Cultural Studies

Odsjek za kulturalne studije Rijeka

Fenomen društvene isključenosti

Društvena isključenost je jedan od gorućih problema današnjice. Iako se ovaj koncept odnosi uglavnom na pojedince koji su, uglavnom ne svojom krivnjom, postavljeni na sam rub, na margine društva, može se ustvrditi da su danas u svijetu i neke cijele države postavljene na rub društva te da se mogu svrstati pod ovaj koncept. Kada kažem neke, ne mislim na manji broj, već na sve zemlje koje zapad svrstava pod Druge, na sve zemlje trećeg svijeta. Ipak, u svom se seminarskom radu neću baviti tim državama, nego ću prije svega teoretske postavke društvene isključenosti pokušati primjeniti na hrvatsko društvo. S obzirom da za dvadesetak dana ulazimo u Europsku Uniju, a brojimo više od tristo tisuća nezaposlenih[1], što predstavlja samo dno Unije, mislim da je društvena isključenost kod nas izrazito prisutna i da se o tom problemu ne smije šutiti.

Tako sam seminarski rad podijelio na jednu veću i dvije manje tematske jedinice. U najvećem ću dijelu, referirajući se na tekst Željke Šporer o društvenoj isključenosti, iznositi teoretske postave o definiciji, izvorima i tipologiji ovog koncepta, ali i o globalizaciji koja čini se, pomalo iznenađujuće, sve više odvaja bogate od siromašnih, uključene od isključenih. U naredna dva kraća dijela, izložit ću pojedine rezultate istraživanja koja govore o Hrvatskoj i ostalim "balkanskim" zemljama u procesu tranzicije i o tome kako njihovi stanovnici gledaju na problem siromaštva, nezaposlenosti i čemu se nadaju u budućnosti. Iz rezultata se da naslutiti da balkansko društvo na sebe gleda kao izrazito isključeno. U posljednjem ću dijelu, također referirajući se na pojedina istraživanja, progovoriti o dva najčešća oblika isključenosti, tj. isključenih zajednica u Hrvatskoj, a to su obitelji u kojima su radnici, koji su najčešće muškarci, siromašni te kućanstva bez zaposlenih, koja se nalaze u još težoj poziciji od prethodnih.

 

Razrada

Koncept društvene isključenosti

        

Profesorica Šporer u početku svoje studije govori kako britanska vlada društvenu isključenost karakterizira kao pojam koji se primjenjuje na zajednicu, koja ima niz kombiniranih problema poput: "nezaposlenosti, neadekvatne obučenosti, niskoga prihoda, loših stambenih uvjeta, okoliša s visokom stopom kriminaliteta, lošega zdravlja i raspada obitelji." (Šporer 2004:174) U ovoj definiciji, riječ "nezaposlenost" zasigurno nije slučajno stavljena na prvo mjesto jer upravo ona u velikoj mjeri utječe na gotovo sve naredne odrednice iznesene u definiciji. Ova definicija je dosta fleksibilna i u nju se može nadodati još problema, bilo kulturnih, ekonomskih ili društvenih. Također, ona nije jedina, pa tako definicije koje dolaze iz drugih krugova i govore o trećem svijetu, o kojem je bilo riječi u uvodu, na prvo mjesto stavljaju društvenu isključenost kao kroničan nedostatak šansi.

  Profesorica Šporer dalje naglašava kako postoje dvije velike sociološke definicije isključenosti. I dok jedna siromaštvo i društvenu isključenost navodi gotovo kao ekvivalentne pojmove, druga, meni puno zanimljivija za raspravu, razmatra "trosmjerni odnos između siromaštva, nezaposlenosti i društvene isključenosti...Nezaposlenost može izazvati društvenu isključenost, ali zaposlenost ne jamči društvenu uključenost." (Šporer 2004:176 prema Atkinson 1998). Ovu definiciju možemo zasigurno primjeniti i na Hrvatsku. Naime sve je više zaposlenih čija primanja zaostaju za troškovima života. Primjerice, Prema najnovijim podacima, u Hrvatskoj je u drugoj polovini 2012. godine najviše porasla cijena struje i plina među svim državama Europske unije u odnosu na drugu polovinu 2011. godine.[2] Kada se uzme u obzir i da je Hrvatska druga po redu u Europi po visini PDV-a[3] te da imamo praktički duplo skuplju hranu nego Nijemci[4], jasno je da s prosječnom plaćom od 5000 kn, ne možemo pokriti sve životne troškove. Što tek onda reći o onima koji imaju plaću ispod ovog prosjeka ili pak o obiteljima čija oba člana (muž i žena) zajedno zarade 5000? Jasno je da je odnos cijena i plaća u Hrvatskoj nesrazmjeran i da ne jamči bilo kakva zaposlenost sigurnost. S obzirom na navedeno, rezultati iz istraživanja koje ću navesti kasnije, nažalost su očekivani.

  Vratit ću se studiji Željke Šprorer koja navodi kako do društvene isključenosti dovodi spiralna kompozicija i to objašnjava na sljedeći način: "Što je ranije osoba isključena iz obrazovnih institucija ili usluga, veća je vjerojatnost da ta osoba jet ili će postati nezaposlena. Jednom kad je osoba nezaposlena, njezin se životni standard spušta te ona postaje sve isključenija..." (Šporer 2004:177). Dakle, jedan problem nadovezuje se na drugi, a za Šporer sve započinje obrazovanjem. Naime, danas se svaki posao u svijetu temelji na znanju i zbog toga  su na snazi nove karakteristike radne snage. S obzirom da živimo u postindutrijskom društvu, gdje je glavna sirovina informacija, obrazovanje koje se stječe u pojedinim strukovnim školama u velikoj mjeri više nije dovoljno da bi "uključenost" bila sigurna. Zbog toga mnogi danas teže ka prekvalifikaciji svojih zvanja, a mnoga zanimanja su i "izumrla". Gdje po pitanju obrazovanja stoji Hrvatska? Zapravo, vrlo dobro. Sa stupnjem visoke obrazovanosti od 20%, blizu smo prosjeka Europske Unije (25%).[5] Ipak, tržište danas traži mnogo više. Za očekivati je da će, po slobodnoj procjeni kroz 30ak godina trebati više barem 70% visokoobrazovane radne snage, a svi bi ostali mogli biti automatski isključeni, što je sve rašireniji slučaj već i danas. Šporer ovo vidi kao jedan od izvora isključenosti. Ostali su, kao što sam već naveo, život u slabije razvijenim i nepovoljnim geografskim područjima, zatim razne životne okolnosti (samohrano roditeljstvo, hendikepiranost...), ali i rasne/nacionalne/etničke karakteristike koje u brojnim društvima koja ne prihvaćaju različitosti, predstavljaju problem.

Nadalje, kada se govori o isključenosti općenito treba se imati na umu dva različita sociološka termina: zajednicu (gemeinschaft) i društvo (gesselschaft). Isključenost iz društvenih institucija ne znači i isključenost iz zajednice. Stoga treba razlikovati četiri hipotetske pozicije: potpuna uključenost, isključenost iz zajednice, isključenost iz društvenih institucija, potpuna isključenost. Potpuna uključenost  nije potrebno potpuno tumačiti. Isključenost iz zajednice odnosi se na "pojedine osobe i grupe koje su uključene u proces obrazovanja, ali nisu uključene u život zajednice (kao što su stranci ili imigranti)." (Šporer 2004:180) Naime, zbog njihovih vjerskih, jezičnih i ostalih različitosti, zajednica ih teže prihvaća no to se ipak ne odražava na njihovu ekonomsku situiranost. Sljedeća pozicija odgovara konceptu društvene isključenosti o kojem je zapravo i riječ u seminaru. Posljednja pozicija obuhvaća one potpuno isključene, a tipičan su primjer samci bez posla ili beskućinici, izolirani od institucija i zajednice. Usudio bih se reći da ta pozicija vodi do radikalnih posljedica kao što je i smrt jer ove skupine nemaju nikakav oslonac koji bi ih mogao pogurati naprijed, a njihova bijeda može biti samo veća. Što se tiče međuodnosa ovih četiriju pozicija, važno je za naglasiti da isključenost iz društvenih institucija često dovodi do isključenosti odnosno do raspada zajednice. I tu možemo primijeniti spiralnu kompoziciju, odnosno model po kojem jedan problem proizlazi iz drugog. Naime, nezaposlenost dovodi do smanjenja prihoda; smanjenje prihoda dovodi do preopterećenosti kućnog budžeta, to sve dovodi do svađa i nemogućnosti življenja zajedničkog života te naposljetku do raspada obitelji te vrlo često samačkog života nekog od članova.

Već sam prije indirektno spomenuo globalizaciju kao velikog uzročnika stvaranja društvene nejednakosti. Unatoč tome što bi ona trebala predstavljati rušenje mostova i pružanje približno jednakih šansi svima, često se zaboravlja da je globalizirano društvo postindustrijsko, informacijsko te da mnogi ne uspijevaju držati korak s njime. Zbog toga, ako netko želi biti siguran da će ostati "uključen", mora prekvalificirati svoje zvanje. U skladu s tim brojne firme organiziraju tzv.trening za zaposene. Međutim, rezultati tih treninga nisu dobri baš za svih. Naime, "radnici koji sudjeluju u takvom tipu uz posao vezanoga treninga zarađuju više, što ima za posljedicu povećavanje nejednakosti u zaradama." (Šporer 2004:184 prema Arulampalan,Booth, 1998.) Osim toga, ono što nije navedeno u tekstu, ali iz njega proizlazi jest da firme priliku za trening ne pružaju svima već samo nekima, vjerojano onima u kojima vide najviše potencijala, što je tipičan primjer diskriminacije. Još je prepoznao taj problem i takvu vrstu isključenosti nazvao "lumpenproletarijat". Osim toga, globalizacija, odnosno postindrustrijsko društvo, onima koji su već bili isključeni ostavlja još manje prostora za manevar i tjera ih na margine, u propast.  Zbog toga se često u ovom društvu, pogođenom krizama može čuti kako bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji. U skladu s tim možemo reći kako je istina da Europska Unija donosi mladim i perspektivnim ljudima veće mogućnosti zapošljavanja, ali što donosi ostalima?

 

Društvena isključenost u tranzicijskim zemljama regije

 

U istraživanju, čije ću neke rezultate, koje osobno smatram najkorisnijima, prikazati, uzete su u obzir sve države bivše Jugoslavije, zajedno s Albanijom, Bugarskom i Rumunjskom. Prije samih istraživanja, autori navode kako su se ovozom inozemnih dobara mnoga poduzeća suočila s problemima kao što je smanjenje broja zaposlenih i kašnjenje s isplatom plaća, a "zaposlenici u tim tvrtkama imali su sve niži životni standard i često su gubili posao." (Bičanić, Franičević 2005:16). Tko se najbolje i najbrže snašao u toj situaciji, postao je vlasnikom kapitala, a pojačavanje nejednakosti (koje je bilo temelj socijalizma) je sve više raslo. Statistički podaci govore kako je raspadom Jugoslavije, najveća nezaposlenost bila u Makedoniji (23,4%), dok je u Hrvatskoj također bila na visokih 14,1%. Podaci s kraja prošle godine govore da je situacija danas kud i kamo gora.[6] Po raspadu Jugoslavije gospodarstvo je doživjelo veliku krizu te se zbog rata sporo oporavljalo, čega su posljedice vidljive i danas. Jedino je Slovenija uvijek prednjačila (nezaposlenost 1991. 5,8%), a i danas prednjači u odnosu na ostale zemlje regije. U istraživanju provedenom 2002. godine na pitanje "Što vas najviše plaši?", gotovo su sve zemlje regije odgovorile nezaposlenost i siromaštvo[7]. To ukazuje na problem da se društvo regije boji za svoju egzistenciju. Iako možda ne spadaju u grupu siromašnih i isključenih, oni vrlo lako takvima mogu postati. U skladu s tim, stanovništvo regije vrlo je pesimistično u percepciji budućnosti i postoci onih koji misle da će se situacija u (bližoj) budućnosti poboljšati su zanemarivi. Alarmantan je podatak da čak 20% stanovništva Hrvatske (2006.) sebe smatra siromašnima. (Jelavić 2010: 148). Iako autopercepcija siromaštva često može biti lažna i prepesimistična, činjenica je da je hrvatski narod upravo takav-pesimističan, a za to ima i povoda u stalnim, gore navedenim poskupljenjima. Bilo bi zanimljivo pronaći podatak o tome koliko se Hrvata danas osjeća siromašnima, kada smo na pragu ulaska u EU. Vjerojatno najviše od svih ostalih stanovnika te zajednice.

 

Siromašni radnici i kućanstva bez zaposlenih   

Raditi, a opet biti siromašan, može biti vrlo frustrirajuće i demotivirajuće. Najgore je što su takve osobe uglavnom zaposlene u punom radnom vremenu, rade teške poslove, a opet su isključene. Osim toga "siromašni zaposleni imaju značajno manje šanse prijeći na bolje plaćeni posao nego osobe koje su početkom perioda imali bolje primanja-pri čemu akumulirano radno iskustvo ne doprinosi vjerojatnosti "izlaza" siromašnog radnika iz nisko plaćenog posla." (Matković, 2006:273) Raditi cijeli život s nedostatnim primanjima, bez mogućnosti napretka može biti vrlo opasno i za život u zajednici, jer je to de facto nezaposlenost, što doprinosi propadanju obitelji. Što se tiče kućanstava bez zaposlenih, situacija je, naravno, još teža jer, članovi ne samo da ne sudjeluju u svijetu rada, već su od njega odsječeni, samim time što ni drugi član nema posao. Izvor prihoda ne postoji. Takve osobe imaju i vrlo nisku razinu socijalnih relacija sa svijetom, jer je jedan dio njihovog društvenog života potpuno izbrisan ili nije nikada ni postojao.

Što je s ovim kategorijama u Hrvatskoj? Siromašni radnici su, očekivano, uglavnom muškarci s nižim obrazovanjem i većim obiteljima. Na sebe i svoj položaj prije svega ne gledaju previše pesimistično i spremni su na prekvalifikaciju, ali im nažalost to rijetko tko pruža jer su poslodavci češće spremni pružiti takve mogućnosti produktivnijim radnicima, a sami naravno nemaju novca da si financiraju dodatno obrazovanje. Kućanstva bez zaposlenih čine čak 10% (!) populacije Hrvatske i to se uglavnom odnosi na samohrane roditelje i samačka kućanstva. Osim toga "mladi iz kućanstava bez zaposlenih u daleko se manjoj mjeri obrazuju." (Matković 2006:285). Iz toga proizlazi da takva situacija može dovesti do nove obitelji sa siromašnim radnikom ili obitelji gdje ni jedan član nije zaposlen. Problem se dakle prenosi iz generacije u generaciju. Jer djeca odrasla u siromaštvu i sama imaju veliki rizik da budu siromašna i(li) nezaposlena.

 

Zaključak

         Kao što sam rekao u uvodu, društvena isključenost gorući je problem današnjice. . Društvena isključenost nije samo siromaštvo, jer ono je tek jedan njezin aspekt. Društvena isključenost je i ono što siromaštvu prethodi. Različite države i njihove politike različito se nose s tim problemom. Država se mora svim silama boriti kako bi osigurala nova radna mjesta i davati što veće poticaje i pomoć hendikepiranima, samohranim roditeljima ili na bilo koji drugi način onemogućenima u traženju posla i vlastitih financijskih sredstava. Nitko ne bi trebao ostati vani i svakome se treba pružiti prilika za uključivanje, koju svojim radom i kompetencijama može ili ne mora iskoristiti. Jako su zabrinjavajući statistički podaci koji govore o strahu koji među nama vlada. Svi se boje nezaposlenosti, siromaštva, isključenosti. Politika podizanja cijena i poreza zasigurno još više pridonosi tome strahu. Nažalost, tako samo još više zapadamo u situaciju gdje zaposlenost ne donosi mir i blagostanje, nego nervozu i iščekivanje, jer trend rasta plaća ni izbliza ne prati trend povećanja cijena. Zbog toga su štrajkovi sve učestaliji, a bit će ih svakim danom sve više. Ova država, (ali i ovaj svijet), mora pružati jednake mogućnosti za sve. I dok god to naši vladajući, koji god bili stalno kao papige budu ponavljali, a sasvim suprotne stvari činili, ova izjava će izazivati samo podsmjeh.

 

Literatura

Članci:

·        Brstilo, I. Jelavić, Ž. Kultura kao prostor mogućnosti: muzej kao čimbenik društvene integracije, Etnološka istraživanja, Vol 1 No.15, 2010. (str 145-160)

·        Bičanić, I. Franičević, V. Izazovi stvarnoga i subjektivnog siromaštva i porasta nejednakosti u ekonomijama jugoistočne Europe u tranziciji, Financijska teorija i praksa, Vol 29 No.1, 2005. (str 13-36)

·        Matković, T. Koliko isključeni? Sociodemografski profil, zapošljivost i socijalni kapital siromašnih radnika i kućanstava bez zaposlenih u Hrvatskoj, Revija za socijalnu politiku, Vol 13 No. 3-4, 2006. (str 271-291)

·        Šporer, Ž. Koncept društvene isključenosti, Društvena istraživanja, Vol 13 No.1-2, 2004. (str. 171-193)

Web izvori:

·         http://www.vecernji.hr/vijesti/u-ozujku-9000-nezaposlenih-manje-ali-smo-dalje-dnu-eu-clanak-532901 posjećeno 10.6. u 13.32

·         http://www.vecernji.hr/vijesti/hrvatska-rekorder-poskupljenju-struje-plina-medu-drzavama-eu-clanak-560643 posjećeno 10.6. u 14.10

·         http://m.slobodnadalmacija.hr/Novosti/Najnovije/tabid/296/articleType/ArticleView/articleId/212124/Default.aspx posjećeno 10.6. u 14.12

 

·         http://www.poduzetnistvo.org/news/hrvatska-nema-vise-7-nego-20-posto-visokoobrazovanih 10.6. u 14.21