da bi se kontrolirao Sueski kanal kao dotok, kao put za energente i kontrola u ovim Katarima, Bahreinima, Kuvajtima i tako dalje, i tako dalje, gdje je energija. Za ono šta Rusi treba da dobiju – jer naravno, jer se radilo u vrijeme kad su postojali blokovi – za ono šta Rusi treba da dobiju … Rusi su dobili svoju bazu u Siriji, i to je jedina baza koju Rusi imaju na Mediteranu. Od carske Rusije do danas, ideja je bila kako izaći na toplo more. Između ostalog, jedna linija je bila Srbija-Crna Gora-Jadran, druga linija je na Mediteranu Sirija. Dakle, Rusija ima svoj interes na Mediteranu. Ali zato Rusija danas kaže – „Gospodo, Vi hoćete da promijenite geostrategiju Mediterana i da poklopite Rusiju bez dogovora s nama. No way! Prema tome, nećemo, mi ćemo to čuvati“.

I šta se dešava? I dešava se da je zapravo Sirija kolateralna šteta u jednom mnogo većem projektu, u jednom projektu za energetiku, za energente, za gas koji je pronađen u moru ispred Sirije i tako dalje, i tako dalje … A mi sad slušamo i gledamo, pa kaže ovaj Assad kolje djecu po Siriji, i svi su, ljudi su uzbuđeni – naravno, ljudski – i tako dalje … A nitko neće da kaže da su se skupili takozvani Prijatelji Sirije (op.a. međunarodni diplomatski kolektiv zemalja i tijela sa sastajanjem na povremenoj bazi po pitanju Sirije, van Vijeća sigurnosti UN-a) u Ankari. Zašto Prijatelji Sirije? Zato jer nisu mogli kroz Ujedinjene nacije. Jer u Ujedinjenim nacijama Rusija i Kina imaju veto. Ali su oni smislili taj sistem u Ujedinjenim nacijama – nismo mi smislili. Pošto ne mogu kroz Ujedinjene nacije, onda sad pravimo Prijatelje Sirije u Ankari koji treba da skupe novce i pošalju plaćenike da sruše suvereni režim. Prema tome, u pitanju je rušenje pravnog poretka na zemaljskog kugli, nije u pitanju Sirija. Baš mene briga za Assada, i za petog i za desetog. U pitanju je jednostavno činjenica da ulazimo u fazu preraspodjele utjecaja, zona utjecaja na planeti. Trudimo se da budemo realni ljudi, a ne vidimo ono šta nam je pored očiju. Ja kad sam rođen na planeti je bilo doslovno 3 milijarde 800 milijuna stanovnika. Ja ako doživim godine mog oca, kad umrem na planeti će biti 9 milijardi stanovnika. Dakle, dva i pol puta u jednoj generaciji. A resursi, kvantitativno, su dva i pol puta manji. I velike, velike zemlje ulaze u novu preraspodjelu, geostratešku preraspodjelu dobara na planeti. To je novi neokolonijalizam … po kojem se gleda tko će, gdje će, šta će i tako dalje, i tako dalje. A onda se to prodaje narodu kao priča o borbi za ljudska prava. Koja ljudska prava? Koga se tiče u Americi, Rusiji i ne znam gdje za ljudsko pravo mog Alija, vrtlara u Amanu, ili ne znam gdje.

I šta sad imamo? Imamo s jedne strane apsolutno upotrebu monstruozne snage medija, Interneta i svega toga u ispiranju mozga – uključujući tu dakle i BBC, i CNN i Al Jazeeru i tako dalje, i tako dalje. I s druge strane u ovome času, u ovome času zbog svojih interesa, postoji Russia Today, koja zaista objavljuje … u čem je razlika .. oni objavljuju informacije koji ovi neće da objave. Dakle, to nisu konstruirane informacije, nego ti on jednostavno kaže … „objavljeno je na CNN-u .. objavljena je fotografija koja pokazuje majku kako plače nad ubijenim sinom i ispod toga je napisano 'Događaj iz Damaska: Majka plače nad sinom kojeg je ubila sirijska vojska'“. A onda ovi [op.a. RT] fino pronađu da je to fotografija iz Iraka objavljenja prije 7 godina i samo kažu „ista ta fotografija, evo je ovdje, evo je ovdje, ovi su rekli ovo, ovi su rekli ovo“. Dakle, na Russia Today je tačno da objavljuju informacije koje ovi neće, i utoliko se to nama čini – i objektivno tehnički jeste – korektnije. Ali, ne treba bit naivan i vjerovat da oni to rade iz razloga demokratskih, istine i tako dalje. Ali, tako je, kako je.    

------

Linkovi sa zvučnim zapisom:

 1.  http://youtu.be/4J_mQyAhpck

2.  http://youtu.be/Y5ojDTVu9EQ

 

Autor tekstualnog prijepisa & zvučnog zapisa + pitanja/bilješki/dijela uvoda: Marin Ćuk Vurnek

Jedanaest godina prije nego što je sa filmom Brokeback Mountain istodobno uspio prikazati staru, običnu i sjetnu priču o ljubavi te prodrio sadržajno duboko u područje »nepoželjnog« u istoimenom naslovu, redatelj Ang Lee snimio je 1994. godine treću obiteljsku dramu »Eat Drink Man Woman« u kojoj se bavi obiteljskim prilikama u urbanoj vrevi. Njegovi filmovi trilogije father knows best postigli su zapažen uspjeh i osvojili nagrade na poznatim europskim festivalima.  I dok je »Eat Drink Man Woman« prikazan u Cannesu 1994. godine, prethodna dva filma »Pushing Hands« i »The Wedding Banquet« prikazani su na Berlinskom Film Festivalu – prvi 1992. godine, (te je proglašen najboljim filmom na Asian Pacific Film Festivalu) i potonji,  prikazan godinu dana kasnije. Sva tri filma imaju zajedničku metaforu u hrani, patrijarhalnom odgoju i preispitivanju kulturnih razlika i sukoba.

     Film o kulinarskim delicijama kineske tradicionalne kuhinje koje progovaraju umjesto emocionalno inhibiranih ukućana[1] , čije ih sudbine jednog po jednog odvode u različitim pravcima, djelom vuče autobiografsku notu iz života samog redatelja koji je nakon suradnje s kolegom Spike Leejem i nagrađenim kratkometražnim filmovima »Dim Lake« i »Fine Line« bio prisiljen i u privatnom životu izmjestiti položaj iz tradicionalne maskuline uloge u femininu. Naime, pet godina morao se boriti za svoje projekte, brinuti o dvoje djece i voditi kućanstvo, dok je supruga (inače mikrobiologinja) financijski uzdržavala obitelj. I dok je ona proučavala učinak pojedine hrane na nastanak artoskleroze, suprug je usavršavao svoje poznavanje kineske kuhinje. Slična anticipirajuća instanca može se uočiti i u filmskim sekvencama na početku filma »Eat Drink Man Woman«, gdje se vidi upotreba odgovarajućih alata, kulinarskih tehnika i pripremanje životinjskih iznutrica u kuhinji, na što nipošto nije naviklo oko Zapadnjačkog gledatelja (Western viewer). Kako ističe autorica Crothers Dilley u svojoj knjizi »The Cinema of Ang Lee: The Other side of the screen« pripremanje hrane u kuhinji  ne samo da se može vizualno promotriti, već je ono dočarano i zvukovnim efektima što izaziva svojevrstan poriv prema voajerskom promatranju.

     Od Leejevih filmova, »Eat Drink Man Woman« slovi kao natransparentniji primjer globalizacijske prohodnosti, što je vidljivo i u samom naslovu filma. Iz njega je moguće iščitati nekoliko subverzivnih značenja. Naime, doslovni prijevod kineskog idioma reprezentacija je unificirane oznake Drugosti kojoj je imanentna cjelokupna mentalna zapadnjačka  slika o azijskoj povijesti. Ne može se promašiti niti dihotomija sadržana u naslovu: spol i hrana kao osnovne biološke datosti, univerzalno evidentne, transcendiraju iznad svakog kulturalnog okvira. Naposljetku, izrečene u samom filmu, četiri riječi poprimaju ironijski prizvuk jer ocrtavaju kako najjednostavnije ljudske potrebe mogu nadići trivijalnu razinu i poprimiti  nadasve kompliciranu komponentu života. No, tu nije kraj kontradiktornostima, naprotiv one se nastavljaju i imaju zadatak pokazati kako se kulture sudaraju i spajaju predstavljajući istinsku prirodu globalizacije. Na primjeru uloge najstarije kćeri Jie- Jen vidljivo je unošenje elemenata postkolonijalnog prežitka u  osobni život – u ovom slučaju kršćanstva;  Jia-Qian je potpredsjednica velike avionske kompanije koja se novim linijama širi na internacionalno tržište, dok najmlađa Jia-Ning radi u fast-foodu. Također, ne treba zaboraviti niti naoko nebitne intervencije globalizirajućeg učinka poput  citiranja Dostojevskog, ili primjerice učenje francuskog jezika Jie – Ning na tečaju. I struktura samog filma koncipirana je poput klasične kazališne drame – već iskušana formula tri sestre (sjetimo se Čehovljeve »Tri sestre«), i zbližavanje s ocem na kraju priče, što je potpomoglo direktnijoj recepciji publike na zapadu.

U filmu otac Zhu nemogućnost iskrenog razgovora, skrivanje posebnosti, izbjegavanje razgovora o neugodnim stvarima nadoknađuje obilnim jelima. Naime, taj vrsni kuhar  izgubio je osjećaj okusa te svake nedjelje priprema bogat i raskošan ručak. Metaforički oslikano, gubitak okusa može se protumačiti kao sukob tradicionalnog i modernog - ono što je zadovoljavajućeg okusa mlađim generacijama za njega ne predstavlja užitak istog. Manifestacija kontrasta modernog i tradicionalnog vidi se i u suprotnosti kineske tradicionalne građevne tehnike i modernih, sterilnih staklenih građevina koje popunjavaju urbani prostor grada. Kuliminacija se događa kada je prikazano kako se Zhu napokon preselio iz stare obiteljske kuće u novi stambeni prostor koji je uređen u minimalističkom stilu, što predstavlja polako usvajanje i internaliziranje promjena koje obećavaju nov početak za Zhua. Slično se reprezentira i na slučaju kćeri Jie – Chen koja mijenja status, položaj i bogatstvo, te daje otkaz u avionskoj kompaniji kako bi se posvetila svojoj prvoj ljubavi i strasti, a to je kuhanje, poput njezinog oca. Očinska figura naposljetku filma je potvrđena te putem globalizacijskih prinuda, likovi se vraćaju svojim početnim korijenima utemeljenim na prirodnom poretku, što se očituje u Zhuevom vraćanju okusa. Vidljivo je to i u sceni kada Jii – Chen pozli nakon poniženja i degradacije koju je doživjela na ručku s bivšim ljubavnikom Raymondom koji ju je »počastio« nemoralnom ponudom. U vrtu njoj pozli i ona izbljuje  globalizacijsku fluktuaciju seksualne slobode, i odabire radije samopoštovanje. Čin povraćanja nadasve je alegorijski, jer on simoblizira vraćanje i izbacivanje nepoželjnog i suvišnog sadržaja koji nije sjeo i ne odgovara ljudskom organizmu, izaziva mučninu u želucu koja mora biti odstranjena. Moguće je osvrnuti se na još nekoliko scena u filmu koji simboliziraju nepoželjan utjecaj globalizacije na kinesku kulturu. To je potraga Li – Kaia za autentičnom kineskom igračkom svome sinu u SAD-u, koja bi trebala biti odraz kulturne specifičnosti. Međutim, na policama on i Jia-Chen pronalaze samo replike replika i masovno proizvedene igračke od plastike koje veoma nalikuju jedna na drugu. Iako ga Jia – Chen poziva da ne odustane od autohtone igračke i značenjske uzdignutosti vlastite kulture, Li-Kai ipak kreće linijom manjeg otpora i odabire lutku Barneya kao poklon za sina te rečenicom »What the hell. I'll just buy this one. He'll like it« ocrtava prolaznost i svojevrsno rušenje tradicije pod kotačima globalizacijskog tržišta.  Međutim i Jia – Chen je rečenicom »This looks Chinese« potvrdila remodernizaciju i adaptaciju kineskog identiteta globalizacijskom učinku. Nostalgijska nota priziva scenu u kojoj je gospodin Zhu pozvan da se vrati u hotelsku kuhinju kao šef jer je jedini preostali stručnjak koji zna pripremati autohtone delicije i dočarati kineske gurmanske okuse iz prošlosti. Njegovo umijeće prozvano je vraćanjem izgubljenog svijeta na nepca kineskih uglednika i pripadnika visoko pozicioniranih glavešina.

Još jedna od zanimljivih analogija jest kako je film na engleskom govornom polju okarakteriziran kao sexy film, dok nikakve eksplicitne scene nisu prikazane i glumci su potpuno odjeveni na ekranu.

U filmu »Eat Drink Man Woman« efekti globalizacije, odnosa lokalnog – globalnog, i kulturnog identiteta portretirani su na novoj razini, višem nivou suptilnosti i sofisticiranosti za razliku od prethodna dva uratka »Pushing Hands« i »The Wedding Banquet«. Izazivaju i potiču gledatelja da u novom svjetlu promotri i ispita globalizaciju i rastuće impersonalne i alijenirajuće odnose između ljudi.

 

 

 

 

Literatura:

Crothers Dilley, W. (2007) The Cinema of Ang Lee:  The Other Side of the Screen, Wallflower Press. Str. 71 – 82

Internet izvori:

http://books.google.hr/books/about/The_cinema_of_Ang_Lee.html?id=yydlAAAAMAAJ&redir_esc=y

http://mojtv.hr/film/7579/jedi-pij-muskarac-zena.aspx

http://www.filmovanje.com/pali-festival-2011/item/jedi-pij-muskarac-zena