Vid Barić: Neka nas netko spasi od dr. Željke Markić

U Hrvatskoj je zaista napeto posljednjih 6 mjeseci. Desničarski tsunami koji je od zdravstvenog odgoja preko ćirilice u Vukovaru kulminirao novim nacionalnim problemom – pitanjem braka, otvorio je mnoga pitanja i zaokružio proteklo razdoblje definitivnom potvrdom sveopće dezinformiranosti i lakovjernosti hrvatskog društva. U jeku se gospodarske krize prosječni građanin zamarao masturbacijom, pismom, a sada i istospolnom zajednicom. Hrvat, bijelac, katolik i heteroseksualac, nakon ispunjenja svoje građanske i svete vjerničke dužnosti potpisivanja liste za referendum, odlazi kući računati može li svojoj djeci kuhati meso tri ili četiri dana u tjednu. Para nema, ali nije bitno. Bitno je da nema ni pedera.

         Ono što zaista živcira jest ta kolektivna uronjenost u nebitno i beznačajno, brutalna fetišizacija irelevantnog koja u pravilu završava pretjeranom bukom u javnom i privatnom mediju. Skreće se tako pažnja s očajne ekonomske situacije u kojoj se potpisnik liste za referendum iz gornjih redaka nalazi i kojoj se ne nazire kraja, a fokus rasprave postaje ono što bi trebalo biti samo po sebi razumljivo. I upravo se u takvim okolnostima, kao po kakvom predlošku, javlja moment za jačanje konzervativnih ideologija koje propagiraju razni likovi s desne margine, ekstremni i radikalni desničarski aktivisti koji u novonastalim okolnostima vide priliku za vlastitu afirmaciju i proboj na političkoj sceni. Ruža Tomašić se tako uhvatila u koštac s “problemom ćirilice” u Vukovaru, da bi uskoro završila kao zvijezda izbora za Europarlament. Marijana Petir je svojedobno u saboru dizala glas protiv umjetne oplodnje i gay parada da bi naposlijetku na preporuku Hrvatske biskupske konferencije završila u saborskom Odboru za ljudska prava. Zadnja u nizu, dr. Željka Markić svoju karijeru pokušava izgraditi na najrecentnijem pitanju koje je okupilo hrvatsku desnicu - pitanju istospolnih brakova u Hrvatskoj.

         Ako se pitate što je to zajedničko trima navedenim gospođama, odgovor bi bio – plava kosa (fakt, bez seksističkih implikacija), križ oko vrata i opetovano lupetanje gluposti koje dobro naplaćuju iz državnog proračuna. Retorika je u pravilu ista – pozivanje na tradiciju i domoljublje, navođenje opskurnih izvora u svrhu argumentacije, korištenje problematičnom literaturom i referiranje na “znanstvenike” kojima se smije cijeli Internet, a što je vrlo lako provjerljivo – jednostavnim upisom njihova imena u Google.

         U ovom trenutku na vidjelo izlazi već očita mana neposredne demokracije. Iako u dobrom duhu egalitarizma valja zaključiti kako ne postoji bolji model kolektivnog odlučivanja – bez se diskriminatornih insinuacija može pretpostaviti kako činjenica da pravo izjašnjavanja o temi imaju svi punoljetni građani, bez obzira na obrazovnu podlogu, kognitivne sposobnosti i mogućnost raspolaganja/korištenja informacijom, djeluje prilično problematično, ako ne i vrlo zastrašujuće. Level indoktrinacije u slučaju više od 710 000 ljudi koji su potpisali listu za referendum očito se popeo vrlo visoko, ne dopustivši im da promisle svojim glavama, pročitaju knjigu, usporede izvore ili prosurfaju Internetom. Umjesto toga, naivno su potrčali “u obranu braka”, mobiliziravši se na poziv dr. Željke Markić i njoj sličnih redikuloznih agenata koji se opiru znanstvenoj činjenici da je homoseksualnost stvar prirode, hormona i epigenetike i koji bez srama obmanjuju javnost pozivajući se na tradiciju i vrijednosti. Agresivna homofobna kampanja kojoj smo svjedočili posljednjih tjedana, a koja je u prvi plan gurnula mnoge medijske ličnosti koje su bez imalo srama svijetu obznanile kako podržavaju ideju braka kao ekskluzivne zajednice muškarca i žene, zasigurno je uspjela natjerati gomilu pojedinaca da potpišu listu baš kao i njihovi uzori sportaši, nogometni treneri, pjevači i njima slični. Internetom su vrlo brzo nakon početka inicijative počeli kružiti “clipovi” u kojima glavni akteri objašnjavaju svoje razloge priklanjanja kampanji u svega minutu i pol, a iako je lista onih koji su podržali homofobiju i rekli zbogom civilizaciji prošla bez većih iznenađenja - predvođena sportašima odgojenim pod batinama i u patrijarhatu, fejk kršćanima iz raspalih brakova, ratnim profiterima i sličnim inačicama lažljivaca, jedno je ime zaista iskočilo. Nino Raspudić, frajer koji će vrlo vjerojatno u idućoj sezoni “Petog dana” trubiti o egalitarizmu, ni nakon 10 dana premišljanja nije uspio istisnuti provincijalca iz sebe te se pored potpisa ponosno i slikao pored štanda inicijative. Istaknuo se Nino kao jedan od rijetkih intelektualaca koji je javno stao na stranu srednjovjekovlja, priključivši se tako šarenoj ekipi – Rafotu, pjevaču iz “Gazdi”, Blanki Vlašić, Igoru Štimcu, Thompsonu, Peri Galiću i ostalima koji slijede ono što bi se debeauvoirovski moglo ironično zaokružiti kao “pederom se ne rađa, nego postaje”. Svaka čast Nino, welcome to the team!

                Jasno, tko god je u špici kampanje koja se na kraju očitovala kao propaganda par excellence imalo promislio o ljudskim pravima morao je doći do zaključka kako prirodnost ili genetska uvjetovanost ne smije biti preduvjet za ograničavanje prava pojedinca ili skupine. U potonju se grupu, nažalost, ne ubraja više od 710 000 ljudi koji su slijepo povjerovali lažima kojima ih obasipaju još od pitanja zdravstvenog odgoja. Povjerovali su nebulozama o homoseksualnom lobiju ili utjecaju legalizacije istospolnih brakova na heteroseksualne parove, povjerovali su mitu o erotoksinima Judith Reisman koji od djece rade seksualne prijestupnike, povjerovali su čitavom nizu čudnih i nedorečenih, a vrlo često i lažiranih istraživanja provedenih najčešće na vrlo malom uzorku, koji se nikako ne mogu smatrati znanstveno pouzdanima ili relevantnima. Iznošenje takvih lažnih informacija u javnost koje defamiraju ono što je biološki fakt, a što se u konzervativnom mindsetu smatra defektom ili bolešću, od neposredne je demokracije napravilo grotesku i natjeralo onih 710 000 koji ne misle svojim glavama da potpišu listu za homofobni referendum.

          Mozak iza ove operacije, dr. Željka Markić, samo je nominalno “predstavnica građanske inicijative”. Izgleda mi da bi tragične anticivilizacijske napore kojima smo svjedočili poslijednjih tjedana bilo primjerenije nazvati njenom građanskom inicijativom.

 

         Oksimoron kojeg sam gore namjerno podcrtao, kao i sam atribut “građanska” kojeg dotična gospođa toliko forsira pri svojem svakom javnom nastupu, dvije su stvari koje zaista upadaju u oko. Prije svega se ne mogu načuditi činjenici da su u ovakvoj besparici građani prikupili dovoljno financijskih sredstava za proizvodnju promotivnih letaka, plakata i majica za volontere koji sudjeluju u ovoj inicijativi – a nitko nije bolestan i ne umire. Relevantni mediji su rijetko prenosili informacije da su donacije za inicijativu uopće moguće, a i onda kad jesu, zadržavali su se na činjenici kako se prikupljanje istih vrši na nezakonit način. I to upućuje na pravu istinu o navodno građanskoj inicijativi koja zapravo nije ništa drugo doli politička inicijativa Hrvatskog rasta (HRAST) i dr. Željke Markić, zajedničke klerikarizirane koalicije otpisanih političara i opskurnih udruga s desne margine koji su oduvijek bili prvaci u busanju u hrvatska prsa, a zadnji u redu kad je trebalo raspravljati konkretne koncepte poput biznisa, ekonomskog prosperiteta, vanjskopolitičkih odnosa itd. Dr. Željka Markić se, silom prilika, povukla iz HRAST-a i sada je bivša predsjednica, no teško je povjerovati da se unatoč otuđivanja imovine stranke i fizičkog obračuna s pojedinim kolegama na jednoj sjednici ne čuje na dnevnoj bazi sa sadašnjim predsjednikom stranke Ladislavom Ilčićem. Na kraju krajeva, nakon zdravstvenog odgoja i ćirilice u Vukovaru upravo je pitanje o Ustavnom statusu braka u Hrvatskoj nova točka dnevnog reda za koju se ova rascjepkana desnica može čvrsto uhvatiti u pokušaju vlastite legitimizacije i pozicioniranja na političkoj sceni. Stvar postaje još očitija kad se uzme u obzir da je inicijativa “U ime obitelji” pokrenuta neposredno pred lokalne izbore, i onaj tko to ne vidi i naivno vjeruje u toliko spominjani atribut “građanska” je zaista budala.

          Ono što stvarno žalosti jest broj mladih koji su se priklonili ovoj instrumentaliziranoj homofobnoj kampanji. Mladići i djevojke koji su započeli sakupljati potpise ispred crkvi i odjela za gerijatriju, da bi naposlijetku, vođeni euforijom i zajedništvom, završili na gradskim trgovima, pred fakultetima i školama, pa čak i kucajući na vrata u susjedstvu na nagovor lokalnog župnika koji svojim župljanima uvjetuje sakramente sudjelovanjem unutar inicijative. Žaloste i njihovi plitki razlozi priklanjanja inicijativi koje možemo pročitati na službenim Facebook stranicama kampanje, žaloste i oni maloljetni koji ne vide i ne poznaju dalje od onoga što čuju doma – slijepo prateći ideološke smjernice svojih roditelja odgojenih u drugačijim povijesnim i kulturalnim okolnostima koji u promjenjenom kontekstu svoju djecu žele odgojiti prema istome predlošku. Žalosti jer ne znaju razmišljati svojim glavama, žalosti jer su izgubili sate i sate promovirajući krivo, a uvjereni da su u pravu.

         A najviše od svega žalosti činjenica da im je to jako teško objasniti.

          I naposljetku, razočarali su i oni koji se ubrajaju u diskurs javnih intelektualaca u Hrvatskoj. Jer pored razglabanja na televiziji u noćnom terminu, izdavanja knjiga i paradiranja sa Žižekom, njihova bi zadaća trebala biti i agresivniji javni pristup ovakvim temama. I dok je s homofobne strane bilo toliko slikanja, medijskih istupa podrške i razno-raznih iznošenja mišljenja s ciljem podrške Ustavnom definiranju braka kako to predlaže inicijativa “U ime obitelji” – druga je strana, ipak, ostala tiša. Vrijeme je da glasnije progovore, i vrijeme je da nas netko spasi od dr. Željke Markić i njoj sličnih. Konzervativna je desnica postala preglasna i previdljiva, što ni ne čudi s obzirom na uspjehe i vrline nominalno lijeve vlade. Međutim, napori kojima su posvećeni idu u krivom smjeru i nije im mjesto u zdravoj sredini za koju se Hrvatska prezentira, i koju vrlo skoro očekuje ulazak u Europsku Uniju koja će zasigurno sa sobom donijeti mnogo teže aspekte koje će konzervativa jedva dočekati ocijeniti kao potencijalno problematične. Pošaljite ih stoga tamo gdje im je mjesto, primjerice u “Bujicu Velimira Bujanca” na Mreži TV, daleko od očiju šire javnosti, na marginu margine – upravo gdje i zaslužuju biti. Uzeli su si maha i netko im treba stati na kraj.

 

        Uspavani su javni intelektualci očekivali, valjda, da se razum ne treba promovirati. Mislim da brojka od preko 710 000 potpisa za referendum ipak pokazuje drugačije.

 

  Vid Barić