Zlatko Dizdarević - Bliski istok, Sirija i masmedijsko dez/informiranje by Marin Ćuk Vurnek]

Zlatko Dizdarević - koji za sebe kaže da je čitav život bio novinar, a diplomat je postao tek stjecajem okolnosti - bio je novinar i urednik u sarajevskom Oslobođenju od 1971. do 1996. godine. Bio je dopisnik s Bliskog istoka, iz Kaira, te je izvještavao i iz Libanona, Izraela, Alžira, Libije, Tunisa, Iraka i Sirije.  Nakon završetka mandata veleposlanika BiH u Republici Hrvatskoj, 2008. godine imenovan je veleposlanikom BiH u Jordanu, Amanu, s akreditacijom i u Siriji, Iraku i Libanonu. U riječkom Novom listu u prilogu Pogled neprekidno deset godina objavljuje redovnu subotnju kolumnu naslova „Balkanski ambasador“ (Dizdarićeva biografija - uz poneku ispravku, reviziju i proširenje - preuzeta s ovoga linka). 

Upravo probrani tekstovi tih kolumni - nemali broj od njih 95 - objedinjeni su u njegovoj knjizi eseja "Hiljadu i druga noć", s čijeg predstavljanja u nastavku slijedi prijepis (na kraju teksta i linkovi za zvučni zapis) ulomka tamošnjeg razgovora, održanoga 16. studenog 2012. u riječkoj knjižari Ribook.  No, za ovu priliku i bitnije od isticanja same knjige, odluka na prijepis sljedećih redova počiva u osobnoj procjeni  kako zavidnog opsega u njima iznesenog Dizdarovićeva iskustva, tako svojstvene im istaknute relevantnosti za uvid u suvremenu bliskoistočnu situaciju, napose sve uzavrelije pitanje al-Assadove Sirije: od tamošnjeg tekućeg građanskog sukoba, do još neaktualne, ali ništa manje izvjesne vojne invazije velesila u al-Assadovu Siriju - i to sve pod velom, po Dizdareviću prilično lažnim, pozivanja na zaštitu tamošnjih ljudskih prava. Usto ne štedi riječi u tome procesu konkretnim primjerima prokazati ulogu suvremenih medijskih magnata kao onih što selekcijom i konstrukcijom činjenica nezanemarivo doprinose unaprijed zamišljenoj percepciji određenih država i/ili geostrateških jedinica, manipulacijom njihova imidža čineći ga, ovisno o namjeri, lošijim ili boljim negoli on činjenično jest - pogodujući tako ostvarenju već unaprijed formuliranih ciljeva.

Opet, znači li to da su svi mediji jednaki, te u tom vođenju vlastitim interesom, izvještavaju li neki ipak, koliko da je to već moguće, objektivnije negoli drugi? I na kraju krajeva, stoji li sebični interes medijskog magnata u nužnoj oprečnosti spram agende njegova odmjerenog izvještavanja? Drugim riječima, mora li govorenje istine, da bi bilo istinito, nužno trebalo da bude i bezinteresno? To su sama neka od pitanja koja bi krajem daljnjih redova trebala bar imati čvršće konture za utemeljeniji odgovor. A i u slučaju ne krajnjeg slaganja s Dizdarevićevom analizom, držim da će njegovi svjedočanstveno-empirijski potkrepljeni stavovi u najmanju ruku poslužiti kao solidan kontrapunkt za propitivanje vlastitih. S tim rečenim, krenimo k izrečenom.

[Z. Dizdarević]: Mislim da to šta je donio takozvani unilaterni svijet nakon raspada blokova, umiranja Sovjetskog Saveza, a i nakon toga šta je zavlada globalizacija, mislim da se desilo nešto šta je totalno paradoksalno – a to je gubljenje suvereniteta, samostalnosti velike većine država na svijetu, mnogo veće nego kad su postojali blokovi. Znate, kad meni netko danas kaže kako je intervencija Sovjetskog Saveza u Češkoj, Pragu svojevremeno bila najveći udar na demokraciju na svijetu, onda ja imam jedno vrlo jednostavno pitanje: po čemu je to drugačije od intervencije saudijske vojske u Bahreinu, gdje je doslovno saudijska vojska sa svim oznakama saudijske vojske vrlo legalno i vrlo otvoreno i jasno intervenirala u Bahreinu i gdje su tenkovima gazili protestante od kojih nitko nije imao ni pištolj … i to CNN nije objavio. U čemu je razlika, mislim, između jednog i drugog? Ja to tako nekako mislim. E onda se pred takvim kontra-pitanjem zatvaraju i završavaju razgovori.

[…]

[Pitanje]: Spomenuli ste BBC koji nije prenio vijest o Saudijskoj Arabiji koja je napravila invaziju na Bahrein. Po Vama, postoji li neka izražena uređivačka politika – bilo kad je u pitanju BBC ili neke druge informacijske kuće, informacijski magnati o kojima bi mogli pričati – ili se radi više o nekoherentnim praksama koje više onda u ovom i onom kontekstu uzmu maha?

I zapravo, drugo pitanje koje se nadovezuje – koja od tih nekih informacijskih kuća, informacijskih magnata –  bi možda bila najbliža u izvještavanju onome kako Vi osjećate? Postoji li uopće takva? Recimo spominje se danas RT, ruska televizija, kao relativno odmjereniji pristup Bliskom istoku. Sad je nedavno bio i sirijski predsjednik Assad, dao je intervju gdje je izrazio svoj stav. I zapravo, koliko Vi smatrate da ti neki drugi akteri koji nisu toliko prisutni u nekom zapadnom diskurzu, mainstreamu, zapravo uspijevaju možda bolje u čemu Zapad ne uspijeva?

 

[Z. Dizdarević]: Znate šta, ja mislim prije svega da se jedna grandiozna, potencijalno grandiozna činjenica koja se desila na planeti u zadnjih, recimo, desetak godina … a to je ova eksplozija komunikacija, Interneta, masmedija, ta proizvodnja informacija koja je fascinantna, i tako dalje… i koju smo mi svi doživljavali do prije, recimo, 5-6 godina kao eksplozivno pozitivnu činjenicu… ja mislim da je netko naravno vrlo pametno, vrlo mudro shvatio da se ta grandiozna pozitivnost može zapravo okrenuti u sasvim drugom pravcu – u pravcu grandiozne manipulacije s ljudima. Znate, nekada je diplomacija po definiciji bila sposobnost i mehanizam utjecanja na tuđe vlade. Danas je diplomacija sposobnost i mehanizam utjecanja na tuđi um. Ništa efikasnije po mom dubokom uvjerenju – dakle, sasvim privatnom – ništa efikasnije ne utječe na tuđi um kao šta su to mediji danas. Dakle, manipulirani mediji.

Ja, s druge strane, znam da smo mi recimo  … jedan prijatelj je u velikim svjetskim redakcijama koji mi kaže – i to zaista velikim svjetskim redakcijama – koji mi kaže da je do prije 5 godina bila normalna stvar da se vrlo žučno i s različitih pozicija diskutuje o raznim stvarima koje treba da se objave ili ne treba da se objave. Da su se ukrštale ideje, prijedlozi, pojavljivala se neslaganja … jednostavno, polemisalo se o nekim stvarima koje su bile predmetom objavljivanja, neobjavljivanja. Meni moj dobar prijatelj iz redakcije Le Mondea (op.a. poznatih francuskih dnevnih novina) recimo kaže da danas u Le Mondeu ako se na sastancima redakcije iskaže minimum neslaganja s onim s čim je kao s gotovom činjenicom došao urednik, da si ti sutra na ulici.

Dakle, ja znam – to nije pitanje osjećanja, ovoga ili onoga – ja naprosto znam da su određene ideje, određene geostrategije, određeni nalozi u svjetskoj politici … da se prenose preko medija kao najbrutalnijeg mehanizma prenošenja i zastupanja činjenica, istina, izmišljanja činjenica i tako … Ljudi recimo ne znaju, nitko nije objasnio – a to nije moja istina, to su stvari koje su negdje objavljene, ali se to ne prenosi – recimo, u Kataru (op.a. Katar je država na Аrapskom poluotoku u jugozapadnoj Aziji) koji je, kad govorimo o Siriji … u Kataru koji je novi miljenik Sjedinjenih Američkih Država na Bliskom istoku – zato šta su najbogatiji, zato šta su dovoljno mali da nije nitko ljubomoran na njih od ovih velikih desno i lijevo, zato šta finansiraju cijeli projekat medijski Sjedinjenih Američkih Država i korporativnog kapitala u svijetu uopšte na Bliskom istoku … Zato su i dobili svjetsko prvenstvo u fudbalu – nitko ne razmišlja o tome šta znači zašto je Katar dobio svjetsko prvenstvno u fudbalu. Šta znači da oni igraju fudbal? Imaju 5 ljudi koji igraju fudbal. Ali jednostavno svjetsko prvenstvo u nogometu je biznis od 150 milijardi dolara. Moj sin stariji koji je u filmskoj industriji mi kaže iznutra – dakle, uopće ne razumijevajući te priče, niti ga interesiraju priče o Kataru i sl. – da 80 posto ukupnih potencijala filmske industrije iz Europe se seli u Katar. Dakle, to su velike priče o kojima mediji ne pišu uopće. U tom Kataru u posljednjih 3 mjeseca u televizijskim studijama napravljene su makete … kompletne makete predsjedničke palače u Damasku (op.a. glavnom gradu Sirije),  glavnog trga u Damasku, najznačajnijih institucija u Damasku … iz kojih se javljaju reporteri kao iz Damaska i pričaju priču koju pričaju. Dakle, jedna ogromna manipulacija. Ogromna manipulacija medijska je u igri u kojoj ti imaš s jedne strane prvo selekciju informacija koje se puštaju ili ne puštaju.  I, s druge strane, imaš proizvodnju informacija koje ne odgovaraju realitetu. I kako se sad to odražava na realnost i na život?

Ja imam jednu dobru prijateljicu u Parizu koja je intelektualka, koja je moja prijateljica, koja je prevodila neke moje knjige u Francuskoj, dakle koja je ozbiljna žena … kojoj sam ja napisao prije godinu dana recimo, nema ni godinu dana … napisao onako u mailu između ostalog kako sam bio iz Jordana 3 dana u Damasku, kako mi je bilo dobro, kako sam bio u nekom restoranu sa svojim prijateljima, kako smo pili viski i vino i tako dalje, kako sam bio u tom i tom hotelu … Ona meni mrtva- hladna odgovorila, kaže, „ja ti ne vjerujem“. Pf, kažem, „pa kako mi ne vjeruješ, jesi normalna, pa kako mi nećeš vjerovati, nismo mi bezveze od jučer.“ Kaže, „ja ti ne vjerujem, zato jer ti nitko živ neće u Parizu vjerovati da si ti bio u Damasku prije 6 mjeseci i da si najnormalnije sjedio u restoranu i jeo i pio s prijateljima.“  

Dakle, postoji jedna virtualna .. ciljana, dirigovana, virtualna stvarnost koja se kroz medije prenosi i koja je u funkciji terora tuđeg uma. Ja to ne govorim kao teoretičar koji je sa strane … kojemu  se sviđa ta ideja, pa sad ja to prenosim okolo … nego govorim kao čovjek koji je unutra bio, koji je to gledao svojim očima. Moj prijatelj koji je u Zagrebu bio jučer, na promociji, Sirijac – koji je bio direktor Zavoda za obnovu starog grada u Damasku, kao arhitekta koji je studirao u Sarajevu – prije godinu dana mi je ispričao priču … Polako, krenimo bezveze, mislim ono, u Damask kad sam išao … supruga i ja smo išli kad god smo mogli u Damask jer je to bilo sat i pol-dva sata od Amana – Damask je za mene hiljadu jedna noć, Damask bi bio potpuno druga priča od onog šta se govorilo i šta se piše i Damask … Sirija je bila država koja se otvarala, koja je 2010. imala 7 puta više turista nego 2009., u kojoj nije pri tome bilo duga ni jedan jedini dolar nijednoj svjetskoj banci ili Međunarodnom monetarnom fondu, ni petom, ni desetom … koja je imala dovoljno – jedina zemlja na Bliskom istoku – koja je imala dovoljno za sebe i energije i hrane i vode … koja je imala besplatno zdravstvo, besplatno školstvo itd. itd. … i koja je imala vojsku koja nije bila američka vojska, i čiji generali nisu školovani u West Pointu. I koja nije kao takva mogla da opstane jednostavno.

Ali, hoću da kažem ovo. I kaže, priča [op.a. prijatelj Sirijac], ovako sjedimo, da nema mi kućne pomoćnice, da 3 dana ima da nije došla na posao. „Zašto nije?“ „Ne znam“, kaže, „dobro plaćena, sve u redu, sve okej“. Ono, najnormalnija dnevna priča. Poslije 7 dana zove, kaže „sreo sam je u čuvenom al Hamadije Suku (op.a. Suk al Hamadija, tamošnji bazar) u Damasku“ … kaže „smije se, ide prema meni .. a, kaže, 'šefe, znala sam da se neće Vi ljutit na mene, znate, ja sam našla bolji posao'“. „Pa gdje si našla bolji posao, kakav bolji posao?“ Kaže, „došla je jedna moja prijateljica koja je rekla da je došao neki tip i rekao 'aj'te vas, ne znam koliko vas ima … svaka 3 dana kad ja dođem po vas kombijem i ono, povest ću vas negdje na kraj grada' … i dođe nas 10-20 tamo na kraj grada i daju nam u ruke transparente na kojima piše 'dole Assad', dole ovo, dole ono … i, kaže, ' vrištite, galamite, derite se i od tačke A do tačke B. Kad dođete do točke B dobijete po 50 dolara'“ A oni mobitelima snimaju u gro  planu – znaju profesionalci kako se to radi, da se ne vidi koliko je ljudi – i isto to večer ti na Al Jazeeri tamo vidiš da je na tom mjestu, tu noć, to večer bilo 10 hiljada demonstranata koji su vikali „Dole Assad“ i tako dalje.

I to je stvar koja se proizvodila … cilj je bio proizvodnja haosa. I oni jesu postigli taj stepen haosa – u Damasku je takav da ti sutra možeš i da završiš priču, i da otjeraš Assada, i da ga ubiješ, i ovo, i ono … oni će narednih 20 godina biti Somalija. Zašto? Zato šta se nisu uklapali u sistem. Zato šta se nisu uklapali u priču. I, zašto? Zato šta je Sirija  zemlja na putu Irana – jer se pretpostavlja da bi bili drugi front ako krenu na Iran. A zašto idu na Iran? Ta priča o atomskoj bombi … Šta znači priča o atomskoj bombi – 50 zemalja na svijetu ima atomsku bombu, i nitko ne postavlja pitanje o atomskoj bombi. Ali je Iran problem zato šta naftom snabdijeva Kinu. I Kina je sad geostrateški problem Amerike. I zaustavljanje ekonomskog rasta Kine je moguće kad se zaustavi dotok nafte iz Irana … jer je to energetski osnov za rast Irana. To su stvari koje se vide iz ptičje perspektive kojima se nitko ne bavi kod nas … nego mi svi iz žablje perspektive gledamo volimo li onoga, jesu ovo muslimani, jesu ovo kršćani, šta oni tamo, šta oni ovamo, i tako dalje, i tako dalje.

A zašto je to tako? Zato šta je šef analitike i Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine – ne ulazim u Hrvatsku i Srbiju, vjerovatno je slična stvar – šef analitike je mali pandur iz 95-e koji se umilio tamo nekoj stranci, koji je kreten iz dušićevskih filmova, i priča, sjedi u kafani za jednim stolom, pa pusti uho za drugi, oni nešto tamo pričaju, on ode, pa pošalje izvještaj... E taj kapacitet policijski je šef analitike Ministarstva vanjskih poslova. Šta također nije slučajno, jer ga je netko postavio jer tamo treba idiota, ne treba nekog koji će mu kazat o čemu se radi. Jer mi nemamo svoj identitet vanjsko-politički … naš vanjsko-politički identitet – šta nam kaže Clintonka, šta nam kaže Brisel.

Šta mislim o tome tko može? Tačno je to šta ste spomenuli, Russia Today. Ne zato šta su oni bolji sad i demokratičniji od ostalih, nego zato šta oni imaju svoj interes u svemu tome naravno. Ali oni svoj interes realiziraju na jedan način koji je u ovoj situaciji malo mudriji. Mislim, paradoksalno bi bilo kazati da sada Rusija čuva demokraciju na Bliskom istoku. Ali je Rusija zajedno sa Sjedinjenim Američkim Državama prije 50 godina utvrdila geostrateške interese na Mediteranu. Geostrateški interesi Amerike su bili Sueski kanal, Egipat – koji jedini može da ugrozi Izrael –  dakle, Izrael, i onaj koji može da ugrozi Izrael. Jedini koji može da ugrozi Izrael je Egipat. Zato šta su najveći bili, najjači i vojno najozbiljniji. Napravili su Camp Davidovski sporazum [op.a. sporazum u Camp Davidu, 1978.] da Egipat ne bi ugrožavao Izrael , da bi se kontrolirao Sueski kanal kao dotok, kao put za energente i kontrola u ovim Katarima, Bahreinima, Kuvajtima i tako dalje, i tako dalje, gdje je energija. Za ono šta Rusi treba da dobiju – jer naravno, jer se radilo u vrijeme kad su postojali blokovi – za ono šta Rusi treba da dobiju … Rusi su dobili svoju bazu u Siriji, i to je jedina baza koju Rusi imaju na Mediteranu. Od carske Rusije do danas, ideja je bila kako izaći na toplo more. Između ostalog, jedna linija je bila Srbija-Crna Gora-Jadran, druga linija je na Mediteranu Sirija. Dakle, Rusija ima svoj interes na Mediteranu. Ali zato Rusija danas kaže – „Gospodo, Vi hoćete da promijenite geostrategiju Mediterana i da poklopite Rusiju bez dogovora s nama. No way! Prema tome, nećemo, mi ćemo to čuvati“.

I šta se dešava? I dešava se da je zapravo Sirija kolateralna šteta u jednom mnogo većem projektu, u jednom projektu za energetiku, za energente, za gas koji je pronađen u moru ispred Sirije i tako dalje, i tako dalje … A mi sad slušamo i gledamo, pa kaže ovaj Assad kolje djecu po Siriji, i svi su, ljudi su uzbuđeni – naravno, ljudski – i tako dalje … A nitko neće da kaže da su se skupili takozvani Prijatelji Sirije (op.a. međunarodni diplomatski kolektiv zemalja i tijela sa sastajanjem na povremenoj bazi po pitanju Sirije, van Vijeća sigurnosti UN-a) u Ankari. Zašto Prijatelji Sirije? Zato jer nisu mogli kroz Ujedinjene nacije. Jer u Ujedinjenim nacijama Rusija i Kina imaju veto. Ali su oni smislili taj sistem u Ujedinjenim nacijama – nismo mi smislili. Pošto ne mogu kroz Ujedinjene nacije, onda sad pravimo Prijatelje Sirije u Ankari koji treba da skupe novce i pošalju plaćenike da sruše suvereni režim. Prema tome, u pitanju je rušenje pravnog poretka na zemaljskog kugli, nije u pitanju Sirija. Baš mene briga za Assada, i za petog i za desetog. U pitanju je jednostavno činjenica da ulazimo u fazu preraspodjele utjecaja, zona utjecaja na planeti. Trudimo se da budemo realni ljudi, a ne vidimo ono šta nam je pored očiju. Ja kad sam rođen na planeti je bilo doslovno 3 milijarde 800 milijuna stanovnika. Ja ako doživim godine mog oca, kad umrem na planeti će biti 9 milijardi stanovnika. Dakle, dva i pol puta u jednoj generaciji. A resursi, kvantitativno, su dva i pol puta manji. I velike, velike zemlje ulaze u novu preraspodjelu, geostratešku preraspodjelu dobara na planeti. To je novi neokolonijalizam … po kojem se gleda tko će, gdje će, šta će i tako dalje, i tako dalje. A onda se to prodaje narodu kao priča o borbi za ljudska prava. Koja ljudska prava? Koga se tiče u Americi, Rusiji i ne znam gdje za ljudsko pravo mog Alija, vrtlara u Amanu, ili ne znam gdje.

I šta sad imamo? Imamo s jedne strane apsolutno upotrebu monstruozne snage medija, Interneta i svega toga u ispiranju mozga – uključujući tu dakle i BBC, i CNN i Al Jazeeru i tako dalje, i tako dalje. I s druge strane u ovome času, u ovome času zbog svojih interesa, postoji Russia Today, koja zaista objavljuje … u čem je razlika .. oni objavljuju informacije koji ovi neće da objave. Dakle, to nisu konstruirane informacije, nego ti on jednostavno kaže … „objavljeno je na CNN-u .. objavljena je fotografija koja pokazuje majku kako plače nad ubijenim sinom i ispod toga je napisano 'Događaj iz Damaska: Majka plače nad sinom kojeg je ubila sirijska vojska'“. A onda ovi [op.a. RT] fino pronađu da je to fotografija iz Iraka objavljenja prije 7 godina i samo kažu „ista ta fotografija, evo je ovdje, evo je ovdje, ovi su rekli ovo, ovi su rekli ovo“. Dakle, na Russia Today je tačno da objavljuju informacije koje ovi neće, i utoliko se to nama čini – i objektivno tehnički jeste – korektnije. Ali, ne treba bit naivan i vjerovat da oni to rade iz razloga demokratskih, istine i tako dalje. Ali, tako je, kako je.    

------

Linkovi sa zvučnim zapisom:

 1.  http://youtu.be/4J_mQyAhpck

2.  http://youtu.be/Y5ojDTVu9EQ

 

Autor tekstualnog prijepisa & zvučnog zapisa + pitanja/bilješki/dijela uvoda: Marin Ćuk Vurnek