Tri reda ili imaginarij feudalizma

Tri reda ili imaginarij feudalizma djelo je Georgesa Dubya, francuskog medievista i majstora historije mentaliteta. U ovom se djelu Duby bavi odnosom mentalnog i materijalnog u društvenim promjenama na primjeru kolektivnih predodžbi društva kod svećenstva, vitezova i seljaštva. Zapravo, on nam izlaže načine na koje su srednjovjekovni učeni ljudi zamišljali društvo u kojem žive, odnosno njihovu imaginaciju ustrojstva društva. Usredotočuje se na prijelomno 11. i 12. stoljeće, no svoju povijest feudalne ideologije započinje sa razmišljanjima svetog Augustina, pape Gelazija I. i Pseudodionizija Areopagita.

            U drugoj knjizi ovog djela autor nam želi, uz pomoć raznih djela srednjovjekovnih pisaca, predočiti kako i na temelju čega dolazi do trodiobe, ili bolje reći trofunkcionalnosti u društvenom poretku u ranom srednjem vijeku. Samu teoriju društvenog poretka, taj ideološki sustav, prvi su postavili dvoje biskupa, Gerard Kambrejski i Adalberon Laonski. Ideje Gerarda Kambrejskog iznijete su u djelu Gesta episcoporum cameracensium, dok one Adalberona nalazimo u njegovoj pjesmi Carmen za kralja Roberta. Kao prvo, važno je razumjeti hijerarhiju, koja se najjasnije vidi na primjeru Crkve, koja simbolizira red, disciplinu i, naravno, hijerarhiju. Ta se crkvena hijerarhija temeljila po vrijednosti, ali i na zaslugama, o čemu nas obavještava Grgur Veliki. Izidor Seviljski govori da se ovdje ne radi samo o nejednakosti, već i o represiji, a prema njemu postoje robovi, koji se plaše, i gospodari, koji podjarmljuju. Međutim, autor nas upozorava da je u svoj toj nejednakosti postojala i sloga, uzajamnost usluga koja povezuju redove, više i niže, bolje i lošije. Govoreći o redovima, autor se bavi interpretacijom te riječi, koja je mijenjala značenje kroz stoljeća. Red se ponajprije nalazi na području Crkve, no nalazimo ga i kod laika. Tako nailazimo na razmišljanja da laike treba poredati po častima, po rangovima, jer su s obzirom na zasluge neki važniji od drugih, dok kod karolinških moralista nailazimo na viđenje o dva reda, crkvenom i vojnom. No, sasvim je razumno da se sama riječ „red“ mogla koristiti kao prikaz stupnjevanja u raznim životnim slučajevima, pa Grgur Veliki u skladu s time kaže: „postoji red onih koji zapovijedaju i red podanika, red bogatih i red siromašnih, red starih i red mladih“. Već spomenuti biskupi Gerard i Adalberon koriste riječ „red“ samo kad govore o onima koji su u društvu posvećeni, pritom izostavljajući one koji obnašaju svjetovnu vlast. Stoga vidimo da je u početku postojalo razmišljanje o čovječanstvu podijeljenom na dva plana, na one koji izdaju naredbe i one koji te naredbe izvršavaju. U kršćanskom se društvu to isto razmišljanje učvrstilo kao podjela na „red“ i na „puk“, odnosno na svećenstvo i narod. Autor se zatim pozabavio podjelom društva s obzirom na funkcije. Prvu takvu podjelu nalazimo u V. st. kod Pape Gelazija, pa stoga današnji povjesničari takvu podjelu nazivaju „gelazijevskom“. Riječ je o razmišljanju da svijetom vlada „posvećena vlast biskupa i kraljevska moć“, što znači diobu dviju funkcija, svećeničke i kraljevske. Granica među tim dvjema funkcijama se u vrijeme seobe naroda pokazala toliko neophodnom kao i krhkom da su je učeni ljudi iz sredine VIII. st., u vrijeme osnivanja karolinške države, željeli učvrstiti riječju. Tako je došlo do čvrste podjele na oratores i bellatores, odnosno na one koji mole i na one koji ratuju. Međutim, iz te iste „gelazijevske“ sheme razvila se trojnost, podjela društva na tri dijela: na nositelje vlasti zadužene za duhovnu borbu (oratores), nositelje moći zadužene za ovozemaljsku borbu (bellatores) te one koji nisu ni jedno ni drugo, oni koji slušaju, a to su kmetovi ili robovi. Jednostavnije rečeno, podjela je ovakva: oni koji mole, oni koji se bore, oni koji rade. U nastavku autor nas upozorava da ta trojnost nije bila svugdje ista, pa u skladu s time spominje povjesničara Nitharda, koji je sredinom IX. st. govorio da je saksonsko društvo podijeljeno na plemiće, slobodne ljude i robove. Međutim, sve to kreće od kralja, zemaljskog vladara, koji s narodom mora biti usko povezan kako bi država opstala. Temelj i glavni faktor svakog od ovih mnogih pogleda i razmišljanja je nejednakost, koja onemogućava ravnotežu među redovima, bili oni poredani po zaslugama, funkcijama ili nečem trećem. Po svemu sudeći, najviši su bili svećenici, oratores, oni koji se bore u duhovnom smislu, koji provode Božju riječ na Zemlji; nakon njih slijede moćnici, bellatores, oni koji vode ovozemaljsku bitku protiv realnih neprijatelja, koji štite Božje ljude isto kao i siromahe; a posljednji su, naravno, siromasi, oni koji rade, koji su slobodni ali se ne mogu braniti. U nastavku autor je odlučio pobliže razraditi istu problematiku u Engleskoj, pošto je prijašnje izlaganje uglavnom ograničio na područje sjeverne Francuske. Kao temeljni izvor ovdje je koristio anglosaksonski prijevod Boetijeve knjige De consolatione, kojeg je sebi pripisao kralj Alfred Veliki. Ovdje nailazimo na sličnu, ako ne i istu trofunkcionalnost društva, a ona polazi od toga da kralj na raspolaganju mora imati ljude za molitvu, ljude za ratovanje i ljude za rad. Po mom mišljenju, najbolji prikaz te trofunkcionalnosti društva pružio nam je Aelfric, koji je podijelio društvo na oratores, laboratores i bellatores, te rekao: „laboratores su oni koji svojim radom osiguravaju naš opstanak, oratores su oni koji se za nas zauzimaju kod Boga, bellatores su oni koji štite naše gradove i brane naše tlo od vojske koja nas napada“. Aelfric iznosi ovu trodiobu ne samo prema moralnom poretku, nego i prema kraljevoj vlasti, te simbolički govori da prijestolje počiva na te tri noge. Ovdje je važno naglasiti da se redoslijed važnosti redova mijenja u skladu s potrebama, odnosno funkcijama. Na pitanje otkuda i otkada seže ta podjela, ili barem njezin privid ili slutnja, odgovara nam redovnik Haymon, koji piše da su ta tri reda ustanovljena još u židovskom kao i u rimskom narodu, kao senatores, milites, agricolae. Kraj ove druge knjige autor je završio poglavljem o uzornosti i utjecaju neba na trodiobu u društvenom poretku. Zapravo, radi se o interpretaciji da je trofunkcionalnost reproducirala nebesko uređenje na Zemlji.

            U trećoj knjizi pažnja je posvećena okolnostima koje su utjecale na nastanak i formiranje takvog društvenog poretka. Kao prvi i najveći faktor zbog kojeg je početkom 11. st. došlo do izmjene u društvenom poretku, autor navodi političku krizu, ili bolje reći krizu kraljevske vlasti. Nadalje, u to doba pojavljuju se tri velika pokreta koja su izmijenila postulat trofunkcionalnosti objavljen od strane Gerarda i Adalberona. Od ta tri vala, najviše je zabrinjavala hereza, pokret koji je želio u potpunosti izmijeniti tadašnji društveni poredak i način života. Ono što je najviše zabrinjavalo, bila je heretička težnja prema jednakošću svih ljudi, čime bi bile izbrisane razdjelne crte između prije navedenih društvenih redova. Drugim riječima, hereza je nijekala u cijelosti društveni imaginarij, suprotstavljajući mu stvarnost suštinske jednakosti među ljudima. No, poraz heretika bio je neizbježan, a obilježilo ga je njihovo prihvaćanje razmišljanja da namjera providnosti nije jednakost, te da je sve što je stvoreno hijerarhijski raspoređeno, dočim se ta hijerarhija zasniva na trojnosti. Drugi je val težio za uspostavljanjem Božjeg mira, a njegov je cilj bio obrana svjetovnih prava crkava od pohlepnih moćnika koji su napadali i potkradali nenaoružani narod. Ovdje je riječ o nadomještanju nestalog kraljevskog mira sa Božjim mirom, a tko će provoditi taj mir nego svećenici, Božji izaslanici na Zemlji. Društvena trodioba u ovom je slučaju ostala uglavnom ista, s razlikom što su prva dva reda, „crkveni red“ i „plemići“, bila žešće suprotstavljena. Tako je dotadašnja društvena trofunkcionalnost bila rastresena, pogotovo time što je taj pokret za novi mir, kao najtvrđu granicu među redovima postavio nošenje oružja. Drugim riječima, razlikovali su se ljudi s oružjem i oni bez njega. Time je ovaj pokret počeo naginjati prema herezi, jer je predlagao drukčiji poredak. Treći je val bio samostanski val, točnije, val klinijevskog reda. Ovdje je riječ o pokretu redovnika koji su željeli izaći iz pokornog položaja, uzdići se iznad svećenstva. To je dovelo do ogromne razlike između redovnika i svećenstva, razlike koja je postala jednaka onoj između svećenika i laika. Time je također došlo do zbrke među redovima, što je taj redovnički pokret izjednačilo s herezom. Posljednji dio ove treće knjige posvećen je feudalnoj revoluciji, odnosno njenom utjecaju na formiranje trojne podjele. Dolazimo do saznanja o društvenoj podjeli u doba kraljevske dominacije, u doba koje je prethodilo feudalizmu, a ta se podjela zasnivala na vojnoj djelatnosti. Na samom vrhu bio je, naravno, kralj; zatim njemu podčinjeni „prvaci“, koji su pod svoju zastavu okupljali ratnike pojedine pokrajine; ispod njih nalazila se konjica, koja je objedinjavala ratnike u pravom smislu riječi; nakon njih slijedile su mase slobodnih ljudi, a na kraju ljestvice bili su robovi, potpuno isključeni iz vojnog djelovanja. Sasvim je logično da je takva podjela mogla djelovati samo u vrijeme ratovanja i vojnih pohoda, dok je u vrijeme mira okvir prave moći predstavljao veliki posjed. Tako se postepeno počeo formirati novi društveni poredak s glavnim okvirom proizvodnih odnosa, vlastelinstvom. Drugim riječima, formirao se feudalizam, kojeg je u ovom pogledu najviše okarakteriziralo ugnjetavanje siromašnih od strane moćnika.