Umjetnost i znanost – Luka Paušić

Etnografski film temelj je istraživačke metode vizualne antropologije. Nalazi se na razmeđi umjetnosti i znanosti, mnogi su ga pokušali definirati ali u tome nisu uspjeli. Etnografski film star je koliko i film sam. Sve do sredine šezdesetih godina bio je korišten u nastojanjima antropologije da se dokaže kao pozitivistička znanost u čemu zbog stalnih problema objektivnosti nikada u potpunosti nije uspio. Film nikada ne može biti objektivan, jer uvjek netko upravlja kamerom; montaža je na djelu i tokom samog snimanja, u trenutku kada odabiremo gdje, kako i što ćemo snimati. Ulazak Clifforda Geertza i prokazanja antropologije kao interpretativne znanosti u potpunosti otklanja ideju antropologije, a time i etnografskog filma kao posve objektivnih prikaza realnosti. Stavlja se naglasak na kontekstualizaciju, opservacijski film – pokušaj da se fenomen snima kao da nema kamere – propada kao projekt. Utoliko upravo antropologija, odmičući se od objektivnosti, dopušta ulazak subjektivnog, pokušaja da nam približi nepoznato i različito, ukratko, ono Drugo.

Isto, iz posve različitog motiva, čini i Joe Sacco, koji s novinarima dolazi u Sarajevo nakon prekida opsade grada, a krajem 1994. i u Goražde. On je novinar, te u toj maniri nailazi na svoje kazivače. U Sarajevu to je Goran, koji je ratne godine preživio preprodajući sve i svašta, da bi dolaskom novinara prodavao priče, a u Goraždu to je Edin, student strojarstva koji se zatekao u odsječenom gradu.

 

Strip za razliku od filma i fotografije stvara slike sa temporalnim odmakom od onog što pokušava prikazati. Strip čitatelju dopušta vlastiti ritam, iako vodi oko čitatelja, te svaki crtač poznaje tehnike kadriranja kojima zadaje tempo čitanju. On to čini teškom, masnom, detaljnom tintom a okviri sekvenci pokazuju radi li se o priči iz ratnog ili tihog doba zatišja i prekida vatre, te na poslijetku mira. Ratno vrijeme, kao i predratna sjećanja, imaju manje okvire čiji su rubovi ispunjeni crnilom:

 

    

 

slika 1. iz “Zaštićena zona Goražde”

 

Mir, sekvence druženja ili prekidi vatre imaju prazne, nepravilne okvire:

 

slika 2. iz “Zaštićena zona Goražde”

 

Sacco može bilježiti što mu govore kazivači, s njima obići fizička poprišta i strahota, te ih tada kontrastirati s najčešće toplim, ali ponekad užasavajućim slikama svoje svakodnevice. Sacco sebe predstavlja kao karikaturu među stvarnim ljudima.

 

 slika 3. supostavljene slike autora i njegova autokarikatura kako se pojavljuje u navedenim stripovima

 

Svjestan je svoje povlaštene pozicije, činjenice da ga promatraju kao spasitelja koji nosi njihov glas u svjet, u daleku, idealiziranu, spasiteljsku Ameriku, “Premda sam ja mogao doći i otići, mještani Goražda su još uvijek bili uhvaćeni u zamku, sa još uvijek neizvjesnom budućnošću. Odlučio sam da je njihova priča ta koju želim ispričati. Takve su odluke bolne.” Kako sam kaže: “Trudeći se najbolje što sam mogao, cilj mi je bio da običnom čitatelju – autsajderu poput mene – ponudim okus onog što su stanovnici Goražda iskusili u ratu i na neuvjerljivom kraju rata. I tako sam napisao ovu tužnu priču o prekrasnom gradu u kojem sam proveo neke od svojih najsretnijih dana.”; “To je u osnovi moja interpretacija goraždanske priče meni ispričane od strane malog broja njegovih stanovnika.” Njegova karikatura kreće se slomljenim gradovima i ljudima. Nije patetičan, već krajnje empatičan i human – njegovi likovi progovaraju svojim riječima, dopušta im za strip zastrašujuć prazni hod, i time iskazuje poštovanje, jer tada ih ne možemo percipirati kao likove, nego kao stvarnje ljude. Sacco posjeduje ne samo pripovijedačko i crtačko umijeće, nego ponutruje njihovu priču, čineći je njihovom, a ne svojom. Ljudi Sarajeva i Goražda glavni su akteri, a rat dehumanizirajuć, okrutan i užasan. Ali nisu sve scene informirane ratom. Zadimljeni podrumi pretvoreni u barove, susreti prijatelja i obitelji, pijanke i susreti pružaju uvid u snagu života ljudi koji su izgubili gotovo sve, a i dalje imaju snage nastaviti. Cinizam pojedinaca pada pred društvom i rakijom, inicijativom i dobrom voljom, dok im Sacco ne nameće katarzu. Sacco priča o hrabrosti i ljudskosti, tuzi i strahu, ljudima u ratu kojeg nikad nisu htjeli, i čitavo vrijeme stoji uz njih i pokazuje nam da nije objektivan – on je njihov.

Smatram da je postmoderni pristup društvenih i humanističkih znanosti destruktivan, te se utoliko ovaj rad može smatrati mojim obračunom s destrukcijom. Pristup koji značajne fenomene razotkriva kao generalizacije, naracije i pretpostavke može biti izrazito koristan i poticajan, ali samo ako nudi alternativni pristup istom fenomenu proučavanja. Ako to ne čini, tada je u srži ciničan, luči gorčinu. Treba biti svjestan da nije moguće, unutar sadašnjih društvenih i kulturnih formi i obrazaca, svima ponuditi vlastitu sobu i rentu, što je u eseju “Vlastita soba” (1929.) ponešto ironično zagovarala Virginia Woolf. Ono što umjetnost i znanost mogu ponuditi, i ono što i dalje nude, jesu pisci, autori čija djela nadilaze ne samo njih, nego i nas same, autore koji nude katarzu. Ako ništa, u današnjem se vremenu lako može doći do raznih sadržaja raznolikih pisaca, a njihove nas vizije mogu odnjeti u nove prostore i nove ideje. Kako je rekla Ursula K. Le Guin: “It is of the nature of idea to be communicated: written, spoken, done. The idea is like grass. It craves light, likes crowds, thrives on crossbreeding, grows better for being stepped on.” (1974.) Na samom kraju knjižice “Postmodernizam za početnike” (2002.) autori navode mogućnost prevazilaženja postmodernističkog cinizma povratkom romantizmu, vrijednostima koje svatko od nas nosi u sebi, sposobnih da se razotkriju i odmaknu se od sivila svakodnevice – sivila i crnine u kojoj živi velik broj ljudi.

 

Iz moje perspektive, rješenje se nalazi u sintezi, neprestanoj komunikaciji koja realnosti dodaje nove sklopove značenja, u nastojanju da svi autori postanu pisci. Možemo pokušati prihvatiti vlastitu subjektivnost, prenjeti svoje iskustvo, jedni drugima približiti percepciju fenomenološki izlažući vlastita iskustva, i to jasnim jezikom razumljivim svima, biti otvoreni, jer svaki pokušaj bilježenja, proučavanja i promišljanja realnosti brzo iskliže iz percepcije da bi se u konačnici taložio kao iskustvo. Ne možemo u potpunosti opisati ili shvatiti realnost, ali o njoj možemo pisati. Svaki pokušaj stvaranja modela, na kojoj god razini jest krnje djelo, ali je ako ništa pokušaj koji moramo poštivati. I znanost i umjetnost su konstrukti, stvoreni u dinamičnom prostor-vremenu, okruženi valovima diskursa i individualne interpretacije ovisne o spoznaji, percepciji i perspektivi. Svaka znanstvena prepostavka, postavka, teza ili teorija, kao i svako umjetničko djelo je konstrukcija autora, ali nas svaka međuigra istih tjera da razmišljamo. Warren Ellis, futuristički strip autor u jednom od svojih : “I’m a writer of fiction struggling with a world that’s getting stranger faster than I can make strange shit up.” (2009.) – utoliko iznova pokuzuje da je nemoguće prikazati stvarnost, ali nas ništa ne spriječava da pokušamo, te se u pokušaju i komunikaciji odupremo cinizmu.