Valentina Mišković - Kultura slastica u Rijeci

Nedavno sam provela dva dana u centru Zagreba, gdje sam svratila do najpoznatije zagrebačke slastičarnice "Vincek". Na samom početku Ilice nalazi se njihova glavna slastičarnica, u kojoj ako želite pojesti kolač sjedeći, morate biti brzi i spretni, kako biste ulovili mjesto. Redovito dupke puna, slastičarna Vincek ima još nekoliko podružnica u centru, koje svojim mušterijama pružaju razne slastice, od klasika do modernih kolačića i keksa, te uvijek popularan sladoled. Moram reći da sam u ta dva dana provedena u Zagrebu pojela 4 komada kolača.

            A onda sam se vratila u Rijeku. Nedavno se u Rijeci otvorila i isto tako brzo zatvorila odlična slastičarna u Starom gradu, "Mon Caffe", koja će nastaviti služiti svoje slastice u sklopu restorana u Tower centru.

            Izgleda da centar grada nije dovoljno atraktivna lokacija? Kako je moguće da se slastičarna vrhunske kvalitete kolača po mizernim cijenama zatvori, a jedan Dolce Bolero nastavlja raditi? Kako je moguće da Riječani daju prednost skupljim kolačima napravljenim od umjetnih prašaka i šlaga iz vrećice, pred ukusnim komadima od kokosa, naranče, kave, čokolade, i tako dalje...

            Teško mi je prihvatiti ovu nekulturu izlaska na kolače u grad, no kad bolje razmislim, nije to ništa čudno. Shvaćam kako je Rijeka izgubila svoje slatke običaje od kada je Continental počeo raditi nejestive kolače. Shvaćam kako su ljudi izgubili povjerenje u slastičarne, a izgubila sam i ja. Osim Rijeke, mi seoski ljudi iz okolice grada odlazili smo i na Čavle, gdje još uvijek ponosno stoji Čavjanka, pekarna koja opskrbljuje cijeli Grobnik i šire. No Čavjanka je dobila i svoju konkurenciju, gotovo preko puta ceste, Lišćevicu, koja je nudila iste stvari po manjoj cijeni. No izgleda da je Lišćevica zaboravila napuniti orehnjače, i posegla za umjetnim šlagom, stoga su mnogi izgubili povjerenje u taj pogon, iako se i dan danas drži.

            Shvaćam kako Rijeka nema navike odlaska niti u restorane. U Zagrebu je bilo nemoguće pronaći prazan stol za vrijeme ručka, dok u Rijeci svaki restoran ima svoju "maskotu", onog jednog lokalnog pijanca kojem se ne da dalje prošetati nego što mora, pa eto cuga u restoranu. Odlični restorani propadaju, a ipak, ljudi jedu. Zašto je uvijek najveća gužva ispred McDonaldsa? Kako to da riječani izabiru fast food pored Gric i Guca, Meksičkog restorana, Spagha i sličnih? Zar nam je zbilja takva kriza? Kako to da su u jednom od šoping centara u Zagrebu, između resotrana tipa menze i KFC koji je odmah pored, uredno svi do jedne mušterije odabrali menzu? KFC je zjapio prazan. Iako je i skuplja bila menza, čak i oni siromašniji koji su došli na toplo pojesti nešto, izabrali su restoran, a ne fast food.

            Shvaćam kako sam vrlo razočarana Rijekom i njenim izborima prehrane. Iako klasični kolači nisu zdrava opcija, jednom tjedno se barem treba počastiti nečim slatkim i finim i kvalitetnim. Ako zbog ničega, barem jer smo preživjeli još jedan dan u zemlji u kojoj je teško započeti svoj obrt, raditi pošteno i zarađivati za život.

            Sanjam o slastičarni. Sanjam o maloj slastičarni sa velikom kuhinjom, iz koje će izlaziti slastice, one nezdrave za sve sladokusce, i one zdrave, prilagođene svima onima koji svoju hranu pomno biraju. Zašto bi zdravi kolači bili znanstvena fantastika u gradu Rijeci? Zašto je hrana nepoznanica u našem gradu? Zašto je tako teško prepoznati nečiji trud i ideju, iz poštovanja prema tome kušati i preporučiti dalje restoran, slastičarnu ili kafić?

            Možda je vrijeme da stežemo remen onima koji nam ne nude što nam treba, možda je vrijeme da naučimo uživati u malim stvarima koje imamo u krugu vlastitoga grada, a možda je i vrijeme da zasučemo rukave i shvatimo koliko je zabavno i ispunjavajuće napraviti umjetničko djelo vlastitim rukama? Uzmite vremena i zasladite si život!