Ratne zločine i zločine totalitarnih režima nije dovoljno osuditi samo na sudu, za ozdravljenje društva potrebno je objektivno suočavanje s prošlošću, jasno sagledavanje uzroka i krivaca za počinjene zločine te priznavanje svih žrtava u sukobu. Tako bi se najkraće mogao definirati pojam tranzicijske pravde, nove discipline u teoriji i praksi zašite ljudskih prava, na temelju koje se onda može izgraditi i kvalitetna politika (kultura) sjećanja, da se povijest ne bi ponavljala. Već iz ove kraće definicije jasno je da u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije nema ni tranzicijske pravde ni razvijene kulture sjećanja. To, ali i činjenica da sličan problem imaju sve države koje su preživjele nekakav veći sukob ili su iz totalitarnih režima na putu prema demokratskom društvu, razlog su što je riječki Filozofski fakultet, točnije pročelnik Odsjeka za kulturalne studije na tom Fakultetu doc. dr. sc. Vjeran Pavlaković, u suradnji s kolegom Christopherom K. Lamontom s nizozemskog sveučilišta u Groningenu, prošle godine u Cresu pokrenuo ljetnu međunarodnu školu pod nazivom Tranzicijska pravda i politika sjećanja. Školu, točnije jedanaestodnevna predavanja ove su godine slušali studenti s četiri kontinenta, a predavači su osim Pavlakovića i Lamonta, inače stručnjaka za međunarodne odnose i tranzicijsko i međunarodno pravo, bili i Mietek Boduszynski, profesor američke vanjske politike u Kaliforniji, koji je služio kao diplomat u Albaniji, Kosovu, Japanu, Egiptu i Libiji, te Arnaud Kurze, postdoktorant na Sveučilištu Monclair (SAD). Među predavačima su i  Vladimir Petrović s nizozemskog instituta za rat, holokaust i studije genocida, Christian Axboe Nielsen, profesor na studiju Istočne Europe u Danskoj, Andrej Kričković, moskovski profesor međunarodnih odnosa, i Anna Ferens, nagrađivana poljska redateljica dokumentarnih filmova.

U sklopu Spajalice, serije umjetničkih intervencija u javnom prostoru, u organizaciji Muzeja suvremene umjetnosti Rijeka, na Gatu Karoline Riječke bila je postavljena Platforma za transdisciplinarne prakse. Urbani laboratorij u obliku geodezijske kupole, površine cca 50 metara kvadratnih, početkom petog mjeseca ove godine, poslužio je kao mjesto propitivanja odnosa između tehnologije, javnog prostora, urbane svakodnevice i duhovnosti. Izložen u javnom prostoru kao poziv na zajedničko djelovanje, stvaranje, video projekcije, radio prijenose, kreativne radionice i duhovno obnavljanje.

Rezidencijalni programi jedan su od modela mobilnosti umjetnika koji na prostoru jugoistočne Europe posljednjih godina postaje sve dominantniji. No usporedo s razvojem ove prakse, pojavljuju se brojna pitanja koja se odnose na sve sudionike procesa: umjetnike, organizatore, financijere, lokalnu zajednicu te međunarodnu umjetničku scenu. 

Ivana Podnar

 O radu u kulturi kroz vlastiti radni status i svakodnevne borbe govore Marijan Crtalić i Iva Marčetić. 

Nakon neostvarenih obećanja sadržanih u pojmu kreativne klase, slobode i samostalnosti, radnici u kulturi su globalno sve sličniji onima u industriji.  Fleksibilni, kreativni, prilagodljivi i jeftini oni predstavljaju prekarijat lišen stabilnog statusa i egzistencije, s kopnućom društvenom ulogom i uglavnom autoreferencijalnim utjecajem.

Romantična komedija, tako potreban žanr, hrani nas narativima koji naše ljubavi predstavljaju kao čarobne i apsolutno slobodne i uklapa ih u iluziju o neviđenim slobodama našeg vremena.

Piše: Petar Odak

Terenski rad i izložbe u suradnji studenata i profesora Kulturalnih studija na nekoliko lokacija od radionice Urban palimsesta u travnju, Kont, Palah i filozofski faks. Cjelokupni događaj oko kulture sjećanja Piše: Helga Paškvan

U utorak, 3.6.2014., grupa kulturologa, uglavnom s prve godine diplomskog studija, uputila se na Goli otok, ali ne po kazni, već na jednodnevni izlet, koji se može protumačiti i kao neki vid terenske nastave, obzirom da većina nas u ovom semestru sluša kolegij "Komparativna povijest kulture sjećanja". Predvođeni profesorom Pavlakovićem, krenuli smo u 7.30 ujutro autom i kombijem prema Krku. Obzirom da je trajekt iz Valbiske za Lopar,gdje nas je čekala veza za Goli otok, kretao tek u 11.45, odlučili smo malo skrenuti s rute i zaustaviti se u malom krčkom gradu Vrbniku. Nakon šetnje starom gradskom jezgrom i jutarnje kave u jednom od dva vrbnička kafića, nastavili smo svoj put prema Valbiski. Tamo nas je čekao trajekt za Lopar. Vožnja je bila duga, oko sat i pol, ali uz već ljetno sunce i lagani povjetarac, lako se izdržalo.

Prošli je mjesec bio razdoblje skandala između Venecije i Moskve. Povod skandalima je nagrada ”Ca’ Foscari Honorary Fellowship” koju je venecijanski univerzitet, gotovo u tajnosti dodijelio Vladimiru Medinskom, ministru kulture Ruske Federacije.

Autorica: Romina Rovan.

U sklopu Spajalice, serije umjetničkih intervencija u javnom prostoru, u organizaciji Muzeja suvremene umjetnosti Rijeka, na Gatu Karoline Riječke bila je postavljena Platforma za transdisciplinarne prakse. Urbani laboratorij u obliku geodezijske kupole, površine cca 50 metara kvadratnih, početkom petog mjeseca ove godine, poslužio je kao mjesto propitivanja odnosa između tehnologije, javnog prostora, urbane svakodnevice i duhovnosti. Izložen u javnom prostoru kao poziv na zajedničko djelovanje, stvaranje, video projekcije, radio prijenose, kreativne radionice i duhovno obnavljanje.

Ana Marković Čunko: Komercijalizirana duhovnost zapadnog svijeta

POTROŠAČKO DRUŠTVO

Pojam potrošačke kulture, u modernom svijetu, podrazumijeva da su „dominantne društvene aktivnosti ne samo organizirane kroz prakse potrošnje nego u određenom smislu i proizlaze iz njih“ (Slater, 2004:24). U svojoj knjizi Consumer culture and modernity, Slater ističe da potrošačka kultura nije jedini oblik kulturalne reprodukcije u posljednjih tri stotine godina, niti predstavlja jedini način na koji se potrošnja vrši i svakodnevni život reproducira, međutim, svakako predstavlja dominantan način. Osim toga, Slater ističe da potrošačka kultura nije niti isključivo „zapadnjačka stvar“. Ona jest nastala na Zapadu negdje u 18. stoljeću, kao dio zapadnjačkog nastojanja da se od ostatka svijeta razlikuje po modernosti, progresivnosti i slobodi, međutim potrošačka kultura ima globalne pretenzije i globalno se širi (Slater, 1997).

Iako konzumerizam ne predstavlja ništa novo, postoji duboka i čvrsta veza između neoliberalizma i konzumerizma. Neoliberalizam predstavlja „teoriju političko-ideoloških praksi koje predlažu da ljudski prosperitet može biti unaprijeđen liberalizacijom individualnih poduzetničkih sloboda i vještina unutar institucionalnog okvira kojeg karakteriziraju snažna privatna vlasnička prava, sloboda tržišta i slobodna trgovina“ (Harvey, 2005:2). Naime, „očigledno je da s tržišnom ekspanzijom u 1970-im godinama, dakle s erom neoliberalne tržišne ideologije, konzumerizam po prvi puta postaje ne samo ekonomska, već i socijalno-kulturalna dominanta u Americi i zapadnoj Europi“ (Hromadžić, 2008:45).

Velika Britanija bila je vodeća u nametanju teorijske osnove doktrine „nevidljive ruke“ tržišta[1], kao savršenog regulatornog mehanizma između ponude i potražnje, ukoliko ga se ne ometa državnim intervencijama. Prema toj teoriji, ponuda i potražnja su, dugoročno gledano, uvijek u ravnoteži. Ponekad se ova doktrina naziva i laissez faire, što također znači prepustiti tržištu da čini svoje, bez uplitanja državne ruke.

Izraz „potrošačko društvo“ prvi se put javlja 20-tih godina prošlog stoljeća, međutim pravi zamah dobiva sredinom 20. stoljeća, i, nastavlja rasti sve do današnjih dana. Ipak, Gilles Lipovetsky u svojoj knjizi Paradoksalna sreća, ističe činjenicu da je potrošačko društvo izazvalo brojna pitanja i dvojbe. On izdvaja dvije vrste razmatranja koje su dovele u pitanje idealtip mass consumption society. Kod prvog, početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, upozoravalo se na krizu u koju ulaze bogata demokratska područja u kojima se primjećuje sve veći gubitak želje za potrošnjom, smanjuje se impulzivna kupnja i velika pozornost se obraća na cijene proizvoda. Kod druge vrste razmatranja, Lipovetsky pak ističe dva tipa. Dok prvi inzistira na revoluciji informacijskih i komunikacijskih tehnologija ističući prijelaz s potrošakog kapitalizma na društvo mreža i informacijskog kapitalizma, drugi se temelji na promjenama stavova i vrijednosti, koja se očituju u prijelazu s materijalnog blagostanja, novca i sigurnosti na brigu o kvaliteti života, duhovnosti, kontemplaciji o smislu života. Dakle, od uglavnom materijalističkog sustava prešlo bi se na jedan postmaterijalistički, informacijski, što bi postepeno dovelo do opadanja vrijednosti „stvari“ (Lipovetsky, 2008:13).        Dok Lipovetsky prvo razmatranje (s pravom, nadodala bih) smatra netočnim, drugo razmatranje, koje govori o svojevrsnom „nadilaženju potrošačkog društva“, ističe kao ispravnu hipotezu. Zaista, obrati li se pozornost na potrošačke prakse (zapadnih demokratskih društava) u posljednjih 20-ak godina, može se primjetiti da je era masovne potrošnje polako zakoračala u jednu novu fazu, okrenula je svoj pravac u jednom drugom smjeru. Dinamika potreba dobiva nova kolektivna i individualna značenja. Potrošači „novog doba“ znaju što žele, pretražuju Internet u potrazi za informacijama, zahtjevaju dokaze kvalitete proizvoda koje kupuju, inzistiraju na eko proizvodima.

Međutim, ovaj dolazak nove potrošačke kulture ne označava apsolutnu povijesnu promjenu, jer nastale promjene nastavljaju ekonomsku dinamiku započetu krajem 19. stoljeća. One samo „proširuju tržišnost načina života, malo više pothranjuju ludilo potreba“ (Lipovetsky, 2008:14). Izlazak iz društva potrošnje, smatra Lipovetsky, upravo se i treba promišljati kroz hipermaterijalizam, a ne postmaterijalizam, jer novo društvo se ne očituje kroz manju potrošnju, već sasvim suprotno, kroz hiperpotrošnju (Lipovetsky, 2008:14).

Kod hiperpotrošnje, osobna motivacija postaje najvažniji faktor, dok želja za razlikovanjem pada u drugi plan. Ne kupuje se više radi isticanja statusnog simbola, već se kupnjom nastoje podmiriti emocionalna, psihička i tjelesna zadovoljstva. Kupnja postaje sredstvo koje kupcu omogućuje neovisnost, mobilnost, iskustvo doživljaja, veću kvalitetu života. „Kad suparničke borbe više nisu važan dio kupovine, počinje civilizacija hiperpotrošnje, carstvo nad kojim sunce trgovačke robe i krajnjeg individualizma nikad ne zalazi“ (Lipovetsky, 2008:25). Razdoblje hiperpotrošnje nastupilo je paralelno s univerzalnim proširenjem želje za promjenom, kao i trenutkom kad je moda počela označavati mnogo više od stila odijevanja. Kupovina ističe individualni ukus, stil, kulturni identitet pojedinca, osebujnost i karakter. Danas politika, vjera i tradicija ustupaju svoje mjesto potrošnji u izgradnji središnjeg identiteta, jer potrošači kroz kupovinu (stvari, iskustava, doživljaja) traže odgovore na duboka pitanja, kroz kupovinu kontempliraju o smislu života, traže odgovore na pitanja o vlasititom postojanju, bez obzira koliko odgovori (eventualno) površni bili. S tim u vezi, može se reći i da je današnji koncept duhovnosti povezan s kulturom konzumerizma, i to tako da je konzumeristički svjetonazor glavno obilježje takve duhovnosti.

DUHOVNOST ZAPADNOG SVIJETA

 Duhovnost zapadnog svijeta nosi oznake psihologijskog obrasca, religijskog eklekticizma i sinkretizma, univerzalne mistike, ideja novog doba i nove kulture te ponekad isticanih poveznica s prirodoznanstvenim svjetonazorom, ali na vrlo površnoj razini (Dragun, 2008). Današnja zapadna duhovost postala je jednako komercijalna kao i sve drugo što si čovjek kupuje, poput odjeće, automobila, ljepote, putovanja. Konzumerizam je zamaglio razliku između duhovnog i materijalnog, čineći duhovno još samo jednom „stvari“ koja se može kupiti novcem. No, potrebno je naglasiti da takva pojednostavljena i komercijalizirana duhovnost ipak zadržava elemente mističnih inicijacija.

Duhovnost o kojoj je ovdje riječ orijentirana je na samorazvoj, plativa je novcem te koristi elemente različitih religija u sklapanju sinteza, i u svojoj je osnovi odraz osobnog svjetonazora. Razlikovni element koji diferencira ovu duhovnost od svih prethodnih duhovnih i religijskih obrazaca jest njezin individualistički karakter. Isticanje osobnog mišljenja i osobnog izbora povezuju takvu duhovnost s liberalističkim svjetonazorom [2], i svrstava ju u dio kozmopolitske kulture, jer predstavlja „svjetonazor proizašao iz težnje za 'svjetskom religioznošću' unutar koje su pojedinačne religije shvaćene kao fragmenti u mozaiku božanske istine“ (Dragun, 2008). Današnja zapadna duhovnost tipičan je izdanak postmoderne epohe, jer je izražaj pluriperspektivnosti današnjih svjetonazora, raspada velikih pripovijetki, kao i množenje mnoštva malih svjetonazora (Sire, 2002).

DUHOVNOST I KONZUMERIZAM

Što bi to bio duhovni konzumerizam? Povijesno gledajući, duhovnost i materijalizam su uvijek bili na suprotnim stranama, kao dvije nespojive kategorije. Materijalni, manifestirani, tjelesni svijet smatrao se iluzijom, maskom (ili kako bi to stari Grci nazivali „personom“). Nasuprot tome stajala je istina, odnosno duhovni svijet koji je bio onkraj materijalnog svijeta, nevezan, slobodan i kao takav predstavljao je jedinstvo s Apsolutom[3]. Komercijalizacija i globalizacija duhovnosti pridaju jedan sasvim drugačiji kulturalni oblik i značenje drevnim ezoterijskim i mističkim idejama (Dragun, 2008). Duhovnost new agea postala je općeprihvaćen skup doktrina koje pojedince upućuju na samorazvoj i postizanje unutrašnje cjelovitosti. Duhovni konzumerizam današnjice ogleda se u raznim tečajevima i radionicama samorazvoja, istočnjačkih tehnika poput meditacije ili joge i mnogih drugih disciplina i tehnika samorazvoja koje svojim korisnicima nude mogućnost „prosvijetljenja“ po završetku tečaja ili radionice. Osim toga, potrebno je istaknuti sve popularniji alternativni stil života temeljen na holističkom pristupu, kao i vrlo popularnu tzv. „self-help“ literaturu. Takva holistička i sinkretička duhovnost inzistira na kvaliteti života, prosvjetljenju i samorazvoju, a sve sa svrhom pridavanja značaja, smisla i dubine životu pojedinca u postmodernom svijetu koji se više ne temelji na tradicionalnim vrijednostima, već ističe individualizam, liberalizam i kozmopolitizam (Bruckner, 2005).

Tehnologije današnje duhovnosti jesu tehnologije samorazvoja. Prosvijetljenje i savršenstvo nisu nužno shvaćeni kao „božansko“ stanje, već predstavljaju sklad tijela, duše i duha, od čega tijelo i duša predstavljaju materijalne aspekte života poput osobnog zadovoljstva, harmoničnog odnosa s okolinom, dok duh predstavlja vezu s nekom višom, univerzalnom instancom, Kozmosom, Univerzumom ili božanskom vibracijom (Dragun, 2008). Iako su tehnike koje se koriste u new age metodama vrlo slične onima koje su se koristile u ezoterijskim učenjima, misticizmu i religijama u prošlosti, ipak postoji jedna suštinska razlika. Naime, izvorna ezoterijska i mistična učenja inzistirala su da je samoizbavljenje uvjetovano odbacivanjem materijalnog svijeta, ega, nevezivanjem za materiju, za prolazno. Prema ezoterijskim školama, tek odbacivanjem naše vezanosti za sve što je prolazno možemo uistinu doživjeti dodir s Apsolutom, možemo osjetiti naš Duh, energiju, našu vječnost. S druge strane, današnji koncept samorazvoja upućen je prema praktičnom, a ne prema asketskom, jer ga je moguće ostvariti unutar svakodnevnog života.

Tehnologizacija, liberalizam i individualizacija tri su temeljne karakteristike današnjeg svjetonazora. Individualnost ukazuje da duhovnost nije vezana uz tradicionalne obrasce kao što je to nekad bilo, već je pitanje osobnog izbora, i podređena je kategorija svjetonazora, jer pojedinac danas slobodno izabire svoj duhovni put, a izabire ga na „duhovnom tržištu“ (Dragun, 2008). Upravo zato mnogi autori new age nazivaju i „religijom globalnog sela“ (Grakalić, 1994:9).

Duhovnost zapadnog svijeta zapravo u sebi sadrži mješavinu mnoštva različitih duhovnosti. Ne postoji religija, pokret ili sekta koja nije ponuđena na „pladnju“, od budističkih, kršćanskih i islamskih učenja do gnostičkih, taoističkih i psihoanalitičkih metoda. Niti jedna od navedenih nije obavezna, nametnuta ili obvezujuća. Današnja duhovnost predstavlja svojevrsnu modu, trend, imidž, jer zajedno s istaknutim „personalityem“ predstavlja važan dio čovjekova života, i kao takva je razumljiv dio vremena u kojem živimo.

Kritike duhovnog konzumerizma uglavnom se odnose na isticanje površnosti, individualizam umjesto kolektivizma, kao i nepostojanje Boga u new age-u. Većina katoličkih kritika na new age gleda kao na duhovnost koja nije ništa više nego samo još jedna roba na tržištu, globalni umreženi svjetonazor, ali i anticrkvena propaganda koju plasiraju mediji. Za njih ona predstavlja fenomen masovne kulture i komercijaliziranog svijeta u kojem su prave ljudske vrijednosti zaboravljene i zamjenjene za „lažna“, trenutna prosvijetljenja. Zanimljiva je činjenica da se i kršćanski teolozi i ateistički orijentirani prirodoznanstvenici slažu oko toga što za njih predstavlja new age duhovnost. Prema njima ona predstavlja pseudoznanstvena nametanja i lažnu duhovnost, komercijalizirano šarlatanstvo i odsutnost osnovnih ljudskih vrijednosti (Dragun, 2008).

U današnjem skeptičnom svijetu, međutim, potrebno je istaknuti da new age duhovnost zapravo i ne predstavlja ništa loše, jer pruža pojedincu nadu za preobražaj. Bez obzira na sve kritike upućene današnjoj zapadnoj duhovnosti kao banalnoj, komercijaliziranoj, pojednostavljenoj i plativoj novcem, ona ipak nudi svojevrsnu optimalnu kombinaciju obaju svjetova, spiritualnog i materijalnog, mitskog i znanstvenog, te pruža čovjeku nadu za (naplativim, kratkoročnim i banalnim) izbavljenjem.



[1] Nevidljiva ruka je metafora koju je osmislio Adam Smith u njegovom djelu „Bogatstvo naroda“ iz 1776.

[2]Ovdje se misli na liberalistički svjetonazor koji ne izvodi ideje i uvjerenja iz nekog nadređenog tradicijskog obrasca (kulturalnog, religijskog, nacionalnog), već iz mišljenja i djelovanja samog subjekta.

[3] Prema teizmu, Apsolut je sveobuhvatna, sveprosutna i sve-svjesna stvarnost (Bog), koja se ne definira Relativnim, ali sve relativno obuhvaća i daje mu smisao.

 

BIBLIOGRAFIJA:

  1. Bruckner, P.: „Babilonska vrtoglavica – kozmopolizitam i mondijalizam“, Algoritam, Zagreb, 2005
  2. Dragun, M.: „Konzumeristička obilježja današnje sinkretičko – eklektičke duhovnosti“, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2008
  3. Grakalić, M.M.: „Duhovnosti novog doba“, Arkadia, Zagreb, 1994
  4. Hadot, P.: „Plotin: jednostavnost pogleda“, Nova Akropola, Zagreb, 2010
  5. Harvey, D.: „A brief history of neoliberalism“, Oxforn University Press, New York, 2005
  6. Hromadžić, H.: „Konzumerizam: Potreba, životni stil, ideologija“, Jesenski i Turk, Zagreb, 2008
  7. Lipovetsky, G.: „Paradoksalna sreća“, Antibarbarus, Zagreb, 2008
  8. Sire, J.W.: „Izazov svjetonazora“, STEPPress, Zagreb, 2002
  9. Slater, D.: „Consumer culture and modernity“, Cambridge: Polity Press, 1997
  10. Slater, D., Tonkiss, F.: „Market Society“, Cambridge: Polity Press, 2004