Vanja Brdar: Tijelo u postmodernoj tehnološkoj kulturi

 Tijelo je kroz povijest vezano za određene društvene, socijalne ili simboličke vidove proizvodnje, čija je tehnološka izvedba u fokusu našeg razmatranja.[1]

         Kroz ljudsko tijelo stvaraju se određeni koncepti, ruše granice i stvaraju nove paradigme. Simbolika koji ono nosi redefinira povijesne i društvene kontekste. U suživotu s tehnologijom, tijelo doživljava svojevrsnu nadgradnju i transformaciju. Nadalje, sukladno s postmodernizmom tijelo doživljava određeni preporod, te se brišu tjelesne granice-granice roda, spola, umnog i fizičkog. Nastupa doba bestjelesnog tijela, hibrida tehnologije odnosno mašinerije svjesne svojih unaprijeđenih mogućnosti.

Postmodernizam bilježi svoje početke 60-tih godina prošlog stoljeća, razvitkom tehnološke kulture, te prevladavanjem beskompromisnih referenci, „ubojstvom autora“ i iščeznućem autohtone kulture. Irving Howe i Harry Levin u želji da definiraju sveprisutan pokret, imenovali su potomka modernističkog pokreta. Razdoblje je to samodopadne kulture, intermedijalnosti, konzumerističke civilizacije i reference. Blijeda kopija modernizma iliti „Pastiš“, kako ju definira Jameson , kulturni je konstrukt današnje civilizacije. Prenapučenost informacija, shizofreno stanje medija dodatno utječu na sveukupno društvo, stvarajući tupe, lijene i izbezumljene pojedince koji teže za nekom novom senzibilnom sferom.

            Tijelo simbolizira najveću ideološku istinu- transformirajući ga, mijenjajući njegovu esenciju odašiljemo vizualni trag u društvenu sferu. Subjekt koji je umro, otežava čovjekovu samoidentifikaciju, budući da su čvrste strukture tijela potonule. Ključ samorealizacije leži u potrazi za (donekle) stabilnim  identitetom.  No, stabilnost je u ovome slučaju nedosanjani san 21. stoljeća. Tijelo postaje eksploatacijski alat u sirovom konzumerizmu, te pogoduje brisanju državnih, geografskih, kulturnih, religijskih i jezičnih barijera. No, tu se ne radi o isključivo fizičkom prostoru diskurza. Virtualan prostor još dodatno komplicira priču, čineći društvo natprosječnih kiborga. Takav prostor nadilazi fizičku sponu čovjeka: krv, meso, organi i kosti zamjenjuju se kodiranim elektroničkim impulsima.

 Prekid moderne? 

         Modernističko razdoblje kao nova razina tehnologizacije, suvremenog razvitka i ponajprije književnosti utvrdilo je svoje temelje prvotno u Sjedinjenim Američkim državama. SAD je, u želji da se modernizira, nakon Drugog Svjetskog rata, prigrlio novi kulturološki pokret. Modernizam se, za razliku od današnjeg postmodernizma, karakterizirao elitističkom podjelom književnosti, glazbe i poezije, te je glorificirao povijesne kanone. Preispitivanje autoriteta pripada „post“ pokretu kojeg ne zanimaju autoriteti ili apsolutna istina. Postmoderna je funkcionirala po principu-ukoliko je prisutno, podložno je kritici, ironiji, satiri i izrugivanju. U Europi Francuska prednjači kao jedna od prvih koja je prihvatila odlike modernizma. Kanoni i elitističke jezične tvorevine diskriminatorno su djelovale na tadašnje društvo. Iako je zazirao od institucionalizacije, modernizam je blisko povezan s tim terminom. Konačan rascjep moderne i postmoderne odnosno modernizma i postmodernizma se ne može precizno odrediti. Daniell Bell karakterizira novu post sferu kao logičku kulminaciju modernističkih ciljeva, što još dodatno problematizira „prekid“.

     Nekad odbijan, danas slavljen i nikad prežaljen period-modernizam, slavi stabilnost, kreativno i slobodoumno poimanje umjetnosti, dok je postmodernizam pretenciozan i razmaženi sin jedinac, koji u nastojanju da se definira samo propada u bespuću nestabilnih termina. Postmodernizam podrazumijeva vremensko razdoblje kao tranzicijsku modulaciju iz industrijskog modernizma u uznapredovali kapitalizam koji je obilježen novim komunikacijsko-informacijskim tehnologijama.[2] Znanje je diskutabilno, te se uspoređuje s percepcijskim sistemom, koji propituje autoritete i ruši elitističke predodžbe. Identiteti su nestabilni, razlomljeni i raspršeni unutar hiper- komotne kulture, u kojem pojedinac svaki živući ili neživući proces modificira u robu. Kratkotrajna satisfakcija rezultira iz određenih (ne)materijalnih artefakata s ciljem intenzivnijeg osjeta i prividne sreće. Proces industrijalizacije i modernizacije zamijenjen je hiper-kapitalnim razdobljem i postmodernizmom. Postmodernizam možemo nazvati i novim alatom, u preispitivanju starih znanja i utvrđenih autoritativnih misli.

 No, možemo li govoriti o potpunom prekidu moderne i prijelazu u globalno doba?[3]

Kada se dotičemo tijela, ono možemo definirati kao stanje, proces ili odraz društvenog zbivanja. Njegovom analizom uvijek dolazimo do društva u kojem to tijelo funkcionira, a to je proces refleksije tijela.[4] Nadalje kulturološki standard izmjenjuje poimanje čovjeka prema svome tijelu. Tehnološkim napretkom unaprjeđujemo i trajno izmjenjujemo vlastito tijelo, te s tim mijenjamo psiho-fizičko stanje sebstva. Raznolike postmodernističke prakse izmjene tijela Sweetman naziva „karnevalom znakova“ aludirajući na ideološku simboliku tjelesne nadgradnje. Nadgradnja je sveprisutna, nije samo intimno i osobno iskustvo, već je društvena i kulturna. Spomenimo tako estetsku kirurgiju, medicinske zahvate, kozmetičke tretmane, preko proizvodnje i modificiranja hrane i okoliša.

            Tehnologija ima predispozicije da izmjenjuje naturalnu strukturu okoliša, zdravstva, prostora i čovjekove percepcije uvjeravajući nas da se ovdje radi o potpuno prirodnom procesu. Globalizacija olakšava i ubrzava taj proces, te se klasična ljudska dihotomija pretače u jedinstvo tehnologije i prirode. Tehnologija svoje temelje gradi unutar svakog aspekta današnjeg svijeta, sposobna da usvoji određene prirodne zakone koji projiciraju prirodu prirodniju od nje same.[5] Čovjek se stoga pridaje simulaciji, prividnoj zbilji, u nastojanju za boljitkom i umno-fizičkom nadgradnjom[6]. Simulacija se kao termin može okarakterizirati kao ekstaza stvarnosti, hiper-stvarnost koja svaki sustav dovodi u stanje pretjeranosti kao postmodernog iskaza neodređenosti[7]. Tjelesna nadogradnja koja se odvija pomoću tehnologije nadilazi nekadašnje stabilne ideološke konstrukte. Tijelo se iz temelja preuređuje i tehnicira, što sukladno s kulturalnim aspektima nastojimo dodatno naturalizirati. Stoga se ljudsko danas opravdano može nazvati post-ljudsko.

 

  Ideologija tijela

          Zapadno poimanje tijela  može se percipirati kao povijesni aspekt tijela. Bilo da se percipira kao Božje, sveto ili grešno, tijelo je, i uvijek će biti, mjesto prelamanja ideologija, ideja i diskurza. Dualizam u kojem je duh raščlanjen od fizičkog dijela bića, definira nekadašnji pristup naspram dvojnosti bistva. Tu možemo spomenuti i Fridricha Nietzschea i njegove Dioniz/Apolon dihotomije, točnije  umno/tjelesnog odnosa. Nietzsche je pridavao pažnju fizičkom/strastvenom dijelu bića, koje je prethodno bilo zanemarivano. Prosvjetiteljstvo je bitak odnosno tijelo percipiralo kao hram duše, fiksnim, svetim, zaglađenim i drugim. Tjelesni biološki procesi, požuda i primjerice strast vjerni su sluge autoritativnih umnih normativa, koji su nas uvelike razlikovali od životinja.[8] Takozvani vertikalni pristup isticao je superiornost duha nad ništavnim tijelom. Horizontalni definira tijelo kao alat oslobođenja, vrijednosni sustav koji nas čini cjelovitim.[9] Dugi niz stoljeća tijelo se percipiralo kratkovječnim, grešnim i surovim.

       Tijelo je moguće definirati na raznolike načine od kojih je epistemološko tijelo vezano za kulturološko stanje u kojem se nalazi, političko povezano uz političko tj. javno mnijenje. Semiotičko se preispituje u vremenu brzo-širećeg kapitalizma, u kojem se politika, kultura i društveni koncepti odnosno njihovi ciljevi i prakse upisuju na tijelo. Tehnološki pogled naspram tijela stavljena je u službu društva čija je funkcionalnost i opstojnost artikulirana u ideju tehnoloških saznanja.[10]

Modernizam vrši obrat nad percepcijom tijela, te ga dodatno izražava, glorificira i slavi. 19. stoljeće kao globalizacijska era prikazuje multikulturalnu lepezu naroda, kultura, tradicije, jezika i ponajprije nadogradnje tijela, što otvara mnoga vrata k promjeni nekadašnje paradigme tijela. Čovjek shvaća granice svojega tijela, uvažava tjelesne funkcije, mogućnosti i težnje, te sukladno s tim djeluje. Uz stvaranje jedinstva duha i tijela, moramo spomenuti razvoj medicine, tehnoloških novotarija i praksi tjelesnog eksperimentiranja. Tijelo izrasta u propusnu kategoriju, podatnu za tehnološki (i drugi) izričaj.[11] Samopromotivno i nabijeno simbolizmom  tijelo postaje kontrolirano mjesto otpora, buntovništva, snage i značenja. Termin tijela kao projekta upućuje na preokupiranost identitetom kao prepoznatljivim oznakama kasne modernosti.[12] Tjelesna percepcija se mijenja iz temelja, raskidajući s tradicionalnim izričajima društva, čime se mijenja i individualni mentalni sklop čovjeka. Tijelo prepuno mogućnosti širi svoje granice preko genetske modifikacije i liječenja. Nekadašnja vještačka magija, danas se obistinila, te je društvo svjesno tehnološkog napretka, objeručke prihvatila magični lijek. Dostupnost tehnologija iliti nedostatak istih utječe na klasnu podijeljenost društva. Tijelo tako osnažuje svoj politički značaj u vidu nadgradnje, poboljšanja i produžetka vrste. Ono je svojevrsna politička kategorija u kojoj se odvija dobro poznati scenarij za prevlast.[13] Moguće je manipulirati okolnim materijama, vršiti selektivne mjere kod skupina, ali i kontrolirati prirodu.

           Postmodernizam iliti brzo-promjenjivo razdoblje, iz temelja mijenja čovjekovu percepciju, te se nekadašnje stabilne jedinice poput religije, škole ili vlade potpuno ideološki devastirane. Rasna, klasna, seksualna podjela, iako oslabljena djelovanjem virtualnog prostora, nije potpuno utihnula. Jedino sigurno, stabilno i čvrsto utočište predstavlja upravo tijelo. No pitanje ostaje u kojoj mjeri ga kontroliramo odnosno posjedujemo?

       Zapadno društvo možemo percipirati kao hiper-moderno, iliti ono koje obilno koristi tehnološke procese i mogućnosti da bi time drastično izmijenili svoje tijelo. Tehnologija sukladno time utječe na društvene standarde i cjelokupno društvo. Riječ je o virtualnom tijelu kada objekt požude više nije tijelo, već određena slika, prikaz, aplikacija.[14] Modifikacija tijela potpuno je preokrenula naše poimanje vizualnog i idealnog. Tijelo više ne raste, nego ga pomoću tehnologije drastično oblikujemo po mjeri. Radimo postmodernu krivotvorinu nastojeći imitirati ili barem blisko preslikati ono (prirodno) što nam trenutno nije dostupno. Repliciranje prirodnog, iliti termin Baudrillarda simulacrum možemo primijeniti na sveopće društvo. Proizvodnju, tehnologiju, okoliš, životinje i u konačnici naše tijelo. Progresivna hipermodernost agresivno korača s nekim novim idejama koje će društvo brže-bolje u potpunosti apsorbirati.

 

  Tehnologija i cyber tijelo

               Zahvaljujući dostupnom znanju i frapantnim mogućnostima, tehnika otvara neke nove horizonte i revitalizira proljeće.[15] Tehnologija je neutralna potencija, koje se može gledati na negativni pesimističan način, gdje je ona eksploatacijska, nemoralna tvorevina koja potiče hiper-kapitalno otupjelo društvo. No ona se percipira i kao slobodna granica demokratskih društvenih formi, koja omogućuje vlastitu konstrukciju sebstva. Koliko je to uspješno i pozitivno ovisi o društvenom kontekstu  i osobnim prioritetima. Ne može se negirati mogućnosti novih tehnoloških snaga, koliko god da ih kritiziramo, moramo biti svjesni njihove sveprisutnosti. Tehnodeterminist Paul Virilo smatra da je tehnologija ključna za ljudsko stanje kome-stanje pasivnosti koje nastupa zbog tehnološke preopterećenosti. Potrebno je uvidjeti da tehnologija inzistira na „opremljenom“, nadograđenom tijelu koje ne zanima staro, teritorijalno i naturalno, već isključivo novi tehnološko-društveni obrasci, sukladno s novim modernim tijelom. Psihička preobrazba rezultira već spomenutom k komatoznom stanju, ograničenom na nekolicinu gesta, što rezultira tromim ljudima bez duše.[16]

     Razvoj cyber kulture i kultne futurologije možemo zahvaliti usporednim razvojem SF romana tijekom 80-tih godina prošloga stoljeća. William Gibson spada u začetnike cyberpunk žanra, kreiravši utjecajan i snažan cyber lik Molly Millionsa.  

                 Žena sa zastrašujućim očima odnosno natprosječnim vidom, oštrim noktima nalik britvi i poboljšanim umnim sistemom predstavlja sinonim za današnje tehnološko cyber doba. „Neuromancer“ i „Mona Lisa Overdrive“  popularni su romani koji na neki način slave post-čovjeka koji svoje bivstvo definira pomoću određenih tjelesnih modifikacija. Gibsonovi romani vrlo smjelo problematiziraju tehnološki razvoj i suživot s čovjekom, koji se uvijek nanovo percipira kao tehnologizirani nadčovjek. Romani se mogu okarakterizirati kao kritički i antitehnološki, budući da se ovdje radi o buntovnim, kaotičnim i psihički nestabilnim likovima. Termin kiberprostora preuzet je iz Gibsonovog romana Neuromancer, te se definira kao fiktivni prostor, spoj Interneta i virtualne stvarnosti.[17]  Ubrzani i nepredvidljiv tehnološki razvoj uzrokuje kolektivnu nesigurnost, te se SF žanrom često propituju i problematiziraju tehnološke sumnje i pretpostavke oko daljnjeg razvoja tehnologije. Problematika Globalno-komunikacijskih mreža, kiberprostora, umjetne inteligencije, te usavršavanja čovjeka po biološkoj i tehnološkoj osnovi.  

                Koncept virtualne stvarnosti utemeljio je Jaron Lanier, definiravši je kao računalno stvoreno vizualno, auditivno i taktilno multimedijsko iskustvo koje pruža realističan osjećaj uranjanja u okolinu. Mogućnosti su raznolike, jer se ovdje radi o posthumanističkom pojedincu koji ima mogućnost birati identitet, rod, spol, seksualne afinitete i drugo. Denaturalizacija virtualne stvarnosti dovodi u pitanje stabilnu i fizičku formu čovjeka. Slučaj „Joan“, gdje se muškarac na internetu predstavljao kao hendikepirana žena samo je jedan od mnogobrojnih virtualnih manipulacija sa svestranim mogućnostima tehnologije. Iako je lako moguća zlouporaba identiteta, kiborško stvoreni rodovi zapravo preispituju i nadilaze granice modernog sustava rodova bez nužne namjere sudionika.[18]  Subverzivni pojedinac potpomaže rušenju (relativno stabilnih) društvenih normativa.

               Posljednjih dvadesetak godina bilježi se izrazito plodan razvoj biomedicine, plastične kirurgije, razvoju internetske i hakerske kulture, te drugih tehnoloških oblika koji direktno ili indirektno djeluju na ljudsko tijelo. Kultura cyberpunk performansa bilježi svoj porast, te se na taj način informira javnost o uporabi tehnoloških novotarija i mogućnostima istih. Tijelo se tu percipira kao prazno polje, odbacujući već „zadanu“ biološku strukturu tijela. Post-ideološke vizije inzistiraju na krajnje individualnom pristupu prema pojedincu, čije je konačna utopijska fantazija bezgraničan prostor transformacije. Potpuno suprotno od Virila Timothy Leary opisuje cyber pojedinca, odnosno korisnika tehnoloških pomagala, kao slobodnog, kreativnog i revolucionarnog pojedinca, koji propituje autoritete, ruši nametnute norme, a brani ljudska prava. Virtualni prostor zajedno s fizičkim tijelom sjedinjuje svoje mogućnosti što rezultira transkripcijom roda, spola i identiteta, te se spomenuto područje može okarakterizirati kao područje emancipacije, oslobođenja i utjelovljena marginalnih seksualnih skupina. Feminizam slavi mogućnost ispisivanja novih tjelesnih kategorija. Cyborg posjeduje decentralistički identitet, odbacuje norme Zapadnoga svijeta, te utjelovljuje seksualne objekte s neodređenim rodnim odlikama.[19]  Utopijski alat djeluje na raznolike načine, no on se (ne)smije smatrati potpuno neutralnim političkim poljem.

Samoprozvani cyber-performer Stelarc, dugogodišnji je performer tijela, čija je vizija upotpunila teorijske tehnološke krugove. Pristaša tehnologije svojim je performansima „mesa“ nastojao prikazati suživot čovjeka i stroja. Ugradivši treću ruku izmijenio je vizualnu strukturu tijela, kako bi utjelovio tehnološko-ljudski potencijal. Tjelesne su mogućnosti bezgranične, ako prihvatimo okupatorsku snagu tehnoloških agenata. Stelarc si je ugradio umjetno uho, koje će, ako se tehnologija razvije u željenom smjeru, biti povezano s njegovim ušnim kanalom. Organizam mu nesmetano funkcionira, te se na raznolike načine samo izražava bliska i fluidna suradnja tehnologije i tijela.

cyber performer Stelarc

      Priča o kiborgu iliti cyber tijelu razvija se u kiberprostoru[20], te on objedinjuje niz saznanja brojnih tehnologija angažiranih oko kreiranja okoline u kojoj ljudi interaktivno komuniciraju.[21]  Mark Poster inzistira na korištenju termina artificijelne ili umjetne stvarnosti što bi aludiralo na neodređenost računalno projicirane stvarnosti kao prostora, uz određena tehnološka pomagala. 70-ih godina pojavljuje se novonastala znanost, te se Norbert Wiener smatra njenim osnivačem. Wiener jest apstrahirao znanje o suživotu ljudskog i strojnog u istoimenom djelu.

       Cyber kultura je na ovaj način je nadišla fizičku komunikaciju, kojoj je   potreban fizički kontakt. Elektronički uvjetovana komunikacija iznjedrila je nove postmoderne pojedince, bestjelesna tijela koji su svakodnevnu fizičku komunikaciju zamijenili onom preko računalnog posrednika. Cyber kultura ( iako internet broji milijarde korisnika) još se uvijek smatra elitističkom, dostupnom znatno manjem broju populacije. McLuhanovski rečeno ukida se granica čovjeka i stroja, jer se transformira nova vrsta jedinstva. Pitanje nadmoći stroja nad čovjekom problematizira se već u terminološkom smislu gdje se tehnološko karakterizira kao superiorno i snažno, a ljudsko kao obično, nedostatno, podređeno i inferiorno.

 

<object width="560" height="315"><param name="movie" value="//www.youtube.com/v/ZNdV8Ilw9Nc?hl=en_US&amp;version=3"></param><param name="allowFullScreen" value="true"></param><param name="allowscriptaccess" value="always"></param><embed src="//www.youtube.com/v/ZNdV8Ilw9Nc?hl=en_US&amp;version=3" type="application/x-shockwave-flash" width="560" height="315" allowscriptaccess="always" allowfullscreen="true"></embed></object>

 

            Tijelo predstavlja proizvodni produkt društva, kulture i povijesti. Tijelo je omeđeno raznolikim oznakama, stigmama te performativnim akcijama. Ono je utjelovljenje i izvedba, proces i rezultat.[22] Tijelo je čvorište svih zbivanja, konfrontacije, te se može definirati kao privremeno odlagalište robe, koje služi sa samopromociju te koje biva eksploatirano. Na pojedincu preostaje izabrati način na koji će se odnositi prema svojem tijelu, kako će ga koristiti i implicirati. Normu određuju kulturološki aspekti te ono postaje utjelovljenje ideja i materijalizacija znakova. Ako se tijelo percipira kao simbolični znak ono odašilje određene kulturološki omeđene poruke koje društvo odnosno okolina dešifrira i na osnovi toga djeluje. Tako shvaćeni, robni znakovi na označenom tijelu ukazuju na određeni stil života svojeg utjelovljenja.[23] Znakovi, poruke i određeni kod kulturološki je kodiran sustav. No stabilnog i sigurnog alata za dekodiranje nema, budući da postmodernizam bilježi odsustvo svih pravila. Tijelo se razlama u raznolikim kulturološkim konstrukcijama, te je podložno eksploataciji i iskorištavanju. Ono je višeslojno i višestruko percipirano. Eksploataciji su podložnije marginalne skupine u koje ubrajamo žene, homoseksualne osobe, pripadnike ne-bijelih skupina i slične.

          Potiskivanjem naše tjelesnosti, prilikom ulaska u nematerijalni svijet, postajemo svjesni tjelesnog opterećenja i naše nemogućnosti da mu se odupremo. Tehnologija tako predstavlja mogući bijeg od tijela, ali i uvjetovanost njime.[24] Potisnuto i nestajuće tijelo zapravo su tjelesnost u kojoj ne želimo biti, te virtualnost pomoću koje barem na neko vrijeme lebdimo u bestjelesnom „raju“. Virilova 3. tehnološka revolucija pokucala je na vrata. Ona se odnosi na transformaciju tijela, u obliku transplantacijskih minijaturiziranih strojeva tzv. smart pills, koje se udomaćuju u tijelu.[25]

Pomno selektirana estetski prihvatljiva tijela postaju sve-dostupna i povoljna. Tijelo se modificira, rastavlja i sastavlja preispitujući granicu kiborga i čovjeka. Riječ je o virtualnom nihilističkom tijelu, koje žudi za određenom slikom i izričajem. Fragmentirano iliti odstranjeno tijelo se još proziva paničnim, nestajućim,simuliranim, virtualnim, označenim, potisnutim, radećim, strojnim, opremljenim...[26]

           Priča  o tijelu nikada ne jenjava i dok ga neki otpisuju, drugi ga stavljaju u središte društva, u kojem prenosi određene vrijednosti i zrcali međuljudske odnose. Bitna je društvena kontekstualizacija, (Zapadno društvo), kao i razdoblje u kojem se tijelo nalazi (postmodernizam). Danas je tijelo neodvojivo od stroja, prirodno i naturalno više nije dostatno, baš kao ni ljudsko.[27] Kiborg predstavlja idealnu tvorevinu čovjeka i mašinerije, gdje se oni međusobno nadopunjavaju, modificirajući se i time označavajući novu eru post-pojedinca.

 

 Vanja Brdar

 

 



[1] Sharp(2000. str. 288)

[2] Brstilo citirajući J. T. Walkera(2009. Str. 290)

 

[3] Brstilo(2009.str.291)

[4] Crossley(2005.str.2)

[5] Brstilo(2009.str.292)

[6] Brstilo(2009.str.292)

[7] Baudrillard (2003. str.131-133)

[8] Sullivan(2001:51)

[9] Brstilo(2009.str.292)

[10] Kroker(2001.str.21-22)

[11] Hashimoto(2005. str.10)

[12] Giddens prema Featherstone(1999. str.5)

[13] Brstilo(2009.str.296)

[14] Varga(2005:220)

[15] Brstilo(2009.str.298)

[16] Virilo prema Zurbrugg(1999. Str. 102-103)

[17] Featherstone (2001. Str.19-21)

[18] Poster, url preuzet s https://tpnm.jottit.com/ (preuzeto 07.01.2014.)

[19] Pitts(2003:169)

[20] Kibernetika dolazi od grče riječi Kibera, Kybernetes što znači kormilariti ili kormilar.

[21] Brstilo(2009.str.300)

[22] Balsamo (2000.str.64)

[23] Brstilo(2009.str.303)

[24] Brstilo(2009.str.304)

[25] Virilo  prema Featherstone(1999. str.11)

[26] Brstilo(2009.str.306)

[27] Brstilo(2009.str.307)

 

 

 

Popis literature

  •   Balsamo, A. (2001). Oblici tehnološkog otjelovljenja: Čitanje tijela u suvremenoj kulturi. U: Featherstone, M., Burrows, R. (ur.) Kiberprostor, Kibertijela, Cyberpunk,Kulture tehnološke tjelesnosti. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. (str.305-335).
  • Baudrillard, J. (2001). Simulacija i zbilja. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
  •   Brstilo, Ivana. (2009). Tijelo i tehnologija u postmodernoj perspektivi. Hrčaj znanstveni članak. URL: http://hrcak.srce.hr/search/?q=ivana+brstilo. (preuzeto 07.01.2014)
  •   Crossley, N. (2005). Mapping Refl exive Body Techniques: On Body Modifi cation and Maintenance. Body & Society. London: Sage Publications. 11(Str.1-35)
  •   Featherstone, M. (1999). Body Modifi cation: An Introduction. Body & Society. SagePublications. (str. 2-13)
  •   Featherstone, M., Burrows, R. (2001). U: Featherstone, M., Burrowe, R. (ur.) Kiberprostor,Kibertijela, Cyberpunk, Kulture tehnološke tjelesnosti. Zagreb: Naklada Jesenskii Turk. (str.13-39)
  •   Hashimoto, S.D. (2005). Tehnology, Corporeal Permeability, Ideology. International CommunicationAssociation. (str. 1-22)
  •   Hassan, Ihab (1981) „The question of Postmodernism“, u Performing Arts JOURNAL..(str. 30-37)
  •   Huysseen, Andreas. (1986.). Zemljovid postmodernog. U: Linda Nicholson (ur.) Feminizam/Postmodernizam 1999. (str. 206-242)
  •   Jameson, Frederic.(1991) .Postmodernism and Consumer Society. (str. 1-20)
  •   Kalanj, R. (1999). Postmodernost i kaos. Socijalna ekologija.(str.1-40).
  •   Kroker, A., Kroker, M. (2001). Body Invaders, panic seks in America. Montreal: Ctheory
  •   Pitts,Victoria.(2003) In the flesh, The Cultural Politics of Body Modifications,  Palgrave Macmillan,  New York
  •   Poster, M. (2001). Postmoderne virtualnosti. U: Featherstone, M., Burrows, R. (ur.)Kiberprostor, Kibertijela, Cyberpunk, Kulture tehnološke tjelesnosti. Zagreb: NakladaJesenski i Turk. (str.117-141).
  •   Sharp, L. A. (2000). The Comodification of the Body and Its Parts. U:Annual Review of Anthropology. (Str. 287-328)
  •   Sullivan, Nikki.(2001) Tattoed Bodies,Subjectivity, Texuality, Ethics and pleasure , Conn: Praeger, Westport,
  •   Varga, I. (2005). The Body – The New Sacred? The Body in Hypermodernity. Current Sociology. London: Sage Publications. (209-235)
  •   Williams,Raymond (1965). Analysis of Culture, poglavlje iz Williamsove knjige: The Long Revolution, Penguin,Harmondsworth, , (str. 57-88)
  •   Zurbrugg, N. (1999). Marinetti, Chopin, Sterlac and the Auratic Intensities of the Postmodern Techno-Body. Body & Society. Sage Publications. (str.2-115)