Anika Žegarac: Dunja Rihtman Auguštin „Ulice moga grada“

trgTekst „Ulice moga grada“ vezan je uz tematiku načina stvaranja i reproduciranja kolektivnog sjećanja. Uzimajući za analizu toponimiju grada Zagreba, autorica prati promjene naziva ulica shodno promjenama političke vlasti te istražuje kolektivnu simboliku u imenima ulica i njihovim manipulacijama.

 

Odmah na početku teksta navodi: „Autoritarni je režim u Hrvatskoj a pogotovo njegov vođa tijekom cijelog desetljeća 1990-2000. u svome ideološkom diskursu silovito nametao novu i jedinu hrvatsku sliku hrvatske povijesti, njezinih velikana i njezina teritorija pa se to doslovce konkretiziralo baš u promjenama urbanog nazivlja.
Dvije su promjene označile dolazak novog političkog programa: 1) povratak kipa bana Jelačića; te 2) povratak nekadašnjega imena tomu trgu, ali i ukidanje imena Trga Žrtava fašizma. To nasilno dokidanje sjećanja na žrtve fašizma, jače od ikojega pisanog ideološkog dokumenta , najavilo je prijetnju demokraciji i tijekom desetljeća sve više i jače poticalo građanski otpor.

Dunja Rihtman Auguštin kao podlogu istraživanju iznosi svoje biografske djelove života; kaže da je njen grad grad Zagreb zato što u njemu živi već preko pola stoljeća, ali i zato što njen rodni grad Sušak isto toliko vremena ne postoji. („Gradić na granici s Italijom između dva rata, gradić trgovaca, obrtnika i radnika nestao je nakon Drugog svjetskog rata utopivši se u Rijeci, tada milom ili silom napuštenoj od dijela talijanskog stanovništva. Pritom je Sušak izgubio ime. (Mada je zanimljivo da i danas ljudi upotrebljavaju taj naziv, što se može percipirati i kao nekakva vrsta otpora od zaborava.)
Zatim, cilj ovoga teksta je želja autorice da razmotri pitanje koje je u domeni političke antropologije, isključivo urbane kulture s kojom se sve do 90-tih nismo htjeli/smjeli/umjeli baviti, a odnosi se na istraživanje imena ulica kao sustava političkih simbola . Zanima ju kako se povijest konkretizira u uličnom nazivlju i spomenicima te različiti utjecaji na mijene toga nazivlja. U isto vrijeme prati ideologiju uličnog nazivlja ali i pučki odmak od političke prinude. (napomena: tekst je pisan 2000.-te pa su vidljive neke promjene od tada na koje ću uputiti kasnije)

Spominje teoretičara Maoz Azaryahu-a koji je bio prethodnik istraživanja simboličkog značenja u promjenama imena gradskih ulica i trgova a svoja je istraživanja proveo u nekadašnjem istočnom Berlinu prije 1991. godine. Uveo je proučavanje polisistema političkih simbola u svoja istraživanja. Politički simboli tvore polisistem. To je sustav različitih sustava koji jedan drugoga presijecaju i djelomično se preklapaju ali djeluju kao strukturirana cjelina. Npr. dijelovi polisistema političkih simbola su poštanske marke i novčanice. Posve obični, gotovo neprimjetni dijelovi naše stvarnosti, neprestano prisutni u našim životima. Služimo se njima a oni u biti predstavljaju posve određenu političku i ideološku orijentaciju. Riječ je o simbolima, kako kaže Azaryahu, koji stoje umjesto političkih doktrina, ideologija, entiteta ili pokreta u svakodnevnom suvremenom društvu. „Važni središnji simboli ujedno su nadomjestak kompleksnim ideološkim konstrukcijama. Katkad predstavljaju i zamjenjuju ideologije , sažimlju njihove doktrine te ih reproduciraju jasno i koncizno.“ (M.Azaryahu;1991:21-22).

U istraživanju i analizi javnih političkih simbola postoji razlikovanje među predstavljenim i sredstvom predstavljanja simbola, pa odvajamo nositelje simbola (spomenička postolja ili lokacije spomenika koja dobivaju određena imena) od samih simbola. Tako naprimjer jedna skupina imena ulica i trgova zajedno s odgovarajućim kipovima obično simbolički određuje nacionalni teritorij, a druga nacionalnu povijest. Tako je dobar način za očitovanje ideologije ili njezine promjene upravo istraživanje dinamike imena gradskih ulica.
Postupak novog ispisivanja gradskog teksta teče relativno jednostavno ako je nova vlast autoritarna, međutim stvar se usložnjava ako se politički proces nakon promjene odvija u pravcu veće otvorenosti i demokracije. Uzmimo za primjer Istočni Berlin , 1991. provedeno je ciljano čišćenje simboličke arhiteksture od nasljeđa Njemačke demokratske republike pa ipak nisu uklanjali sve simbole i imena njemačke socijalističke tradicije. Tako da u današnjem Berlinu kako tvrdi Azaryahu, još uvijek postoje razvidna 2 podteksta. (nastali utjecajem zapadnog i istočnog berlina.)
Što se tiče nama bližih, bivših prostora Jugoslavije, komunistička je vlast sustavno mjenjala imena trgovima i ulicama. U Zagrebu se u prvi mah činilo da je tek riječ o uklanjanju naziva što ih je bila uvela ustaška vlast koju se željelo osuditi i zaboraviti. Tako je zloglasni Trg Kulina bana na kojem je bilo ustaško mučilište (odnosno sjedište zagrebačke policije za vrijeme NDH i pripadajući zatvor) u znak sjećanja nazvan Trgom žrtava fašizma.
Zatim Trg bana Jelačića postao je Trgom Republike čime se zapravo pokušalo na neki način izbrisati bana iz hrvatskog povijesnog sjećanja. Odmah nakon rata, 1945. jedna od najljepših zagrebačkih ulica posvećena Kralju Zvonimiru, najprije je nosila ime Crvene Armije da bi nakon prekida dobrih odnosa s tom silom postala Ulicom Socijalističke revolucije. Jedna od prvih novoizrađenih ulica toga razdoblja u početku se nazivala Moskovskom, pa Beogradskom, da bi na kraju postala Ulicom proleterskih brigada. U tom ironičnom preimenovanju zapravo je vidljivo da ulica kao takva ni nema ime, samo služi kao nekakvo sredstvo nosivog simboličkog konstrukta koji predstavlja određenu ideologiju.

Nadalje, gdje je prethodno intervenirao režim NDH npr. Mussolinijeva ulica, u socijalističko doba postaje Ulicom braće Kavurića, a niz ulica što se nastavljaju jedna na drugu postaju Ulicom 8. Maja (dana ulaska partizanskih jedinica u Zagreb).
Nakon Jugoslavije, osjećao se napor davatelja naziva da se i u novim dijelovima grada uspostave povijesne hrvatske oznake. Zamijenivši kanoniziranu povijest 19 st., njene simbole i likove, novi simboli su se birali po novim kriterijima o zaslužnim osobama prve polovice prošloga stoljeća. Tako je mjesto ustupljeno hrvatskim filolozima, književnicima, književnim kritičarima, povjesničarima itd. (Maretić, Kombol, Barac, Šišić, Balota).
Proces mijene ulične toponimije i uklanjanje glomaznih spomenika zbivao se uostalom u godinama 1989/90. od Berlina i Lenjingrada do Tirane, sa sličnim popratnim pojavama. Učinjena su dva tipa zahvata: povratak imena ulica iz predratnog razdoblja s odgovarajućom povijesnom simboličkom vrijednošću i uvođenje novih naziva.
Značajna promjena koja se dogodila bila je promjena imena Trga žrtava fašizma u Trg hrvatskih velikana i izazivala je velike otpore i prosvjede. (Trgu je u međuvremenu, još 2000. godine vraćeno staro ime). Ali je zato Trg hrvatskih velikana 2001. pozicioniran na nekadašnjem trgu Burze koji se u Jugoslaviji zvao trg Jože Vlahovića.
Postupno, u cijelom se gradu briše bivša socijalistička okolina a uspostavlja se nova, po svojoj simbolici povijesno hrvatska okolina. Uostalom, trajno tinjaju kontroverze oko naziva Trga maršala Tita. (čak je nedavno, prije pol godine bilo predloženo da se preimenuje u trg Alojzija Stepinca)

Zaključci analize ulica i njihovih simboličkih vrijednosti autorice su:
- Zagrebačko ulično nazivlje između dvaju ratova donekle čuva kontinuitet po kanonima hrvatske historiografije 19.st, ali se prilagođava simbolima nove jugoslavenske države

-NDH jasno pokazuje znakove političke ovisnosti o Osovini, kao što je bio spomenuti primjer Mussolinijeve ulice, ali pokazuje i aspiraciju prema velikoj Hrvatskoj (Trg Kulina bana).
- nakon 1945. gradske vlasti u Zagrebu poduzimaju radikalne korake izmjena središnjih simbola.

-nakon 1990. promjene su opet radikalno brisanje svih znakova socijalizma i osobito antifašističke borbe, a zatim povratak povijesnog nazivlja.

Već i djelomični uvidi u povijest gradske toponimije pokazuju kako se ona u organiziranoj modernoj državi nikad ne konstituira i ne mijenja spontano nego je u pravilu ovisna o političkim ideologijama i političkoj moći. Masovne promjene imena ulica i trgova gradova ubrajaju se u magijske postupke pomoću kojih se brišu jedna sjećanja i uspostavljaju druga a povijest počinje iznova sa svakim novim režimom.