François Truffaut i autorska teorija

  François Truffaut spada među najznačajnije predstavnike Francuskog novog vala,  važnog pravca filmske    umjetnosti kraja 50-ih i početka 60-ih. Brojne su karakteristike koje se vežu uz taj pravac (na primjer, mali budžet,  snimanje na lokacijama i slično), ali ona na koju ću se ja usredotočiti u ovom seminarskom radu je autorska teorija.  Iako ju je promovirala većina redatelja Francuskog novog vala u većoj ili manjoj mjeri, Truffaut ju je promovirao  najintezivnije te ću je zato i analizirati na temelju nekih od njegovih najznačajnijih filmova. Filmovi koji će se analizirati u ovom radu su 400 udaraca, Pucajte na pijanista, Jules i Jim i Američka  noć Svaki od navedenih filmova može se analizirati sa više aspekata. Međutim, ovdje je cilj ukazati na Truffautovu  primjenu autorske teorije u svakom od analiziranih filmova..

 

 

 

2. RAZRADA

2.1. Autorska teorija

         Začetke autorske teorije (politique des auteurs) nalazimo u jednom članku filmskog kritičara A. Atruca iz 1948. u kojem naglašava mogućnost filma kao načina na koji i pomoću kojeg se umjetnik može izraziti[1]. Francuski novi val 50-ih preuzima tu tezu. Redatelj je osoba koju zagovornici autorske teorije vide kao umjetnika, on je autor. Redatelj je taj koji upravlja i kontrolira sve elemente pri snimanju filma (rasvjeta, kamera, scenarij...) i koji nešto izražava. Upravo zato su bili cijenjeni oni redatelji (kao što su Alfred Hitchcock, Orson Welles, John Ford, Jean Renoir) koji su u svojim filmovima izrazili neke osobne ili psihološke teme i preokupacije i razne stilističke prakse[2] ,odnosno oni redatelji koji su ostavili neki autorski trag u svojim filmovima. Naravno, kritike na autorsku teoriju su brojne. Neki kritičari su naglasili da je to samo ponovno oživljavanje stare romantičarske zamisli o umjetniku kao geniju koji se nalazi izvan društva u kojem živi. Neki sociolozi su tvrdili da takva teorija zanemaruje utjecaj društva na rad nekog umjetnika jer smatraju da povijesne i drušvene okolnosti imaju snažan učinak na nekog umjetnika. Najsnažnije kritike su izrazili marksistički i psihoanalitički kritičari za koje je film kao umjetnost nebitna. Barthes je naglašavo ulogu čitatelja[3] Bez obzira na sve kritike, smatram da je važnost autorske teorije upravo u naglasku na umjetničkoj vrijednosti filma te središnje uloge redatelja u njegovom stvaranju.

            Truffaut je snažno zagovarao autorsku teoriju i važnost redatelja. Tako se u svom važnom članku A ceetain tendency in French cinema snažno suprostavlja onom što on naziva „tradicijom kvalitete“, odnosno prevladavajućom filmskom tradicijom u Francuskoj u to doba, te se zalaže za istinski, autorski film (Truffaut, 1954.). U svakom od dalje analiziranih filmova biti će prikazano kako je točno Truffaut u nekim od svojih najpoznatijih filmova praktično izrazio autorsku teoriju.

 

2.2. 400 udaraca (Les Quatre cents coup, 1959.)

         Film 400 udaraca iz 1959. jedan je od klasika Francsukog novog vala i do danas ostaje najpoznatiji Truffautov film. Osim toga, to je vjerojatno i najosobniji film koji je Truffaut napravio te se upravo u tome ogleda primjena autorske teorije. Film je osoban po tome što ga je Trufaut većim dijelom temeljio na događajima iz vlastitog djetinjstva. Osobne preokupacije, kao što je već napomenuto, važna su karakteristika autorskog filma.

            Već se u uvodnoj sceni uočava nepravda i izoliranost s kojom se glavni junak filma, Antoine Doinel,  suočava tijekom većeg dijela filma. Radnja scene odvija se u učionici. Učitelj nepravedno kazni Antoinea za nešto u čemu je sudjelovao i veći broj drugih učenika. Izoliranost je posebno očita tijekom odmora kada se sva druga djeca igraju u dvorištu, a Antoine ostaje sam u učionici jer je kažnjen. Na nekoliko mjesta u filmu Antoine je izložen izrugivanju i prijekorima učitelja, uglavnom zbog loših rezultata. Ipak, čini se da Antoine ipak ne prezire sve povezano sa školom. Tako u nekoliko navrata čita knjigu (na primjer, čita, a kasnije i zavoli, Balzacove romane).

            Odnosi unutar obitelji imaju vrlo važnu ulogu u filmu. Antoineov otac ostavlja uglavnom dobar prvi dojam i čini se da ima dobar odnos sa sinom. Tako se na početku filma često mogu vidjeti kako se zajedno smiju i zabavljaju. Njegova majka, pak, na početku ostavlja suprotan dojam, a kasnije se otkrije i da vara muža (iako on to ne dozna). Međutim, uskoro se otkrije da oboje zanemaruju sina i da im predstavlja opterećenje (tako u jednom trenutku majka potpuno hladno upita: „Što ćemo s njim slijedeće ljeto?“, a kasnije kaže i da joj ide na živce). I Truffaut je bio neželjeno djete. Njegova majka imala je samo 19 godina kada ga je rodila, a oca nikada nije niti upoznao. Prezime je dobio prema Rolandu Truffautu, čovjeku za kojeg se njegova majka udala. Sve do svoje 10. godine živio je uglavnom sa bakom. Pred kraj filma dozna se da Antoine sve do svoje 8. godine živi sa roditeljima. Kao i Antoine, Truffaut je često provodio vikende sam kod kuće [4].

            Filmovi i knjige nisu tema koja se često spominje u filmu, ali očito je da za Truffauto imaju važnu ulogu. Tako je jedan od vrlo rijetkih sretnih trenutaka obitelji Doinel ona u kojoj zajedno odlaze u kino. Pri povratku su svi troje sretni i zajedno razgovaraju. Iako to nije direktno prikazano u flimu, čini se da Anotine gleda puno filmova (opet poveznica sa Truffautom) jer njegova majka kaže da često provodi sate u kinu kada ga ostavljaju samog kod kuće (a čini se da je to česta situacija).

            Jedna od autorskih značajki ovog filma je snažno izražerna kritika autoriteta. Tako su Antoineovi roditelji, učitelji, nadzornici u popravnom domu i policijski službenici prikazani dosta negativno. Oni u filmu izražavaju nerazumijevanje i, vrlo često, nemar prema djeci. 

Čini se da je jedina osoba koja Antoinea barem djelomično razumije njegov prijatelj Rene (lik vjerojatno inspiriran Truffautovim prijateljem iz djetinjstva Robert Lacheneyem[5]). Prilikom jednog od svojih nekoliko bijegova od kuće, Antoine neko vrijeme boravi u njegovoj kući. Međutim, iako ga Rene podržava, očito je da ima puno sretnije djetinjstvo od Antoinea. Ipak, njih dvojica često zajedno markiraju te se zabavljaju na ulicama Pariza.

            Ulice Pariza (koje i inače imaju važnu ulogu u filmovima Francuskog novog vala) za Antoine predstavljaju slobodu. Tamo provodi rijetke sretne trenutke kada nije u školi ili kod kuće. Scena u kojoj djeca bježe sa nastave tjelesnog dobro oslikava slobodu koje ulice Pariza predstavljaju (iako sama scena nema važnost u narativnoj strukturi filma). Tako kamera sa krovova zgrada pokazuje učitelja tjelesnog koji u koloni vodi učenike po ulici, a oni u grupama potajno bježe sve dok na kraju ne ostane samo 2,3 učenika. Ulicama koje predstavljaju slobodu suprostavljaju se prostorije policijske stanice i popravnog doma. Antoine tamo završi nakon što ga je prijavio vlastiti otac kojemu je iz tvrtke u kojoj radi Antoine ukrao pisaću mašinu (nešto što je napravio i Truffaut i zbog toga i sam završio u popravnom domu[6]). Posebno je efektna scena u kojoj kamera prikazuje policijsku stanicu kroz rešetke ćelije u kojoj je Antoine zatvoren (tu je važno napomenuti da je zatovren zajedno sa odraslim osobama te ga se kao takvog i tretira). Kao što se osjećaj slobode na ulicama postiže snimanjem iz daljine i visine, tako ovdje snimanje kroz rešetke uvjerljivo dočarava zatvorenost i ograničenost. Zanimljiva je i scena u kojoj Antoine voze noću u policijskom vozi kroz ulice Pariza. Kamera i njih snima kroz rešetke. Još jedan primjer za taj prikaz ograničenja i zatvorenosti je i poznati zamrznuti zadnji kadar sa natpisom FIN koji opet simbolizira rešetke jer se pojavljuje preko Antoineovog lica [7]. Osim toga, sam kraj filma ostaje otvoren te gledatelj ne doznaje Antoineovu sudbinu (iako može pretpostaviti da nije sretan, barem na temelju onog što je u filmu prikazano). Truffaut se uspio izvući zahvaljujući Andre Bazinu[8] (kojemu je ovaj film posvećen). 

 

2.3. Pucajte na pijanista (Tirez sul le pianiste, 1960.)

         Film Pucajte na pijanista iz 1960. vjerojatno je najeksperimentalniji film od sva 4 filma koja se analiziraju u ovom radu. Ono po čemu je specifičan, prema tome i autorski, je njegova žanrovska hibridnost, odnosno miješanje različitih žanrova.

            Prema naslovu film čini se da se radi o kriminalističkom filmu. Prva scena filma to i potvrđuje jer se vidi čovjek koji bježi kroz mračne ulice od nekog auta. Kasnije se otkrije da je sudjelovao u nekoj pljački, ali je prevario suradnike i pobjegao. Skloni se kod svojeg brata, Charlie (pravim imenom Edouard). Gangsteri od kojih je pobjegao traže od Charlie da im preda brata. Kada odbije otmu mu sina kojeg Charlie na kraju spašava. Međutim, većina filma (osim početka i samog kraja) nema velike veze sa kriminalističkim filmovima. Tako nekoliko scena u filmu sadrži razne glazbene točke. Prema tome, film ima i elemente glazbenog filma. Prisutnost elemenata glazbenog filma dodatno naglašava i to da je glavni lik pijanist i u nekoliko scena ga vidimo kako svira (nekda je bio slavan, a sada svira u baru).  Prisutni su i elemenit komedije, posebno u likovima dvojice gangstera koji često znaju biti vrlo komični. Romantične veze, uglavnom nesretne, imaju vrlo važnu ulogu u filmu. Tako kroz flashback doznajemo da je Charlie imao ženu (Theresa) koja je počinila samoubojstvo. Međutim, u središtu filma je odnos između Charliea i Lene, konobarice koja radi u baru gdje je svirao Charlie. I ova veza završava tragično jer Lena pogiba u obračunu sa gangsterima na kraju filma.

 

2.4. Jules i Jim (Jules et Jim, 1962.)

         Već u filmu Pucajte na pijanista Truffaut je načeo temu odnosa muškarca i žene, ali tek u ovom filmu ona dolazi do svojeg punog izričaja jer u njemu to i je osnovna tema.  Ukratko, radi se o ljubavnom troukutu između Jules, Jima i Catherine. Jules i Jim su najbolji prijatelji, a kada upoznaju tajanstvenu ženu Catherine obojica se u nju zaljube, a čini se da se obojica i njoj sviđaju. Ipak, na kraju se uda za Jules i s njim ima dijete. Uskoro izbija 1. svjetski rat i Jules i Jim se nađu na suprotnim stranama. Ipak, i nakon završetka rata ostaju prijatelji, čak i kada Catherine ostavlja Julesa i uđeu u vezu sa Jimom. Zanimljivo u ovom filmu je to što su Jules i Jim cijelo vrijeme prijatelji, bez obzira na odnos sa Catherine, a veći dio filma svi troje žive zajedno na selu u dobrim međusobnim odnosima.

            Catherine je prikazana kao tajanstvena žena za koja želi biti u neobveznoj vezi i sa Julesom (prvi dio filma) i sa Jimom (drugi dio filma). Na kraju se pokaže i fatalnom jer na kraju odvozi automobil, u kojem se nalazi i  Jim, sa mosta u jezero pri čemu oboje poginu. Čini se da je željela biti sa i sa Jimom i Julesom, ali prilike toga doba to nisu dozvoljavale te nije mogla podnijeti da se stalno nalazi između njih dvojice. Tragičan kraj filma može se usporediti sa krajem filma Pucajte na pijanista (jer i u jednom i u drugom filmu glavni junak, odnosno jedan od glavnih junaka, ostaju bez voljene osobe, odnosno osoba) te se to može smatrati autorskom značajkom za oba filma.

 

2.5. Američka noć (Le nuit americaine, 1973.)

            Ovaj film priakzuje tijek snimanja filma „Meet Pamela“. Autorski je zbog toga što Truffaut kroz njega prikazuje sve poteškoće autorskog izraza redatelja kroz snimanje filma, a poteškoće proizlaze upravo iz toga što stvaranje filma zahtjeva suradnju između većeg borja ljudi. Posebno je zanimljivo to što sam Truffaut glumi redatelja filma, Ferranda. U jednom od svojih unutarnjih monologa, Ferrand kaže da je redatelj osoba koja postavlja sva moguća pitanja (iako na neka već zna odgovor). Ovaj film uvjerljivo dočarava svu kompleksnost i sve poteškoće pri stvaranju nekog filma. Osnovne poteškoće su one sa suradnicima na filmu, posebno glumcima. Tako su brojni suradnici okupirani raznim osobnim problemima i imaju poteškoća u koncentriranju na snimanje filma. Tako jedna od glavnih glumica „Meet Pamela“ ima problema sa alokoholom zbog čega, iako važna i cijenjena glumica, ima brojne poteškoće u sudjelovanju na filmu. Osim toga, producenti i osiguravajuće kuće, odnosno financijeri filma, nameću razna ograničenja (na primjer, daju rok od 50-ak dana da se snime sve scene). Naravno, sve to uzrokuje velike poteškoće redatelju u izrazu svoje umjetničke vizije. Tako u još jednom unutarnjem monologu Ferrandkaže da je na početku snimanja želio snimiti dobar film, ali nakon što je prošla polovica snimanja samo ga je želio završiti što prije.

            Još jedna autorska značajka ovog filma su brojne reference na razne filmove i redatelje koje je Truffaut posebno cijenio. Naizrazijitiji primjer je scena u kojoj Ferrandu stigne paket sa knjigama. Sve knjige su o redateljima, između ostalog o Bunuelu, Rosseliniju, Godardu, Bergmanu, Hitchcocku, Hawksu – od kojih je većinu Truffaut smatrao redateljima autorskih filmova. Osim toga, povremeno se javljaju reference na razne filmove. Tako Ferrand u jednom trenutku spominje „Kuma“, u jednom trenutku jedan od likova citira „Pravila igre“. Osim toga, prikazani su plakati za film „Građanin Kane“.

 

4. ZAKLJUČAK

         Truffaut je bio veliki pobornik autorske teorije, teorije prema kojoj film ima mogućnost snažnog umjetničkog izraza svoga autora. Taj autor je redatelj, umjetnik koji svime upravlja i koji se kroz film izražava. Truffaut je nastojao kroz svoje filmove i u praksi provesti autorsku teoriju, a na temelju analiziranih filmova vidi se da je u tome i uspio. Tako je u svojem najosobnijem filmu 400 udaraca prenijeo gleatelju svoje iskustvo djetinjstva. U filmu Pucajte na pijanista koristio je miješanje elemenata različitih žanrova (kriminalističkog, romantičnog, glazbenog, komedije). U filmu Jules i Jim se bavio tematikom odnosa muškarca i žene (nešto što je već načeo i u filmu Pucajte na pijansita), a u filmu Američka noć snimio je film o onome što voli i čime se bavi, odnosno snimio je film i snimanju filma i svim poteškoćama koje idu uz to. Iako ne postoji neki zajednička karakteristika svih analiziranih filmova, Truffaut je ipak uspio u svakom od njih, kroz neku temu ili problematiku, ostaviti svoj autorski pečat čime je proveo svoje zastupanje autorske teorije i u praksi.

 

LITERATURA

 http://www.newwavefilm.com/french-new-wave-encyclopedia/francois-truffaut.shtml (preuzeto 8.2.2014.)

http://msweissclassatkimball.weebly.com/uploads/9/2/7/2/9272677/fabe400blows.pdf (preuzeto 8.2.2014.)

Truffaut, F., A certain tendency of the French cinema, 1954. U: Bill, N., Movies and methods, University of California press Berkley, Los Angeles, 1976.