F. Nietzsche: „Ne postoje činjenice, samo interpretacije“

U ovom eseju iznijet ću svoje viđenje Nietzscheove misli da ne postoje činjenice, već postoje samo interpretacije. Ako činjenice definiramo kao nepobitne, općevrijedeće istine, a interpretacije kao različita shvaćanja, tumačenja ili kao istraživanje mogućnosti (npr. traženje odgovora na pitanje zašto je neko djelo upravo takvo kakvo jest), onda je jasno u čemu je temeljna razlika- činjenice bi trebale biti nešto objektivno, a interpretacija dopušta i subjektivna, individualna viđenja.

Ako se temeljne odrednice činjenica i interpretacija prenesu u sferu književne kritike, možemo vidjeti da (dobroj) književnoj kritici više odgovara interpretacija, nego što joj odgovaraju činjenice. Činjenice u vezi s nekim književnim djelom mogu biti samo ono što je neosporno i jasno svakome – npr. kojim je jezikom djelo pisano, koliko ima poglavlja ili dijelova, tko je autor i sl. Takve činjenice nitko ne bi trebao dovoditi u pitanje. Međutim, ako se želi prijeći na neku višu razinu, i ako se zapitamo o čemu to autor govori, koja je njegova poruka i u čemu leži smisao nekog djela, nalazimo se u sferi interpretacije, u kojoj odgovor može biti različit za svakoga od nas. U tom smislu za interpretaciju ne postoje činjenice (nemamo ništa što će biti općevažeće i univerzalno), već postoje samo moguće interpretacije. Ona može ponuditi odgovore na pitanja zbog čega je djelo takvo kakvo je, ali dopušta da to isto djelo shvatimo na različite načine. Jednako tako, ne smije se zaboraviti da na ta značenja utječe kontekst, koji osim jezičnog dijela (pravila) uključuje autorove i čitateljeve okolnosti, ali i sve ostalo što može biti važno. Primjerice, kada se pokušava odgonetnuti značenje nekog teksta, ne treba zanemariti političke, povijesne i društvene okolnosti nastanka teksta koje mu mogu dati sasvim neku novu dimenziju.

Interpretacija nudi gotovo neograničene mogućnosti: nekom se djelu možemo iznova vraćati i nalaziti nove aspekte, možemo mijenjati svoje prijašnje shvaćanje teksta, možemo otkrivati tuđa tumačenja i nadovezivati se na njih. Nadalje, interpretacija nudi slobodu- jedna osoba može interpretirati djelo na jedan način, a sasvim je legitimno da druga osoba isto djelo interpretira drugačije. Činjenice, za razliku od toga, ne bi trebalo dovoditi u pitanje, jer ako u njih možemo posumnjati, postavlja se pitanje jesu li to onda još uvijek činjenice. Ako se odmaknemo dalje od književne kritike, možemo vidjeti da cijeli svijet počiva na interpretacijama, a ne na činjenicama- činjenice su ono što uzimamo zdravo za gotovo, a svoju konstrukciju svijeta temeljimo na svojoj interpretaciji ili osobnom shvaćanju. Jednak postupak jedna će osoba interpretirati sasvim drugačije od druge – npr. krađu će netko proglasiti kaznenim djelom, a netko drugi će tražiti razloge zašto je počinjena i nalaziti opravdanja tog čina. Usprkos tome, ne bi se moglo reći da činjenice ne postoje (bar na onaj način kako danas shvaćamo – kao univerzalne, nepobitne istine). Činjenice postoje, ali je interpretacija ono na čemu se temelje naša konstrukcija svijeta i naše ponašanje u životu.

Dakle, možemo zaključiti da interpretacije dominiraju u svakom smislu (i u književnoj kritici i u životu) jer omogućuju različitosti, vlastita shvaćanja i daju slobodu da stvari tumačimo na svoj način. Ako su interpretacije ono što je bitno, možemo se zapitati čemu onda služe činjenice i zašto su potrebne. No unatoč slobodi i premoći interpretacije i vlastite konstrukcije, postoje i univerzalne činjenice koje se ne trebaju osporavati. To je osobna interpretacija, i zato i ona može podleći kritici i biti dovedena u pitanje.