Dundara u Harteri 2010. - Katarina Radić Grbac

U ovom umjetničkom performansu svojim osebujnim nastupom Dundara propitkuje granice podobnog te pomiče osjećaj za mjeru kojim često zakriljujemo pogled dok okrečući glavu, izbjegavamo vidjeti iako nas znatiželja da pogledamo razdire. Motiv je po sebi, sav iskonski jad i trulež stvarnosti koja nije onakva kakvom se čini-stvarnost uglađenog, kompromisnog i bezbojnog svijeta koji nas okružuje.

Njegova marginalizirana pozicija utvrđena je i samim prostorom na kojem se performans odvija-to je zabačen i prljav prostor tvornice koja je davno stavljena van djelatne funkcije. Mnogo je tu neizrečenoga te fino utkanoga u tkivo ljudskosti koja prešućuje i zgraža se. No autor nas svojom namjernom nakaznošću te brutalnošću svoga čina prisiljava da ipak ne svrnemo pogled a publika je u stanju šoka; oštrom britvom zarezuje se, svakim novim rezom, sve dublje i dublje tkivo naše vlastite licemjernosti. Provokativnost depersonalizirane uloge “tijela” kojeg autor tako impulzivno komada teško je ne prepoznati kao avangardu. Svojom provokativnošću sljedi ekspesionističku formu poticanja užasa kojeg po vlastitom nahođenju pretače u vlastite vizije svijeta.

Na trenutke je teško podnošljivo gledati Dundaru u ulozi egzekutora osakaćenog tijela lutke s dječjim licem dok iz njezinog korpusa (kao što kritičar propituje cjelinu birajući alate) izvlači naizgled banalne fragmente; uginulog ugora, kipić Djevice Marije, kupaonski tuš…(naravno, utoliko banalne koliko je banalna i providna svakodnevnica) te ih slavodobitno stavlja na posebno mjesto ili ih u ljutnji, baca na pod i gazi svetom predanošću lovca koji je zadovoljan ili nezadovoljan ulovom. Poigravajući se nađenim predmetima on konačno pali osakaćenu lutku te ona izgara u plamenu. Iz izvedbe performansa vidljivo je da autor odbacuje i tradiciju standardne relacije umjetnik-publika jer je komunikacija ostvarena u intimnoj atmosferi gdje se gledatelj u svakom trenutku mogao uključiti. Također, iščitava se i liminalnost gotovo antropološkog rituala (maska, “posvećeni” cilj, predanost) u preklapanju autorova svijeta kaosa i antistrukture sa realnim svijetom u kojeg se ulazi završetkom performansa. Estetika ružnoga na zanimljiv način privlači ljepotu najuzvišenijeg ideala-slobode, koji se ovdje rađa iz nasilja nad Drugim, nad ne-ja, u onom iskonskom animalističkom impulsu, trenutku u kojem imamo pravo da-jer imamo slobodu doista izraziti se, postupiti u skladu s vlastitim nahođenjem.

Mišljenja sam da je autor kritičar današnjeg malograđanskog duha vremena; vremena u kojemu su vrijednosti nametnute a po svojoj esenciji, potrošne i umjetne. Vremena u kojem mašinerija blagostanja nije predvidjela prostor za slobodu dok je sam pojam slobode marginaliziran i oklevetan. Vremenu dekadentne sputanosti, umobolne uređenosti, pravilom odmjerene.