Transmetropolitan – Analiza slike – Luka Paušić

Odabrao sam analizirati djelove ovog stripa jer sam fasciniran probojem stripa u mainstream medije. Dakako, sam je strip oduvijek bio mainstream, naročito u SADu, ali sada se tek probojem velikih filmskih franšiza počeo nametati kao vrijedan izvor profita ideja gladnom Hollwoodskom stroju. Superheroji su odrastali s njihovim vjernim čitaocima, pratili ih kroz pubertet, i sami mjenjajući raspoloženja i identitete, proživivši i vlastitu dekonstrukciju i ponovno jačanje, nakon gotove propasti industrije tokom devedesetih godina. Utjecaj medija filma narušava strip – ekranizacije Watchmena i Dark Knighta najbolji su primjer. Watchmeni su u medijskoj translaciji izgubili ono što ih je napravilo pravom dekonstrucijom – duge, tihe panele priče unutar priče, pune metafizičkih aluzija kojima je Moore toliko sklon, a sama se prezentacija neimovno izgubila – film ne može stati u dijalogu, dok njegove riječi svjedno odzvanjaju na papiru – filmski pogledi u daljinu traju kratko, oni iz stripa traju koliko to čitatelj želi. Watchmeni su pretvoreni u nekoliko sati nasilne zabave za sve suvremene konzumente, s ponegdje ubačenim natruhama kritike ljudskog stanja, izrečenima od ciničnog, ponešto šopenhaurijanskog Comediana. Dark Knight je vjernije prenesen – ne u samom sadržaju, koliko u hiperhasilju kojim film naprosto pršti. U filmu je fokus na Jokeru – nema one natruhe težine prisutne u stripu, iskazane u Millerovim odlučnim linijama i masnim sjenama, nema najvažnije scene mainstream stripa osamdesetih, scene u kojoj Batman povlači okidač pištilja – scene u kojoj heroj postaje svoja antiteza, učinvši ono što mu je dotad bila anatema. Novo stoljeće donjelo je novi uspon superheroja, pogurnutih osrednjim, ali majstorski za ciljanu publiku ukalupljenim filmskim ostvarenjima: neke su franšize ponovno pokrenute, poput Batmana i Supermana, Spiderman je postao jedna od najviđenijih maski na raznim noćima vještica i karnevalima, a svi se ostali heroji vuku za njihovim uspjesima, nudeći par zaboravljivih sati spektaktla umotanih u jeftine poruke tolerancije, odgovornosti i normaliteta. Marvel je kupljem od Disneya, i koliko se god karikaturisti šalili i Spidermanu crtali uši Mickeya Mousea, lako uviđam da stripovi polako postaju leglo ideja za laganu zabavu, spremnih da budu ubrane od velikih filmskih studija.  Grafičke novele stoje nasuprot šarenim superherojima čiji bi crtež bez živih boja bio mrtav. Za razliku od klasičnog američkoj superherojskog stripa, grafička novela ima nešto za reći. Na Transmetropolitan sam prvi put naišao skinuvši ga s Interneta, u formatu u kojem su slike skenirane veće od uobičajene veličine. S vremenom sam pribavio papirnatu verziju.

Formalna Analiza

1. Starost/stanje:

Paneli su dio grafičke novele: Ellis, W., Robertson, D. (2009.) Transmetropolitan: Back on the Street. DC Comics: New York. originalno objavljeno kao Transmetropolitan #1-6, 1997-1998.

2. Tehnički podatci:

Grafička novela formata je A5. Paneli 1 i 2 veličine su 12x8cm, a panel broj 3 12x6cm.

Medij je tiskani, u originalu olovka, tinta, boja na papiru.

3. Kompozicija i formalni odnosi

Slika 1. Stranica s koje je preuzet panel koji je predmet i okosnica analize

Slika 2. Panel koji predhodi predmetu analize

Slika 3. Panel koji je predmet analize

Slika 4. Panel koji slijedi za predmetom analize, nalazi se na istom listu, na sljedećoj stranici

Na sve je tri slike prikazan je lik Spidera Jerusalema, gdje su prve dvije gradualno uvećane od drugog panela na stranici – na stranici su četiri pravilno raspoređena i linijama odjeljena panela, dok zadnji panel pripada sljedećoj stranici, na suprotnom listu. Lik je na prva dva panela prikazan u pozi bijesa, na sivoj pozadini, očiju skrivenih asimetričnim naočalama; desno je kvadratnog oblika i zelene boje, dok je lijevo okruglo i crveno. U prvom panelu je na desnoj strani čela vidljiva polovica tetovaže u obliku pauka, kao i cigareta koja kao da lebdi u trenutku urlika kojeg lik ispušta; dim cigarete vidljiv je u kutu; povećanjem se gubi u drugom panelu. Lice lika, prikazano u poluprofilu, iskrivljeno je, nabranog čela, široko razjapljenih usta iz kojih leti slina, vidljiva i u rubovima unutar usta, lagano osjenčanog – lik gleda TV ekran, i u naočalama primjećujem nepravilne odsjaje, kao i naznake stisnutih očiju te linije pokreta oko naočala i jagodica. Drugi je panel uvećan i neznatno nagnut udesno, i dalje zamrznut u istoj pozi – iako je vidljivo samo lijevo oko. Treći panel prikazuje lika iz profila, šrafirane stražnje strane glave, kako sjedi u roza naslonjaču, sa smiješkom na licu , odjeven u ispod ramena nabranu bež majicu kako s dva prsta desne ruke drži cigaretu iz koje u spirali suklja dim. Na kraj kauča smješten je veliki nabrani sivi jastuk iznad kojeg se nazire zrcalo na pozadini sivog zida, dok je naslonjač smješten u kutu sobe. U prvom planu na stoliću nalazi se zatvorena prazna boca Ellis skotcha sa žutom naljepnicom, a do nje smješten je uključeni otvoreni laptop. Linije oponašaju sjene laptopa, scotcha i naslonjača. Tipografija teksta koristi italic i bold djelove, kao i uvećanje, kako bi se naglasili djelovi teksta, smještenog u fumete, koji u prvom panelu prekrivaju dio čela lika, dok je na drugom smješten do oka lika. Na prva dva panela stil je razgovorni, a situacija na prikazana kao djelovi dijaloga upućenih sugovorniku smještenom izvan vidnog polja. Na trećem liku fumet je smješten iznad lika, izveden u dva manja, spojena fumeta, u kojima se lik obraća sebi.

4. Nepravilnosti

Uvećanje na drugom panelu čini linije debljima što pojačava učinak teksta. Treći panel koristi laganu šrafuru zidova i stropa kako bi se prikazalo njihovo ne toliko održavano stanje.

Sadržajna analiza

Warren Ellis se  1997. udružuje se s crtačem Darrickom Robertsonom, te do 2002. stvaraju Transmetropolitan. Samo je ime zvučno – ukazuje na ideje koje su oblikovale svijet stvoren od Ellisa i Robertsona – neimenovani Grad u neodređenoj budućnosti – onoj budućnosti koja se sada toliko često spominje, a nikako da dođe, onoj koja vječno izmiče, onoj koja je stalno „sutra“, odmah iza ugla – onoj koja je, u stvari, već ovdje – ali bojimo ju se prihvatiti, bojeći se za sebe i svoj način života – onoj budućnosti koju prepuštamo suvremenoj ekonomiji – znanosti koja se usudila reći da je njena zadaća predviđanje budućnosti – a time, i neskriveno, određivanje onoga što će ona biti. Ellisovim riječima, budućnost je već ovdje, ali kultura – kultura u antropološkom smislu, navike, pravila, norme – joj stoji na putu. „Trans“ u naslovu upućuje na transhumanizam – ideju prisutnu u mnogo inačica i tumačenja. U srži je želja za nadilaženjem onoga što sada smatramo ljudskim – bilo to, po nekima, stupanj evolucije, razina inteligencije, tjelesnost, emocije, pristupnosti informacijama, razinama slobode. Transhumanizam u sebi sadrži mnoge greške, koje proizlaze upravo iz ljudskosti same – želja da se bude više i bolje – kao i pluralnosti verzija tih želja. Lako je zaboraviti da je čovjek, čim je počeo koristiti i stvarati oruđe i prilagođavati okolinu sebi, postao više od čovjeka, postao je čovjek plus – čovjek plus sve ono što je stvorio i oteo, ono što je na Zapadu tako često prikazano kao opozicija čovjek (ili kultura) nasuprot prirodi. Transhumanistička ideja je ili utopistička ili za sobom vuče repove eskatona. Transmetropolitan Ellisa i Robertsona nije ništa više, ljudi nisu bolji od ljudi današnjice. Jedina je razlika u tome što su gotovo sve linije prisutne u suvremenom društvu gurnute, ili pak toliko pomaknute da se čini da su nestale – sve što karakterizira život danas prisutno je i u svijetu Transmetropolitana: mediji su moćni, nude pristupačnu zabavu punu spektakla i senzacije, krvi i sperme, vijesti su show; tehnologija zauzima veliku ulogu u onome što se naziva prihvatljivim životom; grad je pun siromašnih i bogatih, kao i onih u sredini – najbrojnijih, ali u sjeni, nezainteresiranih za druge; staro i novo se preklapaju, kanibaliziraju – to je i dalje ovaj svijet, s istim zvijezdama iznad njega, istim željama – tehnologija je jedino što je napredovalo, ali umjesto da omogući toliko priželjkivano više stanje samo proširuje razlike, određuje, kroz ljude, što je lijepo a što ružno, što dobro a što zlo – konzumirati znači biti. To je svijet u kojem živi Spider Jerusalem – posveta Hunteru S. Thompsonu, utemeljitelju gonzo novinarstva, što je uočljivo i u samom izgledu lika, a ne samo u njegovu izražavanju – visok i ćelav, neravnih zubi, luđačkog pogleda punog prijezira prema autoritetu, bombastičnih izjava i u vječnoj potrazi za Istinom – onom istinom koja nije nužno ona koja jest, nego onom na čijem se temelju može djelovati i graditi, ponajprije konstruktivno napadati. Spider je Thompson kakav Thompson nikad nije mogao u potpunosti biti, njegov bijes doveden do usijanja, toliko sličan izjavama lika Howarda Bealea u Filmu „The Network“ (1976.), a njegovo razočaranje u publiku, vidljivo u priloženim panelima, u publiku koja ga doživljava ne kao kritičara, nego kao zabavnog pajaca, razočaranje koje ga stavlja pred zamišljeni zid razočaranja i očaja i nevjerice, koji i izaziva takvu reakciju.

Strip predstavlja svojevrsnu posvetu liku i djelu Huntera S. Thompsona. Thompson je gonzo novinarstvo branio tvrdnjom da su novinarstvo i fikcija dvije strane istog novčića – gonzo je iskazivanje autorove osobne istine kroz fikcionalnu priču ukotvljenu u stvarnosti, pljuska takozvanom objektivnom novinarstvu. U Transmetropolitanu vidim ispreplitanje nekoliko silnica utjecaja, naprijed, natrag i popreko – Spider Jerusalem posveta je Thompsonu, a Thompsonovi članci posveta su Američkom snu, nadahnutim pisanjima beatnika poput Jacka Kerouaca. Kao što je Thompson pisao o smrti Američkog sna, tako Ellis i Robertson izražavaju njegovu buduću, iskrivljenu inačicu, lišenu svake slobode, ideala kojeg vidim u njegovu središtu. Grad Ellisa i Robertsona dekadentan je i lišen vrijednosti – ono isto što su Thompson i Steadman vidjeli u Kentuckyjskom derbiju. Ono što povezuje njihovo pisanje snažne su ličnosti koje se u njima nalaze, kao i snažne poruke, jednako moćni urlici prema publici koja čita, a ne razmišlja, iako je zapisano tako jednostavnim jezikom. Thompson, koji sa puškom u ruci tjera policajce sa imanja, i Spider sa svojim pištoljolikim ometačem crijeva posjeti predsjednika SADa, jasno su mi vidljive paralele.

Thompson se pak nikad nije doticao transhumanizma – bio je ponajprije sociopolitički komentator, bez naginjanja ka futurizmu – ali Ellis te ideje koristi za kritiku stvarnog svijeta – Grad je samo distopijski odraz američkog velegrada, zaogrnutog u futuristički, detaljni Robertsonov crtež. Distopija je u načelu prikaz realnog svijeta, ali s naglašenim negativnim osobinama, ili pak odgrnutog od ljepenke normaliteta; razriješena iluzija – barem donekle. Transhumanisti, poput Nicka Bostroma ili Raya Kurtzwella, predviđaju nadilaženje čovjeka i ljudskosti od čovjeka – ili od čvjekove tvorevine – samog.

Zaključak

Ovaj esej želim zaključiti pokušajem sinteze nekoliko ideja izloženih na predhodnim stranicama. Strip je djelo fikcije; njegov je glavni lik utemeljen na stvarnom čovjeku, u vrijeme pisanja stripa još uvijek živom. Ono što ih povezuje jest snažna želja da pronađu i iznesu Istinu, kakava god ona bila – istovremeno svijesni da zbiljsku istinu neće pronaći, kao i da će njihov učinak biti neznatan – ultimativno, Transmetropolitan se najčešće čita kao zabavno-srećom-ne-superherojsko štivo, dok Thompsona pamti po Strahu i Prijeziru u Las Vegasu – i to po filmu. Ono zajedničko obama autorima jest njihova izuzetnost u izrazu.  Njihove kratke rečenice, pune emocija – ljutnje, očaja, ali i nade, plutaju odmah na površini, jasne u svojoj izvedbi i značenju. U njihovim radovima ne vidim dubinu   sve je ovdje, odmah ispred mene, bez meandara i zakuka i elipsi, ovdje, nudi likove veće od stvarnosti, jasne u svojim slabostima i veličini, u tijelima toliko često zvanih malih ljudi suočenima sa svijetom koji ne želi slušati, svijetu koji je zadovoljan samim sobom, u svom normalitetu i statusu quo. Trasmetropolitan ga izaziva, gura, pokušava ga pomaknuti, govo pa unaprijed uvjeren da ne može uspijeti – to je udarac kontrkulture,  horde ljutitih novinara, pisaca, mislioca, onih koji pokušavaju djelovati, svijesnih svoje nemoći pred medijima, svijesnih da su dio njihovog uspijeha, ali opet dovoljno ljutitih da tomu unatoč isijavaju, poput Howarda Bealea, puni gorčine, pokušaj da pokrenu, primijene: „[…] Let me have my toaster and my TV and my steel-belted radials and I won’t say anything. Just leave us alone.’ Well, I’m not gonna leave you alone. I want you to get mad! I don’t want you to protest. […] All I know is that first you’ve got to get mad. You’ve got to say, ‘I’m a HUMAN BEING, Goddamnit! My life has VALUE!’ […] I want you to get up right now and go to the window. Open it, and stick your head out, and yell, ‘I’M AS MAD AS HELL, AND I’M NOT GOING TO TAKE THIS ANYMORE!“ Otvaraju se prozori i diljem Amerike, čuju se urlici – da bi, tokom nekoliko dana urlik postao dio reklame, utopljen u ništavilu programa, a Beale postaje tužni pajac, središnja točka programa. Zato mi i centralni panel, onaj isti koji sam ovdje analizirao, ono isto bijesom izobličeno lice, taj izboj neskrivenog prijezira, taj izazov, izražen svima, sredstvom dostupnim upravo onima na koje tako urla stoji priljepljen na zid iznad kreveta. To je urlik upućen svima – ne toliko različit od tolikih sličnih urlika, upućenih od tolikih prije, a i poslije – urlik koji je i uvreda i poziv. To je razlog zašto sam toliko prostora posvetio pozadini samog djela, medija i autora. Urlik je urlik jer ga se ne može ne čuti – ništa ne želi sakriti. Urlik je urlik jer traje kratko, a dugo odzvanja, da bi nestao u kovitlacu svih ostalih sadržaja, potopljen hubrisom, a onaj koji je urlao ostaje sam, s usnama koje peku i gorčinom u ustima. Jer ipak, sve nije tako crno – taj urlik ostaje odzvanjati bar  u nečijim glavama, okidajući neurone i stvarajući nove staze – kao što odjekuje u mojoj.

Literatura

Ellis, W., Robertson, D. (2009.) Transmetropolitan: Back on the Street. DC Comics: New York. originalno objavljeno kao Transmetropolitan #1-6, 1997-1998. Paneli koju su analizirani preuzeti su iz Transmetropolitan #5, str. 15, 16.

Lumet, S. (1976.) The Network. United Artists. Link na isječak na kojeg se referiram:  http://www.youtube.com/watch?v=WINDtlPXmmE

Thompson, H. S., Steadman, R. (1970.) Kentucky Derby is Decadent and Depraved. http://brianb.freeshell.org/a/kddd.pdf  , objavljeno u Scanlan’s Monthly, vol. 1, br. 4, listopad 1970.