Tanja Giljanović: ...: Tekst o novim medijima

Ovaj seminarski rad krenuti će od teksta Raymonda Williamsa „Base and Superstructure in Marxist Cultural Theory“, te će se nastojati uvidjeti na koji način se ta teorija može primjeniti na tekstove i prakse novih medija. Raspraviti će se o svojstvima novih medija, te će se nastojati objasniti posljedice tih svojstva. Kod opisivanja svojstva koristit će se tekst Leva Manovicha i njegovi uvidi o istim. Razmotriti će se i ideja o načinu kažnjavanja društva, te kako se ista izvršava u današnjem društvu.

RAZRADA

 

Marx u svom radu upozorava i protivi se ideologiji koja je nametnuta silama izvanjskim čovjeku, silama koje stalno žude za povećanjem materijalnog kapitala na štetu ljudskog i umnog kapitala. Te sile tu dominaciju vrše putem kontrole nad sredstvima za proizvodnju, te ideologijom koja radnika unutar proizvode industrije otuđuje od samog proizvoda za čiju je kreaciju zaslužan.

Williams započinje idejom da većina modernih marksističkih teorija o kulturi započinju razmatrajući bazu i nadogradnju kao relativno determinirajuće, donekle ustajale instance. On smatra da zauzimajući taj pristup nam je onemogućeno sagledavanje „među-igre“ koja jest prisutna unutar istih. Kada koristimo termin nadogradnja referiramo se na ideološke postavke putem kojih se ideje vladajućih nastoje nametnuti kao zdravorazumne, jedine moguće. To se čini na razne načine, kroz institucije koje egzistiraju u društvu , primjerice, obrazovne institucije, mediji... To je iznimno bitno, zato što se na taj način vrši kontrola i nastoji se onemogućiti pobuna nad onima koji su podređeni jer im se nameće ideja da je takav poredak (i njihov položaj u tom poretku) opravdan. Termin baza označava ono što stoji u samom korijenu načina na koji se društvom upravlja, odnosi se na sredstva proizvodnje određenog društva. Baza jest sama po sebi značajnija od nadogradnje, zato što ona određuje stvarnu društvenu egzistenciju ljudskih bića. Oni koji posjeduju ta sredstva za proizvodnju posjeduju i dominaciju nad društvom, te imaju kontrolu nad načinom na koji će se ideologija nametati, te koje će se ideološke postavke nametati. Te dvije instance djeluju tako što jedna opravdava drugu (iako je baza ona dominantna sila). Jedna utječe na drugu.  

Kao što je već napomenuto, Williams smatra da je nezgodno sagledavati ove dvije instance, bazu i nadogradnju, kao odvojene jedinke, već ih se treba sagledavati koristeći termin totalitet. Međutim, bitno je napomenuti da se termin totalitet ne bi trebao sagledavati kao nešto određujuće. Napominje da se društvo sastoji od velikog broja društvenih praksa koje u međudjelovanju formiraju društvenu cjelinu, te ako svakoj praksi dajemo određeno prepoznavanje, prihvaćanje; pod uvjetom da su iste uključene u komunikacijski krug; one mogu utjecati na formiranje različitih okvira onoga što sagledavamo kao realnost. S obzirom na to da međudjelovanje različitih praksi nije stavljeno u ograničavajuće ograđene okvire to onemogućava nastanak determinirajućih procesa koji bi upravljali putanjom pomaka ljudske svijesti. No ipak, iako jest istina da je društvo skup međudjelovanja kompleksnih praksi svako društvo ima specifični način organiziranja koji je proizašao iz načina na koji vladajuća manjinska klasa nastoji upravljati praksama koje joj odgovaraju za postizanje željenog cilja putem ideologije (Williams: 31- 35, 2005.).

Jedan od načina putem kojeg se nastoji održati dominacija željenih ideoloških postavka jest kreiranje ideje da je ponašanje izvan tih granica neprihvatljivo, devijantno. Najočitiji način za postizanje tog cilja jest vršenje kontrole putem uspostavljanja sistema kazne (bilo putem alijenacije subjekta, zakonom...). Kada određene prakse ne uspijevaju zadržati dominantni položaj nad drugim praksama dolazi do izmjene načina upravljanja društvenog sistema, odnosno, dolazi do izmjene u načinima na koji se kontrolira moć unutar društva i donekle do izmjene one klase koja posjeduje moć. Tada se treba pronaći način na koji društvo postiže kontrolu nad načinom na koji se vrši kazna. Sagledavanje načina putem kojeg se nastoji kontrolirati ljudsko biće može nam mnogo reći o načinu na koji vladajuća sila vrši proces izvršavanja vladavine. Michael Fucault jest uvidio da je klasično doba karakteriziralo centralni tip vladavine u kojem se kazna postizala tjelesnim kažnjavanjem.

Centralni tip vladavine zamijenilo je disciplinarno društvo modernog doba koji su zamijenili nasilje birokratskim oblicima vladanja i kontrole. Nakon disciplinarnih društva javljaju se društva kontrole. Društva kontrole strogo su vezana uz strojeve treće generacije (Galloway, 2010.).

Kao što je već napomenuto, ljudski um jest materija u flotaciji, da bi došlo do izmjene sistema vladanja bilo je nužno da dođe do izmjene u načinu življenja i načinu percipiranja okoline. Sami mediji igraju iznimno važnu ulogu u tom procesu. Pod time se ne razmatraju same tekstualne prakse tih medija(iako su iste, naravno, iznimno bitne) već mediji sami po sebi. Dominantni mediji nekog društva igra centralnu ulogu u reprodukciji ideala, odnosno načina na koji će to društvo samo sebe percipirati. Kako Mark Poster napominje strojevi su omogućili nove oblike decentraliziranog dijaloga, te time stvaraju nove kombinacije u načinu spajanja ljudi i strojeva koji postaju novi gradivni element političke formacije i grupacije (Poster, 2004.).   Svojevrsna je mapa po kojoj jedinke stvaraju ideju o sistemima povezivanja u cjelinu, načinu funkcioniranja u okolini. Deluze smatra da se moć u društvima centralnog tipa vladavine širila centralnom mrežom. U takvom sistemu svi satelitski čvorovi povezani su samo sa središnjim čvorom i ono im je glavni izvor informacija. U disciplinarnim društvima  moć se je širila decentraliziranom mrežom. Takva mreža ima višestruke središnje centre, gdje svaki centar ima više jedinki. Te jedinke mogu biti povezane s više centara, ali centar nikada nije povezan s drugim centrom (npr. birokracija).  Društvima kontrole svojstvena je distribuirana mreža. Unutar te mreže nijedna jedinica nije centralna, međutim, da bi dvije jedinice započele komunikaciju one moraju posjedovati isti jezik. Znači komunikacijski krug započinje ako se posjeduju određeni zajednički ideali, protokoli. Taj način uspostavljanja odnosa i načina vršenja kontrole utječe na način funkcioniranja tijela unutar socijalnog prostora i pretvaranje tih tijela u oblike umjetnog života koji su dividualizirani, semplirani i kodirani (Galloway, 2004.). Dividualizirani su zato što vrsta komunikacije i ideala koji su kod istih bitni u datom trenutku ovisi o situaciji u kojoj su tijela stupila u komunikacijski krug. Semplirani su i kodirani zato što, kao što je već napomenuto, da bi mogli započeti i vršiti komunikaciju moraju poznavati protokol. Protokol jest način upravljanja, princip organizacije koji je svojstven računalu koji funkcionira po sistemu distribuirane mreže.

Dok je zajednica u modernom društvu bila organizirana po principu autoritativne državne vlasti, a glavni mediji putem kojeg su se crpile i širile informacije bili su radio i televizija gdje komunikacijski krug jest bio decentraliziran; u postmodernim društvima autoritet u diseminaciji informacija preuzeli su novi mediji. Društveno uređenje funkcionira na globalnoj, multinacionalnoj razini dok se uloga jake države smanjuje. Lev Manovich iznosi tezu prema kojoj mediji postaju novi mediji onda kada informacije postaju numerički podatci koji su dostupni na kompjuteru. Novi mediji jesu objekti sastavljeni od digitalnog koda. Iz čega proizlazi da je svaki novi medijski objekt tijelo koji se može numerički opisati, te ga je veoma jednostavno algoritamski manipulirati, naravno, ako smo upoznati s jezikom digitalnog stroja.

Možda banalan, ali kao očiti primjer biti će korištena digitalna fotografija, te prikaz jednostavnosti načina manipulacije iste unutar nekog programa za obradu slike (primjerice Adobe Photoshop ili Adobe Fireworks, naravno, postoje i mnogi besplatni programi kojima podjednako možemo putem jednostavnih algoritma, te minimalne količine znanja o načinu funkcioniranja istog vršiti izmjene unutar fotografije, na primjer Instagram). No, prije analize moramo napomenuti da novo medijski objekti funkcioniraju na dvije razine- ona vizualna i kompjutorska (binarna). Fotografija postoji kao slika na našem ekranu, ali kao i skup brojki zapisane u radnoj memoriji računala. Unosom fotografije i poznavanjem programa kojim se koristimo omogućava nam kreaciju sasvim nove realnosti koju će fotografija prikazivati. Ako fotografija prikazuje sliku ulice u jednom danu, u određeno vrijeme, mi uporabom određenih alata koji program nudi možemo reprezentirati sasvim drugu, imaginarnu realnost koja se (nije) odvila u toj ulica u to vrijeme. Da se dočara ta jednostavnost u manipuliranju tijela novo medijskog objekta prikazat će se kako je jednostavno vršiti izmjenu boja unutar strukture objekta. Dovoljno je brojčano označiti boju koju želimo promijeniti i upisati kod koji iz memorije kompjutora na mjesto prethodne boje smješta onu koju smo opisali novim numeričkim znakom. Primjerice ako želimo plave nijanse promijeniti u crvene dovoljno je da umjesto koda za plavu boju ( #0000FF) upišemo kod za crvenu (#FF0000). Cijeli postupak možemo obaviti u par „clickova“ na tastaturi. Svi novo medijski objekti funkcioniraju po principu modularnosti. Lev Manovich naglašava da je to fraktalna struktura novih medija. Kao što fraktal pri različitim veličinama ima istu strukturu, tako i novi medijski objekt ima uvijek istu modularnu strukturu. Može funkcionirati kao element unutar skupine ili kao sasvim samostalni element za sebe. Internet jest najočitiji primjer te modularnosti unutar novo medijskih objekta. Da bismo prikazali iznesenu tezu vratimo se na onu sliku koja je prije bila korištena kao primjer. Sada se ta slika koristi da bi se vizualno nadopunio članak na nekom dnevnom web portalu koji raspravlja o događaju koji se odvijao na toj ulici u to vrijeme. Primjerice ona nijansa plave koju smo zamijenili u crvenu mogla je biti kiša koja je taj dan padala u određeno vrijeme. Članak može iznijeti tezu da je taj dan nije padala kiša, već crvena lava, a kao opravdanje za tu tezu autor može koristiti sliku koja prikazuje crvene kapljice koje se spuštaju na ulicu grada pod tmurnim nebom. Tu slika egzistira kao modularna dopuna članka. Međutim, prilikom unosa koda koji određuje strukturu web stranice programer je uz kod koji doziva određenu fotografiju  (<img src="/lavarain.jpg">) i smješta ju na određeno mjestu unutar prostora koji je predviđen za taj članak mogao nadodati i kod koji će omogućiti dozivanje same fotografije putem neke alternativne web stranice čija je funkcija pretraživanje prostranstva interneta (primjerice www.google.com). Na taj način mi možemo imati pristup fotografiji izvan konteksta samog članka, čak i ako smo u potpunom neznanju o postojanju članka, te nas ne zanima ako je u neko vrijeme na nekom prostoru padala crvena lava. Mi čak možemo koristiti kod te fotografije te ju uvrstiti na naš blog, gdje ćemo ju koristiti kao vizualni prikaz stanja naše duše jer nas je taj dan ostavila ljubav našeg života. Tu fotografija dobiva sasvim novo značenje. Podjednako tako, sljedeći izvor opisan kodom koji označava s kojeg mjesta web pretraživač pronalazi sliku mi u veoma kratkom roku možemo doznati da nas netko izvještava da je na drugom kraju zemljinog pola negdje padala lava, te ta informacija može utjecati na naše emocionalno stanje, izazvati u nama osjećaj empatije i potaknuti nas da učinimo nešto za one koji su bili pogođeni tom nesrećom. Primjerice, mogli bi biti potaknuti poslati im neku financijsku pomoć ili se čak sami uputiti na „mjesto nesreće“, te time pružati naše tijelo i fizičku snagu u svrhu postizanja dobrobiti za stanovnike zajednice. Novi mediji tako funkcioniraju kao alat kojim se vrši globalna poveznica multinacionalne zajednice.  Svi ovi primjeri, ma koliko banalni bili, ukazuju sav raspon koji nam pruža mogućnost modularnog manipuliranja tijelom objekta koji funkcionira unutar jezika novih medija i mogućnost koje dolaze iz numeričke reprezentacije istog.

Unutar već navedenog primjera o slici i načinu korištenja iste možemo iščitati još jednu odliku novo medijskih objekta, a to je automatizacija. Zbog razdvojenog reprezentiranja, te numeričkog koda omogućena nam je automatizacija brojnih operacija koje se koriste pri kreiranju, manipulaciji i pristupanju medijima. Tako smo već uvidjeli kako lako možemo kreirati i izmanipulirali sasvim novu zbilju koja prikazuje događaj koji se odvio na prostoru neke ulice, a zbog jednostavnosti pristupa samoj slici ista funkcionira na više razina- kao vizualna dopuna događaja, kao vizualna dopuna emocionalnog stanja ili jednostavno kao sam objekt za sebe. Iz već navedenih svojstva proizlazi još jedno svojstvo, a to je varijabilnost. Novi medijski objekt nije nešto fiksno, već nešto što može postojati u različitim i potencijalno beskonačnim verzijama. Primjerice, programer već navedene web stranice mogao je prilikom pisanja koda koji diktira način ponašanja stranicu u digitalnom prostoru interneta uključiti kod koji će omogućiti korisniku da sam slaže same elemente na stranici po svojoj volji. Kao posljednje svojstvo novo medijskog objekta Lev Manovich deducira da je to dualna egzistencija tijela objekta u digitalnom prostoru, on to naziva transkodiranje. To svojstvo je načeto kada smo započeli iznositi primjer fotografije ulice. Tada je bilo napomenuta konvergentna egzistencija same fotografije, njezina egzistencija kao slika na našem ekranu i njezina egzistencija u obliku binarnog koda. Na razini prikaza ona pripada ljudskoj kulturi, a na drugoj razini to je kompjutorski element (Manovich: 43-53, 2006.).

Sada kada smo objasnili mogućnosti koju nam pružaju svojstva novih medija zapitat ćemo se kako ista utječu na stvarnu društvenu egzistenciju ljudskih bića. Iznijeli smo primjer osobe koja je čitajući imaginarnu manipulacijom iskonstruiranu vijest odlučila otputovati do mjesta događaja da bi bila u stanju ponuditi svoju fizičku pomoć. Ta osoba bi se zasigurno osjećala izigrana. Alexander R. Galloway napominje da se dominacija unutar novog aparata kontrole u društvu koji funkcionira kroz distribuiranu mrežu upravljanja vrši kroz poznavanje protokola. Onaj koji posjeduje znanje, posjeduje i moć nad načinom upravljanja informacija. Protokol na internetu je baziran između dva suprotstavljena uređaja. Jedan koji distribuira kontrolu iz korijena u autonomna mjesta. To je TPC/IP sustav  (Transmission Control Protocol/Internet Protocol) koji je vodeći protokol za kreiranje prijenosa podataka s jednog računala na drugo preko mreže. Drugi usmjerava kontrolu u čvrsto definirane hijerarhije. To je DNS (Domaine Name Sustav) sustav, on preslikava mrežne adrese u mrežna imena, posložen je prema hijerarhijskoj strukturi obrnutog stabla. To je ono što nazivamo IP adrese. Proces pretvaranja domenskih imena u IP adrese naziva se rezolucija. Tim putem se adresu pretvara u ime, gdje ona egzistira i kao ime i kao numerički kod. Vršni poslužitelji su na vrhu, te zato imaju kontrolu nad svakom manjom granom (Galloway, 2004.). On iznosi primjer gdje vršni poslužitelj može veoma lako, negiranjem usluge onome koji je u hijerarhijskom lancu niže onemogućiti iznošenje svojih ideja. Primjerice vršni poslužitelj koji pruža uslugu .com, može nekome koji je na nižem rangu uskratiti istu, te time onemogućiti prikaz stranice. Iako je ovo sve istinito, ideja je možda uokvirena u preuske granice. Sam vršni poslužitelj može negirati prikaz stranice, ali sami elementi koji su prikazani na stranici zbog svojstva novih medija mogu funkcionirati i izvan konteksta iste. Iako stranica ne postoji, mi još uvijek možemo doći do informacije. Zato ovaj rad iznosi tezu da se kontrola nad informacijama u sustavu novih medija upravo nalazi u samoj mogućnosti pristupa informacijama. Primjerice, normalno da je bitan izvor onog članka o lavi prilikom sagledavanja informacije. Ali prije nego što povjerujemo u egzaktnost informacije i sukladno tome vršimo akciju trebali bi provjeriti što nam o toj vijesti govore drugi izvori, a tu se mogućnost pristupu informaciji nameće kao bitna stavka. Naravno, ove dvije instance funkcioniraju kao totalitet, u međudjelovanju su.

Vratimo se ideji prema kojoj nam način kažnjavanja može mnogo reći o principu uspostave dominacije unutar društvene zajednice. Internet jest mediji koji nam omogućava lak pristup traženim informacijama, a s obzirom na to da znanje donosi moć danas se sve više nastoji onemogućiti diseminacija istog. Podjednako, zbog izmjene u načinu pohranjivanja znanja (danas se ono sve više pohranjuje u digitalnom obliku) razmjena znanja postala je jednostavnija, a kontrola instanci koje diseminiraju isto postala je sve teža. Od zadobivanja određenog znanja danas nas dijeli volja za stjecanjem istog, upravo zato što određeni digitalni element funkcionira i kao zaseban element, ako imamo volje za pronalazak istog možemo ga veoma lako pohraniti u radnu memoriju našeg računala, te onda proslijediti dalje te na taj način širiti komunikacijski krug tog digitalnog tijela i proširiti mogućnost drugih korisnika da dođu do informacije. Zbog navedenih činjenica dolazi do disbalansa unutar proizvodnih industrija zato što se velika količina znanja uz dozu upornosti može zadobiti besplatno. Dok su u periodu industrijske moderne materijali i energija koja je bila potrebna da se isti prerade u proizvod bili centralni u izračunavanju mogućnosti stjecanja kapitala iz interakcije navedenih, danas, zbog razvitka sofisticiranijih strojeva samo znanje o funkcioniraju istih i znanje koje će omogućiti napredak istih jest postalo mnogo bitnije. Kompjutori su danas postali i proizvođači i distributeri. Zato se danas sve više nameće pitanja autorstva kao sredstvo kontrole, te nastojanje da se suspregne mogućnost besplatnog sistema razmjene.

 

ZAKLJUČAK

Rad iznosi ideju da je centralni način prema kojem se vrši kontrola nad širenjem informacija i znanja povezan s kontrolom mogućnosti pristupa istim. Uzimajući u obzir da je znanje i mogućnost pristupa informacijama ono što donosi moć, nastojanje da se ograniči i kontrolira način pristupanja istom način je kojim vladajuće strukture nastoje održati status quo.

      

LITERATURA

1.      Galloway, Alexander R. (2010) “Protokol. Postoji li kontrola nakon decentralizacije?” Zbornik Trećeg programa Hrvatskog radija

2.      Manovich, Lev (2006): “Novi mediji: upute za uporabu”; Književna smotra, godište XXXVIII, broj 140

3.      Poster, Mark (2004) "Kiberdemokracija", Etnografije interneta, Institut za etnologiju i folkloristiku (Biblioteka Nova etnografija) i Iibis grafika, Zagreb

4.      Williams, Raymond (2005) "Base and Superstructure in Marxist Cultural Theory." Problems in Materialism and Culture. London: Verso, 1980. Rpt. as Culture and Materialism. London: Verso