"Over the last couple of years we have regularly witnessed popular protests and uprisings in the post-socialist Balkans. The well-known mobilisations, struggles and street violence in the southern part of the peninsula, in Greece and Turkey, have a constant and yet under-reported echo in other Balkan states. These have had a different historical trajectory: after the disappearance of the state socialist regimes, in all of these states, and most dramatically across the former Yugoslavia, a period of violence, conflict or general instability and economic hardship has been followed by a seemingly endless transition to liberal democracy and a neoliberal economy."

Više na: http://www.citsee.eu/citsee-story/new-balkan-revolts-protests-plenums-and-beyond

Kritički osvrt na događaj izložbe "Fotografkinje 2014.", Galerija Principij


Helga Paškvan

U namjeri da svratim hitno u jedan dućan u deset minuta do zatvaranja, i da posjetim izložbu u galeriji Principij u Starom gradu, (na adresi Pod Voltun), bila sam prisiljena proći Korzom i uhvatiti se u mrežu neugodnog osjećaja da sam posebna vrsta, obilježena oznakom- pazi, žena ! Treći mjesec, osmi dan, jedan jedini dan posvećen ženama (u svjetovnoj varijanti). Usput sam srela na terasi jedne slastičarnice kolegicu, ispričala mi je kako je bila baš na toj izložbi, i kako joj pobjedničke fotografije i nisu baš nešto, te kako je stigla kada je jedna žena recitirala Vesnu Parun, potom je plesna Flame grupa imala nastup. Također je rekla da joj je sama izložba bila poznata jer je te fotke vidjela na netu, pa joj izložba i nije bila nešto skroz novo. Hm, da, dvosjekli mač objavljivanja na Internetu- privući posebno ljubitelje fotografije da ju posjete, ali i pojednostaviti kretanje mnogima koji se zadovoljavaju digitalnim oblikom. Kako nisam mogla stići na sam čin otvorenja, stigla sam sat vremena kasnije zatekavši još uvijek prisutnu zaista hrpu ljudi, osamdeset posto žena, sa crvenim cvijetom ruže u ruci...uh, ne volim taj stereotip. Tijekom desetak minuta prostor se lagano praznio. Najprije sam, traživši natpise objašnjenja, ili kataloge, u ruke uhvatila A4 crno bijelo printan papir s jedne strane ispisan velikim štampanim slovima imenima autorica, a s druge tekst[1]. Pomislih kako ovakav letak dugoročno neće biti zanimljiv nikome osim autorima i njihovim interesentima. Izlagale su 152 autorice, od čega dvije iz inozemstva...impresivan broj, šezdesetak okvira s dvije 15x10 fotografije u svakom, i tri pobjedničke ponaosob. Navedene su u tekstu dobitnice triju nagrada, te dobitnice priznanja. Dobitna nagrada, piše selektorica Branka Arh prikazuje bliskost, traganje za vječnom ljubavlju; podvodni prizor tirkizan i pomalo impresionistički smuljanih obrisa tijela. Privukla me je, podvodni sjaj uvijek me mami. Osobno, nisam vidjela blikost, vidjela sam hladnu užarenost i radost koju inače osjećam pod vodom.

U potrazi za zadanim kriterijima dobitnih fotografija, mudro sam se ukotvila u blizini mlade radio novinarke, promatrajući iz određenog ugla prostor i uokvirene fotografije, i nepatvoreno osluškivala intervju s organizatorom. Tada smo on- osoba meni već poznata kao dugogodišnji predsjednik Foto kluba- osnivača Galerije razmjenili "Dobar dan", i nakon mog..."profesore, možete li mi reći..."ode on u društvo dama pokraj da upozna nepoznatu fotografkinju. Kako u razgovoru s novinarkom nisam čula ono što me je zanimalo- koji je kriterij pobjedničkih fotografija, tako sam u sabiranju zaleta da ga to ponovno pitam, pristupila njoj, i saznala sam da ga to nije ni pitala, te da on to u govoru na otvorenju nije ni spomenuo.

Iz njihovog razgovora čula sam da je ovo izložba koja artistički i tehnološki nije toliko striktna, kako to nije u prvom planu, već naglašava osobnost žena, na nekoliko razina, kao osobe, kao žene, kao kreativnog i svekolikog ljudskog bića. Teme nisu definirane već je bitna preokupacija autorica, iz kojih god da se pobuda bave fotografijom, ono što je njima vizualno i osobno najvažnije. Budući sam nekoliko dana prije tražila na Internetu izožbe u Rijeci, na info web stranicama Grada Rijeke stajalo je u kratkoj rečenici kako je to izložba i natječaj fotografija- doživljaj svijeta koji ju određuje kao ženu. Zahvaljujući toj informaciji kada sam počela otkrivati jedno po jedno uz očekivano- djecu, žene, parove, prirodu, neka prenesena značenja, uz doslovne i inventivne nazive..svakakve motive, zalazak sunca, Stradun, voće, mjesec nad arhitekturom...itd. tražila sam automaski (stereotipno? Zar i ja ?) u njima ono ženstveno, ili prepoznavanje neke mreže značenja koja ženi znači ženu u najširenm mogućem smislu riječi. Pred tom mogućnosti širene interpretacija očito je i selekcija imala posla; širina koja na prvi pogled graniči s revijalnim karakterom izložbe. Idem u potragu za drugim pogledom...U drugom pokušaju da dođem do profesora, ponovno ništa, ponovno je bio previše zauzet sudionicama, krugom njih uz najstariju prisutnu gospođu. Da sam imala istaknutu kameru, ili diktafon, sigurna sam da bi mi ipak pristupio. Ovako nenaoružana opremom, moguće pretiha, ispadam špijunka, prava Mata Hari, posebna uloga, ali prikladno legalna za osmi mart[2].

Nekako mi spomenuti nedostatak zadanih kriterija i po odlasku iz prostora bode zapažanje, i neobično mi je da povjesničarka umjetnosti i galeristica Branka Arh u svojoj selekciji to ne bi dala do znanja. Kriterij osobnosti, usitinu kompleksno...U tekstu letka Arh kaže "izložene su one fotografije koje ističu kreativan duh, koje na zanimljiv, inventivan i intrigantan način komentiraju život i svijet, koje provociraju svojim porukama, zrelošću promišljanja i smjerom traganja u mediju fotografije". Intrigantnost i kreativan duh -o.k, ali očigledno se razilazimo u shvaćanju provokacije. Međutim, jedno je napisati po čemu su fotografije odabrane, a drugo navesti u natječaju kriterije po kojima će se nagrađivati. Kao igra na sreću osobnosti selektora. Također, ako artističnost nije bitna, zašto je pobjednički status jedne od fotografija određen upravo kriterijem "artističke, objektivne likovne činjenice jasno pročiščene vizualne čitkosti" ? (Branka Arh, letak)[3].

Po naknadnom sijedanju na kompjuter istražujem stranice Foto kluba, čitam obrasce natječaja, i ništa...no uočavam da je kotizacija različita, za one koji prvi put sudjeluju, drugi i treći; dvadeset, četrdeset i šezdeset kuna. Tekst -samo za muškarce; parafraziram...kupite svojim suprugama, prijateljicama kotizaciju, poklonite im sudjelovanje na izložbi, posudite im svoju opremu i dajte im priliku da se upoznaju s onim s čime vi provodite vrijeme umjesto s njima...Ako dolazite u Rijeku iz drugih krajeva, iskoristite lijep dan pa prošećite s autoricom Korzom, po Molo Longo, do Opatije... Vidim li u tome samo ja stereotipe koji izražavaju muško- ženske i ine odnose kao i "snagu" osobnosti žena? I pozadinsku komodifikaciju umjetnosti i života motivirajućim nagradama i ljestvicom kotizacije usput pridobijajući automatski članice? Pa to je normalni marketinški dio, rekao bi suvremeni čovjek konzument nevino. Zašto uopće nekoga posebno nagrađivati ? Zašto ne uvažavati svih jednako i poetski opisno pristupiti cjelokupnom slavlju za oči i misli? Možda zato da natjecateljski duh naoštri sudionike za dalje ? No, nismo svi isti u pogledu načina motiviranja.

Ako želim pogledati još jednom izložbu u miru mogu doći još neki drugi dan, do 15. ožujka, došla bih jedino da svijesno izdvojim uživanje u miru u fotografiji od ljigavosti pod zastavom predivnog dana žena. Može i to, netko uistinu nalazi vrijednosti ovog dana u manifestaciji ovakve vrste programskog švedskog stola. Osmi je mart bio ligt motiv koji je okupio te fotografkinje, dakle način na koji je prezeniran nije zanemariv u produkciji. Stoga šteta što palica predstavljanja same izložbe nije predana – samo ženama. No, netko treba biti i đentelmen koji će odraditi dio, zar ne ?

Kako rješiti selekciju osobnosti ukoliko je princip odabira -između pet pristiglih, u digitalnom obliku, autorskih fotografija odabrati dvije koje ističu osobnost ? Ako je ono po čemu su odabrane fotografije istaknute (za javnost, bez ponaosob upita organizatoru autora koji prijavljuju) tek u letku izložbe, je li time dovoljno istaknut zadani kriterij – tim više što se nagrađuje?

Definitivno selekcija ističe i osobnost selektora, pa obzirom ako kao gledaoci ne poznamo selektora niti autore, što zapravo promatramo i vidimo? Svoju nutrinu protkanu šarolikošću zaista intrigantnih i sveukupno uveseljavajućih motiva, i dio produžene svijesnosti autorica s pouzdanim aparatom u rukama. Ova parafraza Susan Sontag spomenuta je u letku (u potpisu prof. Božića)...i osobno sam gotovo sigurna kako navedena (međuostalim i feministička) fotografkinja i poznata suvremena toeretičarka fotografije ne bi bila baš presretna na ovakvom otvorenju.Osim u domeni izložbe da je fotografija "neizbirljiv medij viđenja, a u darovitim rukama, nepogrešiv medij stvaranja" (Sontag 2007:93), te kako su neki primjerci anonimnih amatera jednako intrigantni i složeni kao i oni vrhunskih profesionalaca (Sontag 2007 :59). No, tu i dalje ostaje pitanje- jesu li nenagrađene fotografije ipak malo pogrešivije ?

 

Izvori;

Letak "Fotografkinje 2014", Galerija Principij, od 8-15. ožujka 2014, Fotoklub Rijeka

www. Fotoklubrijeka.hr (8.8.2014).

Www.rijeka.hr (7.8.2014).

"O fotografiji", Susan Sontag, Naklada Eos, Osijek, 2007.



[1]          Netko može reći da imam morbidnu maštu, ali iskreno, mene to grafičko rješenje podsjeća na spomenike žrtavma nkog ratnog pocesa.

[2]          I sve i svi su tijekom cijele izložbe nosili fotoaparate ili su i školjcali njima, rjeđi muškarci i žene. Pa kada se gledaju fotke na izložbi, kao da prednost imaju oni koji ih fotografiraju, a ti se sklanjaš da im ne smetaš...Pokušavam zamisliti kako bi izgledalo veselo kada bi se tako ponašali slikari...

[3]             Meni je provokativno kao osobi koja također fotografira- na mnogim natječajima i izložbama (ne samo selekcije, već i komisije) ili mi nisu jasni kriteriji po kojima netko pobjeđuje, tj. kako se barem jedna od tri fotografije uklapa u njih, kada su nenagrađene fotografije vizualno i po priči manje viđene, manje određene zlatnim rezom, jednostavno bolje, zanimljivije, složenije ?

Mnogi kulturolozi bave se radom u civilnom društvu, članovi su raznih kulturno-umjetničkih udruga, te svi oni dobro znaju da ako se bave takvim poslom, ovise o javnom financiranju. U ovome članku želim opisati jedan problem koji se tiče upravo financiranja u kulturi, dotaknuti se (ne tako zastarjele vijesti na temu) festivala Republika, te opisati vlastite neodumice i shvaćanje problema kao osobe koja se bavi kulturom u Rijeci.

Krajem ovog ljeta sam dobio poziv za sudjelovanje u projektu Europe du hip-hop, koji se treću godinu za redom održava u Grenobleu, francuskom gradu koji je situiran na podnožju Alpa. Nakon kratkog objašnjenja koje sam dobio od osobe koja me pozvala (b-boy Atomic, inače jedan od pionira breakdancea, i hip-hopa općenito, na ovim prostorima), saznao sam kako su se proteklih godina u tom gradu susretali pobornici hip-hop kulture iz gotovo cijele Europe te kako je ove godine ideja bila ta da se na desetak dana u Grenobleu okupe mladi hip-hoperi s nekih područja bivše Jugoslavije. Stoga je ovogodišnji projekt nazvan Europe du hip-hop: Balkan edition. Međutim, zbog financijskih i osobnih problema, predstavnici Bosne i Hercegovine i Slovenije, koji su bili pozvani nisu mogli sudjelovati u projektu.

Hip-hop ‘’delegacije’’ iz Hrvatske i Srbije okupile su se 17.10. u Grenobleu i tako započele višednevnu razmjenu različitih kulturalnih vrijednosti kroz prizmu hip-hopa. Zanimljivo je to što su sudionici programa dolazili iz različitih regija onih država koju su predstavljali u toj razmjeni. Na primjer, ljudi su dolazili iz Splita, Zagreba, Istre, Beograda, južnih djelova Srbije, itd.. Svatko je sa sobom nosio specifično kulturalno naslijeđe i određeni pogled na hip-hop te je cilj ovogodišnjeg projekta bio upravo taj: okupljanje i povezivanje mladih hip-hop aktivista koji će kroz edukativno-zabavni program steći nove uvide i spoznaje o hip-hopu, podjeliti svoja iskustva i znanje te ih pritom obogatiti i proširiti. Dan okupljanja bio je posvećen predstavljanju grada Grenoblea, čiji smo uži centar obišli, i vizije i rada organizatora koji nam je srdačno poželio dobrodošlicu te nas ukratko uveo u lokalnu hip-hip scenu.

Izuzevši prvi i uvodni dan, program projekta je bio podjeljen na:  

- edukativni dio, u kojem su se u jutarnjim satima, nakon doručka, odvijale diskusije gdje su sudionici mogli iznijeti svoju viziju hip-hopa i s ostalima raspravljati, podjeliti vlastita iskustva i mišljenja o toj kulturi te razne plesne radionice/seminari koje su vodili profesionalni francuski plesači;                                

-kreativno-produktivni dio, u kojem su sudionici, ovisno o vlastitom zanimanju i području interesa, mogli pokazati svoje vještine na plesnom podiju, mikrofonu ili zidu/papiru. Cilj ovog djela programa bio je taj da se zajedničkim kreativnim radom i interakcijom sudionika producira kvalitetan live show koji bi se izveo poslijednjeg dana, 23.10.. Stoga, plesači su konstantnim svakodnevnim vježbama smislili koreografiju, dok su za glazbenu podlogu i svojevrsnu himnu ovogodišnjeg projekta zaduženi bili lokalni producenti i rapperi, među kojima sam bio i ja. Zajedničkim smo radom i razmjenom ideja napisali i snimili pjesmu ‘’Hip-Hop: We Art’’ koja u suštini predstavlja hip-hop kulturu sa svojim elementima – breakdance, MC-ing, DJ-ing, graffiti writing, i govori o zajedništvu i povezanosti ljudi koji dolaze iz različitih djelova svijeta i koji na isti način gaje ljubav prema hip-hopu, glazbi, plesu, ali i životu općenito. No, na isti način slavi i individualni izričaj i stil svakog pojedinca koji se bavi bilo kakvom umjetnošću. Zanimljivo je to što su djelovi pjesme na francuskom, hrvatskom, engleskom i španjolskom jeziku. Takva je kombinacija jezika dodatno obogatila izvedbu i pojačala značenje poruke cjelokupne pjesme. Nadalje, graffiti writeri su bili zaduženi za oslikavanje i oživljavanje određenih javnih površina na kojima su bili slobodni da se kreativno izraze i predstave svoje umijeće crtanja. Osim uspješnog završnog performansa, kojeg je omela jedino jaka kiša, zajedno smo snimili videospot za pjesmu i na taj način kvalitetno priveli kraju ovogodišnji Europe du hip-hop.

Devet dana plesa, glazbe, crtanja i zajedničkog života s potpuno novim ljudima koji dolaze iz drugačijih krajeva. Poslušao sam različite priče, ispričao sam svoje. Kulturalne različitosti i vrijednosti, naizgled nepremostive i daleke, u tim su trenucima bile pristupačne i bliske, prenesene sa osobe na osobu kreativnim radnim procesima, pozitivnom dobrom voljom i, ponajprije, zabavom. Moć hip-hop kulture je u tih devet dana pokazala svoju snagu i nadišla je nacionalne, religijske i povijesne barijere koje su, nažalost, veoma izražene na području bivše Jugoslavije. Dokazala je kako se harmonija između različitih ljudi može postići kreativnošću i kako razlike predstavljaju pravo blago koje, jednom otkriveno, omogućuje pojedincima da izgrade sebe, da pogledaju izvan pretpostavljenih okvira i bolje upoznaju svijet.

Posljednje tri godine prisustvovala sam Motovun film festivalu te bih se htjela osvrnuti na tu kulturnu manifestaciju, predstaviti je i iznijeti svoje mišljenje o tome što je kvalitetno (ne zanemarujući pritom negativne strane) i zašto mi je ovaj festival jedan od ponajboljih što se same ideje i atmosfere na festivalu tiče.

Motovun film festival (dalje u tekstu skraćeno Motovun, festival) održava se svake godine krajem mjeseca srpnja već šesnaest godina (što bi značio da je prvi bio davne 1999. godine) u gradu Motovunu u Istri te traje pet dana. Na ovom filmskom festivalu dodjeljuje se nekoliko nagrada: glavnu nagradu dodjeljuje međunarodni žiri jednom od filmova iz glavnog programa, nagrada "Bauer"dodjeljuje se za najbolji film iz kinematografije s područja bivše Jugoslavije i Makedonije, nagrada "Motovunski kratki" odlazi najboljem petnaestominutnom filmu, dok "Fipresci" dobiva film za koji se odluči žiri međunarodnih filmskih kritičara. Kako se uopće biraju filmovi na ovom filmskom festivalu? "Sukladno izvornom motovunskom opredijeljenju, i ove godine motovunski glavni program ostao je onakav kakav je od začetaka 1999.: namjerno nepočešljan, svjesno neprofiliran, salatna zdjela u koju stavljamo sve sastojke koji nam se svide neovisno o regiji, žanru, duljini, tonu ili političkoj agendi." (Jurica Pavičić, Selektor Glavnog programa)[1]

Odlično u cijeloj festivalskoj priči jest to da ovaj film festival nije posvećen isključivo filmu niti ima dozu uzvišenosti u smislu da je sve strogo profesionalno određeno, da se filmovi održavaju u kino dvoranama i da izvan toga ništa drugo ne postoji, kao što je to po mojem sudu slučaj sa Zagreb film festivalom. Motovun uz svoju krilaticu "Dođite na brdo filmova!" koja savršeno pristaje lokaciji i samoj manifestaciji, nudi tijekom cijeloga dana, ali i noći, pregršt drugih sadržaja poput "jutarnjeg doručka" gdje se može razgovarati s različitim autorima s filmskog ili glazbenog polja, debatni klub ili pak noćni program koji započinje nakon posljednje projekcije, a publici omogućuje dobru zabavu uz glazbu, ples i druženje. Još je jedna stvar koja odudara, a odnosi se na prostor i ambijent u kojemu se održava ovaj festival. Naime posebnost jest večernjih i noćnih projekcija što se održavaju na otvorenom prostoru, na glavnome trgu (kino Trg) ili pod zidinama grada (kino Barbacan) koji gledatelju omogućuju da osim u gledanju filma, uživa i u pogledu na vedro noćno nebo i da se ne osjeća ograničeno monotonim zidovima, kao što je to u klasičnom kinu. Također, ovaj festival svoje festivalske dane zaokružuje temom aktualnom u tekućoj godini. Stoga je nedvojbeno da je šesnaesti Motovun film festival, održan ove 2013. godine, obilježen ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Međutim, išlo se ipak malo dalje od same političke priče te je program posvećen najvećoj europskoj manjini, Romima. Tako su se ove godine na ulicama ovoga živopisnog mjestašca mogle naći "male mahale" kako su ih to organizatori nazvali, ili pak "roma disco", događaj koji je spadao u noćni program u kojem su se predstavili neki od najznačajnijih romskih glazbenika i trubača. Važno je naglasiti i ekonomski aspekt za koji smatram da je izuzetno dobro prilagođen publici, što naglašava i sam direktor festivala Igor Mirković: "Imajući u vidu da su naši posjetitelji izmučeni dugogodišnjom krizom, potrudili smo se učiniti da sve nudimo po popularnim cijenama: ponudili smo razne trikove da se prođe jeftino – i mislimo da će ove godine biti teško pronaći program koji nudi toliko puno kvalitete za toliko malo novaca."[2]

Vjerojatno bih ovu izjavu inače smatrala samo jednom u nizu onih koje žele pridobiti publiku na temelju empatije i govorom o razumijevanju određenog stanja u društvu (u gore navedenom slučaju to se odnosi na društvo koje je trenutno u ekonomskoj krizi), ali s obzirom da sam već nekoliko puta imala priliku uvjeriti se da ovaj festival zbilja nudi izuzetno kvalitetan program za malu svotu novca, ipak se moram složiti s rječju direktora. Osim povoljnih cijena projekcija (jedna projekcija filma košta trideset i pet kuna) i festivalskih kompleta ulaznica, zainteresiranim studentima i novinarima nudi se mogućnost akreditiranja koja, iako se nažalost plaća oko stotinjak kuna, ipak nudi veću pristupačnost nego što je to možda omogućeno ostaloj publici.[3]

Posljednje što naročito želim istaknuti jest to da Motovun film festival kao takav nastoji opravdati ime grada koje nosi i to lijepim gestama, promovirajući sam grad, njegovu kulturu, ljude i njihove djelatnosti. Ove godine je festival nastojao ukazati na problem tamošnjih vinara koji su vino teran, koje je nedavnom odlukom izvorno priznato kao slovensko vino, primorani prestati proizvoditi. Kako bi se njima iskazala podrška, a gostima i posjetiteljima festivala približio navedeni problem, organizirana je "Trka za teran" koja je pobjedniku utrke donjela onoliko terana koliko je težak.

Nakon ovog mnoštva pozitivnih strana filmskog festivala, postoje i dvije negativne, a to su malen kapacitet privatnog smještaja (iako je baš zbog toga oraniziran eko kamp u podnožju brda na kojemu se, moram priznati, svake godine sve više radi da bude što opremljeniji) te dosta visoka cijena autobusne karte na liniji koja vozi iz podnožja brda u stari grad Motovun, a koja samo u jednome smjeru košta koliko i jedna projekcija filma. Možda i iz toga možemo izvući jednu pozitivnu stvar - zbog nepristupačne cijene prisiljeni smo uspeti se pješke uz brdo, čime ćemo poboljšati fizičku kondiciju, a i moći ćemo pogledati još jedan film s obzirom da smo uštedili na autobusnoj karti. Po svemu sudeći, izgleda da je organizacijski tim Motovun film festivala zbilja mislio na sve!

 

Veoma mi je drago što sam imala priliku biti prisutna na ovome festivalu, pa makar ove godine i na jedan dan, zbog toga što mi se izuzetno sviđa koncept ove vrste filmskog festivala koja, kao što sam već rekla, nadilazi tradicionalne okvire. Stoga se nadam da će Motovun film festival opstati te da će svima koji nisu imali prilike otići, omogućiti da dožive spoj odlične atmosfere, filma, glazbe i ugodnog društva na prostoru jednog tako malenog grada kao što je to Motovun.



[1] Preuzeto dana 17. studenog 2013. s web stranice http://www.motovunfilmfestival.com/page/index/id/84, Press materijali. str.4

[2] Preuzeto dana 17. studenog 2013. s web stranice http://www.motovunfilmfestival.com/page/index/id/84, Press materijali. str.3

[3] Ovo tvrdim iz vlastitog iskustva jer sam 2012. godine na ovome festivalu posjedovala studentsku akreditaciju.

„UHVATI FILM“ – FILMSKA PRIČA O „DRUGOSTI“

„Uhvati sa mnom ovaj da/Uhvati film“ je međunarodni filmski festival koji obuhvaća projekcije domaćih i inozemnih filmova na temu invalidnosti. Cilj ovog festivala je informiranje javnosti o životu, pravima i dostignućima osoba s invaliditetom kako bi utjecali na promjene u stavovima ljudi prema takvim osobama, na bolje razumijevanje tog problema, na uvjete intenzivnijeg infiltriranja u društvene sfere te ostvarili opće uvjete za bolju vidljivost osoba koje imaju invaliditet. Ovaj festival promovira filmove čiji su autori/scenaristi/glumci upravo osobe s invaliditetom.

Organizatori ovog filmskog festivala su Kreativno afirmativna organizacija „Parnas“ iz Novog Sada uz suradnju s brojnim partnerima. Od 2011. godine partnersku suradnju ostvaruju i s Udrugom SPIRIT iz Rijeke. Tako su te godine održane prve jednodnevne projekcije filmova s Novosadskog festivala u Rijeci pod nazivom „Uhvati film“. Od 2012. Održavaju se i pulska i zagrebačka inačica ovog filma. Ja sam imala priliku prisustvovati i volontirati na ovom festivalu 21. i 22. listopada ove godine u riječkom Art kinu.

Prvi i najveći problem s kojim smo se susreli i kao volonteri ali kao i publika je problem privlačenja i zainteresiranosti publike. Naime uspostavilo se da tema invaliditeta nije pretežito zanimljiva širem broju ljudi pa se to odrazilo i na broju gledatelja kojih je bilo šačica. Možda je najveća zamjerka ovoj riječkoj verziji projekta manjak dobre reklamne strategije. Iako je ulaznica na filmske projekcije dobrovoljni prilog, što znači da je ulaz zapravo besplatan, ljudi se i dalje nisu pojavili u velikom broju. Nije problem zastupljenost reklame u medijima, po javnim panoima i slično, s obzirom da Udruga Spirit ne raspolaže nekim znatnijim financijskim budžetom. Dapače, obzirom na (ne)mogućnosti glas o festivalu se prilično proširio.

Ono što se primjećuje je da ljudi nisu zainteresirani za ovu tematiku. Invalidnost u ljudima izaziva nekakvu vrstu nelagodnosti, nečega nepoznatoga a time i odbojnost prema inavalidima i invaliditetom. Problem je u tome što bi festival poput ovoga trebao probiti upravo tu barijeru i osvijestiti ljude o tim „drugim“ ljudima koji imaju fizički hendikep neke vrste, no i dalje su ljudi s društvenim, fizičkim, emocionalnim, intelektualnim, seksualnim itd. potrebama kao i svi ostali. No to je teško postići ako publika ne želi doći, rekla bih da se ne želi susretati s tom „teškom“ temom. No ovaj festival, na sreću, nudi viševrstan pogled na invaliditet. To nisu „mračni, teški, srceparajući“ filmovi u svojoj većini. To su filmovi čiji su autori invalidi, a ti su invalidi prvenstveno ljudi pa je tako netko duhovitji, netko je ironičan, netko izuzetan perfomer, netko je umjetnički orijentiran, netko pak ciničan ili mračan, veseo, ozbiljan, sramežljiv itd. Zbog toga svaki film nosi svoju priči u čijem središtu ne mora nužno, ili ne bar eksplicitno biti njihov Invaliditet. To nisu priče koje pričaju ljudi bez invaliditeta o ljudima s invaliditetom koji ne mogu sakriti svoje sažaljenje i nemogućnost poimanja tog problema pa onda to završi uglavnom nekom patetičnom i teškom pričom. To su ljudi koji pričaju priču o sebi ili na neki način sudjeluju u pričanju priče o jednoj dimenziji svog fizičkog identiteta. Upravo zbog takvog pristupa ti filmovi odišu raznolikošću karaktera i kreativnih rješenja te bi to trebala biti idejna polaznica kada želimo pristupiti ovakvom festivalu. To nije festival isključivo za invalide i ljude koje se bave tim područjem, nego za sve ljude.

Invaliditet je pericpiran kao manjinska kategorija, a time su invalidi strpani u kategoriju manjine, nešto što nije „normalno“, s čime se ne nosi većinska populacija. No to je samo prva razina problema. Na ovom festivalu osvjestila sam upravo tu drugu razinu problema, a to je poduplavanje ili umožavanje kategorija potčinjenosti unutar jedne osobe, unutar jednog identiteta. To se dešava kad je invalid ujedno i žena, Rom ili neka druga manjinska ili potlačena skupina. Time se predrasude prema takvim osobama umnožavaju i šanse za normalno i nesmetano uključivanje u društvo još više otežane. Filmovi koji se vrte na „Uhvati film“ progovaraju o tom problemu i to ne na bilo koji način nego upravo od onih koji taj problem nose. To je nešto što vrijedi vidjeti, što mjenja perspektivu, što potiče osvješčivanje ljudi na te „druge“ koji su tu i koje treba uključiti u društvo.

Sve u svemu smatram da je ovaj filmski festival izuzetak među ostalima jer se bavi problemima onih iskuljučenih, onih drugačijih i onih prema kojima postoje snažne predrasude. To nisu filmovi samo za gledanje, ti filmovi su aktivne prirode, namjenjeni su kako bi informirali, potaknuli , educirali i osvjestili ljude na problem osoba s invaliditetom ali ne samo na problem njihove invalidnosti, jer njihov hendikep zapravo i nije problem njima nego ljudima oko njih, nego na problem koji postoji u društvo a koji se tiče prihvaćanja manjinskih skupina ljudi i odnos društva prema svim svojim članovima bez obzira na njihove fizičk ili druge hendikepe. Stoga je ovaj festival potreban i potrebno je proširiti publiku kako bi se širila i svijest.

„Antologije krijumčarenja“ ime je izložbe postavljene u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci u sklopu Međunarodnog projekta o tradiciji sive ekonomije: Imate li što za prijaviti?, a može se pogledati u razdoblju od 22.10 do 4.12.2013. Tema krijumčarenja odabrana je kako bi se prikazala komunikacija između mora i kontinenta, istoka i zapada, Jugoslavije i Italije te naposlijetku, socijalizma i kapitalizma. Krijumčarenje je predstavljeno kao kreativan čin koji je ljudima omogućio nadoknađivanje manjkova i iskorištavanje nedostataka te je bio jedna od najvažnijih strategija preživljavanja i prevladavanja postojećih upravno – političkih situacija i režima. Projekt obuhvaća razne povjesničare, umjetnike, teoretičare i svjedoke ali i posjetitelje koji mogu u bilježnicu, koja je ujedno i dio izložbe, anonimno priznati svoje kazneno djelo krijumčarenja. Izložba je sastavljena od fotografija, video instalacija, autentičnih predmeta koji su služili za krijumčarenje robe i njihovih replika (primjerice, djelova automobila koji su bili pogodni za krijumčarenje napravljenih od gipsa) te krijumčarenih predmeta. Svako izloženo djelo popraćeno je kratkom pričom, odnosno sažetkom kako bi se posjetiteljima približili uvjeti u kojima je umjetničko djelo nastalo. Sažeci su otisnuti na nekoliko primjeraka A4 papira postavljenih tik uz djela, koje posjetitelji mogu slobodno uzeti i ponijeti sa sobom. Što se izloženih djela tiče, mogao se vidjeti šarolik izbor. Umjetnik Victor Lopez Gonzales predstavio je dva rada. Foto serija Atlas posvećena je brojnim krijumčarkama koje svakodnevno prelaze šanjolsko-marokansku granicu, dok se video uradak Krijumčar slika temelji na propitivanju koncepta granica i međa uz pomoć krijumčara kao simbola i alegorije osobe koja prelazi granice i ignorira ih. Ivo Deković, Nikola Ukić i Igor Kirin izložili su film Ariel koji u središte radnje stavlja Hermanna Ariela Schiegea koji pripovijeda o političkoj klimi i razvoju anarhističkih i neo-anarhističkih pokreta od šezdesetih godina do danas. Bio je optužen za švercanje 2,5 tone kokaina u 38 slučajeva u razdoblju od godine i pol dana. Istočno od Svilengrada i Prelazak preko Marice dvije su fotografije Hassana Abdelghanija koje prikazuju izbjeglice u činu ilegalnog prelaska rijeke Marice. Marica je bila omiljena ruta tri četvrtine ilegalnih imigranata koji prelaze u neku od država članica Europske Unije. Obiteljska arhiva autorice Tanje Vujasinović sadrži arhivu šverca kroz tri generacije žena, odnosno slike triju predmeta kraj kojih se nalaze njihove replike. Ovim radom želi ukazati na apsurdnost društveno-političkih ograničenja te egzistencijalnu nužnost šverca. U izloženim primjercima našla se i lažna karta za vlak. Rad se zove Big Lie (t) To Interail, a autor je Marco Cechet koji je kartu sam dizajnirao i izradio. Ovaj rad odražava koncept pravog/lažnog. On u ljeto 2004. godine izrađuje kartu i kreće na put po Europi. Na početku njegova putovanja karta je bila lažna, no kada ju je kondukter potvrdio, odnosno na nju stavio pečat, primjenio je zajednička pravila koja održavaju normativni ugovor te je time postala pravovažeća. Ovo je djelo zanimljivo jer prikazuje sličnost između umjetničkog djela i karte za vlak. Djelatnici u kulturi potvrđuju autentičnost umjetničkog djela baš kao što i kondukter u vlaku potvrđuje autentičnost karte. Ovo su samo neki od radova izloženih u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti te će se u sklopu ovog projekta održati performans, simpozij, izložbe i prikazi filmova na slijedećim lokacijama: Astronomski centar Rijeka, Mali salon, Mini Art kino Croatia i Terminal, željeznički most. Kazneno djelo krijumčarenja prisutno je i danas na svakom koraku, a krijumčari se od najobičnijih stvari do droge i ljudskih organa na što žele upozoriti brojni predavači koji sudjeluju na simpoziju u sklopu ovog projekta. Izložba, kao i projekt od velike je važnosti kako bi se prikazao odnos nerazvijenih i razvijenih zemalja što se danas može primijeniti na članice i ne-članice EU, te domišljatost hrvata u krijumčarenju robe preko granice za vrijeme Jugoslavije, kao i prije nego što je Hrvatska postala članica EU, kako bi bar malo popravili životni standard i približili se razvijenijim zapadnim zemljama.

Međunarodni festival komornog kazališta „Zlatni lav“ projekt je kojeg je osmislio priznati dramski i operni redatelj, pisac i koreograf Damir Zlatar Frey, a početkom ljeta 2013. doživio je svoju 14. godinu izvođenja. „Zlatni lav“ okuplja mnogobrojne umjetnike s mediteranskog i srednjoeuropskog kulturnog prostora koji kroz zanimljive i kvalitetne kazališne izvedbe predstavljaju i preispituju kulturne i društvene vrijednosti zemalja središnje i južne Europe. Posebnost ovog festivala pronalazimo u njegovom multikulturalnom karakteru i višejezičnoj strukturi koja najbolje ocrtava grad Umag u kojem se „Zlatni lav“održava jednom godišnje. Naime, i samo područje grada poznato je kao višejezični prostor s dugom povijesti i bogatim kulturnim naslijeđem koji se prvenstveno ostvaruju kroz dugogodišnji, uspješni suživot Hrvata i mnogobrojnih pripadnika nacionalnih manjina, ponajviše Talijana i Slovenaca. Ovogodišnje izdanje festivala, koje je građanima i svim zaljubljenicima u kazalište otvorilo svoja vrata od 14. pa sve do 23. lipnja, rezultat je internacionalne suradnje dviju europskih zemalja – Hrvatske i Slovenije. Gledateljima se pružila izvanredna prilika posvjedočiti kvaliteti ponuđenog kazališnog programa, šarolikom izboru predstava i talentiranoj glumačkoj postavi koja vlada hrvatskom i slovenskom umjetničkom scenom, a posebno oduševljenje svakako je izazvalo sudjelovanje i hvalevrijedna predstava Kazališta slijepih i slabovidnih osoba „Novi život“ iz Zagreba.

„Zlatni lav“ se ove godine održao u gradskom kazalištu u samom centru grada, što je zbog povoljne lokacije kazališne zgrade i njezine prostranosti bila izuzetno pametna odluka. Za vrijeme trajanja festivala veliko dvorište i park koji okružuju umaško kazalište poslužili su kao prostor za druženje i organiziranje popratnih događanja koje je mogao posjetiti veliki broj uzvanika. Organizatori i predstavnici festivala pokazali su visoku razinu organizacijskih vještina, kao i odličnu suvremenu tehničku opremljenost scenskog prostora „Zlatnog lava“. Još jedan veoma važan dio cjelokupnog projekta bila je atraktivna i kvalitetna promocija ovog festivalskog događaja koja je uključivala brz i jednostavan pristup informacijama putem svih medija, a koja je uistinu doprinijela velikom odazivu građana, ali i poznatih lica iz hrvatskog kulturno – umjetničkog života. Isto tako, ne možemo zanemariti uspješno organiziranje raznovrsnih popratnih sadržaja, poput pomno isplaniranog svečanog otvorenja festivala i koncerta mlade talentirane studentice opernog pjevanja, no najvažnije je spomenuti svakodnevno okupljanje u centru grada s namjerom upoznavanja i zbližavanja glumaca i publike kojoj je to bila odlična prilika da dozna nešto više o predstavama i samom kazalištu.

S druge strane, termin održavanja 14. izdanja „Zlatnog lava“ bio je pogodan za strane posjetitelje koji su u tom periodu boravili u gradu, no nije bio najsretniji izbor za sve stanovnike s umaškog područja. Budući da je tada ujedno i početak turističke sezone u Umagu, odnosno vrijeme kada većina lokalnog stanovništva započinje raditi u turističkim djelatnostima, zasigurno je veliki broj njih zbog posla i manjka slobodnog vremena odlučio propustiti priliku za uživanje u čarima kazališta i ovogodišnjim festivalskim umjetničkim ostvarenjima. Cijena ulaznice za svaku predstavu iznosila je 50 kuna, što je s obzirom na današnje teške i nestabilne životne uvjete previše, pogotovo za obitelji koje su htjele iskoristiti bogat i raznolik desetodnevni kazališni program te odgledati i više od jedne ponuđene predstave. Vjerujem da bi posjećenost festivala i odaziv umaškog stanovništva bili još veći kada bi se još malo poradilo na odabiru prikladnijeg termina i smanjivanju cijena karata, barem za pojedine predstave. Time bi se još više privukla pozornost publike i podigla bi se zainteresiranost osoba iz kulturnog života za ovaj festival koji je tijekom godina zasluženo postao simbolom kazališne kvalitete i multikulturalnosti.

Kulturni događaj koji sam izabrala za recenziju je predstava „Tri mušketira“ koja se igrala u HNK Ivan pl.Zajc u Rijeci. Ova predstava je u režiji srpskog redatelja Kokana Mladenovića, a temelji se na dramatizaciji romana Alexandera Dumasa „Tri mušketira“.

Predstava ima dvije razine, prva koja isključivo slijedi Dumasov roman, te druga koja propituje stanje u našem društvu, današnju ulogu glumaca i kazališta, ulogu crkve i države te stanje u domovini. Izraz domovina se konstantno proteže kroz čitavu predstavu, te se kao i u književnoj literaturi ona poistovjećuje s majkom. Dobro poznat moto mušketira „Svi za jednog, jedan za sve!“ tokom ove predstave biva više puta ismijan. Zbog toga jer druga razina, ona koja kritizira i pokazuje istinito stanje koje vlada u državi, ukazuje kako ovakvi ideali više ne postoje, kako ne postoji koncept zajedništva i herojstva u vremenu gdje svatko gleda svoju korist. A upravo herojstvo, rekla bih, je najvažniji pojam u ovoj predstavi koja nam pokušava pokazati kako za heroje i junake nema mjesta u današnjem svijetu bez morala, poštenja i pravde. Mušketiri, bez obzira na sve svoje poroke, kao što su vino i udane žene su oličenje istinskog dobra, ali to ih ne spašava jer na kraju shvaćamo kako su bili samo pijuni u spletkama i zamkama onih koji su iznad njih, moćnika, predstavnika crkvene i svjetovne vlasti, ali i njihovog nadređenog zapovjednika i uzora. Bez obzira na odanost kralju i kraljici, te činjenicu da svoj život izlažu opasnosti zbog njih, taj isti kralj i kraljica ih na kraju izdaju i narede njihovo ubojstvo, a oni dobivaju ono što su od početka željeli… Engleska im je objavila rat, a rat pokreće industriju što donosi novac, mušketiri su mrtvi, za javnost umrli od engleske ruke tijekom hrabrog čina te proglašeni herojima, dok je prava istina da je ubojstvo naredio njihov kralj i njihova država čije su ideale zastupali.

Predstava „Tri mušketira“ ima snažne i jasne poveznice s trenutnom situacijom u našoj državi. Pjesme koje satirično opisuju situacije na sceni i prate predstavu nemoguće je ne usporediti s raznim političkim ili crkvenim aferama koje u poslijednje vrijeme prate Hrvatsku. No, pitanje koje se nameće jest da li je potrebno i u kazalištu ljudima ukazivati na društvene i političke probleme o kojima svakodnevno čitaju u novinama ili gledaju na televiziji? Jer većina ljudi dolazi u kazalište kako bi se opustili, pogledali dobru predstavu i ne razmišljali o svakodnevnici...

Iako bi neki rekli da ovakvim temama nije mjesto u kazalištu, ja se ne mogu u potpunosti s tim složiti. Kazalište je oduvijek bilo mjesto gdje na neki način pravila ne vrijede, umjetnost sama po sebi teži biti drugačijom od svega ostalog što poznajemo. Niti jedna tema ne bi smjela biti tabu, a aktualnosti i afere je uvijek interesantno doživjeti iz nekog drugog kuta, ne samo onog koji nam je dostupan putem medija. Cilj kazališta, a i bilo koje druge umjetnosti je u gledatelju probuditi reakciju, bila ona pozitivna ili ne. A ova predstava zasigurno nikog nije ostavila ravnodušnim. Mislim da je u njoj savršen omjer onoga što svakom gledatelju treba, od smijeha, spletki, ironije, međusobnih borbi ali i ljubavi. Te sigurno ne bi bila u tolikoj mjeri zanimljiva da nema svoju drugu stranu, onu kojom nas potiče da sazgledamo događaje iz druge perspektive te da probijemo konvencije i doživimo nove spoznaje, što je u konačnici i cilj svake umjetnosti.

Ovom recenzijom referiram se na popraćeni kulturni događaj koji je održan u četvrtak, 7. studenog ove godine u Gradskom parku Virovitica, pod organizacijom Gradskog muzeja Virovitica. Događaj kojem sam prisustvovala pripada umjetničkom pravcu, za kojeg pretpostavljam da većina ljudi može logički zaključiti u čemu je njegova bit ili je negdje načula za radove koji mu pripadaju, no za one koji nisu upoznati land art je umjetnički pravac u suvremenoj umjetnosti koji se razvio šezdesetih godina 20. Stoljeća u Americi. On otvara jednu novu dimenziju suvremene umjetnosti napuštajući galerije te razvija monumentalne projekte u nadasve slobodnom prostoru, okruženju i time ukida granice između ljudskog stvaralaštva- za kojeg su do tada bile rezervirane galerije, izložbe,itd..., i prirode u kojoj je smješten. Što se tiče materijala koji se oblikuje, njegova karakteristika je upravo prirodan ili industrijski pejsaž ,u kojem je spomenuti pravac smješten, gdje se teži njegovoj izmjeni. Za ovakvu prolaznu dokumentaciju čovjekovogo prisutstva u praznom prostoru umjetnici i povjesničari umjetnosti tvrde kako je ono čin protesta protiv izvještaćenosti modernog svijeta, protiv estetike metala i protiv ''utilitarizma umjetnosti''.[1] Neka od primjera ovakvog pravca su: Michael Heizer koji u zabačenim, nenastanjenim prdjelima svijeta kopa jame, Walter de Maria koji je duge linije kredom vukao po zemlji ili pak Robert Smithson koji je slagao komadiće kamenja na jednu gomilu.

Sada kada sam pojasnila samu teoriju kojoj pripada ovaj pravac mogu reći nešto više o događaju kojem sam osobno imala prilike vidjeti i u njemu sudjelovati. U prvom djelu ovog osvrta već sam utvrdila gdje i kada je događaj, kako bi rekli '' took place and time', pa sada mogu reći nešto više o njemu i o samome umjetniku. Virovitičkoj publici ( građanima grada Virovitice) predstavio se poznati osječki umjetnik Nikola Faller svojom umjetničkom akcijom ''grabljanja/ sakupljanja lišća) iz koje proizlazi realizacija prostornih ''crteža'' na površinama Gradskog parka Virovitica koji kasnije , vidjet ćete na slikama u podnožju teksta, formira izložbu rada. Slije par riječi o samom autoru,Nikola Faller je mladi akademski umjetnik, da budem preciznija kipar, koji je ponajviše prepoznatljiv po svojim jednistvenim land art skulpturama od slame i drugih prirodnih materijala te intervencijama/performansima u prirodi i javnim gradskim prostorima. Osnivač je Udruge ''Slama'' i glavni organizator, NAŽALOST, jedinog land art festivala u Lijepoj Našoj, Hrvatskoj koji se svake godine održava u Baranji. U Virovitici je već poznat po uskrsnim dekoracijama od slame i radioni izrade ukrasa od slame te sudjelovanju na koloniji Udruge ''Ilirskog zmaja'' koja se održala u Jasenašu 2012. godine.

U okviru koncepta ''Četiri godišnja doba'' umjetnik nam je predstavio land art akciju ''Jesen-grabljanje lišća'', odnosno, prostorni crteži lišćem u Gradskom parku. Ovo je bila cjelodnevna akcija u kojoj je mogao sudjelovati svatko od posjetitelja, na njihovu veliku znatiželju. Dobrovoljci su se primili grablja i po uputama umjetnika formirali lišće na hrpu kako bi kasnije ono predstavljalo neki od dizajnova. Samu značajnost i zabavu ovakvog nečeg prepoznalali su i učitelji OŠ Vladimir Nazor u Virovitici te Centra za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju Virovitica koji su sa svojim učenicima i štćenicima također sudjelovali u ovom projektu. Umjetnik je također napravio nekoliko samostalnih radova na površinama parka kao okosnicu same izložbe. Radovi su potom bili fotografski dokumentirani u skladu sa prirodom land art umjetnosti za koju se također ne smatra da mora biti trajna, prezentirana isključivo u galerijama ili fizički prezervirana. Sam projekt naziva ''Četiri godišnja doba'' osmišljen je kao koncipiranje kroz oblikovanje slame ljeti, ''crtanje'' grabljama po opalom lišću u jesen, oblikovanju ledenih i snježnih blokova zimi, te prostornim crtežima i reljefima na travi u proljeće. Cjelokupni ciklus umjetnik je uz pomoć nekolicine članova spomenute Udruge ''Slama'' realizirao u Osijeku dok je lišćem ''iscrtao'' još neke od gradova Hrvatske. Nikola Faller i njegovi umjetnički prijatelji poznati su diljem svijeta upravo po Land art Festivalu Slame, ali posebno po čarobnom snježnom gradu kojega su prije dvije godine izgradili od snijega u povijesnoj osječkoj jezgri Tvrđi.Umjetnik je istako kako je ova urbana land art akcija usmjerena ka stvaranju u skladu s prirodom i ciklusom godišnjih doba, te kako njome želi probuditi kreativnu i ekološku svijest građana i oplemeniti gradski parkovni prostor.

Ovakav događaj je hvalevrijedan projekt za jednu manju sredinu poput grada Virovitice, no i za bilo koji drugi grad. Kao što i sam autor govori, sami cilj ove akcije nije samo pusta izložba prikaza dijela autora, već njegovo nastojanje da uključi svakog od sudionika koji zainteresiran. Prizori koji nastaju su i više nego očaravajući te je iznimno upečatljiv dojam koji ostavi pogled iz ''ptičje perpektive''. Smatram ovo kao jedno posebno, unikatno iskustvo no žalosno je to što se ljudi izuzetno malo informiraju o radovima u kulturi i umjetnosti ne prepoznajući samu čar toga i onoga što mogu doživjeti, iskusiti prisustvujući nekom od ovakvih događaja. Za kraj prilažem par slika samog projekta kako bi mogli stvoriti dojam koji sam pokušala dočarati riječima.

 

 

Fotografije preuzeta sa icv.com, 8.11.2013.

 

 

 

 

 

 

 

 

Tema ovogodišnjeg 8. Land art Festivala Slame, koji se od 8. do 14. srpnja održava u osječkom Perivoju kralja Tomislava, je Dvorac, kao simbol traženja vlastite osobnosti, svijetla i duhovnog blagostanja.

Akademski kipar Nikola Faller, predsjednik Udruge Slama u razgovoru za Hinu je istaknuo kako je festival Slame dio projekta 'Četiri godišnja doba', a kao i ostala tri projekta isključivo se radi od prirodnog materijala. U ljeto to je slama, u proljeće trava, u jesen lišće, a u zimu snijeg, kazao je Faller.

Dodao je kako je Land art Festival Slame međunarodnog značaja, ove godine na njemu sudjeluje 20 umjetnika iz cijeloga svijeta i isto toliko volontera koji uče kako se radi sa slamom 'i oblikuje bajka koja je dio svih nas bez obzira kako iskazivali svoja osjećanja, nježno, grubo ili ratnički'.

Istaknuo je kako je dvorac, simbolički gledano, metafora za tijelo koje nastanjuje duša, kao dom ljudskog duha i 'našega pravog ja'. Dodao je kako je u Perivoju kralja Tomislava u tijeku izrada ogromnog dvorca sa svim pratećim sadržajima, te velikog Zmaja koji simbolizira sve one svakodnevne izazove i opasnosti kojima smo izloženi.

Središnje svečanosti ovogodišnjeg Festivala Slame održat će se 13. i 14. srpnja. Tijekom zalaska Sunca, 13. srpnja posjetitelji će moći bacati cvjetne vjenčiće u rijeku Dravu, čime će se simbolički odati počast rijeci koja oduvijek i postoji i putuje pored starog grada Osijeka.

U nedjelju, 14. srpnja bit će spaljen ogromni Zmaj, simbola zla i napasti, a bit će organizirano i niz drugih sadržaja, poput sajma zdrave hrane i umjetničkih predmeta od prirodnih materijala.

Kao i većina hrvatske javnosti evidentiramo razvoj opasnih i nehumanih trendova u mnogim, prividno odvojenim, područjima hrvatskog društva. Njihova brojnost, agresivnost i silina mržnje kojom su prožeti, naprosto od nas traže primjerenu reakciju. Nesumljivo svjedočimo povratku dijela temâ koje su dominirale u političkom i društvenom životu Hrvatske i regije  90-ih. Neokonzervativni val, koji seže onkraj granica Hrvatske i sve više oblikuje sliku suvremene Europe, a definiran je modelima agresivnog odnosa prema manjinama i ograničavanjem njihovih prava; pozivanjem na tradicionalne vrijednosti obitelji uz istovremeno blaćenje svih onih koji se ne uklapaju u taj obrazac; insistiranjem na jezičnom purizmu; problemu dvojezičnosti, produciranje je vrlo opasnih praksi isključivanja svih onih koji se u takve modele ne upisuju, odnosno  u njima ne prepoznaju. Na drugoj strani, neoliberalna ideologija, utemeljena modelom novog „svetog trojstva“ – zakonodavna deregulacija, privatizacija i smanjenje javnih rashoda države – nemilice devastira i posljednje ostatke socijalne države i klasnog konsenzusa.

Ovdje želimo postaviti jasno pitanje: je li istovremenost pojave ovih procesa slučajna? Indikativno je i simptomatično da će, primjerice, pojedini 'srednjostrujaški' mediji istovremeno zagovarati liberalne stavove o pravima manjinskih identiteta, ali ujedno i žestoko napadati javni sektor u domeni zdravstva, obrazovanja, znanosti, komunalnih službi, itd. Smatramo da je prividna odvojivost prava manjinskih identiteta i socijalnih prava radnika lažna i neodrživa, a u konačnici i rezultat iste politike.


Tri su aktualna polja u hrvatskom društvu po pitanju spomenutih trendova, čime se, nažalost, dubioza ovih fenomena niti izbliza ne iscrpljuje. Prvo, ugrožavanje prava radnika, razvidno uvođenjem radne obveze liječnicima u štrajku; zatim referendum o definiciji braka; i kao treće, prijedlog nacrta Zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika koji prijeti novčanim kažnjavanjem onih koji se ne drže standarda u javnom govoru. Rezanja prava radnika, isključivost prema seksualnim manjinama i zakonsko ograničavanje korištenja materinjeg jezika, smatramo, dio su iste politike koja će u konačnici svako ljudsko biće ostaviti bez izbora i, kao što je to slučaj u svakoj totalitarnoj državi, poništivši nužnu granicu između sfere privatnosti i javnosti uspostaviti diktaturu jednoumlja.


Prvo, uvođenjem radne obveze liječnicima, poslana je poruka svim radnicima kako je došao kraj socijalnom konsenzusu. Država, koristeći neustavne metode, odustaje od pregovora i to na jednom od najosjetljivijih područja rada koje se tiče svih građanki i građana Hrvatske. Ukratko, kako dani štrajka odmiču, a liječnici ne posustaju, javnost se prestaje baviti ovim pitanjem, kao da ono ne upotpunjuje čitavu sliku odustajanja od svih ljudskih vrijednosti. Liječnici su plaću dobili u četvrtak, dakle, kasnila im je, a oni među njima koji su bili ustrajni u štrajku financijski su kažnjeni za neposluh. To se sve odvija legitimacijom imperativa kapitala. Ako se na ovom pitanju – radnika-liječnika Hrvatska neće solidarizirati, je li za očekivati da će se solidarizacija dogoditi u bilo kojem drugom potentnom pitanju?


Drugo, naizgled banalno referendumsko pitanje jesu li građani RH za to da se u Ustav unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca, u ovom slučaju poprima šire društvene i moralne implikacije. To nije samo pitanje o braku, već davanje ili oduzimanje prava na ravnopravnost određenoj društevnoj skupini. Postavlja se pitanje, tko su oni među nama koji će odlučiti o tome tko je ravnopravniji od drugih? Pobornici „tradicionalnih hrvatskih vrijednosti“ kao da nisu svjesni da je pojam vrijednosti mobilan koncept koji živi i raste u vremenu. Primjerice, u raznim razdobljima povijesti, a negdje i danas, u definiciju braka (bili) su uključeni i dogovorni brak bez suglasnosti oba supružnika, ekonomska razmjena za mladu, uskraćivanje ženama prava koje posjeduju njihovi muževi, itd. Današnji brak, a posebice kulturološko shvaćanje braka kao ravnopravne zajednice motivirane prvenstveno ljubavlju, relativno je nova, a za mnoge i iznimno dobrodošla promjena. Često se može čuti od pobornika referenduma kako „treba spasiti brak!“ Postavlja se pitanje: od čega? Od čestog nasilja u obitelji? Od brojnih razvoda? Istospolni parovi nisu jedan od tih problema, a i ne napadaju tuđe brakove. Čemu onda zapravo ovaj referendum? Referendum nikako neće pomoći „tradicionalnoj hrvatskoj obitelji“, već će samo doprinijeti daljnjem umjetnom produbljivanju jaza između lijevih i desnih, što će pak koristiti samo nekima – onima kojima je zapravo obitelj potpuno irelevantna, onima koji samo misle o tomu kako preparirati još jednog polarnog medvjeda za svoju kolekciju, kako isisati novac iz napaćenog i silovanog hrvatskog naroda te kako unovčiti jaz koji je stvoren između „nas“ i „njih“. Također, unatoč tomu što se mnogi pobornici referenduma pozivaju na katoličke vrijednosti, jasno je kako pobornike referenduma te iste vrijednosti ne krase, jer milosrđe i prihvaćanje onih koji su drugačiji od nas nikako nije upisano u pitanje koje nam se referendumom nameće. Referendumsko pitanje ne oslobađa, već ograničava. Ono ne prihvaća, već odbacuje. Ono nije milosrdno, već je agresivno. Zbog svega toga je potrebno izaći na referendum i izjasniti se PROTIV. U lepezi manjina – a svi pripadamo nekoj manjini – jedino je pitanje tko je sljedeći na redu. Danas je to istospolna zajednica, a sutra? Hoće li to biti ćelavi, slabovidni, ateisti, oni s posebnim potrebama, neplodni, te svi oni koje će samoprozvane inicijative za očuvanje „tradicionalnih hrvatskih vrijednosti“ odlučiti isključiti.


U sjenci vukovarskih zbivanja oko dvojezičnih natpisa na državnim ustanovama, Matica hrvatska nedavno je obznanila prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika. Prva tri dijela prijedloga (Opće odredbe, Pravna zaštita hrvatskog jezika u javnom životu i onoga koji se tiče Vijeća) resi zajedničko polazište: iščašena pretpostavka da je hrvatski jezik ugrožen jer se njemu izvana nameću strane riječi. Onečišćuju ga. Reguliranje jezika zakonom narodu koji dragovoljno svoj jezik obogaćuje 'tuđicama' istom tom narodu uskraćuje elementarno pravo: korištenje vlastitog jezika na način na koji to slobodan narod slobodno želi. Ono što je apsolutno nedopustivo je dio Prijedloga koji se raspisao o nadzoru nad provođenjem zakona, kao i onaj o kaznenim odredbama. Jezična policija Matice Hrvatske Hrvatima nameće «inspekcijske službe ovlaštene za područja na koja se odredbe Zakona odnose». Indikativan je članak 19.: „Prijedlog da se izvrši nadzor... može dati svaki građanin Republike Hrvatske i svako tijelo državne ili lokalne samouprave, ustanova ili udruga. Inspekcijska kontrola može i po službenoj dužnosti samoinicijativno pokrenuti postupak nadzora“. Svatko, dakle, može prijaviti svakoga, kontrolirati ga i tomu primjereno kazniti. Ukoliko se onaj koji nije javno uporabio hrvatski jezik na propisan način ogluši na opomenu, platit će od 5 do 10 tisuća kuna kazne. Temeljni je cilj ovakvog združenog jezičnog pothvata, kao i u slučaju referenduma, isključenje neposlušnih, nepoćudnih, uskraćenih, odnosno svih koji nisu u posjedu „potrebnog znanja hrvatskog jezika“.  Napominjemo da je termin kojega u Prijedlog rabe Matičari "inspekcija" nehrvatska riječ i da je kao takva potencijalno kažnjiva.      


Povijest nas uči da ekonomsko-političke krize za sobom redovito povlače retrogradne društvene tendencije. Udar na prava radnika srodan je i povezan s ograničavanjem prava manjina. Politička neodlučnost aktualne vlade da se jasno adresiraju i prepoznaju izvori navedenih pitanja  direktno vodi eskalaciji problema. Drugim riječima, nemoguće je izbjeći udare na prava manjina ukoliko se i dalje inzistira na politikama štednje, "bolnim rezovima“, „stezanjima remena“, to jest evidentnom i radikalnom rezanju javnog sektora i sužavanju prostora javnog dobra. Neokonzervativne tendencije neodvojivo su povezane s imperativom tržišne profitabilnosti kao mjere svih stvari. Nju, nažalost dijele i 'lijevi' i 'desni' čija politička kratkovidnost, rubna kompetentnost i politikanstvo, kako stvari stoje, mogu imati katastrofalne posljedice.


Zbog svega navedenog Odsjek za kulturalne studije oštro osuđuje sve navedene negativne trendove u hrvatskom društvu i apelira na javnost da se odupre lažnim polarizacijama, te da pokaže solidarnost sa svim ugroženim skupinama.

Odsjek za kulturalne studije

Osvrt objavljen u Novom Listu