Razumijevanje umjetničkog djela u kontekstu društvene zajednice u kojoj umjetnik živi i stvara

Tema ovog rada jest razumijevanje umjetničkog djela u kontekstu društvene zajednice u kojoj umjetnik živi i stvara, kroz tekst T. J. Clarka (O socijalnoj povijesti umjetnosti, 1973.), što je područje istraživanja socijalne povijesti umjetnosti. Kako se socijalna povijest umjetnosti nalazi u domeni kritičke povijesti umjetnosti, koja označava različite tipove teorijskih i metodoloških intervencija u model tradicionalne povijesti umjetnosti, prvo je potrebno obrazložiti razliku između tradicionalne („stare“) i kritičke („nove“) povijesti umjetnosti. Tradicionalna povijest umjetnosti u proučavanju umjetničkog djela prihvaća samo objektivne činjenice i proučava isključivo vidljive, „promotrive“ fenomene i njihove odnose te istražuje zakonitosti na kojima se zasnivaju ti odnosi ali uvijek unutar kategorije umjetnosti. Tradicionalna povijest umjetnosti koristi metode formalne, stilske i ikonografske analize umjetničkog djela tesvoja znanja prezentira kao skup informacija koje su nepromjenjive, fiksirane i konačne. Za razliku od tradicionalne, kritička povijest umjetnosti orijentirana je na istraživanje procesa stvaranja značenja, probleme prikazivanja, način proizvodnje te proučava rasprostranjenost i recepciju umjetnosti. Nasuprot tradicionalnoj, kritička povijest umjetnosti koristi metode kontekstualne analize koje kombinira sa socijalnom i političkom kritikom, što je dovelo do razvoja niza analitičkih modela i interpretativnih strategija koje primjenjuje u svojim istraživanjima. Kritička povijest umjetnosti počiva na na marksističkim principima historijske analize, na feminističkoj kritici položaja žena u društvu, na psihoanalitičkim interpretacijama vizualnih prikaza i njihovoj ulozi u stvaranju socijalnih i spolnih identiteta. Jedan od analitičkih modela koji je ponudila kritička povijest umjetnosti jest socijalna povijest umjetnosti koja se pojavila početkom 70-ih godina 20. stoljeća.[1] Pojavi socijalne povijesti umjetnosti pogodovala je teorija marksizma, prema kojoj je odnos između ljudi i predmeta njihova rada povezan s odnosom između društvenih klasa, to jest, da vladajuća klasa kontrolira sredstva proizvodnje, pa tako i umjetnost. Prema kulturnom marksizmu, kultura je glavni ugnjetavač te kulturni marksisti, s ciljem da protumače složenost moći u suvremenom društvu, kritiziraju ono što je naizgled prirodno, ali je zapravo ideološki određeno. U tom kontekstu, bitno je spomenuti i djelovanje njemačkog povjesničara umjetnosti i marksističkog teoretičara, Arnolda Hausera(1892.-1978.), koji je srediom 20. stoljeća imao golem utjecaj na razvoj umjetnosti svojim djelima Filozofija povijesti umjetnosti i Sociologija umjetnosti. Hauser je analizirao odnos između sociologije i povijesti umjetnosti te tvrdio da je sociologija vrlo važna jer je ona centralna disciplina ondašnjeg vremena. Također, smatrao je da je smještanje slike u pripadajuće društveno-ekonomsko okruženje preduvjet njezina adekvatnog razumijevanja i analize. Prema Hauseru, umjetnost je bez sumnje djelo čovjeka, a taj isti čovjek nije tek atom, već i društveno biće koje funkcionira u specifičnim povijesnim uvjetima koje ostavljaju traga u svemu što on proizvede, pa tako i u umjetnosti. [2]

[1] Kolešnik, Lj. (2005.). Kritička povijest umjetnosti. Polazišta, dometi i perspektive. In M. Pelc (Ed.), Umjetničko djelo kao društvena činjenica (pp. 351-400). Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, 354.-358.

[2] Lujanović, N. (2004). Umjetnost i totalitarizam. Čemu, 4/12, pp 63-72., 64.

Socijalna povijest umjetnosti i Timothy J. Clark

Socijalna povijest umjetnosti jedna je od kritičkih praksi usmjerena na istraživanje povezanosti ideologije i umjetnosti. Također, istražuje razloge zbog kojih „stara“ povijest umjetnosti odbacuje socijalne, ekonomske i političke promjene u svom društvenom okruženju. Socijalna povijest umjetnosti sumnja u postupke i načine objašnjavanja koje je dotadašnja praksa determinirala kao apsolutno ispravne. Predmetu povijesti umjetnosti, umjetnosti općenito i umjetničkim djelima, pristupa kontekstualno, to jest, proučava kulturalne, socijalne i političke uvjete povijesnoga trenutka unutar kojeg nastaje određeno umjetničko djelo. Predstavnici socijalne povijesti umjetnosti su T. J. Clark, R. L. Herbert i F. Orton koji su se suprotstavili tradicionalnom obliku prakse novom metodologijom i redefiniranim predmetom povijesnoumjetničkog istraživanja. Predmetom njihova interesa postaje kulturno-povijesni, ideološki i politički kontekst u kojem određeno djelo nastaje, a cilj njihova istraživanja nije samo određenje obilježja umjetničkog djela koja ga čine estetskim predmetom, već razumijevanje prirode političke, kulturne i socijalne situacije određenog povijesnog trenutka do koje se može doći jedino složenim kontekstualnim analizama.[1] Najzaslužniji za oblikovanje konkretnog analitičkog modela socijalne povijesti umjetnosti je Timothy James Clark, povjesničar umjetnosti i socijalni aktivist. T. J. Clark rođen je 1943. godine u Bristolu, u Engleskoj, a tijekom života predavao je na mnogim američkim i engleskim sveučilištima. Neka od najutjecajnijih Clarkovih djela su The Absolute Bourgeois: Artists and Politics in France 1848.-1851. (1973.), Image of the People: Gustave Courbet and the 1848 Revolution (1973.) i The Painting of Modern Life: Paris in the Art of Manet and his Followers (1984.). Temeljna pitanja kojima se Clark bavi su: Kako se umjetnost proizvodi?, Na kakve se materijalne, tehničke i intelektualne izvore oslanja?, Kakvi su načini njezina referiranja na oblikovnu i prikazivačku tradiciju sredine, a kakav odnos prema suvremenoj likovnoj produkciji?, Je li i u kojoj mjeri je moguće rekonstruirati motivacije i intencije autora?, Kojoj se vrsti publike obraća, a koju ignorira ili nastoji zaobići? te Kakve kritičke odgovore je djelo izazvalo kad se pojavilo u sustavu svijeta umjetnosti?. Do odgovora na ta pitanja on dolazi proučavanjem tekstualne i povijesne građe s područja ekonomske, socijalne, političke i kulturne povijesti te obradom toga dokumentarnog materijala uspostavlja uske veze između povijesti umjetnosti i drugih grana povijesnih znanosti. Također, na temelju te građe on konstruira okvir unutar kojeg analizira umjetničko djelo.[2]

Timothy James Clark

U svom tekstu O socijalnoj povijesti umjetnosti, koji je preuzet iz njegove knjige Image of the People: Gustave Courbet and the 1848 Revolution iz 1973. godine, Clark navodi temeljne postavke njegova modela i objašnjava ih na Courbetovom djelu Pogreb u Ornansu (1849.-50.). U tom tekstu navodi kako se analogije između forme i sadržaja ne mogu u potpunosti izbjeći, to jest, smatra da sam koncept kompozicije pa i formalne organizacije uključuje i formalne i sadržajne aspekte djela i sam po sebi sugerira određenu vrstu njihova odnosa. Prema njemu, snaga socijalne povijesti umjetnosti počiva na činjenici da te analogije specificira i obznanjuje. Na temelju ove postavke, on zaključuje da bi se izostanak črvstog kompozicijskog središta na Courbetovom Pogrebu u Ornansu mogao interpretirati kao izraz slikareva egalitarizma. Nadalje, smatra da treba obratiti pozornost i na neposredne uvjete umjetničke proizvodnje i recepcije-na instituciju patronata, tržište, kritiku i javno mišljenje-jer nas ti elementi upućuju na proučavanje kompleksnog odnosa umjetnika prema cjelovitoj povijesnoj situaciji. Sukladno tome, u proučavanju Courbetove slike uzima u obzir funkciju pariške likovne kritike 19. stoljeća, socijalnu situaciju samih kritičara i njihov odnos prema publici Salona u ondašnje vrijeme te navodi da se čak 45 kritičara osvrnulo na Courbetov nastup na Salonu 1851. godine. Clark postavlja tezu da susret s poviješću i njezinim specifičnim determinantama obavlja sam umjetnik, a socijalna povijest umjetnosti ima za cilj otkriti opću prirodu struktura koje on pri tome susreće, ali ona također locira i specifične uvjete takvog susreta. Autor smatra da umjetničko djelo može postati razumljivo samo unutar konteksta danih i nametnutih struktura značenja što ih ono zauzvrat može promijeniti. Također, umjetničko djelo kao svoju građu može sadržavati ideologiju, ideje, predodžbe i vrijednosti koje su opće prihvaćene i dominantne, ali ono tu ideologiju prerađuje i daje joj novu formu. Na primjeru Courbetove slike, u tom kontekstu, važno je dakle istražiti pariški svijet umjetnosti, njegove škole i dogme.[3] Clark naglasak stavlja na odnos publika-umjetnik, naime smatra da je publika fantazija ili pretpostavka unutar umjetničkog djela i unutar procesa njegova nastanka, nešto što umjetnik izmišlja u vlastitoj osami, a ponekad je publika i izravno prikazana na slici. Za umjetnika je izmišljanje, bijesno suprotstavljanje, zadovoljavanje i šokiranje publike često integralan dio čina stvaranja. Bitno je dakle naglasiti da je Courbet bio umjetnik za kojeg je publika bila vrlo prisutna bilo kao tema ili kao gledatelj te je ona bila glavni izvor njegova rada. U svojem djelu Clark propitkuje na koji način je umjetnik upotrijebio slikarsku tradiciju i koji su to oblici i sheme omogućili umjetniku da vidi i slika, a jednako tako propitkuje i gdje možemo, u kompleksnom i specifičnom materijalu povijesne situacije i iskustva pojedinačnog umjetnika, pronaći osnove njegove jedinstvene tematike i osobnog stila. Clark smatra da, kada govorimo o Courbetovoj umjetnosti, moramo uzeti u obzir različite čimbenike, primjerice Courbetova pozicija u ruralnom društvu i njegovo iskustvo promjena koje su se u tom društvu događale, različite prikaze ruralnog društva koji su mu bili na raspolaganju, socijalnu strukturu Pariza 1840-ih godina, ikonografiju boeme i način na koji se Courbet njome koristio, prirodu i funkciju ozloglašenog načina života što ga je umjetnik vodio u gradu, umjetničke ideje tog razdoblja i aspekte umjetničke tradicije koji su ga zanimali. Clark smatra da je potrebno opisati sve te čimbenike u razdoblju između 1849. i 1851. godine i u njima pronaći ono što je Courbetovu umjetnost učinilo izuzetnom. Na kraju, bitno je spomenuti Clarkovo viđenje povijesti umjetnosti za koju smatra da ne može postojati odvojeno od drugih vrsta povijesti, a čak i unutar discipline postoji problem izbora perspektive jer svako detaljno proučavanje određenog razdoblja ili problema sugerira potrebu za mnoštvom perspektiva. Sukladno tome, analizirajući Courbetov Pogreb u Ornansu, on uzima u obzir dominaciju klasicizma u francuskoj umjetnosti, pojavu realizma kao suprotne prakse klasicizmu, napredak individualizma u francuskoj umjetnosti koji je za Courbeta značio ponovno ootkrivanje sebe i one druge strane materije te odabir između slavljenja vladajuće klase ili dovođenja u pitanje tu vlast, gdje je Courbet zauzeo poziciju umjetnika-oponenta. [4]

Prema mišljenju Andrewa Hemingwaya, marksističkog povjesničara umjetnosti, u Clarkovim postavkama postoje neporecive slabosti. Prva se odnosi na njegovo izrazito i isključivo isticanje francuske kulture kao egzemplarnog primjera kulture modernizma. Druga podrazumijeva sklonost prema prenaglašavanju estetske komponente umjetničkog djela te približavanje takozvanom estetskom ekstremizmu tradicionalne povijesti umjetnosti. Treća slabost jest Clarkovo iskrivljavanje i nedosljedno tumačenje historijskih dokaza kako bi se poduprli prethodno utvrđeni vrijednosni sudovi. Četvrta, a ujedno i najveća slabost Clarkova pristupa prema Hemingwayu jest to što je Clark smatrao da umjetničko djelo nije samo neka vrsta sabirnice različitih socijalnih, političkih i ostalih okolnosti koje okružuju njegov nastanak, već specifični oblik interpretacije tih okolnosti kojom djelo aktivno sudjeluje u procesima historijskih preobrazbi društva, to jest, da su zapravo umjetnička djela agensi historijskih promjena.[5]

Zaključak

Socijalna povijest umjetnosti, kao jedan od analitičkih modela koji je ponudila kritička povijest umjetnosti, zauzela je vrlo važno mjesto u proučavanju umjetnosti početkom 70-ih godina 20. stoljeća. Socijalna povijest umjetnosti jedna je od kritičkih praksi usmjerena na istraživanje povezanosti ideologije i umjetnosti. Predmetu povijesti umjetnosti, umjetnosti općenito i umjetničkim djelima, pristupa kontekstualno, to jest, proučava kulturalne, socijalne i političke uvjete povijesnoga trenutka unutar kojeg nastaje određeno umjetničko djelo. Predstavnici socijalne povijesti umjetnosti su T. J. Clark, R. L. Herbert i F. Orton. Najzaslužniji za oblikovanje konkretnog analitičkog modela socijalne povijesti umjetnosti je Timothy James Clark. U svom tekstu O socijalnoj povijesti umjetnosti, koji je preuzet iz njegove knjige Image of the People: Gustave Courbet and the 1848 Revolution iz 1973. godine, Clark navodi temeljne postavke njegova modela i objašnjava ih na Courbetovom djelu Pogreb u Ornansu (1849.-50.). U svom djelu bavi se, između ostalog, proučavanjem analogija između forme i sadržaja i neposrednih uvjeta umjetničke proizvodnje i recepcije. Smatra da umjetničko djelo kao svoju građu može sadržavati ideologiju, ideje, predodžbe i vrijednosti koje su opće prihvaćene i dominantne, ali ono tu ideologiju prerađuje i daje joj novu formu. Uz to, Clark naglasak stavlja na odnos publika-umjetnik te propitkuje na koji način je umjetnik upotrijebio slikarsku tradiciju i koji su to oblici i sheme omogućili umjetniku da vidi i slika, a jednako tako propitkuje i gdje možemo, u kompleksnom i specifičnom materijalu povijesne situacije i iskustva pojedinačnog umjetnika, pronaći osnove njegove jedinstvene tematike i osobnog stila. Bitno je istaknuti Clarkovo viđenje povijesti umjetnosti za koju smatra da ne može postojati odvojeno od drugih vrsta povijesti. Najveća slabost Clarkova pristupa jest to što je on smatrao da umjetničko djelo nije samo neka vrsta sabirnice različitih socijalnih, političkih i ostalih okolnosti koje okružuju njegov nastanak, već specifični oblik interpretacije tih okolnosti kojom djelo aktivno sudjeluje u procesima historijskih preobrazbi društva, to jest, da su zapravo umjetnička djela agensi historijskih promjena, što je viđeno kao pomalo utopijski model proučavanja umjetničkih djela. Usprkos tome, Clark je imao velik impakt na razvoj socijalne povijesti umjetnosti.


[1] Kolešnik, Lj. (bilj. 1), 358.-371.

[2] Kolešnik, Lj. (bilj. 1), 371.-372.

[3] Clark, T. J. (2005). O socijalnoj povijesti umjetnosti. In M. Pelc (Ed.), Umjetničko djelo kao društvena činjenica (pp. 103-138). Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, 110.-120.

[4] Clark, T. J. (bilj. 5), 120.-132.

[5] Kolešnik, Lj. (bilj. 1), 374.

 Dokumentarac o Gustave Courbetu možete pogledati na linku dolje :)

https://www.youtube.com/watch?v=pe5SzN_tcu8