Cultural Studies

Odsjek za kulturalne studije Rijeka

Tea Tuđa: Nježna snaga jouissancea

jouissanceZa početak smatram potrebnim ukratko naznačiti etimološki aspekt pojma jouissance. Riječ se u teorijskom diskurzu ne prevodi na pojedine jezike već se uvijek ostavlja u izvornom, francuskom obliku. Sa svakim prijevodom gubi se određena količina značenja i taj gubitak je u većini slučajeva nužno zlo koje obično prihvaćamo kako bismo mogli dijeliti dragocjene misli na raznim jezicima. Ipak, sa prevođenjem pojma jouissance na hrvatski (užitak) ili engleski (enjoyment), gubi se ključni dio značenja pojma jouissance te on u teorijskom smislu prestaje gubiti funkciju. Spomenuti ključni dio se u francuskom jeziku referira na iskustvo orgazma, odnosno ima konotaciju erotičnog užitka.

Namjera mi je prikazati koncept jouissancea iz tri perspektive kroz koje ću razvijati svoju argumentaciju. Prva će biti psihoanalitčka, u kojoj ću predstaviti nekoliko osnovnih teza o jouissanceu iz teorijske misli Jacquesa Lacana[1]. Druga perspektiva je književnoteorijska, pri čemu ću se poslužiti idejama Rolanda Barthesa[2], a treća, feministička perspektiva, će se temeljeti na mislima Helene Cixous[3]. U posljednjem dijelu ću razviti vlastito viđenje koncepta.

 

Psihoanalitička perspektiva: Užitak i jouissance prema Lacanu

            Problematiziranje koncepta jouissancea započet ću iz psihoanalitičke discipline zato što je njegove teorijske temelje uspostavio francuski psihoanalitičar Jacques Lacan. Lacan prvo predstavlja fenomen užitka, kako bi izgradio konceptualizaciju joussaincea u odnosu na njega. Užitak je područje ograničeno zakonom koji određuje subjektu količinu zadovoljstva koju smije iskusiti. Preciznije, ta granica naređuje subjektu da uživa što manje. Radi se o simboličkoj[4] kastraciji subjekta do koje dolazi ulaskom subjekta u kulturu, odnosno o zabrani užitka subjektu unutar kulture. Naravno, subjekt, kakav jest, konstantno pokušava prijeći nametnutu granicu, prekršiti postavljen zakon. Ipak, budući da subjekt kao takav može podnijeti samo određenu količinu užitka, prelaženjem principa užitka on se suočava sa principom boli, odnosno sa patnjom. To bolno zadovoljstvo jest jouissance – trenutak libidinalnog intenziteta koji prodire u Simboličko iz Imaginarnog, prevazilazeći Zakon Oca - užitak koji je nemoguće zadovoljiti upravo zbog elementa boli koji ga uvjetuje (Lacan, 1960). Uz navedeno, bitna karatkterisitika jouissancea jest da je on esencijalno falički, odnosno Muški, što znači da ne postoji kod Drugih, odnosno kod Žena. Ipak, Lacan dozvoljava mogućnost postojanja ženskog jouissancea kao suplementarnog. On postoji pa ga tako i Žena i Muškarac mogu iskusiti, no on je zabranjen pa tako ni Žena ni Muškarac ne znaju ništa o njemu. Nepojmljiv je jer je neizgovoriv – nereprezentiran u jeziku (Lacan, 1072). Tako je ženski jouissance suplement, ostatak, dodatak, Drugo – zaostatak faličke dijalektike kojoj je Žena podređena (Bray, 2004). Potencijal koji Lacan (možda i nesvjesno) ostavlja za ženski jouissance jest upravo njegova nepojmljivost – ako je on neizgovoriv, izvan jezika je; izvan Zakona Oca, preddiskurzivan; ukratko, on je izvan/iznad faličkog: «jouissance of the body which is...beyond the phallus»[5] (Lacan, 1982, 145. str.). Ovom potencijalu ću se vratiti kasnije, no za kraj ovog dijela relevantnim smatram istaknuti i karatkterisitiku jouissancea koju naznačuje Vladimir Biti, a to je da se onkraj zadovoljstva nalazi traumatična Stvar, odnosno Smrt pa tako jouissance za Lacana predstavlja opetovano prekoračenje u smjeru smrti (Biti, 2000). Ovime se jouissance može shvatiti i kao autodestrukcijski moment subjekta, odnosno otkriva se nova dimenzija inherentnu subjektu – dimenzija samouništenja.

 

Književnoteorijska perspektiva: Užitak i jouissance u tekstu

            Teorijski rad Rolanda Barthesa seže mnogo šire od književnoteorijske perspektive, no za ovaj kontekst je bitan baš ovaj aspekt njegova djelovanja. Razlog leži u Barthesovoj primjeni Lacanovog jouissancea na tekst. Prije spomenute primjene Barthes uspostavlja opreku između dvije vrste teksta: čitljivog i ispisivog. Čitljivi tekstovi su oni koji pobuđuju ugodu kod čitatelja izlazeći mu u susret te se pritom ne dovodi u pitanje pozicija čitatelja kao subjekta. Takvi tekstovi omogućuju čitatelju da uživa u svom identitetu bez njegova promišljanja, odnosno održavaju proces homogenizacije ega. S druge strane, ispisivi tekstovi svojim prekidima i pukotinama izazivaju mnogo više od same ugode – dovode do bljeska, blaženstva, inspirativnog momenta kod čitatelja. Omogućuju proizvodnju, ispisivanje nečeg novog – novog teksta u najširem smislu riječi. Primjeniviši Lacanovu opreku između užitka i jouissancea na čitljive i ispisive tekstove, Barthes dolazi do analogije prema kojoj čitljivi tekst kod čitatelja stvara užitak, a ispisivi izaziva jouissance (Barthes, 1973.). Tako jouissance u književnoteorijskoj perspektivi predstavlja eksploziju koja ruši književne kodove i omogućuje čitatelju da izađe iz svoje subjektivne pozicije. Ova eksplozija je na simboličkoj razini naslada, odnosno silovit orgazmički potres koji utrnjuje ego. Istovremeno, dolazi i do krize u čitateljevu odnosu prema jeziku jer se uznemiruju njegove povijesne, kulturalne i psihologijske pretpostavke. Barthes razmješta recepcijski proces u čitateljevu tijelu uspoređujući odnos između teksta i čitatelja sa erotskim odnosom dvaju tijela. Iako možda već očito, važno je artikulirati – u oba procesa je inherentna određena podvojenost, odnosno ambivalentna težnja za istovremenim održavanjem ega i za njegovim gubljenjem (Biti, 2000). Drugim riječima, radi se o konstantnom međuosnosu, igri između čitatelja i teksta, između užitka i jouissancea.

 

Feministička perspektiva: Helene Cixous i preispisivanje jouissancea

            Kao što sam naznačila u psihoanalitičkoj perspektivi joissancea, Lacan ostavlja određeni potencijal za ženski jouissance – to je njegova preddiskurzivnost i neizgovorivost; odnosno njegovo smještanje izvan jezika pa samim time i izvan Zakona Oca; njegovo smještanje iznad falusa. Upravo ovaj potencijal Helene Cixous iskorištava u svrhu ženske subverzije muškog diskurza. Ona ga iskorištava kao revolucionarni moment koji razbija koherenciju Simboličkog (Bray, 2004). Kako? Jouissance je za Cixous seksualni zanos koji kombinira mentalne, fizičke i mistične aspekte ženskog iskustva – izvor ženske kreativne moći (Cixous, 1975).  Na osnovu ove kreativne moći inherentne jouissanceu, Cixous razvija iznimno utjecajan diskurz Ženskog pisma – upisivanje ženskog tijela u jezik i tekst. Radi se subverziji muškog diskurza kroz njegove vlastite strukture, iznutra. Negiranje, obuzdavanje i neizricanje ženskog jouissancea su prakse koje ženu reduciraju i ušutkavaju – ne dozvoljavaju joj da govori, da se artikulira, da zauzme mjesto u poretku Kulture, da se upiše. Upravo za ovo upisivanje se zalaže Helene Cixous inaugurirajući koncept Ženskog pisma – žena mora «pisati sebe» (Cixous, 1975). Drugim riječima mora se u-pisati, pre-is-pisati. Takvim afirmiranjem jouissancea, omogućavanjem njegovog potencijala te napokon, artikulianjem njegovog kreativnog potencijala kroz pisanje, Žena izvršava subverziju falocentrične kulture, muškog diskurza, patrijarhalnog poretka i oslobađa se, postaje, biva. Ulazi u jezik, a time prodire i u tekst, značenje i kulturu. Dragocjeni principi ženskog pisma su široka i inspirativna tema, no odlučila sam ih ovdje ocrtati samo kroz osnovne karakteristike kako bih ukratko prikazala ideju subverzije koju predlaže Helene Cixous kroz koncept jouissancea. Naime, želja mi je razviti subverzivni potencijal joissancea u ponešto drugačijem smjeru. Navedeno ću provesti na osnovu vlastitih interpretacija autora koje sam do sada iznijela.

 

I Ja se upisujem!

            Počet ću opet od korjena. Od Lacana. Već sam prikazala način na koji se Lacanova konceptualizacija jouissancea može izokrenuti na primjeru Helene Cixous. No sada bih se osvrnula na Bitijevu naznaku o Lacanovom jouissanceu (Biti, 2000). Prema toj naznaci, kad subjekt prekorači granice postavljene oko užitka i napravi korak prema jouissanceu, on radi korak prema Smrti, prema vlastitoj destrukciji. Ja ću to nazvati korakom prema vlastitoj dekonstrukciji[6]. Korak subjekta prema Smrti i dekonstrukciji je ujedno i njegov korak prema rekonstrukciji, jer je svaka smrt stare strukture ujedno i stvaranje nove. Bitijeva naznaka o Lacanovoj Smrti mi je važna jer ću se njome poslužiti u prikazu načina na koji konceptualiziram svijet. On je sljedeći:

               konstukcija → dekonstrukcija → rekonstrukcija

Uvest ću sljedeću analogiju: užitak je konstrukcija, joissance je dekonstrukcija, a novi subverzivni potencijal jouissancea je rekonstrukcija, odnosno:

užitak → jouissance → nježna snaga jouissancea

Užitak je konstrukcija jer predstavlja tradicionalni poredak, Zakon Oca, patrijarhat, falocentrizam, zabranu, imperativ količine uživanja, STRUKTURU, tekst koji je SAMO ČITLJIV, homogenizaciju ega, konformizam subjektivne pozicije. Jouissance je dekonstrukcija jer tu strukturu uništava. Prodire u nju te raščinjava njezine elemente. Uživa više nego što smije, krvari u boli, smije se ženskim smijehom kao što to čini meduza u «Smijehu meduze» (Cixous, 1975). Jouissance je dekonstrukcija jer predstavlja tekst koji je ISPISIV, koji svojom eksplozijom čitalačkog iskustva ruši granice prethodno mu nametnute strukture, orgazmijskim potresom uznemiruje čitateljeve ustaljenosti i konformizam te uspostavlja heterogenst ega umjesto prethodne homogenosti. Posljednji korak koji preostaje nakon svake dekonstrukcije je rekonstrukcija.

Kako bih predložila rekonstrukciju, prvo moram postaviti nekoliko pitanja. Zašto je ženski jouissance uopće ikad bio reduciran, ušutkan, neizgovoren, nepojmljiv? Zašto je postojala ta potreba ograničavanja? Zašto je ženski jouissance marginaliziran i predstavljen kao nešto prljavo? Zašto je žena koja slavi svoj jouissance promiskuitetna? Zašto je prisutan paralelan proces u kojem se ženi nameće ograničenje jouissancea, dok se muškarcu istovremeno nameće imperativ uživanja jouissancea?

Možda bi kao najprikladniji odgovor na ova pitanja bilo ponuditi Nietzcheovu genealogiju morala (Nietzsche, 1887) ili Foucaultovu genealogiju seksualnosti (Foucault, 1984), ali iz straha da mi ne dekonstruiraju strukturu teksta, ponudit ću jednostavan vlastiti odgovor na ova pitanja. Ženski jouissance je povijesno okovan zato što je presnažan. Zato što je istovremeno previše nježan. Budući da je presnažan, morao je biti okovan; budući da je prenježan, dozvolio je da bude okovan.

Književna kritičarka Sandra Gilbert u uvodu koji piše za Cixousinu knjigu «Newly Born Woman» ukratko opisuje jouissance kao spoj već navedenih karakteristika mentalnog, fizičkog i mističnog, no uvodi još jednu zanimljivu karakteristiku, a to je političko (Gilbert, 1975). Povezala bih ovo političko sa idejom kulturne politike, koja potiče ideju djelovanja subjekta. Pod politikom koju predlažem u potpunosti obuhvaćam i žensko upisivanje u Kulturu koje zagovara Cixous, no praksu pisanja bih odvela nekoliko koraka dalje. Ženska političnost zauzima glas, ali zašto bi samo pisala? Zašto ne bi govorila? Zašto bi samo govorila, zašto ne bi vikala? Zašto bi samo vikala, zašto ne bi plakala? I zašto bi plakala sama, zašto ne bi omogućila i muškarcu da plače? Zašto mu ne bi omogućila da smije nositi suknje, kao što se izborila da sama žena smije nositi hlače? Ukratko, predlažem ispunjavanje rodno-spolnog jaza politikom koja će, ne samo artikulirati Ženu, već i re-artikulirati Muškarca. Predlažem politiku NJEŽNE SNAGE jouissancea koji će rušiti i voditi svijetove. Sintagmu nježne snage ovdje uvodim kao svoj doprinos konceptualizaciji jouissancea. Skovala sam ju na osnovu karakteristika ženskog jouissancea koje sam već navela – iznimne snage i iznimne nježnosti. Ipak, voljela bih uvesti još jednu dimenziju nježne snage. Ta dimenzija se sastoji od savršenog doziranja te spajanja dvaju elemenata: EMOCIJA i RAZUMA. Referiram se na ovu Descartovu dihotomiju uma i tijela kako bih ju uzdigla na jednu novu razinu (Descartes, 1641). Nježnu snagu jouissancea smatram utjelovljenjem emocije i razuma na način da ih spaja, ali ujedno utjelovljuje i dragocjeni proizvod tog spoja. Taj proizvod je nešto više ili ono nešto. Taj proizvod se sastoji od interakcije nježnosti i snage emocija te od interakcije nježnosti i snage razuma. Emocije i razum su sile koje pokreću djelovanje politike nježne snage, ali emocije i razum nisu pokretačke sile same po sebi. Pokretačka sila je upravo njihov međuodnos i uzajaman utjecaj jednog elementa na drugi. To je unutarnji mehanizam mog koncepta, ono što ga pokreće, ono što omogućava politiku nježne snage te cjelokupni posljednji korak – rekonstrukciju. Igra emocije i razuma je važan mehanizam unutar nježne snage jouissance zbog načina na koji ona djeluje na povijesno okovan jouissance. Naime, ono što ograničava jouissance nije sama bol, već strah od boli. Interakcija emocije+razum+nešto više pristupa povijesno okovanom jouissanceu na način da RAZUM uviđa kako ne postoji nikakav logički temelj za strah, nakon čega se dotad okovani jouissance pomoću EMOCIJA oslobađa te postiže transcendentalno stanje slobode, odnosno NEŠTO VIŠE. Tako nježna snaga pomoću sebi inheretnog međuodnosa emocija i razuma otapa čvrste povijesne okove patrijarhalnosti koji zarobljuju jouissance te nastaje nježna snaga jouissancea.

 Politika nježne snage jouissancea ne upisuje samo ženu u diskurz, već presipisuje i samog muškarca. Sluša ga, gleda, promatra, proučava. Pita se zašto muškarci umiru mlađi od žena, pita se se što mu se dogodilo svaki put kad nije smio pokazati emociju, kad je morao biti snažan, muževan i predvoditi; biti Heroj, Junak i Vojnik. Pita se koji su ga to procesi doveli do čina premlaćivanja žene, silovanja, ubijanja i koloniziranja Drugih, vođenja ratova. Pita se odakle proilazi agresija. Pita ga kako je, što mu je i što on JEST, ali i što on ŽELI BITI. U konačnici, dozvoljava mu da progovori bez imperativa muškosti. Daje mu da bude slobodan. Nježna snaga jouissancea konstruira, dekonstruira i rekonstruira muškost muževnog muškarca i ženskost ženstvene žene. Briše jaz među njima ispunjavajući ga eliksirom svoje energije. Dozovoljava im da žive u zajedničkom svijetu onkraj binarnosti, u heterogeniziranoj homogenosti. Dozvoljava im da zajedno prelaze princip boli jouissancea, da čitaju ispisive tekstove te da pišu Žensko-Muško-plusneštoviše pismom.

Pisanjem ovog tekstom provodim nježnu snagu jouissancea u djelo. Upošljavam međuodnos dvije najdragocjenije osobine koje posjedujem: razum i emocije, kako bih postigla nešto više. Rekonstrukciju nježne snage jouissancea konstruiram svjesna vlastite konstruktivnosti i diskurzivnosti, no mojoj vlastitoj diskurzivnosti je draže čak i takvo diskurzivno upisivanje u diskurz od toga da bude neupisana, neizrečena, nemisliva, nepojmljiva.

 

Literatura

Barthes, Roland (1975) The Pleasure of the Text, s francuskog na engleski preveo Richard

            Miller, Hill and Wang, New York

Biti, Vladimir (2000) Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Matica hrvatska,

            Zagreb

 

Bray, Abigail (2004) Helene Cixous: Writing and Sexual Difference, Palgrave Macmillan,

            New York

Cixous, Helene (1976) The Laugh of the Medusa, s francuskog na engleski preveli Keith

            Cohen i Paula Cohen, The University of Chicago Press

Derrida, Jacques (1967) Of Grammatology, s francuskog na engleski prevela Gayatri

            Chakravorty Spivak, John Hopkins University Press, Baltimore

Descartes, Rene (1647) La description du corps humain

Foucault, Michele (1984) Histoire de la sexualité

Lacan, Jacques (1992) The Ethics of Psychoanalysis, s francuskog na engleski preveo Dennis Porter, W.W. Norton & Co., New York

Lacan, Jacques (1998) Encore: On Feminine Sexuality, the Limits of Love and Knowledge, s francuskog na engleski preveo Bruce Fink, W.W. Norton & Co., New York

Nietzsche, Friedrich (1887) Zur Genealogie der Moral, Leipzig



[1] Jacques Marie Émile Lacan (1901-1981) – francuski psihonalitičar i psihijatar; intelektualni nasljednik Sigmunda Freuda; ostvaruje značajan utjecaj na poststrukturalizam, feminizam, filozofiju, teoriju književnosti, filmsku i kritičku teoriju

[2] Roland Barthes (1915-1980) – francuski teoretičar književnosti, filozof, lingvist, semiotičar, strukturalist i poststrukturalist

[3] Helene Cixous (1937-) – francuska feministička teoretičarka, književnica, dramaturginja, filozofkinja, književna kritičarka i retoričarka

[4] Referenca na Lacanove pojmove Simboličkog i Semiotičkog – Simboličko područje u kojem vlada Zakon Oca; to je «kodificirani i ozakonjeni lanac označavanja koji prethodi konstituciji subjekta» (Lacan, 1996, u: Biti, 2000, 501. str.); Semiotičko je pak «izvorna libidna mnogostrukost» (Kristeva, 1986, u: Butler, 1990, 87. str), dimenzija jezika koja nastaje primarnim majčinim tijelom i predstavlja izvor subverzije unutar Simboličkog

[5] Prijevod: «jouissance tijela koji je...iznad falusa»

[6] Dekonstrukcija je pojam koji u filozofski diskurz uvodi Jacques Derrida u knjizi O Gramatologiji; Dekonstrukcija u osnovnom značenju predstavlja sredstvo tekstualne analize u svrhu rušenja binarnih opozicija (Derrida, 1967)