Uloga tijela u virtualnoj stvarnosti

 Otkad postoji čovjek, i religija kao njegovo osnovno duhovno i životno uporište koje postoji putem molitve, meditacije i drugih oblika razgovora s uzvišenim te umne i duhovne kontrole i ostvarenja, kao cilj se postavlja ravnoteža između duše, uma i tijela. No što bi bilo kada bismo se u potpunosti preselili u virtualni svijet u kojemu je tijelo nepotreban višak? S obzirom da virtualna stvarnost predstavlja dematerijalizaciju i bestjelesnost, logično je zabrinuti se i postaviti pitanje što se pri uranjanju u tu simulaciju zbilje događa s tijelom? Gdje je granica mogućnosti virtualnog svijeta? Na što bi mogao utjecati razvoj virtualne stvarnosti tj. medija koji nas u nju uranjaju? Što će biti s fiziološkim potrebama, osjetilima, dodirom, toplinom kontakta? Koje su to odrednice koje virtualna stvarnost nema ili ne može imati? Što se događa s vremenom i prostorom? Ova i mnoga druga pitanja nameću se u promišljanju poimanja tijela kao materijalne činjenice.

Virtualna stvarnost podrazumijeva simuliranu stvarnost u koju se korisnik uranja koristeći neko sučelje kao što su naočale, kaciga (HMD), odijelo, i ostali mediji koji se razvijaju velikom brzinom i u raznim oblicima: „Uz upotrebu kreativnih sučelja (interfaces): rukavica podataka, elektronička odjeća za tijelo, kaciga s 3D fonovima i naprava za simulaciju zvuka u krugu od 360° ili kreativno dizajniranih simulacijskih kabina, korisnik može ući u virtualni svijet mašte, u umjetno stvorenu okolinu (Cyber Space)! (Muntić, Jeličić, 2008:51). Američki filozof Heim (2000) za primjer navodi rukavice od optičkih vlakana, naočale, kacigu ili CAVE kao medije koji nas uranjaju u tu simuliranu stvarnost zvanu virtualna stvarnost. Ta nas sučelja uvode u novi prostor u kojemu se korisnik može osjećati prisutno, no svjestan je da je njegovo tijelo ostalo u realnom svijetu u kojemu se osjeća sigurno te da su pojave i stvari oko njega dematerijalizirane i digitalizirane, tj. da su „sastavljene od digitalnog koda – oni su numerička reprezentiranja“ (Manovich, 2006:1). Dakle, virtualna stvarnost ima priliku nadići tjelesnost. No ipak, stvar nije tako jednostavna. Čovjek posjeduje osjetila kojima doživljava svijet oko sebe. Ne postoji samo 5 osnovnih osjetila kao što se dugo smatralo, već imamo i nekoliko drugih. Ona se dijele u tri kategorije: „eksteroreceptivna“ (vid, sluh, dodir, okus, miris), interoreceptivna (visceralna percepcija, registrira podražaje iz unutrašnjosti tijela) i proprioreceptivna osjetila (posrednici između fizičkog svijeta i mišića) (prema Milivojević et.al. 2013:339). Tijelo sa kompleksnosti svih svojih osjetila postoji u fizičkom, materijalnom i stvarnom svijetu, a pri uranjanju u virtualni njegova se osjetila svode uglavnom samo na dva- vid i sluh. Ono što autorice propuštaju kada postavljaju redukciju osjetila na vid i sluh jest činjenica da se tehnologija razvija abnormalnom brzinom te da će u budućnosti sve više osjetila biti uključeno u iskustvo virtualne stvarnosti, kao što je sada već moguće uključiti i dodir. No vid se i dalje održava kao primarno osjetilo u razvitku ove tehnologije: „Korijeni čežnje za virtualnim svijetom učvršćeni su u trajnom zapadnjačkom vjerovanju u vid kao najplemenitiji organ i osjetilnu metaforu za proširenje razumijevanja…Koncepcija prostora, iako se ne temelji u potpunosti na vidu, ipak je na Zapadu vezana uz vizualnost“ (Munitić; Jeličić, 2008:50-51). Neki autori ne bi se složili ili barem ne vide toliki problem u zapostavljanju upotrebe osjetila: „Iako ne tvrdimo da uranjanje u virtualnu realnost konstituira osjetilnu deprivaciju, tvrdimo da je stanje u virtualnoj realnosti (djelomično) zamjena osjetilne informacije i da je deprivacija fizičke realnosti, kao što tvrde Biocca i Levy (1985), integralni dio uvjerljivog iskustva virtualne realnosti“ (Murray; Sixsmith, 1999:319). To se uvjerljivo iskustvo temelji na potiskivanju osjetilnih podražaja iz realne stvarnosti, no to zapravo nikada nije moguće jer iako možda možemo potisnuti neke osjete kao što su vid ili sluh, s dodirom je to gotovo nemoguće: „koža ostaje stalno otvorena prema svijetu na drugačiji način od drugih osjetilnih organa. Oči se mogu zatvoriti, uši i nos začepiti, no koža ne može odbiti nikakav vibro-taktilni ili elektro-taktilni znak (Anzieu, 1989:14-15, u ibid. 323).

U izvornom znanstvenom članku „Tjelesnost i virtualnost“ (Milivojević, Cvetkovska-Ocokoljić i Jovanović, 2013) autorice su iznijele svoje izlaganje s hipotezom da ulaskom u virtualnu stvarnost sva osjetila osim vida i sluha ostaju „nestimulirana i nezaposlena“. Smatram da autorice imaju validnu tezu koju su potvrdile mnogim znanstvenim činjenicama i filozofskim tezama koje im idu u korist. Autorice tvrde da je tijelo primarno mjesto kontakta s ostatkom svijeta; sa svojim osjetilima povezanima s umom u cijelosti (svjesnim, podsvjesnim, nesvjesnim) tvori savršenu antropološku cjelinu. Sve što čovjek proizvodi iz svog uma nužno je povezano i sa tijelom kojim um upravlja, a tijelo povratno šalje signale. Virtualna stvarnost temelji se na osjetilima vida i zvuka, no što se onda događa s ostalim osjetilima? Autorice se bave problematikom redukcije osjetila na samo dva navedena te ih zanima odgovor na pitanje što se događa s osobom nakon uranjana u virtualni, a koja u realnom svijetu savršeno funkcionira sa skupom svih postojećih osjetila koja služe za primanje informacija iz okoline.

Iako zgrade i neboderi postaju sve veći, obitelji koje nastanjuju njihove kvadrate sve su manje; minimalistički stil za uređenje postao je must have; mediji za pohranu postaju minijaturni i toliko se smanjuju da se možemo zapitati gdje je uopće kraj. Autorice tvrde da su sve mogućnosti koje se danas ostvaruju u virtualnoj stvarnosti - igricama, filmovima, serijama, itd., koje prikazuju kakav bi svijet mogao biti ili jednostavno prikazuju nečiju iluziju i maštariju (sci-fi) utječu i na daljnju percepciju i shvaćanje svijeta: „O tome svjedoči razočaranje djece koja, priviknuta na virtualne svjetove, prvi put vide „prave“ životinje u prirodi ili u zoološkom vrtu. Njihove reakcije su uglavnom negativne, jer su realne životinje bljeđih boja, imaju neugodan miris, prljave su i „dosadne“ (Milivojević et.al., 2008:334).

U današnjem postmodernističkom neoliberalnom informacijskom umreženom svijetu čovjek lebdi kao i značenja koja stvara; njegovi su identitet i sebstvo fragmentirani i razapeti između virtualnosti i stvarnosti, tehnologije i prirode, tjelesnosti i umnosti: „U suvremenom spajanju prividno nespojivih mitova – transcendencije tijela putem tehnološkog i mita povratka prirodi – inscenira se dualizam realnog i virtualnog – koji otkriva kako je najvirtualnije mjesto danas – biološko tijelo i fizički prostor“ (Peović Vuković, 2012:66).

Tijelo je naša fizička materijalizacija svijesti u fizičkom prostoru koji zbog činjenice da živimo u stvarnoj virtualnosti postaju „najvirtualniji“. Da bismo se stvarno uronili u virtualnu stvarnost potrebna je dodatna dimenzija koja dolazi iz naše svijesti, a to je svjesno samo-uvjerenje da je ona uistinu stvarna- inače ne bi imala smisla i mogla bi se predstaviti kao obična bezazlena igrica u koju se možemo uživjeti, no konstantno smo svjesni da nije realna što je ne čini tako uzbudljivom kao mogućnost potpunog mentalnog uranjanja: „U duhu fasciniranom simulacijom dešava se neka vrsta transfera, pridodavanja: formalnoj strukturi simulacije pridodajemo vjerovanje u njenu stvarnost, kao stvarnog predmeta, događaja ili pojave. Zahtjevan i kompleksan posao elaboracije simulacije i njene sličnosti s realnošću se brzo zaboravlja“ (Milivojević et.al., 2013:335). 

Marcel Mauss, francuski sociolog i antropolog, u svom poznatom djelu „Les Techniques u Corps (hrv. Tehnike Tijela)“ (1934) izlaže ideje o načinima na koje ljudi koriste svoja tijela. Prema njemu ti načini nisu spontani niti bezuzročni, već su utkani duboko u način života i kulturu. Tehnike tijela kulturološke su činjenice. Ne postoji prirodan položaj tijela, sve je naučeno. Prema Maussu, tijelo je osnovno, primarno, simboličko i tehničko sredstvo kulture, no čovjek toga često nije svjestan. Svi ljudski fizički pokreti imaju kulturološko značenje, a tjelesne se tehnike razlikuju po spolu, dobi, društvenom kontekstu, obrazovanju itd. Mauss tvrdi da je čovjek skup bioloških, psiholoških i socioloških utjecaja te da su tjelesne tehnike fiziološki, psihološki i sociološki određeni pokreti i ponašanja determinirani kulturološkim kontekstom i načinom prenošenja. Jednom riječju, to se naziva habitus, kojeg Bourdieau (1990) definira kao:

         „…sustave trajnih, izmjenjivih dispozicija, strukturiranih struktura podložnih tome da funkcioniraju kao strukturirajuće strukture, tj. kao principi koji generiraju i organiziraju prakse i reprezentacije koje mogu objektivno prilagoditi svojim ishodima bez predviđanja svjesnog ciljanja na krajeve ili izričitom ovladavanju operacija potrebnih za njihovo postizanje“ (pp. 53).

Habitus se za Bourdieaua konstituira na temelju prošlosti i memorije te povijesti. Habitus je kombinacija slobodne volje i struktura te ne determinira ljudsko ponašanje, već ga orijentira. Moglo bi se reći da je organizam biološka ljudska komponenta, a habitus sociološka i kulturološka.

Sve u svemu, tijelo je važno te se nikada neće moći u potpunosti dematerijalizirati, barem ne bez katastrofalnih posljedica za ljudsku psihu i društvo općenito. Da bi naše mentalne i kognitivne sposobnosti ostale bogate i napredovale, potrebno je konstantno biti u 'stvarnosti', među stvarnim ljudima, predmetima, osjećajima, podražajima. Iako um vrlo lako možemo zavarati, na primjer, da se nalazi u nekom drugom prostoru i vremenu i to sve u virtualnoj stvarnosti, nikada se nećemo moći 'riješiti' tijela. Tijelo je kompleksan mehanizam s bezbroj mogućnosti i motora koji se pokreću i neprestano rade. Iako je lako postojati u umjetnom okruženju u kojem god obliku želimo, ništa ne može u potpunosti zamijeniti totalitet tijela kojeg čine i oblikuju psihološki, fizički, fiziološki, društveni, kulturološki čimbenici te sve vrste osjetila.